Lidija Dimkovska - Non Oui
Biografsko putovanje dviju generacija u kojem se isprepliću prošlost i sadašnjost jedne obitelji razdvojene morem Kraj je Drugoga svjetskog rata. Nedjeljka, mlada Splićanka, zaljubljuje se u talijanskog vojnika Carla. Ne znajući što je očekuje, odlučuje poći za njim na Siciliju i ostaviti sve – obitelj, prijatelje, posao, svoj grad i domovinu. Vrlo brzo spoznaje da će u novoj sredini zauvijek ostati tuđinka, bez svoga jezika i kulture, a ni njezina nova obitelj nikada je neće potpuno razumjeti. Non-Oui roman je u formi dnevničkog zapisa u kojem se izmjenjuju slike prošlosti i sadašnjosti, Splita i Sicilije, s mislima i životnim iskustvima bake i unuke identičnog i simboličnog imena – Neda. Njihov imaginarni razgovor prikazuje živote dviju različitih žena i njihovu duboku međugeneracijsku povezanost. Odgajane u drukčijoj kulturi i različitom povijesnom kontekstu, često imaju različit pristup gotovo svemu. Ipak, kad govore o ljubavi, obiteljskom životu, ratu i migracijama – granice se brišu i neke vrijednosti postaju univerzalne, bez obzira na dobne, kulturološke i društvene razlike. Ugledna makedonska književnica Lidija Dimkovska ispripovijedala je u ovom romanu dirljivu i toplu priču o ljubavi, prijateljstvu, obitelji, identitetu, problemima s prilagodbom na novu sredinu, o fašizmu koji se vraća u Europu. Ljudska drama o usamljenosti, (ne)pripadanju i otuđenosti u kojoj se isprepliću splitske ulice, Drugi svjetski rat, jedan sicilijanski gradić, velika ljubav i pogubna mržnja. *** Čudesna proza! I opet izvrsna Lidija Dimkovska čije oko vješto pronalazi i u prvi plan stavlja male ljudske sudbine i čini ih velikima kroz potresno tkanje uzbudljive tapiserije života. Čvrste strukture koja se suprotstavlja burnim povijesnim događanjima, davnim kao i sadašnjim stradanjima, priča o jednoj baki i njezinoj unuci smještena u vremenski okvir od više desetljeća snagom sudbinske neminovnosti u ovoj prozi dobiva zaslužen himnični prizvuk. – Olivera Nikolova, makedonska književnica Knjige poput Non-Oui događaju se sve rjeđe, a roman makedonske spisateljice nije samo majstorski napisan, s iznimnom preciznošću i snagom, nego i sa ženskom nježnošću. Odličan, predivan roman. – Jakub Sobieralski, kritičar iz Poljske https://www.vbz.hr/book/non-oui/
Biografsko putovanje dviju generacija u kojem se isprepliću prošlost i sadašnjost jedne obitelji razdvojene morem
Kraj je Drugoga svjetskog rata. Nedjeljka, mlada Splićanka, zaljubljuje se u talijanskog vojnika Carla. Ne znajući što je očekuje, odlučuje poći za njim na Siciliju i ostaviti sve – obitelj, prijatelje, posao, svoj grad i domovinu. Vrlo brzo spoznaje da će u novoj sredini zauvijek ostati tuđinka, bez svoga jezika i kulture, a ni njezina nova obitelj nikada je neće potpuno razumjeti.
Non-Oui roman je u formi dnevničkog zapisa u kojem se izmjenjuju slike prošlosti i sadašnjosti, Splita i Sicilije, s mislima i životnim iskustvima bake i unuke identičnog i simboličnog imena – Neda. Njihov imaginarni razgovor prikazuje živote dviju različitih žena i njihovu duboku međugeneracijsku povezanost. Odgajane u drukčijoj kulturi i različitom povijesnom kontekstu, često imaju različit pristup gotovo svemu. Ipak, kad govore o ljubavi, obiteljskom životu, ratu i migracijama – granice se brišu i neke vrijednosti postaju univerzalne, bez obzira na dobne, kulturološke i društvene razlike.
Ugledna makedonska književnica Lidija Dimkovska ispripovijedala je u ovom romanu dirljivu i toplu priču o ljubavi, prijateljstvu, obitelji, identitetu, problemima s prilagodbom na novu sredinu, o fašizmu koji se vraća u Europu. Ljudska drama o usamljenosti, (ne)pripadanju i otuđenosti u kojoj se isprepliću splitske ulice, Drugi svjetski rat, jedan sicilijanski gradić, velika ljubav i pogubna mržnja.
***
Čudesna proza! I opet izvrsna Lidija Dimkovska čije oko vješto pronalazi i u prvi plan stavlja male ljudske sudbine i čini ih velikima kroz potresno tkanje uzbudljive tapiserije života. Čvrste strukture koja se suprotstavlja burnim povijesnim događanjima, davnim kao i sadašnjim stradanjima, priča o jednoj baki i njezinoj unuci smještena u vremenski okvir od više desetljeća snagom sudbinske neminovnosti u ovoj prozi dobiva zaslužen himnični prizvuk. – Olivera Nikolova, makedonska književnica
Knjige poput Non-Oui događaju se sve rjeđe, a roman makedonske spisateljice nije samo majstorski napisan, s iznimnom preciznošću i snagom, nego i sa ženskom nježnošću. Odličan, predivan roman. – Jakub Sobieralski, kritičar iz Poljske
https://www.vbz.hr/book/non-oui/
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
a kada je djed umro, počela me učiti hrvatski i nakon pola<br />
godine rekla: „Ovo je posljednji put da s tobom govorim talijanski,<br />
sada već dovoljno poznaješ moj jezik da bi on postao<br />
i tvojim.“ Tako mi je govorila, a meni je bilo zabavno učiti<br />
nove riječi koje su mi bile više smiješne negoli teške za izgovor<br />
i kada bih se vratila iz škole, ništa drugo nisam radila<br />
nego slušala baku kako priča i priča. I koliko sam više razumijevala<br />
to što mi govori, toliko sam je više osjećala svojom<br />
i sve manje sam se stidjela svoga imena Nedjeljka. Drago mi<br />
je da smo je pokopali u dvorištu iza kuće. Upravo tako kako<br />
je i željela dok je bila zdrava i svjesna govoreći nam: „Da me<br />
niste pokopali na groblju! Ne mislim i u smrti biti među tuđincima.<br />
Bilo gdje, samo ne s tuđim mrtvima.“ Smijali smo<br />
se tom njezinom zahtjevu, a jednom ju je tata upitao: „Ne<br />
želiš biti pokopana čak ni uz oca?“ na što se mama zagrcnula<br />
od smijeha i sigurna sam da je, izlazeći iz sobe, mrmljala<br />
sebi u bradu: „U inat!“, kao što to čini uvijek u sličnim situacijama.<br />
„Carlo i ja se više ne razumijemo“, odgovarala je<br />
baka, „on šuti, samo ja govorim“, a meni je jednom prilikom<br />
šapnula: „On govori jednim, a ja drugim jezikom.“ Kada je<br />
umrla, tata je odlučnim glasom rekao da je ni u kojem slučaju<br />
nećemo pokopati na groblju. „Ili ćemo je odvesti u Split,<br />
ili ćemo je pokopati doma, u vrtu.“ Na to mi mama reče:<br />
„Hajde, raspitaj se koliko košta da se tijelo prenese u Split.“<br />
„Gdje da se raspitam?“ upitala sam. „Ne znam, ili ovdje, ili<br />
u Splitu, ili u hrvatskom veleposlanstvu u Rimu, pa znaš hrvatski,<br />
nije te baka uzalud naučila.“ U njezinu glasu bilo je<br />
ironije, no oči su joj bile crvene od plača pa sam joj oprostila.<br />
Kada smo doznali da su za takav pokop potrebne tri tatine<br />
plaće, plaće vozača agencije Russo, mama je rekla: „Ona ne<br />
11
Change language