Lidija Dimkovska - Non Oui
Biografsko putovanje dviju generacija u kojem se isprepliću prošlost i sadašnjost jedne obitelji razdvojene morem Kraj je Drugoga svjetskog rata. Nedjeljka, mlada Splićanka, zaljubljuje se u talijanskog vojnika Carla. Ne znajući što je očekuje, odlučuje poći za njim na Siciliju i ostaviti sve – obitelj, prijatelje, posao, svoj grad i domovinu. Vrlo brzo spoznaje da će u novoj sredini zauvijek ostati tuđinka, bez svoga jezika i kulture, a ni njezina nova obitelj nikada je neće potpuno razumjeti. Non-Oui roman je u formi dnevničkog zapisa u kojem se izmjenjuju slike prošlosti i sadašnjosti, Splita i Sicilije, s mislima i životnim iskustvima bake i unuke identičnog i simboličnog imena – Neda. Njihov imaginarni razgovor prikazuje živote dviju različitih žena i njihovu duboku međugeneracijsku povezanost. Odgajane u drukčijoj kulturi i različitom povijesnom kontekstu, često imaju različit pristup gotovo svemu. Ipak, kad govore o ljubavi, obiteljskom životu, ratu i migracijama – granice se brišu i neke vrijednosti postaju univerzalne, bez obzira na dobne, kulturološke i društvene razlike. Ugledna makedonska književnica Lidija Dimkovska ispripovijedala je u ovom romanu dirljivu i toplu priču o ljubavi, prijateljstvu, obitelji, identitetu, problemima s prilagodbom na novu sredinu, o fašizmu koji se vraća u Europu. Ljudska drama o usamljenosti, (ne)pripadanju i otuđenosti u kojoj se isprepliću splitske ulice, Drugi svjetski rat, jedan sicilijanski gradić, velika ljubav i pogubna mržnja. *** Čudesna proza! I opet izvrsna Lidija Dimkovska čije oko vješto pronalazi i u prvi plan stavlja male ljudske sudbine i čini ih velikima kroz potresno tkanje uzbudljive tapiserije života. Čvrste strukture koja se suprotstavlja burnim povijesnim događanjima, davnim kao i sadašnjim stradanjima, priča o jednoj baki i njezinoj unuci smještena u vremenski okvir od više desetljeća snagom sudbinske neminovnosti u ovoj prozi dobiva zaslužen himnični prizvuk. – Olivera Nikolova, makedonska književnica Knjige poput Non-Oui događaju se sve rjeđe, a roman makedonske spisateljice nije samo majstorski napisan, s iznimnom preciznošću i snagom, nego i sa ženskom nježnošću. Odličan, predivan roman. – Jakub Sobieralski, kritičar iz Poljske https://www.vbz.hr/book/non-oui/
Biografsko putovanje dviju generacija u kojem se isprepliću prošlost i sadašnjost jedne obitelji razdvojene morem
Kraj je Drugoga svjetskog rata. Nedjeljka, mlada Splićanka, zaljubljuje se u talijanskog vojnika Carla. Ne znajući što je očekuje, odlučuje poći za njim na Siciliju i ostaviti sve – obitelj, prijatelje, posao, svoj grad i domovinu. Vrlo brzo spoznaje da će u novoj sredini zauvijek ostati tuđinka, bez svoga jezika i kulture, a ni njezina nova obitelj nikada je neće potpuno razumjeti.
Non-Oui roman je u formi dnevničkog zapisa u kojem se izmjenjuju slike prošlosti i sadašnjosti, Splita i Sicilije, s mislima i životnim iskustvima bake i unuke identičnog i simboličnog imena – Neda. Njihov imaginarni razgovor prikazuje živote dviju različitih žena i njihovu duboku međugeneracijsku povezanost. Odgajane u drukčijoj kulturi i različitom povijesnom kontekstu, često imaju različit pristup gotovo svemu. Ipak, kad govore o ljubavi, obiteljskom životu, ratu i migracijama – granice se brišu i neke vrijednosti postaju univerzalne, bez obzira na dobne, kulturološke i društvene razlike.
Ugledna makedonska književnica Lidija Dimkovska ispripovijedala je u ovom romanu dirljivu i toplu priču o ljubavi, prijateljstvu, obitelji, identitetu, problemima s prilagodbom na novu sredinu, o fašizmu koji se vraća u Europu. Ljudska drama o usamljenosti, (ne)pripadanju i otuđenosti u kojoj se isprepliću splitske ulice, Drugi svjetski rat, jedan sicilijanski gradić, velika ljubav i pogubna mržnja.
***
Čudesna proza! I opet izvrsna Lidija Dimkovska čije oko vješto pronalazi i u prvi plan stavlja male ljudske sudbine i čini ih velikima kroz potresno tkanje uzbudljive tapiserije života. Čvrste strukture koja se suprotstavlja burnim povijesnim događanjima, davnim kao i sadašnjim stradanjima, priča o jednoj baki i njezinoj unuci smještena u vremenski okvir od više desetljeća snagom sudbinske neminovnosti u ovoj prozi dobiva zaslužen himnični prizvuk. – Olivera Nikolova, makedonska književnica
Knjige poput Non-Oui događaju se sve rjeđe, a roman makedonske spisateljice nije samo majstorski napisan, s iznimnom preciznošću i snagom, nego i sa ženskom nježnošću. Odličan, predivan roman. – Jakub Sobieralski, kritičar iz Poljske
https://www.vbz.hr/book/non-oui/
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
usta nije izbila voda i plač koji su čuli svi u Castellammare<br />
del Golfu, a djed od tog trenutka nikada više nije progovorio,<br />
onijemio je preko noći, nikada nas više nije vodio na<br />
plažu, a kada bi ga netko nešto pitao, jednostavno mu nije<br />
mogao odgovoriti – iz usta mu je umjesto riječi izlazilo neko<br />
čudno mumljanje i krkljanje. Kamo ga sve tata i stričevi nisu<br />
vodili: najprije u našu malu ambulantu gdje su ga poznavali<br />
kao „onog Carla čija je žena Nedjeljka, Neda iz Jugoslavije“, a<br />
prvo pitanje koje je sestra uputila tati bilo je: „Je li mu mafija<br />
štogod učinila?“ Budući da je odgovor bio niječan, liječnik u<br />
ambulanti, jedini u mjestu, nije imao drugo mišljenje o tome<br />
zašto je djed tek tako prestao govoriti osim: „Prepao se, proći<br />
će ga, treba vremena“, no kada je i „to vrijeme“, cijela godina<br />
nakon Margheritina utapanja sa sretnim završetkom prošla,<br />
stric Mario, koji je živio u Trstu, poslao je djedu brodsku kartu<br />
do Trsta gdje će ga odvesti kod najboljeg liječnika u gradu,<br />
„Amerikanca“, napisao je stric, „on će sigurno znati što treba<br />
činiti.“ Djed je sâm, nenaviknut na suputnike, krenuo u<br />
Trst, na svoje prvo putovanje nakon rata, a baku Nedjeljku,<br />
koja je zapravo željela posjetiti sina u Trstu, uhvati neki strah<br />
te ostane kod kuće lomeći prste pod pregačom i čekajući da<br />
se osuši tjestenina prostrta na bijeloj plahti u jedinoj praznoj<br />
sobi u kući, onoj koja je ostala nakon odlaska strica Marija.<br />
No ni u Trstu nije bilo lijeka za djedovu nijemost pa ga je<br />
stric Mario poslao u Rim kod mlađeg brata, strica Luce, koji<br />
ga je vodio od jednog liječnika do drugog, od jedne bolnice<br />
do druge, gdje su svi govorili isto: „Prepao se i onijemio, treba<br />
vremena da strah mine pa će onda ponovno progovoriti.“<br />
Jedino je neka medicinska sestra iz nekog rimskog predgrađa,<br />
koja je bila bivša stranka odvjetničkog ureda strica Luce,<br />
17
Change language