Lidija Dimkovska - Non Oui
Biografsko putovanje dviju generacija u kojem se isprepliću prošlost i sadašnjost jedne obitelji razdvojene morem Kraj je Drugoga svjetskog rata. Nedjeljka, mlada Splićanka, zaljubljuje se u talijanskog vojnika Carla. Ne znajući što je očekuje, odlučuje poći za njim na Siciliju i ostaviti sve – obitelj, prijatelje, posao, svoj grad i domovinu. Vrlo brzo spoznaje da će u novoj sredini zauvijek ostati tuđinka, bez svoga jezika i kulture, a ni njezina nova obitelj nikada je neće potpuno razumjeti. Non-Oui roman je u formi dnevničkog zapisa u kojem se izmjenjuju slike prošlosti i sadašnjosti, Splita i Sicilije, s mislima i životnim iskustvima bake i unuke identičnog i simboličnog imena – Neda. Njihov imaginarni razgovor prikazuje živote dviju različitih žena i njihovu duboku međugeneracijsku povezanost. Odgajane u drukčijoj kulturi i različitom povijesnom kontekstu, često imaju različit pristup gotovo svemu. Ipak, kad govore o ljubavi, obiteljskom životu, ratu i migracijama – granice se brišu i neke vrijednosti postaju univerzalne, bez obzira na dobne, kulturološke i društvene razlike. Ugledna makedonska književnica Lidija Dimkovska ispripovijedala je u ovom romanu dirljivu i toplu priču o ljubavi, prijateljstvu, obitelji, identitetu, problemima s prilagodbom na novu sredinu, o fašizmu koji se vraća u Europu. Ljudska drama o usamljenosti, (ne)pripadanju i otuđenosti u kojoj se isprepliću splitske ulice, Drugi svjetski rat, jedan sicilijanski gradić, velika ljubav i pogubna mržnja. *** Čudesna proza! I opet izvrsna Lidija Dimkovska čije oko vješto pronalazi i u prvi plan stavlja male ljudske sudbine i čini ih velikima kroz potresno tkanje uzbudljive tapiserije života. Čvrste strukture koja se suprotstavlja burnim povijesnim događanjima, davnim kao i sadašnjim stradanjima, priča o jednoj baki i njezinoj unuci smještena u vremenski okvir od više desetljeća snagom sudbinske neminovnosti u ovoj prozi dobiva zaslužen himnični prizvuk. – Olivera Nikolova, makedonska književnica Knjige poput Non-Oui događaju se sve rjeđe, a roman makedonske spisateljice nije samo majstorski napisan, s iznimnom preciznošću i snagom, nego i sa ženskom nježnošću. Odličan, predivan roman. – Jakub Sobieralski, kritičar iz Poljske https://www.vbz.hr/book/non-oui/
Biografsko putovanje dviju generacija u kojem se isprepliću prošlost i sadašnjost jedne obitelji razdvojene morem
Kraj je Drugoga svjetskog rata. Nedjeljka, mlada Splićanka, zaljubljuje se u talijanskog vojnika Carla. Ne znajući što je očekuje, odlučuje poći za njim na Siciliju i ostaviti sve – obitelj, prijatelje, posao, svoj grad i domovinu. Vrlo brzo spoznaje da će u novoj sredini zauvijek ostati tuđinka, bez svoga jezika i kulture, a ni njezina nova obitelj nikada je neće potpuno razumjeti.
Non-Oui roman je u formi dnevničkog zapisa u kojem se izmjenjuju slike prošlosti i sadašnjosti, Splita i Sicilije, s mislima i životnim iskustvima bake i unuke identičnog i simboličnog imena – Neda. Njihov imaginarni razgovor prikazuje živote dviju različitih žena i njihovu duboku međugeneracijsku povezanost. Odgajane u drukčijoj kulturi i različitom povijesnom kontekstu, često imaju različit pristup gotovo svemu. Ipak, kad govore o ljubavi, obiteljskom životu, ratu i migracijama – granice se brišu i neke vrijednosti postaju univerzalne, bez obzira na dobne, kulturološke i društvene razlike.
Ugledna makedonska književnica Lidija Dimkovska ispripovijedala je u ovom romanu dirljivu i toplu priču o ljubavi, prijateljstvu, obitelji, identitetu, problemima s prilagodbom na novu sredinu, o fašizmu koji se vraća u Europu. Ljudska drama o usamljenosti, (ne)pripadanju i otuđenosti u kojoj se isprepliću splitske ulice, Drugi svjetski rat, jedan sicilijanski gradić, velika ljubav i pogubna mržnja.
***
Čudesna proza! I opet izvrsna Lidija Dimkovska čije oko vješto pronalazi i u prvi plan stavlja male ljudske sudbine i čini ih velikima kroz potresno tkanje uzbudljive tapiserije života. Čvrste strukture koja se suprotstavlja burnim povijesnim događanjima, davnim kao i sadašnjim stradanjima, priča o jednoj baki i njezinoj unuci smještena u vremenski okvir od više desetljeća snagom sudbinske neminovnosti u ovoj prozi dobiva zaslužen himnični prizvuk. – Olivera Nikolova, makedonska književnica
Knjige poput Non-Oui događaju se sve rjeđe, a roman makedonske spisateljice nije samo majstorski napisan, s iznimnom preciznošću i snagom, nego i sa ženskom nježnošću. Odličan, predivan roman. – Jakub Sobieralski, kritičar iz Poljske
https://www.vbz.hr/book/non-oui/
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
slobodu. Ipak, činjenica je da su ti vrata od sobe ostajala otključana<br />
i da si noću po nekoliko puta išla na zahod i natrag,<br />
a rijetko kad bi pustila vodu iz kotlića, što je značilo da ili<br />
zaboravljaš pustiti vodu ili uopće ne obavljaš nuždu već samo<br />
sjediš na školjci u mraku i zuriš u noć. A ja sam u svojem<br />
dijelu sobe, odvojenom od Margheritina zidom – ormarom<br />
za knjige, razmišljala o okolnostima u kojima se dogodilo da<br />
sam te izgubila još za tvojega života, a dobro znaš da si mi<br />
bila najvažnija osoba na svijetu. Pa nas smo dvije bile kao<br />
„prst i nokat“, kako bi govorio tata, a mama nije propuštala<br />
dodati: „U inat!“<br />
Pitala sam se ima li njezina bolest ikakve veze s djedom<br />
Carlom koji je umro trinaest godina prije. „Alzheimerova<br />
bolest ne poznaje logiku“, rekao je doktor Rinaldo, „ne tražite<br />
uzroke. Javlja se i kod mlađih osoba, a kamoli ne kod tako<br />
starih ljudi.“ Da, nije djed bio krivac za njezinu bolest, pa bio<br />
je već mrtav i pokopan na gradskom groblju. Umro je 1996.<br />
kada sam ja imala osam godina, a sestra pet. Dvije godine<br />
prije smrti bio je nijem iz medicinski nepoznatog razloga.<br />
Baka nam je pričala kako je, dok smo bile male, imao veliku<br />
želju mene i sestru naučiti plivati, vodio nas je na plažu u<br />
svako doba dana pod uvjetom da je sunce tek malo ogrijalo,<br />
ali smo Margherita i ja plakale, otimale se, tako da mu<br />
je jednom Margherita, onako sitna i žilava, pala iz ruku u<br />
more i počela tonuti, a djed ju je u zadnji čas izvukao iz vode<br />
vičući prema meni: „Popni joj se na leđa i gazi je nogama!“<br />
I dan-danas kao da čujem tu njegovu viku, dok sam se ja,<br />
šestogodišnjakinja, mokra i promrzla, sva u suzama popela<br />
trogodišnjoj sestrici na leđa i gazila po njima sve dok joj iz<br />
16
Change language