Lidija Dimkovska - Non Oui

Lidija Dimkovska
Non-Oui

iblioteka
AMBROZIJA
knjiga 517.
glavni urednik:
Drago Glamuzina
izvršna urednica:
Sandra Ukalović
Lidija Dimkovska
Non-Oui
izdavač:
V.B.Z. d.o.o.
10010 Zagreb, Dračevička 12
tel.: 01/6235-419, fax: 01/6235-418
e-mail: info@vbz.hr
www.vbz.hr
za izdavača:
Mladen Zatezalo
urednica knjige:
Koraljka Penavin
lektura:
Katarina Kasumović
korektura:
Nada Gluhak
grafički urednik:
Siniša Kovačić
grafička priprema:
V.B.Z. studio, Zagreb
tisak:
Grafomark d.o.o., Zagreb
studeni 2019.
Knjiga je objavljena uz potporu
Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture
Republike Sjeverne Makedonije.

Lidija
Dimkovska
Non-Oui
S makedonskoga prevela:
Borjana Prošev-Oliver
2019.

iblioteka
AMBROZIJA
knjiga 517.
naslov izvornika:
Lidija Dimkovska
NON-OUI
copyright © Lidija Dimkovska, 2016.
All rights reserved.
copyright © 2019. za hrvatsko izdanje:
V.B.Z. d.o.o., Zagreb
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 001043706.
ISBN 978-953-52-0197-7 (meki uvez)

Postojiš tada kad netko misli na tebe.
Princeze, Fernando León de Aranoa

Svi likovi i događaji izmišljeni su, osim onih povijesnih.

20. lipnja 2016., Castellammare del Golfo
Bako Nedjeljka, danas mi je tata rekao da je svojim minibusom,
dok se vraćao iz Scopella, vozio grupu turista koji su
govorili nekim slavenskim jezikom. Nekolicinu žena i muškaraca
s petero-šestero djece. Tata ih je pitao kojim to jezikom
govore, a oni su rekli: slovenskim. Još su dodali da su
već tjedan dana u Castellammare del Golfu i da su oduševljeni
Scopellom. Sjećaš li se da smo i mi jednom bili ondje,
zamisli, samo jednom za sve ovo vrijeme, i to našim automobilom,
prije nego što je tata počeo voziti Russoove minibuse?
Nije li čudno da oni koji dolaze na Siciliju kao turisti obvezatno
posjećuju Scopello, a mi koji živimo ovdje, tek jednom
u životu i nikad više. Na primjer, tata vozi minibus, a sam
nikada ne putuje.
Nedugo sam u La Repubblici čitala zanimljiv tekst o tome
da domaći stanovnici rijetko kad posjećuju lokalne muzeje,
osim na nekom školskom izletu i da školski izleti zapravo i
postoje zbog toga da bi stanovnici nekoga grada ili zemlje,
bar dok se školuju, posjetili vlastite nacionalne znamenitosti
jer nakon toga im ne pada na pamet ući u neki od muzeja
7

pokraj kojeg svakodnevno prolaze žureći svojom svakodnevicom.
Novinar koji je o tome proveo anketu naveo je i nekoliko
primjera: jedna pedesetogodišnjakinja rođena u Firenci
i zaposlenica odvjetničkog ureda u neposrednoj blizini katedrale
Santa Maria del Fiore, koja na putu do posla i natrag
svakodnevno prolazi pokraj katedrale i iako posljednjih godina
redovito izlazi zapaliti cigaretu ispred zgrade s izravnim
pogledom na katedralu, nikada u nju nije stupila, a kada je i
pomišljala da to učini, uvijek je na ulazu bilo mnogo turista
pa je posjet odgađala za „neki drugi put“ i tako do danas.
Novinar je naveo slične slučajeve iz Pariza, Londona, Madrida
i manjih mjesta s poznatim znamenitostima i gotovo
posvuda je situacija bila ista. Sjetila sam se toga jer je tata rekao
da su slovenski turisti posjetili Scopello već sljedeći dan
nakon dolaska u Castellammare del Golfo, a gradić im se
toliko dopao da su ga jučer, prije odlaska sa Sicilije, posjetili
ponovno, ovaj put s ronilačkim klubom, kako bi istraživali
stijene koje se izdižu iz mora i zahvaljujući kojima je Scopello
poznat čak i u Sloveniji. Dvaput u sedam dana! Njegova se
smjena za volanom minibusa poklopila s njihovim drugim
povratkom s toga mjesta jučer, kad su ponovno bili oduševljeni
građevinama, a posebice pogledom na more i stijene.
Zamisli, rekao im je da razumije poneku riječ njihova jezika
te im je na svom englesko-hrvatskom još rekao da si ti, njegova
majka, iz Splita, Spalata, a oni su se iznenađeni nasmijali
ponavljajući: „Split, da, Split, Hrvatska, Jugoslavija“ i dok ih
je vozio do Castellammare del Golfa, miješajući engleski i
talijanski s ponekom hrvatskom riječi, pričao im je o tebi, o
nama, pa čak i o meni. Da se i ja po tebi zovem Nedjeljka, da
jedina u cijeloj obitelji znam hrvatski, a oni su se čudili kako
8

li zvuči moje ime ovdje na Siciliji, na što je tata rekao: „Pa svi
je zovemo Neda, i baku smo tako zvali, ali u dokumentima
je Nedjeljka.“ Shvatili su da si u Castellammare del Golfo
došla za djedom, 1947., da je u to vrijeme gradom vladala
mafija, a, kako bi im to predočio, tata je ponovio nekoliko
puta: „Bum, bum, bum!“ „A kako je sada?“ upita ga jedan od
njih. „Sada je ovdje život miran i lijep“, odgovori tata, „nema
više mafije“, pa se vrati na tvoj slučaj, o tome da ti je bilo teško
biti tuđinkom i da si od svog dolaska na Siciliju u Splitu
bila samo još dvaput i da ti je treći put avionska karta ostala
neiskorištena u ladici jer je baš tada umro djed. Rekao im je
čak i to. Mogu zamisliti koliko li je bio uzbuđen od susreta
s njima pa je govorio brzo kako bi im stigao ispričati stvari
koje, osim nama koji tu priču već znamo napamet, nikom ne
bi ni pomišljao reći jer je shvatio da ga razumiju, da kimaju,
a jedna je žena ustala sa svoga sjedala, došla do njega pridržavajući
se u zavojima za rukohvate te ga počela zapitkivati u
želji da sazna što više. Tata je rekao: „Da si samo vidjela kako
me je pozorno slušala, mora da je bila novinarka, možda će
o tome i napisati nešto, ja pričam, a ona guta moje riječi, oči
joj titraju, nisam još nikad takvo što doživio.“ Na ulazu u
grad sišli su iz minibusa, tata ih je ostavio ne na stanici već
kod tržnice jer su željeli kupiti voće, svi su se s njime rukovali,
u minibusu osim njih i nije bilo drugih putnika, a on ih
je još jednom ispratio pogledom prije nego što je skrenuo k
autobusnoj stanici, i to je bilo sve. Da mi je barem to ispričao
jučer, ja bih ih potražila, možda bih doznala zašto se ona
žena toliko zanimala za tatinu priču o nama i zašto se toliko
uzbudila. Ali, sada su zasigurno već kod kuće u Ljubljani, jer
su rekli da se vraćaju kući, iako mi se čini da sam ovih dana
9

dok sam prolazila pokraj Rio bara vidjela jednu sličnu grupu
turista, odrasli su pili kavu na terasi, a nekolicina djece igrala
se u luci plavim balonima. Prizor mi se učinio neobičnim jer
su svi držali balone iste boje koje je vjetar pokušavao otpuhati,
a oni su trčali za njima i smijali se. Iz restorana treštala je
glazba i nisam uspjela čuti kojim jezikom govore. Šteta. Toliko
uvijek želim da u Castellammare del Golfo dođe netko
iz tvojeg kraja i, eto, kada stvarno i dođe netko tko razumije
tvoj jezik, koji sam, hvala Bogu, naučila od tebe, kao da mi
nije suđeno sresti ga.
Sjedim pokraj njezina groba i pričam joj o svemu ovom i
znam da me pozorno sluša i čeka da završim kako bi mi odgovorila.
Razgovaramo tako svakog dana ja i baka Nedjeljka.
Ja čas šutim, čas pričam naglas, samo ako sam sigurna da
u kući nema nikog tko bi nenadano banuo u vrt. Tko zna
kako, čujem njezine odgovore, a njezin glas zvuči kao kad je
bila živa i zdrava. Pričala mi je o svemu i svačemu, ili bi pak
danima šutjela. Istini za volju, nikome se nije slušalo jedno
te isto po stoti put, osim meni, a zapravo i tati, međutim,
kada bi bio umoran od vožnje minibusa, želio je zadrijemati,
a ne slušati bakine priče o ratu, o Splitu i Siciliji. Margherita
je već odmalena razvila obrambeni mehanizam prema
bakinim pričama – kada bi baka počela pripovijedati svoje
štorije, ona bi jednostavno pokrivala rukama uši, zatvarala
oči i glasno šuštala kroz zube: „Šššš…“ Ne znam je li mamu
više nerviralo Margheritino šuštanje ili bakino pričanje, no
izlazeći iz sobe nije propuštala promrmljati: „U inat!“ I tako
je baka, zapravo, samo meni mogla pričati svoje prijeratne,
ratne i poratne priče. To je u početku činila na talijanskome,
10

a kada je djed umro, počela me učiti hrvatski i nakon pola
godine rekla: „Ovo je posljednji put da s tobom govorim talijanski,
sada već dovoljno poznaješ moj jezik da bi on postao
i tvojim.“ Tako mi je govorila, a meni je bilo zabavno učiti
nove riječi koje su mi bile više smiješne negoli teške za izgovor
i kada bih se vratila iz škole, ništa drugo nisam radila
nego slušala baku kako priča i priča. I koliko sam više razumijevala
to što mi govori, toliko sam je više osjećala svojom
i sve manje sam se stidjela svoga imena Nedjeljka. Drago mi
je da smo je pokopali u dvorištu iza kuće. Upravo tako kako
je i željela dok je bila zdrava i svjesna govoreći nam: „Da me
niste pokopali na groblju! Ne mislim i u smrti biti među tuđincima.
Bilo gdje, samo ne s tuđim mrtvima.“ Smijali smo
se tom njezinom zahtjevu, a jednom ju je tata upitao: „Ne
želiš biti pokopana čak ni uz oca?“ na što se mama zagrcnula
od smijeha i sigurna sam da je, izlazeći iz sobe, mrmljala
sebi u bradu: „U inat!“, kao što to čini uvijek u sličnim situacijama.
„Carlo i ja se više ne razumijemo“, odgovarala je
baka, „on šuti, samo ja govorim“, a meni je jednom prilikom
šapnula: „On govori jednim, a ja drugim jezikom.“ Kada je
umrla, tata je odlučnim glasom rekao da je ni u kojem slučaju
nećemo pokopati na groblju. „Ili ćemo je odvesti u Split,
ili ćemo je pokopati doma, u vrtu.“ Na to mi mama reče:
„Hajde, raspitaj se koliko košta da se tijelo prenese u Split.“
„Gdje da se raspitam?“ upitala sam. „Ne znam, ili ovdje, ili
u Splitu, ili u hrvatskom veleposlanstvu u Rimu, pa znaš hrvatski,
nije te baka uzalud naučila.“ U njezinu glasu bilo je
ironije, no oči su joj bile crvene od plača pa sam joj oprostila.
Kada smo doznali da su za takav pokop potrebne tri tatine
plaće, plaće vozača agencije Russo, mama je rekla: „Ona ne
11

i ni voljela biti pokopana u Splitu. Tko će je tamo posjećivati
na groblju? Njezin brat? Onaj stari idiot sa slomljenim
prstom? Ili možda njegova kći koja joj se nijednom u životu
nije javila?“ I tako nas je zapravo mama navela na to da je
pokopamo ovdje, u vrtu, ispod narančina stabla, na istome
mjestu na kojem je prije visjela ljuljačka od konopa koju je za
stablo privezao djed, za tatu i stričeve kad su bili mali, da bi
godinama kasnije na tom mjestu tata postavio pravu drvenu
ljuljačku za mene i Margheritu. Baka nas nikada nije ljuljala,
bio je to djedov posao, no kad bismo se vraćale iz škole, nerijetko
smo je nalazile kako nepomična sjedi na njoj nalikujući
na sliku skamenjene žene na ljuljački, ali ja i ne znam je li
ikad itko naslikao takvu sliku ili isklesao takav kip.
Ne znam je li ti se možda vratilo pamćenje sada kada si
na onome svijetu, onkraj svega što je nekad pripadalo životu
pod ovim istim drvetom, našem voljenom stablu naranče
koje nam uljepšava vrt? Možda ti se u smrti vratilo pamćenje
na sve ono što je tata u brzini ispričao turistima? Možda sada
ponovno znaš gdje si se rodila i gdje si živjela prije dolaska
ovamo? Sjećaš li se Splita? Rata? Svoje majke i oca? Brata?
Nas? Mene, svoje imenjakinje?
12

7. lipnja 2009., Castellammare del Golfo
Sve do lipnja 2009. baka Nedjeljka sjećala se svega, svih
događaja iz prošlosti, kao i svega što se svakodnevno zbivalo.
Točnije do 7. lipnja 2009. Do toga dana, odnosno do
mojeg dvadeset prvog rođendana, bila je posve normalna
baka, majka i svekrva. Stara, ali normalna. Jako stara, ali
jako vitalna. Čini se da su i baka i njezin brat imali gene
svoje majke te su doživjeli gotovo devedeset godina. Toga
dana postala sam „po američki“ punoljetna. Narančino stablo
bilo je u cvatu, a pod njegovom krošnjom, za drvenim
stolom, sjedili smo svi: baka, mama, tata, ja, Margherita i
njezin momak, da ne kažem muškarac, Pietro. Bio je stariji
od Margherite punih dvadeset godina. Ona, osamnaestogodišnjakinja,
a on tridesetosmogodišnji muškarac. Vrlo
ugodan, otvoren, ali prestar! „Star je, gdje si ga samo našla!“
govorila bi uvijek baka nakon njegova odlaska. „Magi
je još dijete, a on starac!“ I, dakako, nije propuštala reći
tati: „Učini nešto! Ne ide to skupa, djevojčica i starac!“ A
tati je bilo još neugodnije nego Margheriti koja se smijala
i uvijek govorila: „Mlad je, mlad!“, a on se osjećao krivim
što je Margherita našla tako starog momka. Jednom je
čak i rekao: „Ma, bolje star, nego nikakav“, aludirajući na
mene koja u svojoj dvadesetprvoj još nikada u kuću nisam
13

dovela momka. Toga me je dana Margherita zadirkivala:
„Sada kada je forever young, Nedi ni ne treba muž.“ „Koja
Neda?“ upita baka, na što smo se svi nasmijali. „Ti“, rekoh
joj šeretski, a svi naglas povikaše: „Pa Neda, Neda koja ima
dvadeset i jednu, ne valjda ti s osamdeset i šest godina. A
osim toga, ti si Nedjeljka, baka Non-Oui.“ Sjećam se da
je baka tada počela vikati na sav glas: „Ja imam dvadeset i
jednu godinu, ja sam Neda, meni je danas rođendan!“ „Ali
bako“, pokušala sam je umiriti, no ona mi grubo odgovori:
„Baka? Kakva baka? Tko je baka? Ja sam mlada djevojka,
imam dvadeset i jednu godinu, zovem se Neda, mama mi
je piljarica, otac ribar i živimo u Splitu.“ „Lijepo, lijepo,
majko“, uplete se tata smirujući situaciju, no ona se obrecne
i na njega: „Majka? Kakva majka? Ja sam mlada neudana
djevojka. Mene na Rivi čeka Carlo!“ Kako li je čudan bio
taj moj rođendan! U početku smo mislili da se baka šali pa
smo se šalili i mi, no ona nije popuštala, uvjeravala nas je
da danas ona slavi dvadeset i prvi rođendan, a ne ja. Kada
joj to nije uspjelo, počela je vikati, nazivati nas lažljivcima,
kradljivcima, čak i fašistima. U žurbi smo iz vrta pokupili
sa stola sve suđe i jelo i uspjeli smo je nekako uvesti u kuću.
Splitska torta, koju je baka Nedjeljka napravila prethodnog
dana vrzmajući se cijeli dan po kuhinji i gledajući u zamašćen
list papira s receptom, ostala je nedirnuta u malom
hladnjaku koji je tata prije par godina postavio u jedan kut
u vrtu. Ni nekoliko dana nakon mojeg rođendana nitko je
se nije sjetio. Svima nam je srce tuklo u grlu. Ušli smo u
kuću, zatvorili za sobom vrata od vrta i svatko se povukao
u svoju sobu. I baka je stepenicama krenula u svoju sobu
ponavljajući: „Fa-šis-ti, fa-šis-ti!“
14

Zašto si nas, bako, tada nazvala fašistima? I stalno ponavljala
tu riječ sve do svoje smrti, punih šest godina? Zašto
si stoput na dan izgovarala tu riječ? Ponekad je to bila jedina
riječ koju si uopće izgovarala. I što se uopće dogodilo
toga dana? Je li neočekivano nahrupila mržnja prema svima
nama ili je to bilo očitovanje bolesti? Doktor Rinaldo je
rekao da je riječ o tipičnim znacima Alzheimerove bolesti
koja nije povezana s nekim konkretnim uzrocima ni posljedicama.
Rekao je i to da si, jednostavno, bolesna. Stara
i bolesna. Vjerojatno već duže vrijeme, ali da je toga dana
bolest buknula svom snagom. Rekao je još da je nešto povuklo
okidač bolesti upravo na moj rođendan. „Dosad ste
imali sreće. Osobe njezinih godina već su na groblju ili u
staračkom domu, ili su teško bolesne. Gospođa Nedjeljka
Lombardo ima zdravo srce, samo joj mozak više ne funkcionira
pa će odsad biti ovako“, rekao je. „Očekujte i gore. Ne
ostavljajte je samu ni na tren.“ „Da možda ne trebamo spavati
s njom u sobi?“ upita mama zajedljivo, no odmah se ugrize
za usnu. „Ne, može spavati sama, ali neka balkonska vrata
budu zaključana, nikad se ne zna.“ Moja je zadaća bila da
svake večeri zaključavam balkonska vrata u tvojoj sobi, i da
ključ sakrijem u svojoj. Teško mi je bilo to raditi, danju sam
se osjećala licemjernom u svojoj ljubavi prema tebi jer sam
ti noću oduzimala slobodu koju je pružao balkon s kojeg se
tako lijepo nazirao zvonik Gospe od Ružarija. Svake bih te
večeri poljubila u čelo, a ti bi posezala za mojim dlanom u
kojem sam stiskala ključ balkonskih vrata. „Fa-šis-ti“, ponavljala
si sklopljenih očiju, ne gledajući me, a ja sam stežući
ključ osjećala da mi se znoji dlan, da mi srce tuče u grlu i da
mrzim samu sebe što ti poput zatvorskog čuvara oduzimam
15

slobodu. Ipak, činjenica je da su ti vrata od sobe ostajala otključana
i da si noću po nekoliko puta išla na zahod i natrag,
a rijetko kad bi pustila vodu iz kotlića, što je značilo da ili
zaboravljaš pustiti vodu ili uopće ne obavljaš nuždu već samo
sjediš na školjci u mraku i zuriš u noć. A ja sam u svojem
dijelu sobe, odvojenom od Margheritina zidom – ormarom
za knjige, razmišljala o okolnostima u kojima se dogodilo da
sam te izgubila još za tvojega života, a dobro znaš da si mi
bila najvažnija osoba na svijetu. Pa nas smo dvije bile kao
„prst i nokat“, kako bi govorio tata, a mama nije propuštala
dodati: „U inat!“
Pitala sam se ima li njezina bolest ikakve veze s djedom
Carlom koji je umro trinaest godina prije. „Alzheimerova
bolest ne poznaje logiku“, rekao je doktor Rinaldo, „ne tražite
uzroke. Javlja se i kod mlađih osoba, a kamoli ne kod tako
starih ljudi.“ Da, nije djed bio krivac za njezinu bolest, pa bio
je već mrtav i pokopan na gradskom groblju. Umro je 1996.
kada sam ja imala osam godina, a sestra pet. Dvije godine
prije smrti bio je nijem iz medicinski nepoznatog razloga.
Baka nam je pričala kako je, dok smo bile male, imao veliku
želju mene i sestru naučiti plivati, vodio nas je na plažu u
svako doba dana pod uvjetom da je sunce tek malo ogrijalo,
ali smo Margherita i ja plakale, otimale se, tako da mu
je jednom Margherita, onako sitna i žilava, pala iz ruku u
more i počela tonuti, a djed ju je u zadnji čas izvukao iz vode
vičući prema meni: „Popni joj se na leđa i gazi je nogama!“
I dan-danas kao da čujem tu njegovu viku, dok sam se ja,
šestogodišnjakinja, mokra i promrzla, sva u suzama popela
trogodišnjoj sestrici na leđa i gazila po njima sve dok joj iz
16

usta nije izbila voda i plač koji su čuli svi u Castellammare
del Golfu, a djed od tog trenutka nikada više nije progovorio,
onijemio je preko noći, nikada nas više nije vodio na
plažu, a kada bi ga netko nešto pitao, jednostavno mu nije
mogao odgovoriti – iz usta mu je umjesto riječi izlazilo neko
čudno mumljanje i krkljanje. Kamo ga sve tata i stričevi nisu
vodili: najprije u našu malu ambulantu gdje su ga poznavali
kao „onog Carla čija je žena Nedjeljka, Neda iz Jugoslavije“, a
prvo pitanje koje je sestra uputila tati bilo je: „Je li mu mafija
štogod učinila?“ Budući da je odgovor bio niječan, liječnik u
ambulanti, jedini u mjestu, nije imao drugo mišljenje o tome
zašto je djed tek tako prestao govoriti osim: „Prepao se, proći
će ga, treba vremena“, no kada je i „to vrijeme“, cijela godina
nakon Margheritina utapanja sa sretnim završetkom prošla,
stric Mario, koji je živio u Trstu, poslao je djedu brodsku kartu
do Trsta gdje će ga odvesti kod najboljeg liječnika u gradu,
„Amerikanca“, napisao je stric, „on će sigurno znati što treba
činiti.“ Djed je sâm, nenaviknut na suputnike, krenuo u
Trst, na svoje prvo putovanje nakon rata, a baku Nedjeljku,
koja je zapravo željela posjetiti sina u Trstu, uhvati neki strah
te ostane kod kuće lomeći prste pod pregačom i čekajući da
se osuši tjestenina prostrta na bijeloj plahti u jedinoj praznoj
sobi u kući, onoj koja je ostala nakon odlaska strica Marija.
No ni u Trstu nije bilo lijeka za djedovu nijemost pa ga je
stric Mario poslao u Rim kod mlađeg brata, strica Luce, koji
ga je vodio od jednog liječnika do drugog, od jedne bolnice
do druge, gdje su svi govorili isto: „Prepao se i onijemio, treba
vremena da strah mine pa će onda ponovno progovoriti.“
Jedino je neka medicinska sestra iz nekog rimskog predgrađa,
koja je bila bivša stranka odvjetničkog ureda strica Luce,
17

pozvala strica na stranu i rekla mu: „Ja nisam odavde, ali
znam kako se istjeruje strah: uplašena osoba treba sjesti na
kućni prag licem okrenuta prema van, tada domaćin kuće
treba sjekirom zamahnuti prema pragu tik uz tijelo bolesnika
izgovarajući riječi: ‘Odagnaj strah iz ovog doma, dovijeka
čovjek bez straha bio’, i tako triput, po jedan zamah sa svake
strane, a jednom i ponad glave zrakom. Vidjet ćete kako će
mu strah odmah nestati.“ Baš je tako rekla stricu Luci, i još i
to da će djed Carlo govoriti kao prije: „Tako to čine u mom
zavičaju, ne znam kako se time bave ovdje, ali što vas košta
da probate?“ Stric Luca u djedov je kovčeg stavio list papira
na koji je zapisao savjet medicinske sestre i u post scriptumu
dodao: „Majko, možda se i ti razumiješ u ovakve stvari, sestra
je doseljenica iz Jugoslavije.“
Ajme, Nedice, kod nas u Splitu nije bilo takvog običaja,
ali kao da mi je o tome nešto poznato. Jako davno, u mladosti,
čitala sam neku knjigu s pričama naroda Kraljevine Jugoslavije
i u jednoj od njih naletjela na sadržaj koji me je toliko
uznemirio da sam o priči razmišljala cijelu noć: navodno se
neka mlada nevjesta koja je došla u muževu kuću jako plašila
njegove zle sestre, stoga joj je jednog dana muž sjekirom
presjekao strah na kućnom pragu. I otada su ona i šogorica
bile kao sestre, no nedugo zatim šogorica je napustila kuću
jer se i sama udala. I kada sam pročitala savjet medicinske
sestre iz Rima, sjetila sam se priče i pomislila da bi to isto
trebali probati s djedom, no on nije htio ni čuti da mu se na
takav način istjeruje strah, odmahivao je glavom i napuštao
sobu, a sve mi se čini i zbog toga što bi u tom slučaju njegov
sin postao glava kuće, uz njega živog i „u inat“, kao što govori
18

tvoja mama misleći da je ne čujem, te nije dopustio da se nad
njim izvrši takav obred koji mi se činio jedinim spasom za
Carla. Milovala sam ga po kosi, a on mi je šuteći odgurivao
ruku, nije htio ni nježnost ni pomoć, i nitko se od nas nije
usuđivao posjesti ga na prag kuće i sjekirom presjeći strah
zbog kojeg je onijemio. Umro je u snu dvije godine kasnije,
ti si već imala osam godina, a Margherita pet, ne prozborivši
ni riječ puna dvadeset četiri mjeseca, vegetirajući u našem
bračnom krevetu, u stolcu za ljuljanje na balkonu, ovdje za
stolom pod ovim stablom i u fotelji u dnevnom boravku, zagledan
u televizor otvorenih usta kao da želi nešto reći, a ne
može. Ništa mi nije rekao prije smrti. Ništa. Otišao je nijem,
i ostavio me s bezbroj neizrečenih riječi.
19

17. rujna 1996., Castellammare del Golfo
Bako Nedjeljka, toga jutra kada si, trideset godina nakon
svoga drugog posjeta, trebala ponovno otputovati u Split,
djed Carlo se više nije probudio. Sjećam se da je to bilo 1996.
jer sam te godine krenula u drugi razred, a Margheritu ste ti
i djed čuvali kod kuće i kada bih se ja vratila iz škole, izrađivali
smo aviončiće od novinskog papira La Sicilije i puštali ih
da lete svuda po kući, a ja sam se po stoti put navirivala u ladicu
u vašoj sobi gdje si kao dragi kamen, u kutiji pokrivenoj
svilom, čuvala avionsku kartu koju su ti kupili tata i stričevi
i s kojom si trebala otputovati u Split. Poslije si mi rekla da si
se odlučila za put jer si čula na RAI-u da su u bivšoj Jugoslaviji
prestala sva ratna zbivanja, da se prestalo pucati, da su u
Hrvatskoj oni koji su se borili proglašeni braniteljima, a da je
rat koji je upravo završio bio domovinski, i rekla si mi još da
su na udarnim vijestima tek na nekoliko sekundi prikazali
predsjednika Hrvatske koji je u rukama držao Zakon o pravima
hrvatskih branitelja, a ti si se osjećala nekako nelagodno,
kao da je osobno tebi učinio nešto nažao. Ne sjećam se
tog dnevnika na TV-u, vjerojatno smo Margherita i ja imale
važnija posla, znam da smo morale pospremiti sve one aviončiće
jer je mama zaprijetila da će ih baciti u smeće saplećući
20

se o njih posvud, čak i u kupaonici. Kada razmišljam o tom
vremenu, mislim da ti tadašnja situacija u Hrvatskoj i nije
bila baš posve jasna, tati i mami još manje, no tko zna, možda
je tata točno znao što se događa u tvojoj domovini, iako
je jednom rekao da jednostavno ne želi znati kako tebi ne
bi bilo još teže. Dobro pamtim užas na tvome licu kada bi
na talijanskim kanalima prikazivali scene ratnih sukoba u
Jugoslaviji, sličnih onima u kojim je nekad sudjelovao i djed
Carlo, a tebi se lice grčilo, očima nisi treptala satima, usana
čvrsto stisnutih, kao zalijepljenih. „Gle, baka je lutka“, govorila
bi mi Margherita, dok si meni sličila onim anatomskim
modelima koje sam viđala u nekoj od školskih učionica
kada bi me učiteljica poslala po kredu. Ušla sam nesigurno
i vrisnula od straha: na stolovima je bilo poredano nekoliko
anatomskih modela i jedan kostur. Svi su bili grozni i strašni,
a organi su im visjeli s malih kuka. Ipak, jedna od lutaka
nije djelovala tako strašno: imala je samo jedan, lijevi obraz,
jedno oko, polovicu nosa i usta. Nije bilo ostatka lica pa su se
ti dijelovi, obješeni na malim kukama za središnju os na glavi,
jasno isticali. Oko joj je bilo otvoreno, nosnice raširene, a
lijeva polovica usana slijepljena, kao što bi bila i desna da je
uopće bilo desne strane lica. „Ne trepće i ne diše“, opisivala
sam Margheriti tu anatomsku lutku koju sam tada vidjela
prvi put u životu, a ona na to odgovori: „Poput bake.“ Često
si izgledala upravo tako: širom otvorenih očiju i nosnica,
usana čvrsto stisnutih, uplašena događajima u tvojoj domovini
koji su stizali do tebe kao blic-vijesti, zabrinuta za dom
u Splitu, za brata koji ti se nijednom dosad nije javio, čak ni
kad mu je umrla žena Srpkinja, kao i za nećakinju koja te
također nikada nije potražila. Bila si uvjerena da je u gradu
21

situacija ista kao za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, tvoga
rata, kako si nam govorila, i odmah bi se ispravljala: „Rata
vašeg djeda.“ Ipak, jače no ikad, poželjela si poći u Split i
svojim očima vidjeti posljedice novoga rata, osobno osjetiti
novi mir, a svi mi razletjeli smo se kako bismo ti ispunili tu
želju: Margherita i ja svojim papirnatim aviončićima, a tata i
stričevi pravim avionskim kartama na liniji Trapani – Trst –
Split. I nitko te nije odgovarao od putovanja u zemlju u kojoj
je donedavno bilo rata, u kojoj se sigurno još puca, samo se
o tome ne govori, dapače, kao da smo te htjeli po svaku cijenu
ispratiti i poslati među sporadične rafale traumatiziranih
branitelja i napadača, čak i po cijenu da se više nikad ne vratiš.
No djed Carlo toga se jutra nije probudio i ti više nikada
nisi otputovala u Split. Djedovu si smrt protumačila kao
znak da više nikada ne smiješ otputovati u Split, još jednom
vidjeti svoj dom, brata i nećakinju, jedine koji su ti ostali od
obitelji, i sve vrijeme si ponavljala da ti je bilo suđeno samo
dvaput nakon dolaska u Castellammare del Golfo 1947. posjetiti
svoju domovinu: prvi put 1959., a drugi i posljednji,
1968. Često si mi govorila: „Ajme, Nedice, kada odeš s nekoga
mjesta, kada se odseliš, to ti je kao da si tamo umro. I
kada mrtvac dođe tamo gdje je nekada bio živ, isto je kao da
se ondje pojavio njegov duh. A svi se boje duhova, zar ne? I
djeca i odrasli.“ Nisam baš razumjela te tvoje riječi o tome da
si mrtav ondje gdje više ne stanuješ, jer po meni čovjek samo
mijenja mjesto stanovanja i može bilo kada posjetiti mjesto
u kojem je nekada živio. Za moju je generaciju putovanje
postalo nešto najnormalnije, samo turistička destinacija, a
nikako egzistencijalno pitanje. I ne bi te se svi prepali. Na
primjer, kada bih ja živjela u Splitu, a ti se nenadano pojavila,
22

ja te se ne bih prepala. Zar nas ne žele ponovno vidjeti oni
koji nas vole? Pa bili mi čak i sablasti? Ti si u Splitu bila mlada
djevojka okružena prijateljicama i sudbina je htjela da se
zaljubiš u Talijana. Zar ljubav koja bi trebala vjerovati u sve i
svemu se nadati, pretvara ljude u sablasti tada kada oni zbog
nje odlaze nekamo drugdje?
Ajme, Nedice, sveti je Pavle to zaboravio napisati u Poslanici
Korinćanima. No ni sâm zacijelo nije znao da osoba
koja ljubi i koja zbog ljubavi napušta svoju domovinu, za nju
postaje sablast. A zanimljivo je da i u novoj domovini živi
poput sablasti. Kao kućna sablast koje se malo-pomalo prestaju
plašiti ukućani i sugrađani, ali još uvijek gledajući na tu
osobu sa zazorom, kao da ima nešto na glavi ili odjeći, kao
da je nečim obilježena. Tako su gledali i mene u onim rijetkim
prilikama kada je Carlo imao previše posla u radionici
te sam mu morala pomagati iako mi je odmah nakon dolaska
rekao: „Živjet ćemo od moje postolarske plaće, nema
potrebe da radiš i ti, ni jezik ne poznaješ dovoljno, a i nikad
se ne zna tko će ući u radionicu. I mafijaši nose cipele, i to
kakve! Ali ako želiš, možeš se baviti šivanjem, gore, na katu.“
Tih smo godina Carlo i ja rijetko kad odlazili do male Rossettijeve
prodavaonice ili u neku kratku šetnju do zaljeva.
Bile su to godine kada se žena bez pratnje nije smjela kretati
gradom, pa čak ni sami muškarci u dane kada se šaputalo
da će ponovno biti pucnjave. Nije se radilo samo o meni,
strankinji kojoj su zakoni mafije bili nepoznati, nego i ostale
žene nisu izlazile iz svojih kuća. Sve smo virile iza zavjesa na
prozorima. To je bilo vrijeme kada su i pridošlice i domaći
bili sablasti. A u staroj domovini, kada bi se žena sablast
23

ponovno pojavila, gotovo je nitko ne bi prepoznao, zapravo
je ne bi doživljavali ni kao osobu, ni kao sablast, a oni koji bi
je i prepoznali uspoređivali bi ju s njezinom nekadašnjom
pojavom i predodžbom koju su imali o njoj pa je drugačije i
ne bi mogli doživljavati nego kao sablast. Ne znam možeš li
razumjeti ovo što ti govorim. Shvatit ćeš tek ako ikada napustiš
ovaj grad i svoj dom. Bit će ti lakše ako se to dogodi zbog
ljubavi. Ipak nešto lakše koliko god bilo teško. Tako kako
je i meni bilo od 1947. do danas. I, da ti kažem jednu važnu
istinu: bolje biti sablast zbog ljubavi nego zbog rata. Da,
zbog rata. Ne zbog nekog rata s TV-a ili rata iz nekog ratnog
filma, nego pravog rata koji je zahvatio mjesto u kojem živiš.
Rata kojem si živi svjedok. A on započinje s nagovještajem,
neobičnim znakovima i tragovima, a nastavlja se eksplozijama.
Živiš normalno i odjednom ti se urušava cijeli svijet.
Možeš li to zamisliti? Jesam li 1939. uopće mogla pomisliti
da će se za dvije godine dogoditi ono što se dogodilo? I u
Splitu i u svijetu.
24