Lidija Dimkovska - Non Oui
Biografsko putovanje dviju generacija u kojem se isprepliću prošlost i sadašnjost jedne obitelji razdvojene morem Kraj je Drugoga svjetskog rata. Nedjeljka, mlada Splićanka, zaljubljuje se u talijanskog vojnika Carla. Ne znajući što je očekuje, odlučuje poći za njim na Siciliju i ostaviti sve – obitelj, prijatelje, posao, svoj grad i domovinu. Vrlo brzo spoznaje da će u novoj sredini zauvijek ostati tuđinka, bez svoga jezika i kulture, a ni njezina nova obitelj nikada je neće potpuno razumjeti. Non-Oui roman je u formi dnevničkog zapisa u kojem se izmjenjuju slike prošlosti i sadašnjosti, Splita i Sicilije, s mislima i životnim iskustvima bake i unuke identičnog i simboličnog imena – Neda. Njihov imaginarni razgovor prikazuje živote dviju različitih žena i njihovu duboku međugeneracijsku povezanost. Odgajane u drukčijoj kulturi i različitom povijesnom kontekstu, često imaju različit pristup gotovo svemu. Ipak, kad govore o ljubavi, obiteljskom životu, ratu i migracijama – granice se brišu i neke vrijednosti postaju univerzalne, bez obzira na dobne, kulturološke i društvene razlike. Ugledna makedonska književnica Lidija Dimkovska ispripovijedala je u ovom romanu dirljivu i toplu priču o ljubavi, prijateljstvu, obitelji, identitetu, problemima s prilagodbom na novu sredinu, o fašizmu koji se vraća u Europu. Ljudska drama o usamljenosti, (ne)pripadanju i otuđenosti u kojoj se isprepliću splitske ulice, Drugi svjetski rat, jedan sicilijanski gradić, velika ljubav i pogubna mržnja. *** Čudesna proza! I opet izvrsna Lidija Dimkovska čije oko vješto pronalazi i u prvi plan stavlja male ljudske sudbine i čini ih velikima kroz potresno tkanje uzbudljive tapiserije života. Čvrste strukture koja se suprotstavlja burnim povijesnim događanjima, davnim kao i sadašnjim stradanjima, priča o jednoj baki i njezinoj unuci smještena u vremenski okvir od više desetljeća snagom sudbinske neminovnosti u ovoj prozi dobiva zaslužen himnični prizvuk. – Olivera Nikolova, makedonska književnica Knjige poput Non-Oui događaju se sve rjeđe, a roman makedonske spisateljice nije samo majstorski napisan, s iznimnom preciznošću i snagom, nego i sa ženskom nježnošću. Odličan, predivan roman. – Jakub Sobieralski, kritičar iz Poljske https://www.vbz.hr/book/non-oui/
Biografsko putovanje dviju generacija u kojem se isprepliću prošlost i sadašnjost jedne obitelji razdvojene morem
Kraj je Drugoga svjetskog rata. Nedjeljka, mlada Splićanka, zaljubljuje se u talijanskog vojnika Carla. Ne znajući što je očekuje, odlučuje poći za njim na Siciliju i ostaviti sve – obitelj, prijatelje, posao, svoj grad i domovinu. Vrlo brzo spoznaje da će u novoj sredini zauvijek ostati tuđinka, bez svoga jezika i kulture, a ni njezina nova obitelj nikada je neće potpuno razumjeti.
Non-Oui roman je u formi dnevničkog zapisa u kojem se izmjenjuju slike prošlosti i sadašnjosti, Splita i Sicilije, s mislima i životnim iskustvima bake i unuke identičnog i simboličnog imena – Neda. Njihov imaginarni razgovor prikazuje živote dviju različitih žena i njihovu duboku međugeneracijsku povezanost. Odgajane u drukčijoj kulturi i različitom povijesnom kontekstu, često imaju različit pristup gotovo svemu. Ipak, kad govore o ljubavi, obiteljskom životu, ratu i migracijama – granice se brišu i neke vrijednosti postaju univerzalne, bez obzira na dobne, kulturološke i društvene razlike.
Ugledna makedonska književnica Lidija Dimkovska ispripovijedala je u ovom romanu dirljivu i toplu priču o ljubavi, prijateljstvu, obitelji, identitetu, problemima s prilagodbom na novu sredinu, o fašizmu koji se vraća u Europu. Ljudska drama o usamljenosti, (ne)pripadanju i otuđenosti u kojoj se isprepliću splitske ulice, Drugi svjetski rat, jedan sicilijanski gradić, velika ljubav i pogubna mržnja.
***
Čudesna proza! I opet izvrsna Lidija Dimkovska čije oko vješto pronalazi i u prvi plan stavlja male ljudske sudbine i čini ih velikima kroz potresno tkanje uzbudljive tapiserije života. Čvrste strukture koja se suprotstavlja burnim povijesnim događanjima, davnim kao i sadašnjim stradanjima, priča o jednoj baki i njezinoj unuci smještena u vremenski okvir od više desetljeća snagom sudbinske neminovnosti u ovoj prozi dobiva zaslužen himnični prizvuk. – Olivera Nikolova, makedonska književnica
Knjige poput Non-Oui događaju se sve rjeđe, a roman makedonske spisateljice nije samo majstorski napisan, s iznimnom preciznošću i snagom, nego i sa ženskom nježnošću. Odličan, predivan roman. – Jakub Sobieralski, kritičar iz Poljske
https://www.vbz.hr/book/non-oui/
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
li zvuči moje ime ovdje na Siciliji, na što je tata rekao: „Pa svi<br />
je zovemo Neda, i baku smo tako zvali, ali u dokumentima<br />
je Nedjeljka.“ Shvatili su da si u Castellammare del Golfo<br />
došla za djedom, 1947., da je u to vrijeme gradom vladala<br />
mafija, a, kako bi im to predočio, tata je ponovio nekoliko<br />
puta: „Bum, bum, bum!“ „A kako je sada?“ upita ga jedan od<br />
njih. „Sada je ovdje život miran i lijep“, odgovori tata, „nema<br />
više mafije“, pa se vrati na tvoj slučaj, o tome da ti je bilo teško<br />
biti tuđinkom i da si od svog dolaska na Siciliju u Splitu<br />
bila samo još dvaput i da ti je treći put avionska karta ostala<br />
neiskorištena u ladici jer je baš tada umro djed. Rekao im je<br />
čak i to. Mogu zamisliti koliko li je bio uzbuđen od susreta<br />
s njima pa je govorio brzo kako bi im stigao ispričati stvari<br />
koje, osim nama koji tu priču već znamo napamet, nikom ne<br />
bi ni pomišljao reći jer je shvatio da ga razumiju, da kimaju,<br />
a jedna je žena ustala sa svoga sjedala, došla do njega pridržavajući<br />
se u zavojima za rukohvate te ga počela zapitkivati u<br />
želji da sazna što više. Tata je rekao: „Da si samo vidjela kako<br />
me je pozorno slušala, mora da je bila novinarka, možda će<br />
o tome i napisati nešto, ja pričam, a ona guta moje riječi, oči<br />
joj titraju, nisam još nikad takvo što doživio.“ Na ulazu u<br />
grad sišli su iz minibusa, tata ih je ostavio ne na stanici već<br />
kod tržnice jer su željeli kupiti voće, svi su se s njime rukovali,<br />
u minibusu osim njih i nije bilo drugih putnika, a on ih<br />
je još jednom ispratio pogledom prije nego što je skrenuo k<br />
autobusnoj stanici, i to je bilo sve. Da mi je barem to ispričao<br />
jučer, ja bih ih potražila, možda bih doznala zašto se ona<br />
žena toliko zanimala za tatinu priču o nama i zašto se toliko<br />
uzbudila. Ali, sada su zasigurno već kod kuće u Ljubljani, jer<br />
su rekli da se vraćaju kući, iako mi se čini da sam ovih dana<br />
9
Change language