Marina Horkić - Dobre zvijezde mliječne staze

Marina Horkić 

Dobre zvijezde Mliječne staze

iblioteka 

AMBROZIJA 

knjiga 522. 

glavni urednik: 

Drago Glamuzina 

izvršna urednica: 

Sandra Ukalović 

Marina Horkić 

Dobre zvijezde Mliječne staze 

izdavač: 

V.B.Z. d.o.o., Zagreb 

10010 Zagreb, Dračevička 12 

tel: +385 (0)1 6235 419, fax: +385 (0)1 6235 418 

e-mail: info@vbz.hr 

www.vbz.hr 

za izdavača: 

Mladen Zatezalo 

urednica knjige: 

Irena Španić 

korektura: 

Nada Gluhak 

autor fotografije na naslovnici: 

Krešimir Šilipetar 

grafički urednik: 

Siniša Kovačić 

grafička priprema: 

V.B.Z. studio, Zagreb 

tisak: 

GZH d.o.o., Zagreb 

veljača 2020.

Marina 

Horkić 

Dobre 

zvijezde 

Mliječne 

staze 

2020.

iblioteka 

AMBROZIJA 

knjiga 522. 

copyright © 2020., Marina Horkić 

All rights reserved. 

copyright © 2020. za hrvatsko izdanje: 

V.B.Z. d.o.o., Zagreb 

Knjiga je objavljena uz potporu 

Ministarstva kulture Republike Hrvatske. 

Knjiga je objavljena uz potporu Grada Zagreba. 

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu 

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu 

pod brojem 001056681. 

ISBN: 978-953-52-0256-1 (tvrdi uvez)

sadržaj: 

prošlo stoljeće 80....................................................................................... 9 

New York............................................................................................... 9 

Zagreb................................................................................................... 9 

prošlo stoljeće 69 – 62 – 55 – 52 – 47 – 43...............................................11 

prošlo stoljeće 69......................................................................................15 

Zagreb..................................................................................................15 

prošlo stoljeće 56..................................................................................... 24 

Zagreb ................................................................................................ 24 


Otok..................................................................................................... 30 


Otok..................................................................................................... 40 

prošlo stoljeće 39 – 40 – 41 ......................................................................51 

Otok......................................................................................................51 

prošlo stoljeće, kolovoz 43.....................................................................112 

Otok ...................................................................................................112 

prošlo stoljeće, rujan 43......................................................................... 132 

Otok................................................................................................... 132 

prošlo stoljeće, prosinac 43 .................................................................. 153 

Otok .................................................................................................. 153 

prošlo stoljeće 43................................................................................... 156 

El Shatt.............................................................................................. 156 

prošlo stoljeće 45 – 46 ...........................................................................157 

Otok ...................................................................................................157 


Zagreb .............................................................................................. 166

prošlo stoljeće 69....................................................................................176 

Preko granice ....................................................................................176 

prošlo stoljeće 69 .................................................................................. 198 

Zagreb .............................................................................................. 198 

prošlo stoljeće 69 .................................................................................. 203 

Trst..................................................................................................... 203 

prošlo stoljeće 69 – 70 – 71 – 72 – 73 ................................................... 242 

prošlo stoljeće 80 – 81 ........................................................................... 246 

Zagreb .............................................................................................. 246 

Vis ......................................................................................................251 


Otok................................................................................................... 262 

prošlo stoljeće 81....................................................................................274 

Otok ...................................................................................................274 

Glosar....................................................................................................... 281 

Izvori......................................................................................................... 283 

Citati......................................................................................................... 285 

Zahvale..................................................................................................... 286 

O autorici.................................................................................................. 287

Ne znati što se događalo prije našeg rođenja, 

znači zauvijek ostati dijete. 

Ciceron

Za moje Viške – Adu-Anticu, Jakicu, Milu

prošlo stoljeće 80 

New York 

Toga je dana ubijen John Lennon. U deset i pedeset navečer. Kad 

je odjeknuo peti hitac, grifoni na ogradi razjareno su grizli čeličnu 

šipku. Dan je, kažu svjedoci u videozapisima, bio lijep, blagi 

prosinački. Na uglovima ulica, pečenjari su ravnodušno prevrtali 

vrelo kestenje. 

Zagreb 

Odlazak 

Ne tog istog prosinačkog dana, ali sljedećeg, u istoj hemisferi, 

Tara (baby boom generacija), nakon što je s frendovima ispila nekoliko 

kava za doručak i popušila nekoliko cigareta, u dubokoj 

je tuzi nad smrću pop-zvijezde: Besmisleno nasilje, ljudi moji, totalno 

besmisleno nasilje. Tko bi želio ubiti Lennona, ima li nakon 

toga uopće išta smisla? Sjela je u pretrpan kamion i preselila se iz 

velike kuće okružene akacijama u stan s pogledom na tuberkulozom 

vremena izjedena pročelja, posivjela od stajanja i dosade. Poslije 

se sjećala samo toga da se preselila onoga dana kad je Lennon 

ubijen ili možda dan, dva nakon toga. Kako je vrijeme prolazilo, 

sjećanje je blijedjelo, a da nije bilo smrti zvijezde, ne bi zapamtila 

ni približan dan ni mjesec kad se štropotavi kamion dokotrljao 

pred njihovu kuću i preselio je u posve novi život, amputiran 

od svega što je dotad poznavala. Obično preseljenje. Nevažan 

događaj. Obilježen samo besmislenim nasiljem na drugom kraju 

svijeta. 

Kamion je štucao, pocupkivale su police i visoke vješalice, kloparale 

stolice i sanduci, u kutijama su zveckali lonci i meškoljile 

9

se knjige. Bilo je to veselo preseljenje. We are the Champions i Bohemian 

Rhapsody, čulo se s walkmana koji joj je toga ljeta iz Trsta 

poslala teta Ita. 

Ostavila je kuću s kojom se više nije mogla boriti, sobe visokih 

stropova koje je bilo nemoguće zagrijati, stakla premrežena mrazom, 

popucale zidove, kaljeve peći u kojima je vatra gomilala šiljaste 

humke pepela što su se jutrima bešumno rasipali i sipili parketom. 

Na nekim se mjestima parket odigao od vlage pa se nisu 

mogla otvoriti vrata i svaki se put morala prisjetiti da se u tu sobu 

moglo ući samo kroz druga vrata, što su pak ječala na nepodmazanim 

šarkama. U ostavu su se uvukla dva miša (ili ih je bilo 

više?) koja su dovela u pitanje čak i ono malo što je znala o miševima, 

provlačili su se ispod zaglavljenih vrata kao da su iz roda beskičmenjaka 

i posjedovali sposobnost istovremenog pojavljivanja 

na dva kraja kuće. Sjeverni zid, tik do kojeg je nepropisno podignuta 

druga zgrada, zbog čega su se godinama sporili, ljeti se znojio, 

a zimi osipao vlažnim krastama leda, dok bi se za olujnih noći 

napuhao, bubrio poput mokrog kvasca u brašnu. Tad bi u kutovima 

spavaće sobe bešumno nicale gljive i Tarin bi se pas počeo 

čudno ponašati. Postoji li neka tajna veza između gljiva i pasa, pitala 

se. Tmasti, vlagom natopljeni dani, kad se činilo da je grad 

bačen u crnu vreću za smeće, kotrljali su se jedan za drugim, jednolični, 

kao da i nema prekida među njima – duga crna navlaka za 

tunel, proštepana apatijom. Za takvih dana i noći, pas zatvoren u 

veliku spavaću sobu natjecao se s hukom vjetra naizmjence ližući 

i grizući zid, sve dok ga nije prokopao do rđaste cigle, a onda više 

nije imao kamo pa je potmulo zavijao. Možda su upravo one podzemne 

vode, za koje se pričalo da kolaju ispod kanalizacijskih i 

električnih vodova njihove ulice i da su pogubne za zdravlje, izazivale 

pomamno bujanje, skvičanje i glodanje biljnog i životinjskog 

svijeta. Počela se plašiti tih voda. Ali za njenu konačnu odluku da 

ode, presudni su ipak bili miševi. 

10

prošlo stoljeće 

69 – 62 – 55 – 52 – 47 – 43 

Obitelj 

Bilo ih je četvero. U početku. Muškarac, žena, djevojčica i dječak. 

Djeca su bila dobro odgojena, nosila tamnoplave kaputiće na dvoredno 

kopčanje. Muškarac je bio zaljubljen u ženu. A žena? Ona 

je bila zaljubljena u svoje mnoge uloge. Često se činilo da voli biti 

udana i često je govorila: Moj suprug kaže. Moj suprug misli da. Moj 

suprug voli. A onda bi se nešto preokrenulo u njoj i nastupili bi dugi 

sati kad je ostavljala dojam kako bi najradije dane provodila sama. 

Poslije je došla i baka. Zapravo, nije došla, donijeli su je. Trefio ju je 

šlag i ostala je nepokretna. Ispraznili su sobu u zapadnom krilu i zatrpali 

je bakinim stvarima. Smjestili su je u visoki krevet s izrezbarenim 

uzglavljem na koje su navalili goleme jastuke i onda zaboravili 

na nju. Svi, osim mlade žene. Eme. Ponekad je baka, koju su zvali 

nona, dozivala lupajući štapom sa srebrnom drškom po zidu koji 

je zapadnu sobu dijelio od kuhinje. „Pišilin!“ vikala je. „Pišilin!“ 

Djevojčica Tara na taj se zvuk skrivala u veliki ormar u predsoblju 

i čekala da prođe strka, unošenje i iznošenje masivne bijele porculanske 

posude iz koje se pušilo. Poslije se netko dosjetio da u posudu 

stavi list lovora. Plutao je bespomoćno, maslinastozelen na narančastoj 

pučini. Ali nije ništa manje smrdjelo. Djevojčica Tara taj 

je slatkasto-gorki smrad u kojem je bilo tajanstvenih isparina lijekova, 

kroz procjep između vrata ormara doživljavala kao zlokobne 

izlučine nekog čudnog bića koje roditelji skrivaju u onoj sobi u zapadnom 

krilu. Iz te je sobe majka Ema uvijek izlazila izmijenjena, 

potresena, a Tara je – nezamijećena – pratila kako penjući se na kat, 

k ocu, čini napor da poprimi svoje uobičajeno, gornjokatno obličje. 

Posjetila je Tara nekoliko puta noninu sobi, ali bili su to zastrašujući 

susreti, bolje ne misliti o njima. Majka Ema i nona 

11

općenito su bile neka nedokučiva bića, bolećiva, nepostojana, 

sklona mijenama raspoloženja, migrenama i dugim razgovorima 

iza zatvorenih vrata. Kad je bila sasvim, sasvim mala, Tara je zaključila 

da su majka Ema i nona nju, onako malenu, otele i podvalile 

pod svoju. Zato se otac i nona ne slažu, jer on je pronicljiv 

i mudar i naslutio je njihovu tajnu, samo šuti, zbog mira u kući, 

a i zato da je ne izgubi. Tara je bila uvjerena kako je njezina prava 

majka, čvrsta, zdrava i razumna, koja bi mnogo bolje pristajala 

ocu, svih ovih godina traži. A dok je ne nađe, zaključila je kako 

je sigurnije držati se jasno omeđena očeva svijeta, tamo na katu. 

Kad je došla kućna pomoćnica, bilo ih je šestero. Kućnu pomoćnicu 

smjestili su u prizemlje, u sobičak s pogledom na žuti 

plastični sandučić u kojem su cvale kadifice što su mirisale kako 

već mirišu kadifice. Krevet, ormar, stolica. Dovoljno za kućnu 

pomoćnicu. Sobičak je bio uzak, kad je htjela izvaditi suknju, 

uvlačila se postrance između kreveta i ormara. Da legne, prvo je 

morala sjesti na dno kreveta i odgurati se u ležeći položaj. Ormar 

je imao šiber vrata od žute šperploče. Bilo je to ultra moderno i ultra 

praktično. Više joj ionako ne treba, složili su se roditelji. Dane 

ionako provodi u kuhinji. Djevojčica Tara sad je već bila dovoljno 

odrasla da ima nejasan osjećaj kako se time nešto krši, ali još nije 

znala za ljudska prava pa je šutjela. A i zbog mira u kući. 

Kućna pomoćnica zaista je provodila dane u kuhinji, a navečer 

gledala televiziju u dnevnom boravku, zajedno s obitelji. Tara 

i njezin brat Alan nastojali su sjediti što dalje od nje jer je jela 

češnjak u ogromnim količinama. Bojala se da je ne trefi šlag, jer 

bilo je toga u njenoj obitelji, i tvrdila je kako je upravo češnjak bogomdan 

za žene njenih godina. To je samo naizgled imalo veze s 

nonom u zapadnoj sobi. Kućna pomoćnica, teta Elza, došla je k 

njima s već razvijenom ljubavlju prema češnjaku, dovukla ga je 

u džepovima flanelskih kuta koje je nosila. Težak gusti vonj nahrupljivao 

joj je kroz pore i obavijao je opnom izdvojenosti. Tako 

je bila savršeno zaštićena od ukućana. Imala je meke filcane šlape, 

12

dva broja prevelike, mučile su je kurje oči, i vukući ih za sobom 

usput je glancala parkete, a gospodinu i gospođi Hrgora u početku 

je govorila oni. Oni su se pak pravili da im češnjak ne smeta. 

A možda ga zaista i nisu primjećivali jer su prvenstveno bili zaokupljeni 

sobom. Ipak, čim je gornji kat proširen, odselili su se u 

gornji dnevni boravak i tamo gledali televiziju. Tara je u sebi zaključila 

kako je ionako cijelo vrijeme znala da je smrad češnjaka 

nemoguće ignorirati. Tad je već teta Elza u oslovljavanju prešla na 

intimnije vi. Plus gospodine i gospođo. To neizostavno. 

Gospodin i gospođa Hrgora neprestano su dolazili i odlazili. 

Bili su vrlo zaposleni. Izvan kuće oslovljavali su ih s druže i drugarice. 

On je dogurao do direktora male uspješne tvornice, a ona 

je bila umjetnica. Grad joj je dodijelio atelje u jednom od svojih 

potkrovlja koja su prije rata služila za odlaganje starudija i za sušenje 

veša. U Novom Dobu potkrovlja u centru grada bila su u službi 

umjetnosti. Bilo je dovoljno upisati se na listu čekanja. Nekim 

čudom, Ema Hrgora našla se među prvima na listi i nije čekala. 

Druga generalnog svako jutro pred kućom čekao je crni službeni 

mercedes sa šoferom, njegovim imenjakom Štefom. Ema je, mnogo 

kasnije u danu, klik-klakala nizbrdo na visokim potpeticama 

jer je voljela protegnuti noge do ateljea. Zimi, kad se cesta zaledila 

i djeca su se na sanjkama spuštala sve do glavne ulice, Ilice, koja 

je dobila ime po potoku iz kojeg su lončari vadili ilovaču, sjedala 

je Ema u crni mercedes zajedno sa suprugom i Štef bi je odbacio 

do ateljea, gdje je dugo sjedila i pila kavu, zagledana u sivo gradsko 

jutro, čekajući inspiraciju. Ponekad su Ema Hrgora i njezin 

muž Stijepo odlazili na službena otvorenja, uručivanja i presijecanja 

vrpce, on u svojstvu direktora, ona u svojstvu supruge. Ali nije 

to voljela i nije prošlo dugo i na takva događanja odlazio je sam. 

Nije bilo potrebe pretvarati se jer bio je in imidž sretnog radnika, 

a ne sretne obitelji. 

Bila je sitna i ofarbana u plavo. Usne je šminkala karmin crveno. 

Ponosila se svojim oblinama i time što je katkad uspoređuju 

13

s Jayne Mansfield, na što bi joj se kut usana razvukao u osmijeh. 

Ljeti je dopuštala suprugu da je slika na stijeni u poluležećem položaju, 

poput sirene, neprirodno istežući nožne prste ne bi li ispali 

nalik na repnu peraju. Ljeti su odlazili razgledati neki od novoizgrađenih 

mostova. On je bio zaljubljenik u mostove – fotografirao 

ih je iz svih kutova. „Mostovi spajaju ljude“, govorio je. Ona 

bi dotle žurno skicirala na blokiću papira. „Pretvorit ću ih u apstraktne 

forme“, govorila je. Djeca su se dotle dosađivala i jedno 

drugo plašila mišlju kako bi to bilo da te netko gurne s takve visine. 

Tara s maramom na glavi, a Alan sa šilt-kapicom s poklopcima 

za uši i znakom alfe romeo – dar tete iz Italije – na vrhu tjemena. 

Njihova je majka imala paničnu fobiju od toga da će ih propuhati 

i da će dobiti upalu uha. Rado je govorila da sebe smatra sretnom 

što ima sretnu obitelj. Nije ju željela izlagati nekontroliranim 

zračnim strujanjima. 

14


Zagreb 

Odlazak 

Toga se jutra – a bio je topao kišni dan u prosincu, plus deset – 

Ema Hrgora probudila i osjetila olakšanje što je teška noćna glavobolja 

prošla. Uspjela je napipati budilicu i u sivoj zoni polurazbuđenog 

uma povezati korake u predsoblju s položajem kazaljki 

na satu. Šest i dvadeset devet. Prođe prstima kroz neraščešljanu 

kosu i prisili se da prebaci noge na čupavi tepih pred krevetom. 

Vuna je zagolica i ona se zamalo nasmije, a onda se sjeti da joj cijelu 

noć nije bilo dobro, odgurne se dlanovima o madrac i ustane 

pa navuče natikače s peticom. Na putu prema predsoblju pokupi 

kućni ogrtač sklupčan na naslonjaču i ovije ga oko sebe. 

Kad se pojavila na vratima, Stijepo je upravo navlačio crni štofani 

kaput. Pogleda je kao da je prvi put vidi. 

„Opet ti je bilo loše noćas?“ reče tonom bračne prisnosti, posve 

nepovezanim s onim pogledom od maločas pa dohvati plosnatu 

akntašku s bež police na zidnoj garnituri za vješanje kaputa 

i odlaganje šešira, a onda se predomisli, vrati torbu i okrene se 

ženi pa ostane tako, gotovo u stavu mirno. „Nekoliko puta si se 

dizala.“ 

Ipak nisi došao vidjeti što mi je, pomisli žena, sad već posve 

razbuđena, ali se odluči za razuman odgovor. 

„Da, bilo mi je užasno zlo. Sad je već bolje“, promrmlja. „Biće 

da sam nešto krivo pojela. Užasno su masne te Elzine sarme.“ 

Malo se zaljulja i uhvati za štok od vrata, više dramskog dojma 

radi nego od istinske slabosti, pa nastavi: „Danas je sastanak Zajednice 

umjetnika za koji sam trebala prirediti materijale. Tu su 

mi. Daćeš ih Štefu da mi ih odnese.“ 

15

Zaokrenu prema vratima dnevnog boravka u kojem je kauč 

bio razvučen i na njemu je bila nepospremljena posteljina i vrati 

se s blijedoplavim kartonskim registratorom punim fotografija i 

papira. 

„Ja ću ih poslije nazvati“, doda i pruži registrator. 

Stijepo ga preuzme, i ne pokuša ga ugurati u akntašku, već ga 

tutne pod mišku, a onda se časak kolebao kao da nije siguran što 

slijedi. Slobodnom rukom popravio je kaput, uhvatio kvaku na 

vratima, predomislio se, okrenuo, vratio nekoliko koraka i sagnuo 

prema ženi i poljubio je u čelo, iznad očiju po kojima su se razmazali 

ostaci jučerašnje šminke, tako da je pomalo sličila rakunu. Na 

ovu misao kut usana jedva mu primjetno pobjegne u osmijeh, na 

što mu ona spremno uzvrati osmijehom. I onda je otišao. 

Ema pritegne pojas kućne haljine i vrati se krevetu. Zastane 

zagledana kroz prozor i duboko udahne tišinu, podigne desnu 

ruku i pritisne bolni zatiljak pa skine kućnu haljinu i baci je natrag 

na naslonjač ostavši u poluprozirnoj, kratkoj bebidolki. Korakne 

prema ugradbenom ormaru koji je pokrivao cijeli zid spavaće 

sobe, pretvorivši je u prostoriju za odlaganje šutljivih stvari 

u vlasništvu tihih, uljudnih ljudi. Regal prljavo bež boje, krevet 

s oker posteljinom koju ne treba peglati, praktično čak i ako postoji 

kućna pomoćnica, dva noćna ormarića nezamjetljiva dizajna 

i jedan smeđi naslonjač u kutu. Soba predviđena za san, ali 

ne i za sanjarenje. Teritorij neobranjen pred invazijom zaborava. 

Osim ponekad. Ponekad. Ne razmišljajući o topografiji i tonalitetu 

ovog dobro poznatog krajolika, žena otvori ormar i iz ladice 

izvuče muževu flanelsku pidžamu. On već desetak dana nije 

spavao u ovoj sobi, ali njegove stvari jesu. Ema hitrim kretnjama 

svuče minijaturnu spavaćicu koja se usprotivila statičkim elektricitetom 

pa i nju hitne prijeko, na naslonjač, a onda isto tako 

brzo navuče meku pidžamu i zakopča je sve do zadnjega gumba. 

Sjedne na krevet, oprezno izvuče stopala iz natikača pazeći da ih 

ne prevrne pa su ostale tako, uredno odložene jedna do druge, 

16

a sama se sklupča na bok. Prisnost madraca i jastuka povuče je 

dublje, u zaostalu toplinu. Prebaci se na leđa i s užitkom protegne. 

Pred njom je bio svijetao komad slobodnog jutra. Djeca će već 

po rasporedu otići u školu. Noni jutros dolazi terenska sestra koja 

ima ključ od prizemlja. Danas je Elzin dan za plac. Može se izležavati, 

meškoljiti, do... barem do deset. Mučnine i glavobolje je 

nestalo. Začas je nestalo i zidova ove kuće i grada, ljudi i riječi, 

ostala je samo tiha tišina koju ne bi umjela ničim opravdati, nikome, 

čak ni samoj sebi. 

Točno u deset do deset zazvrjala je budilica. Ema se prenu i skoči 

s kreveta. Dok je uvlačila stopala u natikače, već je poprimila prepoznatljiv 

izraz lica. Mišići obraza malčice podignuti i zategnuti, 

usta napućena. Kad se spustila u kuhinju u prizemlju, vladala 

je ista nesumnjiva prisutnost kao i povrće, meso i jaja koje je Elza 

razvrstavala. 

„Jutro, gospoja“, oglasila se Elza iz preširoke kute od sivoplavog 

flanela s bijelim zvjezdicama. 

Emi se učini da je u ovom pozdravu zamijetila prizvuk predbacivanja, 

ali nemarno odlomi krajac svježeg kruha što je ležao 

na stolnjaku. 

„Nema do friškog šercla“, reče i otplovi u zapadno krilo, u sobu 

koju je od kuhinje dijelio samo jedan zid i nekoliko desetljeća. 

Majka je ležala na krevetu visokog, izrezbarenog uzglavlja 

obloženog jastucima u bijelim štirkanim navlakama. Bila je sitna i 

smežurana, ukliještena između madraca i teških pokrivača, skvrčenih 

prstiju i tankih plavkastih usana iskrivljenih ulijevo. Pod 

sijedom kosom upletenom i omotanom oko glave ljuljale su se ričine, 

jedino što je ostalo od njene nekadašnje ljepote, i mlada žena 

plave kose pod kojom je izbijao crni korijen trudila se usmjeriti 

pogled na te ričine umjesto na majčine poluzatvorene oči i nezdravo, 

žutozeleno lice. Starica je uz lijevu nogu, onu prema vratima, 

držala štap kojim je dozivala upomoć kad bi je snašla nužda 

17

tijela ili duše pa ga sad, na dolazak svoje kćeri, slabašno zatrese, 

kao nemoćan pas repom pri pogledu na gospodara. Da je imala 

kontrolu nad mišićima lica, osmjehnula bi se. 

Ogledalo što je povezivalo dvije vitrine masivnog altdeutch 

kredenca bilježilo je žustre kretnje terenske sestre koja je slagala 

pelene i nije ni podigla pogled kad je mlada žena zakoračila u kiselkast 

vonj lijekova i madraca prekrivenog gumom. 

„Ćerce“, protisnu majka. Ema joj priđe, prigne se i poljubi tanku 

kožu čela što je još samo s mukom prekrivala lubanju. Zapahne 

je miris cvijeća koje je predugo stajalo u vazi i ona se u sebi strese 

pa u nelagodi brižno poravna rub pokrivača, a onda sjedne na 

njega, bedrom uz štap. 

„Treba li ti što, mamice?“ protepa, kao i svakoga dana. 

Starica zavrti glavom. 

Tako su neko vrijeme sjedile, jedna sučelice drugoj, dok je terenska 

sestra hodala amo-tamo, otvarala i zatvarala vratašca kredenca 

i teška orahova vrata ormara, koja su zapinjala i skvičala. 

Ema uze majčinu ruku među dlanove pa je stade trljati i grijati 

jer je bila hladna iako je visoka zelena kaljeva peć u kutu sito brujala. 

Elza ju je vrativši se s placa natrpala cjepanicama i na njih položila 

lijep obao komad ugljena. Ema pogledom gotovo plašljivo 

preleti majku koja ju je gledala širom otvorenim, začuđenim očima 

mutnih bjeloočnica i mladoj se ženi učini da je u tim očima na 

tren prepoznala ljubičasto plavetnilo. Bila je ona lijepa žena, bujne 

kovrčave bakrenaste kose, hitrih, žustrih kretnji. Nekoć. Prije 

nego što je postala nona Margarita. 

Ema suspregne dah i, kao i svakoga dana, zakorači preko linije 

što dijeli život od nestajanja pa je sad pogledom bez ustručavanja 

dodirivala majčine crvenim žilicama prošarane jabučice koje su se 

otvoreno smješkale. 

18

*** 

Bile su njih dvije stari ratni drugovi. 

Crnim, podbuhlim morem isprebijanim torpedima, koncem 

prosinca 1943., noću, s otoka prebačene na jug Italije i dalje, 

u zbjeg žutih šatora u ružičastoj pustinji Sinaja. Držale su se 

za ruke. Izbjeglice. Majka i kći. Studen je sjekla kosti. Zvjezdano 

nebo nad njima i zebnja u njima. Od te su se noći promijenili vladari 

i sistemi, imena država i novca, one su promijenile gradove i 

ulice, ljude s kojima se jutrima pozdravljaju. Ali i dalje su sjedile 

na klupici broda, držeći se za ruke. Sve donedavno. Sve se češće 

događalo da majka Margarita dočekuje Emu prazninom požutjelih 

jabučica i ne ulaže napor volje da svoju ruku zadrži u njezinoj, 

već je pušta da klizne i skvrčena visi uz rub kreveta. Bol izoliranosti 

i samoće, u toj jedinoj sobi koja je zadržala teški tamni namještaj 

nasukan u isparinama kamfora, suhi pijesak vrele osame 

sipio je noni u srce i um, zatrpavao joj misli, zaustavljao ritam otkucaja. 

Mlada žena Ema iz dana u dan sve je jasnije vidjela da se 

majka želi otisnuti čamcem, a nju ostavlja na obali neka doziva i 

maše. Negdje, nekoć, bila je pročitala da lađar u čamac zajedno 

prima samo rijetke rođake, samo one koji prođu tajni test ljubavi, 

čija je spona tako jaka da bi razdvojeni povukli čamac i razbili ga 

o obalu. S mješavinom olakšanja i kajanja, Ema je morala priznati 

da više nije dovoljno vezana uz majku da bi smjela ostati na tvrdoj 

klupici brodice koju struje vuku prema pučini. 

Sad je sjedeći na rubu kreveta istisnula malo kreme pa je počela 

utrljavati u ljubičaste vene majčinih ruku prekrivenih pergamentom 

kože posute pjegama. 

„Ol ti je muž partil“, glasom promuklim od šutnje prošapće 

nona Margarita. Zbivanja u vanjskome svijetu tumačila je po zvukovima 

što su dopirali kroz prozor sobe koju su od ulice dijelile 

tri vrtne stube i travnjak ograđen tisinom živicom. Jutros je službeni 

auto brektao pred kućom duže nego obično i čuli su se koraci 

19

gore-dolje. To je Stijepo tovario rasklimane stolice iz njenog starog 

stana koji su upravo prodali, da ih službeni šofer odveze na 

otpad, a nona Margarita zaključila je da on nosi prtljagu za službeni 

put. 

Nona Margarita i Stijepo nisu se podnosili. Nisu čak ni glumili 

da se podnose. Bila je to mržnja na prvi pogled. 

Sin jedinac zanatlijskih majstora koji su u malom gradu u 

unutrašnjosti izrađivali šešire i kape za dame i gospodu pa u prvim 

godinama dolaska nove vlasti zamalo propali jer su šeširi proglašeni 

obilježjem dekadentne buržoazije, Stjepan se uzdao u samoprijegoran 

rad, britak um i štednju kao način uzdizanja na 

društvenoj ljestvici. Iako je njegova majka bila među onima što su 

na glavnom trgu panonskog gradića Nijemce dočekali cvijećem 

– Ordnung, Sauberkeit, Disziplin bile su joj drage riječi – on sam 

više je vjerovao u ideološko-političko uzdizanje na putu u Novo 

Doba. 

Nesuđena nasljednica otočkih zemljoposjednika koji su ostali 

bez svega, podozriva prema Novom Dobu koje ju je čim se rodilo 

ugrizlo za prst, onomad davno kad mu je kao mlada žena pokušala 

prići, majka Margarita u zrelim godinama predala se sporom 

protjecanju vremena, sjedenju u gradskoj kavani s prijateljicama, 

prebiranju po uspomenama i nakitu, to jest onome što je od nakita 

ostalo nakon zbjegova i varljivih vremena. Prema Novom 

Dobu osjećala je pritajeni prezir. 

Odnos ovo dvoje bio je klasna borba od samoga starta. 

Kad je došao zaprositi ruku njezine kćeri, ma što zaprositi – 

zahtijevati, smjesta su bili sumnjivi jedno drugome. Koje nadmeno 

držanje, koji prostakluk, pomislila je majka Margarita kad joj 

je Stijepo, s ushitom nadobudnog žutokljunca, prvi pružio ruku 

usred njenog salona. Koja preživjela arogancija, pomislio je Stijepo 

kad je majka Margarita odbila prihvatiti ponuđenu ruku i 

samo mu damski kimnula. Majka Margarita i u tim poratnim 

godinama sveopće jednakosti uza se je držala služavku. Zapravo 

20

Luca ne bi imala kamo da je Margarita nije zadržala, ali Stijepo 

je ipak smatrao nepriličnim da njih dvije, majka i kći, imaju treću 

osobu koja im kuha, čisti i poslužuje ih. Njegova mater sve je 

radila sama, vodila kuću i mali dućan pod naherenom strehom, 

s ocem šivala kape – ovakve i onakve – umjesto šešira za dame i 

gospodu, kad se krivulja tržišne potražnje pomakla ulijevo. Prava 

žena je karijatida – sva četiri kuta kuće nosi. Stijepo je onu toliko 

hvaljenu rukovodeću taktiku koju je razvio u zrelijim godinama 

naučio u majčinoj kući – kućanstvo se vodi olovkom, ničega 

previše, ničega premalo. Prihodi i rashodi. Stega i samodisciplina. 

Kresanje. Pravedna raspodjela. Majka Margarita, Ema i stara 

služavka Luca bile su prilično neodlučne oko toga što su to uopće 

kutovi jedne kuće i pridržavale su ih nekako stihijski, naizmjence, 

bez zacrtanog plana. Majka Margarita zapisivanje troškova smatrala 

je gubljenjem vremena, a i, budimo realni, sirotinjski sitničavim. 

Zapisivala, nezapisivala, ono što trebaš, trebaš. Još donedavno 

nabavljale su stvari na točkice, a novac se trošio kako je stizao, 

kad nije stizao, nije se trošio, zalagalo se i prodavalo nakit koji 

su spasile s otoka, grickalo se ono što je majka Margarita uspjela 

prodati pred rat – vidovit potez jer poslije su joj sve oduzeli. Dio 

unovčenog imetka poslala je u inozemstvo s prebjeglim rođacima 

i sad je stizao neredovito, teško prohodnim kanalima, a nije 

ni imala pravi uvid u stanje na svom inozemnom računu. Penzija 

prerano umirovljene učiteljice bila je mižerija. A Stijepo se zaljubio, 

očaran majušnom, u plavo ofarbanom Emom, koja je u vrijeme 

kad su se krombi-kaputi prenosili s oca na sina i haljine šivale 

od padobranske svile, nosila tajanstveno ženstvene kombinacije, 

mazne oko listova i oštro rezane u struku, što ih joj je iz inozemstva 

slala teta pa je u studentskoj menzi privlačila zadivljene poglede 

onim svojim naškubljenim usnama, svojeglavo prebojenim 

u karmin crveno usprkos ideološkim raspravama o tome je li ruž 

za usne spojiv sa zacrtanim putem revolucionarnog razvoja i jednakošću 

drugarica. 

21

Netom nakon vjenčanja njih troje živjelo je zajedno, a s njima i 

stara služavka Luca. Ovdje se Stijepo, čovjek čvrstih principa i nepokolebljivog 

svjetonazora, lomio. Bio je student u velikom gradu 

razrušenom ratom i punom doseljenika, ponuda podstanarskih 

soba bila je bijedna – sumorne, vlažne, nezagrijane – Ema 

nije htjela ni čuti da se preseli u takvu rupu. I zato se on preselio 

k punici. Ali u njegovim se mislima odvijala ideološka borba. Bio 

je ponosan, vjerovao je u obnovu i izgradnju i želio je sa svojom 

mladom ženom neopterećen prošlošću kročiti u budućnost. I kakav 

onda stav zauzeti prema toj služavki? Kako se držati kad ti 

ujutro doručak poslužuje izrabljivana radna snaga? Nije li to eksploatacija 

čovjeka po čovjeku? Svakog je dana iznova odlučivao 

da će upravo sutra početi idejno preodgajati Emu i uvjeriti je kako 

je jedini pravi put onaj koji kreće od nulte točke – u iznajmljenom 

sobičku, sami, bez roditeljske pomoći, služavke i inozemnih 

donacija. 

Ipak su Stijepo i majka Margarita ostali u istom stanu, satjeravši 

jedno drugo u ilegalu i diverzantske akcije. Ona je punila 

sobe dekadentnim buketima i po banju redala bočice parfema 

koje joj je iz kapitalizma slala sestra Ita, pojačavala radio na „Kaži 

zašto me ostavi, srce ispuni tugom“, od čega je Stijepo tvrdio da 

dobiva žgaravicu, a on je na stolu u velikoj sobi zaboravljao Lenjinovu 

Državu i revoluciju. Ema je navlačila teške plišane zavjese 

skrivajući se od svjetlosti koja joj je izazivala migrenu. Stan je mirisao 

na lavandino ulje kojim joj je majka Margarita trljala sljepoočice 

i zatiljak. Stijepo je tvrdio da mu se od lavandina ulja povraća, 

ama žgaravica je mila majka prema tome, ovo je prava pravcata 

mučnina, otvarao je prozore i opet ih brzo zatvarao, jer stan je bio 

točno iznad benzinske stanice i isparine su hlapile baš pred njihovim 

katom stapajući se s lavandinim uljem u dotad nepoznat, 

nesnosan smrad. 

Po Tarinu rođenju, nesnošljivost u stanu privremeno se pretvorila 

u užurbanu brižnost. Nona Margarita, Stijepo i Luca 

22

smjenjivali su se oko djeteta koje je rođeno carskim rezom, premaleno, 

i pristajalo zaspati samo na nečijim rukama. Stijepo bi je 

položio na prsa i zajedno bi otplovili – dvije pliskavice u modrim 

dubinama sna. Nona Margarita šuljala se oko kreveta i tvrdila da 

bi čaj od kima mogao stišati kolike. Stijepo je mrmljao da su to 

bapske priče, ali se hrabro suprotstavio nestašici začina i uspio nabaviti 

kim. Iscrpljenoj Emi činilo se da su napokon obitelj. Ali sve 

je to nestalo zajedno s kolikama, a neprijateljstvo se nastavilo dugim 

šutnjama i uzajamnim zaobilaženjem. 

Ema i Stijepo živjeli su u maloj sobi u koju se ulazilo iz dnevne, 

a dijete uljuljkivali kuckanjem olivetice i lupkanjem zakovica 

kojima je Ema pribadala komade tkanine uz fotografije, užurbano 

radeći na velikom kolažu za diplomski na Akademiji primijenjene 

umjetnosti, koja je netom osnovana začas ukinuta 

kao nepotrebna i imala potrajati tek toliko da namiri upisane 

generacije. 

Stijepo je studirao i zarađivao smišljajući vatrene govore istaknutim 

drugovima – NEĆEMO SE VEZATI STRANIM KA- 

PITALIMA PA POSTATI KOLONIJA – honorarni posao koji 

je dobio zahvaljujući poznanstvu iz omladinskih radnih brigada, 

kamo su se on i Ema prijavili na prvoj godini fakulteta, nošeni 

Stijepinim zanosom i ispraćeni manje-više skeptičnim kolegama 

koji su radije ostali kod kuće i na željezničkom kolodvoru 

im za rastanak skandirali: „Bolje plesat bugi-vugi nego krampati 

na prugi.“ Veći dio vremena na pruzi Ema je provela čekajući da 

joj Stijepo prenese vjedra zemlje s jednog kraja gradilišta na drugi 

i hvatajući boju u kratkim hlačicama i lepršavim majicama. Na 

svom poluzaboravljenom talijanskom čavrljala je s radoznalcima 

koji su ganjajući neki san ili pustolovinu došli iz inozemstva vidjeti 

što to ima u ovoj sklepanoj radničkoj zemlji. Omladina odasvud, 

bijelih zuba i preplanulih, čvrstih tijela slala je poruku puti 

i uzburkanih hormona. Kruh je bio čudna okusa. U tijestu je bilo 

primjesa broma. 

23


Zagreb 

Odlazak 

Ema je stajala leđima okrenuta velikoj sobi u kojoj su zajedno ručavali. 

S prozora drugog kata pružao se pogled na dio tramvajske 

pruge i kolebljivo nebo što se premišljalo između škiljavog sunca 

i kratkih provala sitne kiše. Stijepo joj priđe s leđa i jednom je rukom 

zagrli oko struka, a drugu joj položi na nadlakticu pa se nagne 

preko njezina ramena. Ničim nije pokazala da je osjetila njegov 

zagrljaj, već je nastavila gledati kamen. Povuče ga po staklu, 

u dnu prozora, gotovo uz sam kit, i jedva čujan cvilež ostavi tanku 

prugu. 

„Naježila sam se kad si me zagrlio“, ipak reče i lizne jagodicu 

prsta pa prijeđe njome po zarezotini. Pogleda Stijepu sa svog dominantno 

nižeg položaja. „Znači, još postoji nešto između nas.“ 

„Joj, daj, nemoj opet počinjati.“ Stijepo uze ruku u koju je gledala 

i prinese je usnama. Briljantni prsten bljesnu pokušavajući 

ga šarmirati. 

„Sitnoburžujski maniri, Stijepo, pripazi“, reče Ema i povuče 

ruku. 

„Ipak ćeš ga staviti?“ 

Ona uzdahne i odmakne se od prozora pa krene prema stolu 

na sredini sobe. Po njemu su bile razbacane skice i papiri i sad ih 

uze slagati. 

„Stvarno mislim da nema smisla prepirati se zbog jednog običnog 

kamena. Da ga mama nije u zadnji čas otkupila iz zalagaonice, 

ni ti ni ja ne bi ni znali za njega. Kakve veze ima hoću li ga 

staviti ili ne? Da teta Ita nije poslala novac na vrijeme, da je novac 

negdje zapeo, da se prsten nekome svidio i da su ga prodali, sad ne 

24

i bio na mom prstu i mi se ne bi cijeli dan prepirali nego presretni 

pjevali ‘Dvije palme na otoku sreće’.“ 

„Tri palme. Taj tvoj sarkazam kojim zaobilaziš svaki ozbiljan 

razgovor, to ti je prilično kukavički, znaš.“ 

„Ozbiljan razgovor. O prstenu? Kako jedan prsten može biti 

tema ozbiljnog razgovora između dvoje ljudi koji se navodno vole 

i žele biti korisni članovi zajednice, na pošten način riješiti svoje 

stambeno pitanje i podići zdravu obitelj“, izdeklamirala je Ema i 

poželjela salutirati u znak sprdnje, ali se predomislila. Nije ga kanila 

ponovno razbjesnjeti. Nije joj se dalo slušati njegove gromovničke 

izljeve iako je u njima svakako bilo nečeg privlačnog, kao u 

iščekivanju udara nakon blijeska munje. Nekoliko časaka ustreptalog 

iščekivanja, iako se ono što slijedi već dogodilo. 

„To je itekako ozbiljna stvar, vjeruj mi“, odgovorio je Stijepo. 

„Mislim da je u ovom času, uz toliki broj onih koji još zbrajaju 

gubitke, neukusno da jedna sasvim mlada žena nosi briljantni prsten. 

Mislim da naglasak treba biti na solidarnosti, na onome što 

nas zbližava kao društvo, a ne razdvaja.“ 

„Stijepo, bez uvrede, ali vidi ti se da pišeš govore“, časak se 

okrenu od stola i pogleda ga ispod oka, a on jedva čujno otpuhne. 

„Moj mali briljant neće nikoga razdvojiti. Čak i ti moraš priznati 

da nije napadan. Zaručnički prsten pokojne none Marije. Mama 

je presretna što ga je uspjela izvući. Gledaj kako se čarobno presijava.“ 

Ona ispruži ruku prema njemu, ne gledajući ga, ali prsten 

je mutno šutio. 

„Nego, što ti je to ‘sasvim mlada žena’?“ nastavi, i dalje odsutno 

slažući skice. „Mislim, stvarno! Sasvim mlada žena. Mlada, 

polumlada, sasvim mlada, ukusna i hruskava.“ 

Stijepo pogleda u zrak pred sobom kao da od njega traži podršku 

i izvi obrve u nekoj mješavini rezignacije i čuđenja, ali Ema 

ga nije vidjela. 

„Ne znam zašto ne živimo od onoga što imamo. Zalagaonice, 

Dostojevski, odvratno.“ 

25

„Pa i živimo, nakit je ono što imamo“, nasmije se Ema, prečuvši 

ostalo. 

„Ti govoriš kao da ja ne radim i kao da nemam stipendiju, a i ti 

radiš, pomažeš mi pisati te govore i elaborate, a i moji nam šalju, a 

i tvoja... tvoja mama... i ona ima...“ 

„Pa upravo to ti govorim, ima.“ 

„Ama, mislio sam... dobro, nema veze. Stavi taj prsten, nosi ga, 

samo nemoj se čuditi ako naletiš na drugarsku kritiku.“ 

„Drugarsku kritiku! Zbilja, Stijepo, rado bih da mi netko 

uputi drugarsku kritiku zato što nosim prsten svoje none, pa bio 

on stoput briljantni. Njoj su, da te podsjetim, ti vajni drugovi koji 

bi mi mogli uputiti kritiku oduzeli sve, ama baš sve, i rod joj rastjerali 

na sve četiri strane svijeta. Eks-ter-mi-ni-ra-li ih kao da su 

gamad, a ne ljudi. Sva sreća da je bila dovoljno pametna pa je umrla 

prije nego što je to doživjela.“ 

„Stvarno, sva sreća“, promrmlja Stijepo, više za sebe. 

Objema se rukama podbočio na naslon jedne od četiri stolice 

za stolom pored kojeg se odvijala ova dramska dionica i sa zanimanjem 

pratio Emu koja je uzrujano preslagivala svoje bilješke 

i skice, glasovnim modulacijama dosegavši majčine, a na trenutke 

uspijevajući čak i izraz lica približiti majčinom, kakav je postajao 

kad bi se predala žalopojkama nad pretrpljenim gubicima 

svoje fameje. U takvim trenucima bilo je uzalud spominjati što 

su sve drugi prošli. Ionako nije bila riječ o tome. Nona Margarita 

nije propuštala priliku da mu nabije na nos kako je ovaj rat njemu 

i njegovima donio korist, a njoj i njenima propast. U čemu je 

bila Stijepina korist, to mu baš nije bilo jasno, osim možda u nečuvenoj 

sreći što se gužva u sobičku njezina stana. I što je dobio 

Emu. Da, Emu, koja je u cijeloj toj predstavi samo majčin kazališni 

rekvizit i gledajući je sad kako se u tren oka preobrazila, on 

čvrsto odluči da će je izvući odavde, odvesti iz ovog stana nasukanog 

u prošlosti. 

26

„Onda, ideš sa mnom do Dana i Zdenke?“ prekinu Stijepo 

ovaj dobro uvježban obiteljski igrokaz. „Slobodno ponesi i prsten“, 

doda suho. Ema je šutjela, prenaglo zaustavljena. 

Odozdo se čulo drndanje četvrtastih tramvaja. 

Ema se okrenu prema njemu. „Godišnjica im je?“ upita, tek 

toliko da nešto pita jer je znala da je Danu i Zdenki godišnjica 

braka. Bili su im vjenčani kumovi. Kao da joj je nešto oduzeto 

ovim naglim, trezvenim stišavanjem rasprave. Sve to vrćenje glavom, 

mahanje rukama, mrštenje i odmahivanje, podizanje glasa, 

sva ta ironija i sarkazmi, u mirnom protoku običnog dana nedopušteni, 

davali su joj osjećaj da se odmakla od predvidive, razumne 

sebe, od njih dvoje, da je zaogrnula tamni baršunasti plašt pa 

sad paluca njime, snažna i zlokobna. Ništa. Sasvim običan dan. Sa 

Stijepom se ne možeš čak ni pošteno posvađati. On je koristan i 

razuman član društva. 

Nije bila sigurna želi li tako lako popustiti i izgubiti prednost 

koju je zadobila. Složila je papire i sad lupnula njima o stol, poravnavajući 

hrpicu. On je stajao između nje i vrata koja su vodila u 

njihovu sobu. 

„Kad si im rekao da dolazimo?“ upita tiho. 

„Oko sedam“, odgovori Stijepo. 

Prošla je mimo njega i izgubila se u njihovu sobičku kojim se 

u ljetna jutra širio miris zagorjele čokolade što su ga zračne struje 

donosile iz tvornice slatkiša, a zimi miris njihovih tijela, knjiga i 

zapišanih Tarinih pelena. U grlu je osjećala srdžbu što joj je poput 

jabuke zapela u jednjaku; nije ju mogla ni ispljunuti ni progutati, 

zaglavila se, opipljiva, kruta, gušila je. A mislila je da će ona i 

Stijepo zauvijek ostati zapetljani u plahte, udisati i izdisati jedno 

drugo, nepodijeljeni, sretni. Kadli su uopće prekoračili prag sitnih 

zanovijetanja i zagazili u rasprave o tome zašto njena majka 

sjedi na kavi s prijateljicama umjesto da im čuva malu, o dekadenciji 

nošenja obiteljskog nakita i svilenih ljetnih haljina koje je slala 

27

teta Ita, o nečuvenom rasipništvu koje je nona Margarita pokazivala 

kupujući goleme bukete šarenog cvijeća od seljanke što im je 

donosila sir i jaja, o zalagaonicama. Nejasno se sjećala da je majka 

nekad davno, u nekom drugom životu, bila drugačija, da nije marila 

za sve te stvari koje nerviraju Stijepu i zbog kojih hrli u te proklete 

zalagaonice pa onda nekoliko dana kupuje kao sumanuta, 

gomila konzerve nabavljene od švercera, donosi nekakve kičaste 

darove za Taru, kupljene na placu, ispod ruke, nabavlja posteljinu, 

stolnjake, potrepštine i nepotrepštine. U mislima se nevoljko po 

tko zna koji put pokušala vratiti u onaj dan kad je majka postala 

takva, jer mora da je to bio neki određeni dan, ali previše se toga 

dogodilo i sjećanja su joj bila zbrkana. 

Tada je nona Margarita bila još mlada žena, bile su joj tek četrdeset 

tri godine, i rado je to pokazivala, barem na onim kavama 

s prijateljicama i rodicama jer drugih prilika baš i nije bilo. Sitnoburžujska 

sklonost efemerilijama, sljepoća za širu sliku stvarnosti, 

egocentrično zatvaranje očiju pred društvenom zbiljom, Stijepo 

je rado sipao citate iz knjiga koje je gutao kao knedle, a Ema 

je šutjela. Razumjela je skučenost uloge podstanara u puničinu 

stanu, spremno pročamila cijelo jedno ljeto u vrelom sobičku na 

drugom katu, pogledom prateći golubove, a kožom liniju koju je 

iscrtavala njegova ruka na njenom tijelu, onoga ljeta kad je odlučio 

svu njihovu ušteđevinu za more pretočiti u kolekciju His 

Master’s Voicea. Nju nije pitao. Nije se dogovorio s njom. A od 

drugih je uvijek, za svaki dinar, tražio dogovor. Prešutjela je to. 

Voljela je stvari koje on voli. Voljela ga je zbog stvari koje voli. Ali 

gdje mu je sva ta ljubav prema mostovima, prema glazbi, prema životu, 

istini, pravdi, štotigajaznam čemu sve ne, kad je riječ o njenoj 

majci, kod koje ipak, na koncu konca, živi? Ema podigne ruku 

prema grlu, a onda je spusti i ostavi da mlohavo visi. Bolje uopće 

ne razmišljati o svemu tome. 

Ušavši u njihovu sobu, ona skine prsten i spremi ga u kutiju u 

ladici ormara, pogleda se u ogledalu i ne nanese šminku, već samo 

28

popravi kosu, odabere jednostavnu cicanu haljinu. Dan i Zdenka 

bili su podstanari kao i oni, ali u tuđem stanu. Zdenka je bila siroče, 

nitko joj nije slao pakete i po tihim kutovima ostavljao vesele 

bukete i čokoladice u šarenom staniolu da joj jutrima osmjehnu 

dan. „Ti svojim izgledom i držanjem izazivaš ljude“, predbacivao 

joj je Stijepo za noćnih prepirki, šaptom, da ne probude malu i da 

ih ne čuju nona i Luca, ljubeći je između lekcija koje joj je dijelio i 

glatkog kliženja u nju. 

U kosu je stavila usku plavozelenu traku, jedini ukras. Kad je 

zakoračila u veliku zajedničku sobu za ručavanje i obiteljsko prešućivanje, 

Stijepo je i dalje stajao na istom mjestu rupčićem brišući 

naočale, a ona je stigla svježa, jednostavna, zaljubljena mlada 

žena. On natakne crne okvire i pogleda je, jagodicom kažiprsta 

popravi kut, nesigurno se prebaci s noge na nogu, očaran. Ona 

mu priđe i pruži usne na poljubac. Oh, kako su se voljeli. 

*** 

Gotovo neprimjetno, ono što je trebalo biti privremeno rješenje 

rasteglo se na punih deset godina. Od sobička čiju su prozorsku 

dasku zasrali golubovi, iz kojeg se moglo izaći samo u dnevnu 

sobu zakrčenu Margaritinim rodicama i prijateljicama što su navraćale 

na briškulu, do jednokatnice okružene akacijama, proteklo 

je desetljeće samoprijegornog rada, kročenja stazom napretka i 

jedne karijere u usponu. Kao inovator, a zatim rukovodilac odjela, 

Stijepo je dobio bespovratni zajam, a njegovi u Slavoniji prodali 

su vinograd da bi „naša djeca u Zagrebu kupila rohbau kuću na 

rubu grada“. Bilo je u to vrijeme napretek ispražnjenih kuća i stanova 

koje je mogao dobiti samo da je tražio, ali Stijepo nije htio 

ni čuti o tome da mu svane tamo gdje se drugome smrklo. Želio 

je napokon započeti život od vlastite nulte točke i tako je ostavio 

golubove i vrapce, perje i govna u svjetlarniku, kloparanje četvrtastih 

tramvaja, smrad benzina, nonu Margaritu, mučaljivu služavku 

Lucu i deplasiranu građansku sentimentalnost. 

29

Marina Horkić - Dobre zvijezde mliječne staze

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?