Lidija Dimkovska - Non Oui
Biografsko putovanje dviju generacija u kojem se isprepliću prošlost i sadašnjost jedne obitelji razdvojene morem Kraj je Drugoga svjetskog rata. Nedjeljka, mlada Splićanka, zaljubljuje se u talijanskog vojnika Carla. Ne znajući što je očekuje, odlučuje poći za njim na Siciliju i ostaviti sve – obitelj, prijatelje, posao, svoj grad i domovinu. Vrlo brzo spoznaje da će u novoj sredini zauvijek ostati tuđinka, bez svoga jezika i kulture, a ni njezina nova obitelj nikada je neće potpuno razumjeti. Non-Oui roman je u formi dnevničkog zapisa u kojem se izmjenjuju slike prošlosti i sadašnjosti, Splita i Sicilije, s mislima i životnim iskustvima bake i unuke identičnog i simboličnog imena – Neda. Njihov imaginarni razgovor prikazuje živote dviju različitih žena i njihovu duboku međugeneracijsku povezanost. Odgajane u drukčijoj kulturi i različitom povijesnom kontekstu, često imaju različit pristup gotovo svemu. Ipak, kad govore o ljubavi, obiteljskom životu, ratu i migracijama – granice se brišu i neke vrijednosti postaju univerzalne, bez obzira na dobne, kulturološke i društvene razlike. Ugledna makedonska književnica Lidija Dimkovska ispripovijedala je u ovom romanu dirljivu i toplu priču o ljubavi, prijateljstvu, obitelji, identitetu, problemima s prilagodbom na novu sredinu, o fašizmu koji se vraća u Europu. Ljudska drama o usamljenosti, (ne)pripadanju i otuđenosti u kojoj se isprepliću splitske ulice, Drugi svjetski rat, jedan sicilijanski gradić, velika ljubav i pogubna mržnja. *** Čudesna proza! I opet izvrsna Lidija Dimkovska čije oko vješto pronalazi i u prvi plan stavlja male ljudske sudbine i čini ih velikima kroz potresno tkanje uzbudljive tapiserije života. Čvrste strukture koja se suprotstavlja burnim povijesnim događanjima, davnim kao i sadašnjim stradanjima, priča o jednoj baki i njezinoj unuci smještena u vremenski okvir od više desetljeća snagom sudbinske neminovnosti u ovoj prozi dobiva zaslužen himnični prizvuk. – Olivera Nikolova, makedonska književnica Knjige poput Non-Oui događaju se sve rjeđe, a roman makedonske spisateljice nije samo majstorski napisan, s iznimnom preciznošću i snagom, nego i sa ženskom nježnošću. Odličan, predivan roman. – Jakub Sobieralski, kritičar iz Poljske https://www.vbz.hr/book/non-oui/
Biografsko putovanje dviju generacija u kojem se isprepliću prošlost i sadašnjost jedne obitelji razdvojene morem
Kraj je Drugoga svjetskog rata. Nedjeljka, mlada Splićanka, zaljubljuje se u talijanskog vojnika Carla. Ne znajući što je očekuje, odlučuje poći za njim na Siciliju i ostaviti sve – obitelj, prijatelje, posao, svoj grad i domovinu. Vrlo brzo spoznaje da će u novoj sredini zauvijek ostati tuđinka, bez svoga jezika i kulture, a ni njezina nova obitelj nikada je neće potpuno razumjeti.
Non-Oui roman je u formi dnevničkog zapisa u kojem se izmjenjuju slike prošlosti i sadašnjosti, Splita i Sicilije, s mislima i životnim iskustvima bake i unuke identičnog i simboličnog imena – Neda. Njihov imaginarni razgovor prikazuje živote dviju različitih žena i njihovu duboku međugeneracijsku povezanost. Odgajane u drukčijoj kulturi i različitom povijesnom kontekstu, često imaju različit pristup gotovo svemu. Ipak, kad govore o ljubavi, obiteljskom životu, ratu i migracijama – granice se brišu i neke vrijednosti postaju univerzalne, bez obzira na dobne, kulturološke i društvene razlike.
Ugledna makedonska književnica Lidija Dimkovska ispripovijedala je u ovom romanu dirljivu i toplu priču o ljubavi, prijateljstvu, obitelji, identitetu, problemima s prilagodbom na novu sredinu, o fašizmu koji se vraća u Europu. Ljudska drama o usamljenosti, (ne)pripadanju i otuđenosti u kojoj se isprepliću splitske ulice, Drugi svjetski rat, jedan sicilijanski gradić, velika ljubav i pogubna mržnja.
***
Čudesna proza! I opet izvrsna Lidija Dimkovska čije oko vješto pronalazi i u prvi plan stavlja male ljudske sudbine i čini ih velikima kroz potresno tkanje uzbudljive tapiserije života. Čvrste strukture koja se suprotstavlja burnim povijesnim događanjima, davnim kao i sadašnjim stradanjima, priča o jednoj baki i njezinoj unuci smještena u vremenski okvir od više desetljeća snagom sudbinske neminovnosti u ovoj prozi dobiva zaslužen himnični prizvuk. – Olivera Nikolova, makedonska književnica
Knjige poput Non-Oui događaju se sve rjeđe, a roman makedonske spisateljice nije samo majstorski napisan, s iznimnom preciznošću i snagom, nego i sa ženskom nježnošću. Odličan, predivan roman. – Jakub Sobieralski, kritičar iz Poljske
https://www.vbz.hr/book/non-oui/
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
se o njih posvud, čak i u kupaonici. Kada razmišljam o tom<br />
vremenu, mislim da ti tadašnja situacija u Hrvatskoj i nije<br />
bila baš posve jasna, tati i mami još manje, no tko zna, možda<br />
je tata točno znao što se događa u tvojoj domovini, iako<br />
je jednom rekao da jednostavno ne želi znati kako tebi ne<br />
bi bilo još teže. Dobro pamtim užas na tvome licu kada bi<br />
na talijanskim kanalima prikazivali scene ratnih sukoba u<br />
Jugoslaviji, sličnih onima u kojim je nekad sudjelovao i djed<br />
Carlo, a tebi se lice grčilo, očima nisi treptala satima, usana<br />
čvrsto stisnutih, kao zalijepljenih. „Gle, baka je lutka“, govorila<br />
bi mi Margherita, dok si meni sličila onim anatomskim<br />
modelima koje sam viđala u nekoj od školskih učionica<br />
kada bi me učiteljica poslala po kredu. Ušla sam nesigurno<br />
i vrisnula od straha: na stolovima je bilo poredano nekoliko<br />
anatomskih modela i jedan kostur. Svi su bili grozni i strašni,<br />
a organi su im visjeli s malih kuka. Ipak, jedna od lutaka<br />
nije djelovala tako strašno: imala je samo jedan, lijevi obraz,<br />
jedno oko, polovicu nosa i usta. Nije bilo ostatka lica pa su se<br />
ti dijelovi, obješeni na malim kukama za središnju os na glavi,<br />
jasno isticali. Oko joj je bilo otvoreno, nosnice raširene, a<br />
lijeva polovica usana slijepljena, kao što bi bila i desna da je<br />
uopće bilo desne strane lica. „Ne trepće i ne diše“, opisivala<br />
sam Margheriti tu anatomsku lutku koju sam tada vidjela<br />
prvi put u životu, a ona na to odgovori: „Poput bake.“ Često<br />
si izgledala upravo tako: širom otvorenih očiju i nosnica,<br />
usana čvrsto stisnutih, uplašena događajima u tvojoj domovini<br />
koji su stizali do tebe kao blic-vijesti, zabrinuta za dom<br />
u Splitu, za brata koji ti se nijednom dosad nije javio, čak ni<br />
kad mu je umrla žena Srpkinja, kao i za nećakinju koja te<br />
također nikada nije potražila. Bila si uvjerena da je u gradu<br />
21
Change language