Kallia Papadaki - Dendriti

Kallia Papadaki
Dendriti

GLASOVI
DRUGIH I
'DRUGAČIJIH'
POSLUŠAJMO
NJIHOVE
PRIČE
NA MARGINI
ON THE MARGINS
BIBLIOTEKA
NA MARGINI / ON THE MARGINS
knjiga 8.
GLAVNI UREDNIK:
Drago Glamuzina
IZVRŠNA UREDNICA:
Sandra Ukalović
Kallia Papadaki
Dendriti
IZDAVAČ:
V.B.Z. d.o.o., Zagreb
10010 Zagreb, Dračevička 12
tel.: 01/6235-419, faks: 01/6235-418
e-mail: info@vbz.hr
www.vbz.hr
ZA IZDAVAČA:
Mladen Zatezalo
UREDNICA KNJIGE:
Koraljka Penavin
LEKTURA I KOREKTURA:
Nada Gluhak
GRAFIČKI UREDNIK:
Siniša Kovačić
GRAFIČKA PRIPREMA:
V.B.Z. studio, Zagreb
TISAK:
Znanje d.o.o., Zagreb
prosinac 2019.
Ovaj projekt ostvaren je uz financijsku potporu
Europske komisije.
Ova knjiga odražava isključivo stajalište autora knjige
i Komisija se ne može smatrati odgovornom
prilikom uporabe informacija koje se u njoj nalaze.

Kallia
Papadaki
Dendriti
S grčkoga prevela:
Koraljka Crnković
3
2019.

GLASOVI
DRUGIH I
'DRUGAČIJIH'
POSLUŠAJMO
NJIHOVE
PRIČE
NA MARGINI
ON THE MARGINS
BIBLIOTEKA
NA MARGINI / ON THE MARGINS
knjiga 8.
NASLOV IZVORNIKA
Kάλλια Παπαδάκη
Δενδρίτες
copyright © 2015, Kallia Papadaki
copyright © 2019. za hrvatsko izdanje:
VBZ, Zagreb
All rights reserved.
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu
Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 001054290.
ISBN 978-953-52-0208-0 (tvrdi uvez)

Mojim roditeljima,
Antigoni i Manolisu

Bilješka
Grad Camden nalazi se u državi New Jersey, preko puta
Philadelphije. Ova dva grada presijeca rijeka Delaware,
a spajaju ih mostovi Benjamina Franklina i Walta Whitmana.
Taj je dio grada bio geto za generacije useljenika,
s mnogo poslova i bogatim gospodarstvom. Nakon Drugoga
svjetskoga rata situacija se promijenila. Gospodarstvo
se preselilo na zapad Amerike i u Meksiko. Više nije
bilo posla, a grad je preplavio novi val useljenika, Portorikanaca
i Afroamerikanaca. Dolazili su u potrazi za
boljim životom. U rujnu 1949. godine, ratni je veteran
Howard Unruh u istočnom Camdenu u samo dvanaest
minuta ubio trinaest ljudi. Bijaše to, službeno, prvi masovni
ubojica u povijesti Sjedinjenih Američkih Država.
Sljedećih godina tri su gradonačelnika Camdena zatvorena
zbog korupcije. Godine 2012. u gradu je zabilježena
najviša stopa kriminala u cijeloj Americi. Danas oko
četrdeset posto stanovništva živi ispod razine siromaštva.
Sve su to neupitne činjenice. Što se drugog tiče, svaka je
sličnost sa živim likovima, imenima i pričama slučajna i
nema nikakve veze sa stvarnošću.

... prošla je cijela godina... naš život nije ništa drugo nego
izblijedjela slika jednog uništenog događaja...
W. G. Sebald, prema Ortiusu Tertiusu
Jorgea Luisa Borgesa

I.
Jesenji vjetar je iz majčinih ruku istrgnuo telegram...
i još mnogo toga 1
Minnie raspliće svoje dvije pletenice i kosu veže u asimetrični
rep.
Dvije suze poteku joj niz užarene obraze, brzo ih obriše
rukavom bluze, da netko slučajno ne primijeti da je
plakala, a u grlu joj zastane golema knedla, ništa nije
bilo kako treba, u školi umire od dosade, u razredu sami
glupani, brat joj je nasilnik i stalno joj krade džeparac,
a danas, kad mu se usudila suprotstaviti, uzeo je škare i
odrezao joj pola lijeve pletenice. I još mu ni to nije bilo
dosta: ako ga slučajno tuži mami, skupo će to platiti, zaprijetio
joj je, a Minnie je znala da on sve što kaže stvarno
i misli. Zato je uzela škare, stala pred zrcalo i odrezala i
desnu pletenicu, da budu jednake. Jer mama nije glupa:
ako je vidi takvu, pitat će ju što se dogodilo i što će joj
onda reći. Zato je Minnie potajice plakala i gutala suze.
Još se nije bila smirila kad li joj se na blagoj listopadskoj
svjetlosti ukaže plavokosa djevojčica i dobaci joj pogled
iskosa, „Imaš cigaretu?” pita gledajući je ravno u
oči, a Minnie se povuče u kut jer nije pušila; samo onaj
1 Nick Virgilio, punim imenom Nicholas Anthony Virgilio (Camden, 1928. – Washington, 1989.), priznati
haiku-pjesnik (prijevod Koraljka Crnković).
13

jedini put što je zapalila i odmah progutala dim, majka
ju je tako ošamarila da joj je na obrazu ostao trag svih
pet prstiju, još se sjeća te boli i suza koje je isplakala, i to
joj se tako duboko utisnulo u sjećanje da svaki put kad
se toga sjeti duboko uzdahne, tako i sada, i baš kad se
spremala odgovoriti, djevojčica dobaci: „Dobro, što si takva,
zaboravi”, reče nezainteresirano i sjedne do nje prekriživši
ruke na koljenima. Užareni cement pekao ju je
za tabane. Djevojčica se osvrne oko sebe i iz džepa izvadi
tablu već omekšale čokolade, otkine komad i ubaci ga u
usta, poslije dobro obliže sve prste i na kraju ruke obriše
o traperice, zubi su joj ostali crni od čokolade i sad se gotovo
nisu razlikovali od njezine potamnjele kože. „Hoćeš?”
promrmlja i pruži joj, a Minnie sramežljivo otkine
komadić i polako ga stade lizati, kao da je isprobava i na
kraju se ipak ohrabri i proguta ga, zatvorenih usta, da
slučajno u usta ne uđe kisik jer bez kisika ne mogu preživjeti
ni bakterije, zar ne?
„Ti si Leto, zar ne?” upita je Minnie, u dubini duše
moleći se da je samo pusti na miru, jer nije bila za neke
velike razgovore, tek je mjesec i pol u novoj školi i jedva
je s kolegama progovorila pet rečenica, sve su bile dobro
promišljene – koje marke nosiš, gdje stanuješ, gdje si bila
na praznicima, a Minnie je znala da na ta prešutna pitanja
ne može dati pravi odgovor. Djevojčica s kovrčavom
plavom kosom i pjegicama na licu potulji glavu i spusti
pogled prema svojim tenisicama, Minnie otvori usta tek
toliko da može progovoriti: „A znaš li odakle potječe tvoje
14

ime, Leto?”, djevojčica se naljuti, naglo ustane, odgurne
je ustranu i okrene joj leđa pa s rukama u džepovima ode
preko igrališta, a Minnie obriše oči i ispuše nos, duboko
uzdahne i nervozno šutne kamen što joj se motao oko
vrška cipele i ode osvrćući se.
Djevojčica se stvarno zvala Leto, što nije ništa ni
uvredljivo ni strašno, u razredu ima puno djece s neobičnim
i čudnim imenima, da ih jedva možeš izgovoriti,
ovo njezino s kojim je morala živjeti, vuklo je sa sobom
i jedan tamni satelit, i rep jedne zvijezde, a njezinoj je
mami palo na pamet da još doda i broj 68 kako bi se razlikovalo
od ostalih. I tako njezino ime u službenim papirima,
u matičnom uredu i školskoj arhivi, glasi: „Leto,
68, Kampanis Miller“, i taman na to zaboravi i onda je
netko, kao primjerice danas, neki zlonamjerni profesor,
podsjeti na to, čineći je predmetom podsmijeha cijelog
razreda. Ne želi se isticati, niti je to ikad htjela, dovoljno
joj je što je gotovo dvostruko viša i razvijenija od svojih
vršnjaka dvanaestogodišnjaka, i kako da se uklopi među
ostale, obdarene glupim i dosadnim imenima, kad su nju
kaznili da za sobom još vuče neki glupi broj.
Svim srcem i dušom mrzi taj broj 68, kao što svi mrze
neželjeno, mrzi taj nadaleko omraženi prijeteći broj i nije
ni čudo da mrzi povijest i svjesno brka datume, i često
predbacuje majci da ju je zarobila tim bizarnim imenom
i ovjekovječila tom teškom godinom, i baš je briga što za
čovječanstvo znači 1968., njezina je najveća krivnja, ali
ne samo njezina, što je došla na svijet jedan sat prerano,
15

aš se morala roditi 31. prosinca 1968., i tako je osudila
sebe da samom svojom nazočnošću, u posljednjem trenutku,
podsjeća na sve ono što nije proživjela Susan Miller,
njezina majka, koja se udala za Basila Kampanisa, njezina
očuha i posvojitelja, i kao da ni to nije bilo dovoljno,
njih dvoje postali su i poslovni partneri, s novcem koji
su štedjeli dok su cijele dane koketirajući radili jedno uz
drugo u Campbellovoj tvornici juha, kupili su i obnovili
romantični i spasonosni 44 2 , poznati poljski restoran u
Cramer Hillu, s nevjerojatnim Mickiewiczevim 3 portretom
koji je dominirao cijelim prostorom, mural pjesnika
koji je nekoć, 1940. godine, predstavljao, branio i pozivao
na toleranciju i pomirenje i oslikavao poljsku naklonost
američkim ljevičarskim demokratskim osjećajima i idejama
cijele istočne obale u jednom konzervativnom gradu,
koji svoj razvoj duguje prvim i drugim generacijama republikanskih
useljenika, koji su stvorili mirne nacionalno
obojene četvrti u kojima se stanovnici nisu miješali jedni
s drugima, stapali su se samo zbog dobrobiti tvornice,
a kada bi netko prešao granice svoje četvrti i otišao preko
rijeke Delaware ili prema sjeverozapadnim dijelovima
grada, bilo je to samo zato što se osamostalio ili skupio
koji dolar, jer američki su san sanjali svi, jer novac može
umilostiviti bogove i uspavati demone, i darivati i nagrađivati
svu svoju posvojenu kopilad.
2 „44“ ime je poznatog poljskog nacionalnog junaka iz Mickiewiczeve drame Dziady (1822.).
3 Adam Mickiewicz (1798. – 1855.), poljski pjesnik, pristalica mesijanskog koncepta. U svojim je
pjesmama isticao patriotsku borbu Poljaka protiv Nijemaca i Rusa.
16

Njezini su se roditelji upoznali u Campbellovoj tvornici
juha, Susan, 24-godišnjakinja, slagala je konzerve na
traci osam sati dnevno šest dana u tjednu, a Basil, 28-godišnjak,
bio je njezin šef, odgovoran za više od tisuću radnika
i dvjesto tisuća identičnih konzervi juhe od rajčice na
dan, i dok je studirala na Državnom sveučilištu u Ohiju,
godinu dana prije nego što je trebala diplomirati političke
znanosti, smjer politička ekonomija, Susan se zaljubila
u nekog hipija, tvorničareva sina, napustila studij i s
njim prošla cijelu Ameriku, sve do San Francisca, gdje su
se konačno skrasili u četvrti Haight-Ashbury, ostali su
zajedno godinu i pol, toliko je trajala njihova ljubav, jedno
ljeto u komuni i dvije blage zime na ulici, zarađujući
sitniš što bi ga skupili darujući cvijeće, razveli su ih Leto
i Woodstock, na drugoj obali Atlantika, tamo gdje zime
i životne prilike nisu bile baš tako bajne, nakon koncerta
i jedne strašne oluje razišli su se svatko na svoju stranu,
Scott se vratio pod očeve skute i htio – ne htio upisao se
na Berkeley, jer se tamo odsjek za zoologiju već zvao po
njegovu pradjedu Johnsonu mlađemu, Susan se pak na
mrtvo ime posvađala sa svojim ocem, skromnim protestantom,
i nije se mogla vratiti u Columbus u smrdljivom
Ohiju, pa se ukrcala u rasklimani Greyhoundov ponoćni
autobus i u zoru stigla u Camden, u New Jerseyju, gdje je
živio i u RCA Victoru radio njezin mlađi brat.
Dva mjeseca kasnije upoznala je Basila, Leto je tada
imala četrnaest mjeseci, oženili su se kod matičara nakon
samo pola godine, i svima su govorili da ih je ljubav
17

pogodila poput groma, no nikoga nije bilo da ih čuje,
osim njezina mlađeg brata, kojeg ionako nije bilo briga za
sestrinu sreću, važno mu je bilo jedino što će imati dvoja
usta manje za hraniti. Bio je direktor, ali to nije značilo
ništa, dolazila su teška vremena, to se osjećalo u zraku i
bilo je neizbježno kao kad smrt pokuca na vrata, osjećalo
se da atmosferu nade otežava iluzija, posvuda je to bilo
vidljivo po opustjelim kućama i napuštenim tvornicama
koje su se samo množile iz dana u dan.
Najprije je propalo brodogradilište u New Yorku, ostavivši
na milost i nemilost gladi dvije i pol tisuće radnika,
bez novih narudžbi nije više bilo bilance i onoga što je
marljivo stvorila ratna ekonomija u godinama neumitnih
ratova pa se tako srušio sveopći san o jednoj boljoj i
mirnijoj budućnosti, a dvije godine kasnije, kad je Nixon
tek došao na vlast, zatvorila se i diskografska kuća RCA
Victor, s logotipom terijera 4 , i otišla u Meksiko u potrazi
za jeftinom radnom snagom, a uprava je za to optuživala
sindikate koji su najavili štrajk sve dok se ne ispune svi njihovi
zahtjevi i ne povećaju plaće radnicima, sindikati su
optuživali upravu, a u gradu više nije bilo posla, u samo
jednom tjednu u gradu od devedeset tisuća duša otpušteno
je pet tisuća radnika, a sredinom sedamdesetih mala
zalogajnica promijenila je ime u Ariadna, s izblijedjelim
Mickiewiczevim muralom u pozadini i bijelim stupovima
oslikanim šarenom grčkom salatom i ukusnim girosom,
4 Terijer po imenu Nipper dugo je vremena bio logotip diskografske kuće RCA Victor. Slika Francisa
Barrauda s terijerom i gramofonom nosi naslov His Master‘s Voice.
18

i grad više nije bio ono što jest i što je bio prije, padom
gospodarstva i Vijetnamskim ratom ulazio je u sve veću
krizu, ljudi su postali sumnjičavi, četvrti nesigurne, svi
koji su nekoć bili dobrostojeći preselili su se u novonastala
predgrađa, najprije su otišli Židovi, potom Talijani
i Grci, a jedino su Letini roditelji ostali tvrdoglavi optimisti
i zbog svoga se optimizma nisu micali, poput tvrdoglavih
mazgi, iako su gledali kako im imetak nestaje i
kako nepovratno gube svoje snove.
Leto nije bilo briga, starci sami odlučuju, ali bilo je
strašno što njihove odluke nerijetko nosi na svojim leđima,
i ne samo to, nosi i njihovu odgovornost, zamislili
su neko idilično društvo, donijeli je na svijet koji je izgledao
kao da se mijenja nabolje, „sranje“, i jedino što ju je
veselilo i što je još imalo smisla, bio je nogomet, dva gola
na zelenom travnatom igralištu i stroga pravila igre, lopta
koja je letjela po travi, jabuka razdora između dvadeset i
dva nabildana para nogu, klizeći start i obrana, a osobito
taj snažni klizeći start jer nije bila vješta u zabijanju golova,
pa to prešućuje skupa sa svim što je ljuti.
Srednja škola u istočnom Camdenu za Leto bila je
nužno zlo, koje će tako i tako jednoga dana završiti, ako
ne prije, onda kad odraste, bila je uvjerena kako sve njezine
muke, zajedno s ružnim imenom, imaju svoj tijek,
pa tako i nesretno i osjetljivo djetinjstvo i sve što ono sa
sobom nosi: od onih plavih i ružnih dlaka među nogama,
dvama štapovima od nogu, neudobnog grudnjaka
koji joj samo otežava kretanje do one obilne mjesečnice
19

na lanjskoj proljetnoj utakmici kad su igrali sa školom
Cooper Point, na primjer. Njezina ekipa vodila je jedan
naprama nula i ostale su još samo dvije minute do kraja,
protivnička igračica bila je s desne strane obrambene
linije, dok je Leto jurila slijeva i spremala se za najvažniji
klizeći start u svome životu, koji će joj donijeti pehar,
a vjerojatno i plaketu najbolje igračice, no odjednom se
počinje boriti za dah, pocrveni i padne previjajući se od
bolova, a lopta samo proleti kraj nje, poput usporenog filma,
a za njom i napadačica njišući bokovima, poigrava
se s golmanicom i iznenadnim zaokretom puca u prazan
gol, uz samu Božju pomoć, i igra se nastavila s produžecima,
Leto je gotovo pola sata odgledala s klupe, proklinjući
svoje gene i svu onu marihuanu koju je popušila još
u majčinoj utrobi, izgubila je i pehar i tako željenu plaketu.
„Događa se svima“, prokomentirala je svojim provincijalnim
oklahomskim naglaskom trenerica u svlačionici
gledajući u nju, „Samo meni!”, htjela je povikati, ali nije
rekla ništa već se sakrila u kut stišćući pesnice i grizući
nokte, samo da ne razbije sve oko sebe i pokvari veselje i
proglašenje pobjednika, ali ponajprije i zato da se ne rasplače
pred suigračicama koje su je već gledale ispod oka
okrivljujući je za konačni ishod igre, nije mogla prestati
misliti na to, nije joj izlazilo iz glave vrištanje suigračica
na suca koji ih je zakinuo za jedan aut, nikako da izbaci iz
glave psovke koji su na jadnika sasule, i sad joj je to palo
na pamet i nikako nije mogla prestati misliti na to, na
zvižduke za produžetke, štopericu u sučevim rukama, na
20

to kako svako malo mora duboko disati da izdrži svoj nesretni
život i neopisivo dosadne satove američke povijesti.
Leto se pokušava udobno smjestiti u neudobnu školsku
klupu, ali noge su joj predugačke, a profesorica Gardner
predaje o zlatnim godinama američke povijesti dvadesetih,
kad je gospodarski razvoj zemlje ovisio o rastu
i mjerio se porastom hordi radnika, domaćeg stanovništva
i imigranata koji su se slijevali ulicama poput rijeke,
krećući još u zoru na posao po tvornicama da zarade za
kruh. Profesorica Gardner šeće među redovima u dvorani,
lupkajući potpeticama sandala po izlizanom podnom
mozaiku, uspavljujući dvadeset pet učenika svojim
sporim, monotonim glasom, i dok tako jednoličnim koracima
hoda dvoranom, tijelo joj nalikuje na njihalo, koraci
te šezdesetogodišnje jedva vidljive žene svako malo
utihnu dok lagano njiše ramenima. Leto se pita odakle to
znanje koje se usađuje u njihove mozgove, dok svakome
od njih, svako malo, misli odlutaju negdje daleko. Profesorica
je nježno potapša po ramenu i tihim joj, jedva
čujnim glasom, poput daleke jeke koja se vraća negdje iz
daljine prišapne: „Uspravi se, iskrivit ćeš kičmu...“ I eno
je, već je krenula prema crnoj ploči. Uto zvono označi
kraj sata i dvorana se ispuni ujednačenom, neugodnom
škripom klupa.
Leto uprti torbu na leđa i brzim korakom krene prema
hodniku pokušavajući se držati što uspravnije, no uskoro
zaboravi na to i nastavi spuštene glave, izgubljena u svojim
mislima, a pri svakom koraku torba joj poskakuje na
21

leđima, žuri se kući prije no što se smrači, ne zato što se
boji mraka, nego zato što su prošli tjedan, bio je isto ponedjeljak,
kreteni iz škole Woodrow Wilson presreli njezine
prijatelje iz košarkaškog kluba i napali ih bez ikakva razloga,
onako iz puke zabave, i premlatili ih, i dok sad žuri
kući, nikako ne može, ma koliko se trudila, zaboraviti taj
ružan incident, još joj je i mama napunila glavu svakojakim
opasnostima, sve jednom gorom od druge. Upravo
je došla do pustog puteljka, nigdje žive duše, samo duboka
magla i gustiš, a glavom joj prolaze same ružne misli.
„Jesi li me razumjela, dušo?” u glavi joj odzvanja majčin
glas, Leto nije potpuno razumjela na što točno misli Susan
dok joj to govori, samo o nekim kradljivcima i razbojstvima,
a djevojčica u svojoj nevinoj glavici pokušava
razumjeti to zlo kojim joj majka puni glavu.
Hoda dok u daljini zapada sunce, i baš kad je čučnula
da zaveže vezicu na tenisici, pokraj nje prođe školski
autobus s velikim natpisom Jednakost u obrazovanju,
koji je općina uvela kako bi svakom učeniku, bez obzira
na rasu, boju kože i ekonomsko stanje pružila jednakost
u javnom obrazovanju, i Leto ugleda Minnie kako gleda
kroz prozor naslonjena na staklo. Prepoznala ju je po
kovrčavim crnim pletenicama. Gledala je ispred sebe nekamo
u daljinu prema rijeci Delaware i još dalje, prema
Philadelphiji, gdje joj živi otac koji ih je napustio dok je
još bila beba i nikada ga nije upoznala. U svojoj dječjoj
glavi stvorila je sliku o njemu samo po njegovim gumenim
čizmama broj 48 koje je našla u ormaru. Baš su joj
22

dobro došle: napunila ih je zemljom i gnojivom i u njima
zasadila grah za zadaću iz biologije.
Minnie živi u zloglasnoj četvrti u monotonim sivim
kućama, već izblijedjelim od vremena u svoj njihovoj harmoničnoj
ružnoći. Nisu se međusobno razlikovale, onako
ruševne jedna do druge, svjedočeći o mračnim vremenima
i siromaštvu stanovnika koji su se predali svom
jadu. U zimskim danima kad se rano mrači, baš kao sad,
kad se ruševnost kuća stopi s gustom maglom, kad se u
tom sivilu tu i tamo nazire njihov obris, ljudi iz pukog
straha nastoje pobijediti noćnu mrklinu koja ih prekriva
i pretvaraju se u zvijeri, da ne bi tko slučajno naslutio
sve one neostvarene snove o boljoj budućnosti nestale u
njihovim jadnim sudbinama. Minnie izlazi iz autobusa i
stavljajući torbu na leđa, ne osvrćući se, mahne svom prijatelju
Lignji, Meksikancu, vozaču koji je onako krakat
nestao u laganoj jakni. Ne skrećući pogled, nastavlja uz
potok Newton što teče Morgan Villageom, ulijevajući se
u rijeku Delaware koja dominira gradom koji se utapa u
njezinoj mračnoj vlazi privlačeći oblake komaraca koji se
roje u obližnjim potocima zakrivajući brodolomnike zatočene
u pritoku Cooper.
„Danas si uranila“, vikne joj majka iz kuhinje, a Minnie,
sva zapuhana, samo baci torbu na pod u hodniku,
ode u dnevnu sobu i, još u cipelama, uzme daljinski i upali
televizor. „Sranje!“ Ne piše kad počinje druga sezona
Dallasa. Ne može dočekati da sazna tko je ranio J.R.-a.
Zadnja epizoda prve sezone završila je prije šest mjeseci,
23

u ožujku, u najnapetijem trenutku. Evo, već je studeni,
a još nije počelo. Cijelo ljeto mučilo ju je kako i što. Bila
je uvjerena da će nova sezona početi u rujnu. No prošao
je rujan, prošao listopad i evo već je sredina studenoga, a
oni tako drže ljude na iglama. CBS navlači ljude na serije
upitne kakvoće puštajući kratke isječke iz njih kako
bi ponovno pridobili gledateljstvo pa ih peku na laganoj
vatrici. Svi su mogući ubojice. Minnie je cijelo ljeto bila
uvjerena da je J.R.-a ubila majka, Miss Elly, jer ju je jadnicu
stvarno izmučio. Poznato je da nema većeg neprijatelja
od bližnjega i što si bliži s nekim, to ti može učiniti
veće zlo. Baš kao što je njoj njezin stariji brat Pete. Točno
3. rujna iz čista mira pogodio ju je zračnom puškom
u lijevo rame. Minnie je toliko urlala da se skupilo cijelo
susjedstvo, a on se samo nasmijao uz jedno „oprosti,
nisam htio, slučajno je opalila, svatko može pogriješiti“,
dok je Minnie ridala. Baš je tako mislila da je majka pucala
u J.R.-a.
„Pisalo je da nova sezona počinje 21. studenoga“, reče
Minnie i okrene se prema mami koja je žvakala nešto
poput pohane banane, nešto što u Saint Juanu nazivaju
platana, a njoj se povraćalo od samog mirisa, ostale
su joj traume otkad su je time šopali kad je bila dijete,
sjeća se kako ju je sveznadarka Luisa pokušavala uvjeriti
da je bogato šećerom i kalijem, pa ako joj se i ne sviđa,
mora se natjerati radi zdravlja, jer se na sve pomalo navikavamo
i tek kad odrastemo postanemo svjesni koristi i
zato neka se natjera da joj poslije ne bude žao. Okrenuta
24

leđima, Minnie pilji u TV i baš kad je zaustila pitati što
ima za večeru jer je gladna kao vuk, osjeti da u kući vlada
naelektrizirana atmosfera i uto joj iza leđa zagrmi: „Što
si to napravila od kose, kvragu?“ i kao da to nije dosta,
povuče je za kosu rukama prljavim od kuhanja takvom
silinom da joj se učinilo da će joj iščupati i ono malo što
joj je ostalo pletenica.
Gotovo je jedanaest uvečer, Pete se još nije vratio kući,
majka nervozno hoda gore-dolje po dnevnom boravku,
Minnie se zamotana u svoju vunenu dekicu, koju je dobila
još kao dijete, šćućurila na kauču pokušavajući riješiti
nerješivu zadaću iz matematike. „Koliko je sati?“ po
stoti put upita Luisa, tek toliko, ni ne očekujući odgovor.
„Kad si ga zadnji put vidjela?“ Minnie ne dižući pogled
odgovori: „Mama, sto puta sam ti rekla, sa mnom je otišao
u školu.“ Luisa izađe iz dnevnog boravka, otvori ulazna
vrata i stane na kućni prag, a kroz glavu joj prođe
tisuću pitanja, bi li pretrčala cestu koja joj se činila kao
prijeteća rijeka, i kroz čipkaste zavjese dnevnog boravka
Minnie gleda njezinu figuru koja je izgledala kao duh iz
mraka, a njezina se sjena na zidovima doima kao neki
golemi strašni div, prošla je ponoć, a Luisa i dalje sjedi
u kuhinji držeći se za glavu, Minnie dremucka na kauču,
vlada prijeteća atmosfera, telefon nikako da se oglasi,
nitko ništa ne zna, njegovi prijatelji već su odavno došli
iz škole, policija nema nikakav trag, ako slučajno nešto
saznaju naravno da će ih odmah obavijestiti, neka se ne
brinu, telefon je i dalje nijem, tišina kao da odgovara na
25

tisuću pitanja koja se Luisi roje po glavi i slika koje se u
polusnu prikazuju Minnie.
Uskoro će svanuti, a Petea i dalje nema, Luisa nepomično
sjedi u kuhinji, kao ukopana, a Minnie, zamotana
u vunenu dekicu, spava neprekidno se trzajući dok sunce,
sad već slabašno osvjetljava sve mračne kutke u kući,
otkrivajući svaku mrežu što su ispleli marljivi paukovi
krakovi, mrvice kruha po podu, svu tugu i čemer koje je
prouzročila jedna noć teške boli, i Luisa beživotno, poput
robota, ustaje od stola, pali plin i naučenim pokretima
zamuti omlet sa šunkom i slatki pohani kruh.
Iza nje stoji snena i raščupana Minnie, u trbuhu
joj krulji od gladi, i od nervoze navlači ispranu vestu.
„Mama, koliko je sati?“ upita tiho da je ne prestraši. Bez
odgovora. Luisa izgleda kao duh, čini se da je u jednoj
noći smršavila oko deset kila, sva je odjeća visjela na njoj,
a tijelo joj se osušilo, sama kost i koža. „Koliko je sati?“
opet je upita Minnie. Luisa kao hipnotizirana otvori ladicu
i izvadi noževe i vilice. „Vrijeme za doručak. Vrijeme je
za doručak“, promrmlja i automatski postavi stol za troje.
Počnu jesti dok je vani vladala potpuna tišina, a kuće
su se tek nazirale kroz jutarnju maglu, i za pola sata sve će
se promijeniti, Luisa je znala kako se sve mijenja čim svane
i to je stalno ponavljala u sebi da umiri strašne slutnje i
da nahrani nade, no crne je misli nisu napuštale i vraćale
su je u stvarnost. Još nisu stigle najgore vijesti koje su
je proganjale jer znala je da joj je sin bio upleten u drogu
i krađe, to su joj još davno rekli u crkvi da je upozore i
26

privedu na ispravan Božji put, ali ona se zadnja dva tjedna
držala podalje da je ne uznemiravaju i da ne sluša ogovaranja
koja su se samo množila jer već dulje vrijeme kao
da su je napustile vjera i nada iako je u sebi neprestano
ponavljala kako one poput m ne s neba pomažu čovjeku
i hrane mu dušu.
Minnie spremi torbu i otrči da stigne na školski autobus,
Luisa se dovuče do prozora i odmakne zavjesu, Minnie
trči za autobusom koji već kreće, Luisa gleda za njom
osluškujući svoje disanje, jedva čujni dah i sve glasnija
pitanja koja joj se roje u glavi, „zašto, možda, a da slučajno...“
Autobus je već skrenuo iza zavoja i Minnie ga gleda
kako nestaje pretvarajući se u sve manju točku daleko
na horizontu, Luisa ubrzano diše, prima se za prsa i sruši
na pod, jer srce kao da će joj iskočiti iz grudi, a njezina
stisnuta pesnica dignuta uvis znak je njezine posljednje i
uzaludne borbe.
27