Josip Vujčić - Balada iz predizborja

Josip Vujčić
Balada iz predizborja

iblioteka
AMBROZIJA
knjiga 519.
glavni urednik:
Drago Glamuzina
izvršna urednica:
Sandra Ukalović
Josip Vujčić
Balada iz predizborja
izdavač:
V.B.Z. d.o.o., Zagreb
10010 Zagreb, Dračevička 12
tel: +385 (0)1 6235 419, fax: +385 (0)1 6235 418
e-mail: info@vbz.hr
www.vbz.hr
za izdavača:
Mladen Zatezalo
urednik knjige:
Kruno Lokotar
grafička priprema:
V.B.Z. studio, Zagreb
tisak:
Grafomark d.o.o., Zagreb
studeni 2019.

Josip
Vujčić
Balada iz
predizborja
2019.

iblioteka
AMBROZIJA
knjiga 519.
copyright © 2019. Josip Vujčić
All rights reserved.
copyright © 2019. za hrvatsko izdanje:
V.B.Z. d.o.o., Zagreb
Knjiga je objavljena uz potporu
Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 001045801.
ISBN: 978-953-52-0205-9 (meki uvez)

sadržaj:
I. IN A WORLD THAT WAS WAR (u svijetu koji bješe rat)............................... 7
II. ON WEAK AND SHIFTING SAND
(na slabom i prevrtljivom pijesku)..............................................................15
III. ZA LJUBAV I ZA MRŽNJU MEĐU NAMA
IV. QUESTO MARE DI CEMENTO (ovo more cimenta)................................ 25
V. SVE MOJE GROTE................................................................................. 32
VI. MIEUX ÊTRE UN OISEAU (bolje biti ptica).............................................. 35
VII. KO PJENA NA NJEGOVOM TRAGU..................................................... 40
VIII. THE MAN OF A THOUSAND VOICES
(čovjek od tisuću glasova).................................................................... 43
IX. WITH THEIR PRIDE IN THEIR PANTS (s ponosom u hlačama).............. 48
X. ZA DIŠPET VRIMENU..............................................................................51
XI. MAJSTOR ZA FRULE............................................................................. 54
XII. IN THIS MODERN WORLD (u ovom modernom svijetu)........................ 59
XIII. LARGER THAN LIFE (veći od života).................................................... 63
XIV. VIVA MARIA, VIVA VICTORIA, APHRODITA......................................... 68
XV. ŠTO MORE SPREMA.............................................................................71
XVI. UNA BANDIERA SOLA (jedna jedina zastava)..................................... 75
XVII. I KO ZNA GDE I KO ZNA KAD............................................................ 82
XVIII. PUT DO TRONA................................................................................. 85
XIX. KORAK PO KORAK............................................................................. 89
XX. A LADDER TO THE STARS (ljestve prema zvijezdama)........................ 92
XXI. WHERE PEOPLE DROWN AND PEOPLE SERVE
(gdje se ljudi utapaju i služe)................................................................. 95
XXII. MY EMPIRE OF DIRT (moje carstvo kaljuže)..................................... 100
XXIII. THE GODS OF THE NILE (bogovi Nila)............................................ 102
XXIV. VEĆ SEDMI DAN JE KIŠILO............................................................. 105
XXV. KAKO ME OBLAK NEKUD ODNEO................................................. 108
XXVI. SAY MY NAME (reci moje ime).........................................................113

XXVII. THE LINE IT IS DRAWN (crta je podvučena)....................................115
XXVIII. LET THERE BE NO ROAD TOO NARROW
(neka nijedna cesta ne bude preuska).............................................120
XXIX. SAME OLD STORY (ista stara priča).................................................124
XXX. ZA KOJU SLIKU TREBA DA SAM KIST.............................................127
XXXI. IN THE HEARTS OF MEN (u muškim srcima)...................................131
XXXII. THE LOSER HAS TO FALL (gubitnik mora pasti).............................134
XXXIII. THOUGH IT’S SAFER TO STAY ON THE GROUND
(iako je sigurnije ostati na zemlji).....................................................140
XXXIV. ŠTO IMALI SMO NISMO ZNALI......................................................143
XXXV. HOME AT LAST (konačno kod kuće)...............................................147
XXXVI. ONCE IN A LULLABYE (jednom u uspavanci)................................151
XXXVII. A COIN THAT WON’T GET TOSSED
(novčić koji neće biti bačen)...........................................................153
XXXVIII. SOULS ENTWINED IN A SPIRAL DANCE
(duše isprepletene u spiralnom plesu)............................................155
XXXIX. BIRDS SINGING IN THE SYCAMORE TREE
(pjevaju ptičice u krošnji sikamore; odnosno po naški:
domaćeg gorskog javora, sjevernoameričke platane ili
divlje egipatske smokve)................................................................157
XXXX. GREAT GOD MARS (veliki bog Mars)..............................................159
XXXXI. MOREMO I MORAMO MI ............................................................. 163
XXXXII. THE CHILDREN OF TOMMORROW (djeca sutrašnjice)................167
XXXXIII. U POLJU MOJA DUŠA SPAVA.....................................................175
XXXXIIII. NAJLEPŠI DAN KI NE MINE NIKDAR..........................................179
KAPETANOV (EPI)LOG..............................................................................187
SOUNDTRACK (tko pjeva zlomislilac nije)................................................. 189
GLEDE I UNATOČ AUTORA.......................................................................192
DANKE DOJČLAND................................................................................. 193

I.
IN A WORLD
THAT WAS WAR
(u svijetu koji bješe rat)
Srednji je prst pažljivo gladio kotačić u centru malog bežičnog
miša. Mariove su oči bile fiksirane na ekran računala dok
je skrolao po Reddit forumima tražeći informaciju kako konačno
pripitomiti naizgled neuhvatljivu lisicu u Minecraftu, inače
najunosnijem švedskom izvoznom proizvodu poslije jeftinog namještaja
i ABBA-e. Ova je rudarska simulacija motikom i lopatom
prokopala stazu do digitalnog trona, nadmašivši nekada neuhvatljivi
Tetris kao najprodavanija igrica svih vremena, a može
nam poslužiti i kao zgodan primjer čarolije kapitalističke socijal-demokracije
naspram onog komunalnijeg sistema susjednog
Sjevera. Naime, genijalni se Rus nije vele usrećio uspjehom svoje
videoigrice, ako uspjehom ne smatrate čast da riznica vaše domovine
prima puste milijune na konto vaše kreacije jer ste svoj tetra-domino-tenis
kreirali u sklopu sovjetske Akademije znanosti
pri programu stvaranja umjetne inteligencije koja će zgaziti Amere;
s druge strane grupica Šveđana već godinama skladno pjevuši
„Money, money, money” brojeći itekako ovosvjetovno opipljive
valute koje im u džep šalju marljivi digitalni rudari.
Maria je na Minecraft navukao asistent Damjan, pripadnik
one digitalne postmilenijske generacije, objasnivši kako je to zgodan
način za održati kreativnost mozga aktivnom u onim dosadnim
međuizbornim dionicama stranačkog života u političkim
7

vodama naše lijepe europske domovine. Tako je Mario već sedmi
dan buljio u ekran, uredno gradivši malo carstvo prepuno zelenih
livada i sretnih stabala, ali se u umšarfu njegovog vidokruga nazirala
sijeda silueta koja je očajnički pokušavala privući pažnju.
– Mislim da je konačno došlo moje vrijeme – oglasila se individua
u sivom odijelu.
Mario nije prekidao rafting sesiju po bujici informacija koja
se izlijevala po ekranu. Zaključio je da su te lisice zajebane čak i
u digitalnom obliku, ne možeš ih pripitomiti kao vuka, mada su
u stvarnom svijetu Rusi uspjeli i od ovih mačkolikih predstavnica
porodice pasa napraviti kućne ljubimice, ali je taj proces trajao
pola stoljeća i nema baš najugodnije detalje za ljubitelje ovih lijepih
crvenih stvorenja. Uostalom, prvi američki vlasnici kućnih
ruskih lija kukaju da im pišaju po kući i trgaju namještaj, mada
se vole maziti i vjerne su drugarice. Sjedokosi je starješina počeo
nervozno tapkati desnom nogom, nezadovoljan Mariovim fokusom
na virtualni svijet.
– Pričao sam s kolegama i zaključili smo kako sam zaslužio
ovu čast... I obvezu, naravno. Iza mene su ipak desetljeća – samozadovoljno
je deklamirao starkelja.
Zelene su oči konačno napustile ekran i preletjele preko zapričane
figure. Jedini detalj koji je otkrivao protok vremena bio je
istrošeni prsten kroz čiji se tanki pozlaćeni sloj probijao mesing.
Sve je drugo izgledalo po tvorničkim postavkama, uključujući popeglanu
kožu i, najgore od svega, oči. Zaključio je kako se ovaj stranački
starosjedilac očito oženio prije negoli je svladao osnove plivanja
u političkim vodama. Među nama, uglađeni je gospodin taj
vremešni prsten dobio od svog druga oca koji je istalio čahuru iz
pretprošlog rata pa joj elektrolizom dodao zlatni zub osobe koja je
naslijedila olovo iz metka. Svrha ovog poklona nije bila sentimentalna
koliko praktična i pomalo cinična; naime drug otac je naslućivao
kako njegov sin, poput dobrog dijela gosparskih vršnjaka,
neće nužno znati cijeniti žrtvu prethodne generacije, ali se u svom
8

znanstveno-marksističkom umu nadao kako će brak metalnih fragmenata
koji su zauvijek zaključili jedan život zadržati u sebi vibraciju
koja će njegovog nezahvalnog nasljednika učiniti barem podsvjesno
čovječnim. Uostalom, metal pamti skoro koliko i kamen.
Možda vam se ova sentimentalno-spiritualna vjera u vrijednost
nekakvog predmeta čini naivnom u ovo doba potrošne robe
iz mandarinskih mandrača i jeftine švedske borovine, ali nekada
je u ovim krajevima obitavala sorta koja je gradila klesanim kamenom
i nimalo virtualnim motikama u nadi da će njihov rad dočekati
barem djelić vječnosti, a kolektivna muka ponuditi malo pozitivne
karme budućim naraštajima. Nažalost, njihove su patnje
bile uzaludne, a njihove riječi izgubljene u prijevodu i revizijama
povijesnih knjiga. Gospoda sinovi su ostali kakvim su i postali,
nezahvalna đubrad do kraja. Tračak nade živi u onom poslovičnom
preskakanju generacije; možda štafeta prosvjete nađe svoj
put do ruku njihovih unuka i praunuka. Možda drevno metalno
srce zabubnji hajdučki ritam marša nekog novog doba.
– Vidiš onu biljku na prozoru? – konačno se oglasio Mario,
a starkelja skrenuo pogled i ostao zaslijepljen teatralnim trakom
Sunca, koje je milovalo mlade izdanke indijskog automatika dok
je ponosno širio grančice uz čisto staklo koje je nadgledalo vazda
zaposleni Iblerov trg. – Ovo dobiva izbore – nastavio je Mario.
– Desetljeća sjedenja u zadnjoj klupi i poslušnog dizanja ručice
neće nikoga izvuć iz kreveta i dovuć na biralište. Gospodine druže
Sluga, vašoj je vrsti istekao rok.
– Nemojte tako – poskočio je starkelja. – Vjekoslav Sluga je
prepoznatljivi proizvod. Narod mi vjeruje. Pitajte bilo kojeg prolaznika
tamo vani da vam kaže koji je to skandal imao Sluga,
kome se to Sluga ikada zamjerio.
– Tu ti je problem, stari. Nudiš kamilicu – odmjerio je samoslavnog
Vjekoslava. – Pogledaj se u ogledalo. Nema kapilara u
očima, nema izraubane kože po tim glanc rukama, nema ostatka
jednog poštenog radnog dana na tebi. Ljudi to vide i prepoznaju,
9

znaju ko je kopao, ko se probijao kroz trnje – pogledao je u šuplje
oči – vide ispeglani fosil ničega.
Sluga se naprasito ustao i ljutito krenuo prema izlazu, zamišljajući
kako teatralno lupa vratima i diže malu bunu među stranačkim
kolegama dok ga gledaju s divljenjem poput sinjskih momaka
koji čežnjivo mjerkaju slavodobitnika Alke, ali je ubrzo
zastao i pažljivo okrenuo glavu.
– Hvala na vremenu gospon Ivković, žal mi je samo glede toga
što će brojne kolege biti razočarane kada im priopćim da neću
primiti nominaciju – tugaljivo je pogledao kroz prozor – unatoč
tomu što su me punim srcem htjeli podržati.
– Podržat ćete koga dobijete – hladno je odbrusio i vratio se
računalu.
Bližila se druga obljetnica od kada je mladi gospodin Ivković
preuzeo vođenje Socijalno osviještene stranke, na papiru tek
kao obični Communications Manager, odnosno gazda komunikacija,
ali u stvarnim hodnicima moći s dobrim razlogom znan
kao Mali Maršal Mario. Iskoristio je sva zla onog goebbelsko-freudovskog
piarovskog svijeta da bi uspješno proveo kampanju kojom
su SOS-ovci devastirali tada vladajuću Zajednicu demokršćanskog
svjetonazora. Smatrao je da cilj opravdava sredstvo jer
se već more krvi prolilo u našem Lebensraumu, samo je pazio da
ne prelazi crtu preko koje se jednom prijeđe i više nema povratka.
Mudra ga je prijateljica Vesna naučila kako svatko sebi mora naći
mjeru i pripaziti koliko je nisko spreman ići da ne bi postao figurativni
Liliputanac poput većine aktera naše regionalne političke
estrade. Inače, ona je ovaj burni region zamijenila nekim pasatnim
pejzažima druge hemisfere.
Mali Maršal je taman prije parlamentarnih izbora napravio
iznenadni transfer i pariško plavu kravatu ZDS-a zamijenio crvenom
SOS-a, ostavivši bivšu zajednicu bez svog glavnog stratega.
Obezglavljeni ZDS-ovci su se u kampanji branili sinkopom, oštro
demantirajući da su imali ikakve veze s malverzacijama uhićenog
10

i osramoćenog premijera Nadana Pletikose. Također su kolektivno
bili iznenađeni snimkama učestalih privatnih večera predsjednice
Željke Gabrić-Katalinić sa srpskim veleposlanikom Aleksandrom
Borotom, koje su prijetile narušiti privid neprijateljstva
s našim pravoslavnim komšijama, a prosto uvrijeđeni fotografijama
njenog bludničenja s irskim atašeom Balorom Givenom, koje
su narušile krucijalne međudržavne odnose s našim omiljenim
keltskim i iznad svega katoličkim prijateljima.
Postizborno jutro je donijelo veliku većinu u Saboru za SOS i
prikladne satelite, a uz par plastelinski podatnih manjinaca ubrzo
je progurano nekoliko ključnih progresivnih i humanističkih
legislativnih promjena koje je inicirao i proveo Mali Maršal Mario.
Nakon toga su novovladajući uredno počeli slaviti zaključivši
kako su zaslužili poduži odmor, po mogućnosti do sljedećih
izbora. Umoran od dresiranja neadekvatnog kadra kojeg je naslijedio
srušivši hegemoniju bivšeg stranačkog poglavara iz sjene,
inače svog crnokosog imenjaka iz močvarnog blata Neretve, Mario
je odlučio preusmjeriti mozak iz političke u neku kvalitetniju
stvarnost uz asistenciju opojnih floralnih drangulija koje je dobivao
iz zagrebačkog Botaničkog vrta, čija je posjećenost naglo
narasla nakon legalizacije brojnih egzotičnih vrsti; igrom slučaja
uglavnom nativnih nekoć najdražim nesvrstanim drugarima
naše bivše države.
Kako vrijeme znade biti zajeban ljubavnik, minula mu je godina
učas preletjela, a mjesecima je nosio ručni sat čija je baterija
izdahnula. Osvit novog predizborja, sada u vidu predsjedničkih
izbora, značio je promjenu i punjenje baterija, a biljčica na prozoru
bila pažljivo tempirana da dosegne zenit svog cvata kada usahnu
izbori i nikne novo poglavlje zasluženog odmora. Nikako nije
htio ići natrag u ratničko-piarovski mentalitet kojim je prije napadao
i dobijao izbore. One goebbelovštine su se činile nepotrebne
u mirnoj državi gdje su lokalci i turisti uživali u seksu, drogi i
rokenrolu, a Mariov je istinski moto oduvijek bio negdje između
11

„radujte se narodi” i „ko nas bre zavadi”. Ime stranke i kolorit kravate
nisu bili važni; smatrao je da treba koračati stazom kojom će
najlakše donijeti neke pozitivne promjene u negativnom političkom
polusvijetu. Dobro je igrao ulogu male ajkule i velikog kita
ubojice, makar, da se samo njega pitalo radije bi bio ptica i igrao se
među oblacima, parajući nebo na koje još nismo nabili granične
prijelaze i bodljikavu žicu.
Kucanje na vratima ga je vratilo na Zemlju. Provirila je mlađahna
glava.
– Gazda, imate Pantovčak na prvom lajnu, a tu je neki novi
mister koji inzistira da vas vidi.
Iza mladića se nazirala silueta koja je tulila nešto na tragu: –
Svi veliju kak je pravi cajt za mene.
Mario je pogledao na probuđenu vuru, pa u svjetleću tipku na
telefonu, pa u asistenta koji je tijelom blokirao invaziju partijskog
polupenzionera, poput kakvog njemačkog ovčara spremnog spasiti
Malog Maršala od nove eksplozije egocentričnog ekskrementa
iz usta pripadnika generacije koja odbija prihvatiti jasno vidljiv
datum na vlastitoj ambalaži.
– Reci joj da odjebe, a reci i njemu da odjebe. Tenks, Damian.
Damjan je kimnuo i zatvorio vrata, a Mario tek krajičkom pažnje
oslušnuo proteste novog fosila s pantovčačkim aspiracijama,
koji se iznenađeno i uvrijeđeno navio u susjednom uredu vrišteći
o desetljetnom stažu i slijepom povjerenju koje uživa među glasačima.
Mali Maršal je zijevnuo pa se potpunim fade-outom vratio
svojim mislima. Zatvorio je sve digitalne prozorčiće zaključivši
kako je šest dana igre bilo dovoljno, da danas valja početi delati.
Minuciozno građeno virtualno carstvo ostati će pod budnim
okom vjernog domesticiranog vuka Luksa, kojemu ostavlja dovoljno
baklji da otjera noćne nemani, pristojno stado uredno podšišanih
ovaca i nedovršenu palaču s kvalitetnim temeljima. U ovom
je opipljivijem svijetu čekalo nešto znatno jezivije od bezumnih
zombija i kamikazi creepera iz unosne nordijske umotvorine.
12

Kruženje foteljofilnih lešinara značilo je da trulež izmiče kontroli;
ako se ne razbudi, metastaze će pojesti ono malo zdravog mesa
koje je preživjelo u njegovoj stranci. Zagrebao je hladnu metalnu
kopču toplog kožnog remena na svom zapešću. U krajičak oka ga
je bockala neumorna svjetlost linije broj jedan arhaičnog telefona;
Damjan je očito još ukroćivao gerijatrijsko gunđalo i nije stigao
gospođi predsjednici prenijeti uljudni odjebitis. Pomislio je da
ako čeka ovoliko dugo mora da je očajna; uostalom, moglo bi biti
zabavno, a nema boljeg lijeka za usnuli um od malo razonode. Zaigrano
je uštipnuo napaćenu tipkicu tvrde socijalističke plastike.
– Kaj te muči, Željka?
– Mario, slušaj – oglasila se nervozna predsjednica – trebali bi
se naći. Imamo zajednički problem i mislim da je najbolje da ga
riješimo kao nekada, uz dvije glave koje su bolje od jedne.
– Kad su oba mozga upaljena – pogledao je na sat. – Jel ti ga
upalio il Duce ili Godfather koji je iza rešetaka popularniji od
tebe?
– Molim te dođi do rezidencije, kad god stigneš, za stara vremena
– Željkin je glas poprimio naosluh iskren i emotivan ton.
– Danima zivkam, šaljem poruke i ništa. Razumijem. Nisi mi dužan,
dapače, ali cijenim te i – duboko je udahnula – trebam. Istinski,
nije mi bilo lako ovako javnim kanalom tražiti pomo…
U tom se trenutku začulo glasno zatvaranje vrata u susjednoj
prostoriji; milisekundu kasnije, Damjan je uletio u razgovor.
– Madam prezident, uza sav dužni rispekt, pliz fakofirajte.
Mladić je prekinuo poziv, a Mario se uhvatio za glavu i baš
pravo ljudski nasmijao. Podigao je lice male biste nekog keramičkog
heroja, koja je krasila njegov radni stol u stilu jedne stare serije
o dinamičnom duetu koji se u tajicama borio protiv šarolikih
aveti podzemlja. Pritisnuo je teatralni crveni gumb koji se skrivao
u njenoj utrobi.
Uz stripovski ”
ZOOM”, Damjan je brzinom vjetra umarširao
u maršalov ured.
13

– Trebate me? – ispalio je mladi udarnik, desnim dlanom grčeći
zapešće lijeve pesnice, poput onog herojskog gothamskog
adolescenta spremnog navući crvendaćki kostim i razvaliti pomahnitale
pingvine, šaljivdžije i strašila.
– Bi li možda htio bit predsjednik države? – poluozbiljno je
upitao Mario.
– Joj, tenks na ponudi gazda, ali imam puno veće ambicije.
Mislim, super mi je tu radit s vama, bolji ste mentor od mojih diletanata
s Bernaysa, ali iskreno skupljam poene za Si-Vi pa, kad riješim
diplomu, želim neku jebenu poziciju i pravu moć.
– EU komisija, UN, NATO? – znatiželjno je propitkivao
gazda.
– Prije nešto tipa regionalni direktor Coca Cole za Istočnu
Europu. Ono, true power – nasmiješio se. – Al moja baka Sofija je
slobodna. Skroz je liberalna oko ljudskih prava i sloboda, a poštuje
tradiciju, vjeru i sve to. Baš je pravi spiritualni humanist. Plus
se bavila knjigovodstvom pa kuži ekonomiju bolje od mene, ako
nam stvarno hitno treba pošteni kandidat…
– Tenks na prijedlogu, Damian, imat ću je na umu – uljudno
je sumirao.
Damjan je kimnuo i napustio ured, a Mario se zavalio u stolac
i počeo ritmički tapkati po izlizanom skaju naslona za ruke.
Politika je ciklička, vrhunska skica prošlog vremena neće nužno
uroditi kvalitetnim portretom današnjeg; nekada je za uspostavu
reda potrebno ubrizgati malo kaosa u sistem. Iskopao je privatni
Android iz donje ladice radnog stola, skrolao do Željkinog broja
i zamislio se. Preferirao je minuciozne planove, statistički sigurne
oklade i švicarski preciznu mašineriju, poput analognog sata na
svom zapešću, ali ovo je predizborje tražilo nešto novo. Odblokirao
je predsjedničin broj pa, spremivši mobilnu stvarčicu natrag u
ladicu, zgrabio miša i zabuljio se u prazni ekran. Klatno kolektivne
svijesti se zanjihalo do faze instinkta, intuicije i improvizacije.
Uostalom, sve smo bliži onom svitanju Vodenjaka.
14

II.
ON WEAK AND
SHIFTING SAND
(na slabom i prevrtljivom pijesku)
Uzduž i poprijeko brdovitog Balkana nema gromade, gore ili
griča koji toliko vapi reklasifikaciji u pojam Mitteleurope poput
malešnog, ali velebnog Pantovčaka. Geografski dijelom ovog nesretnog
poluotoka, zemljopisno pak nešto sjevernije od njega, u
svakom slučaju na vr’ brda svakodnevno prima dašak svježeg europskog
zraka.
Na vrhu piramide, kao prva među manje-više jednakima, najbliža
Heliju, Amonu-Ra i ruskim satelitima, stolovala je predsjednica
Željka Gabrić-Katalinić u raskošnoj rezidenciji koja je čuvala
uspomene na sretnije feudalno doba kada je žamor mrava iz
doline bilo lakše ignorirati. Ne tako davno, bila je kraljica majka
svih Hrvata i srodnih građevina, međunarodno slavljena velebitska
vila s kockastim šalom i kišom natopljenim dresom koja je
dražesno ljubila polugole znojne mladce u živahnom TV prijenosu,
da bi se ubrzo fokus javnosti okrenuo nešto manje dražesnom
sparingu s irskim atašeom i učestalim prežderavanjima u društvu
srpskog ambasadora. Pad je bio trenutačan, a litica strmovita.
Ostajala je sve usamljenija na brdu dok su je redom napuštali
najdraži novinari, partijske poglavice, vjerski vođe i, naposljetku,
suprug Kristijan Katalinić. Učestalo su joj vrata granatirali ratoborni
reporteri naoružani bombastičnim saznanjima; koje apsolutno
nisu dobili od novog gazde SOS-a koji je donedavno radio
15

aš za našu dragu predsjednicu. Njen mali Mario, njen vjerni psić
čuvar nije više nosio kravatu ZDS-a kao prikladnu uzicu, pariško
plavu mašnicu oko zlatoustog sunovrata. Kako li se ta djeca
usuđuju shvatiti da imena stranaka nisu važna, da je dozvoljeno
promijeniti stazu kojom koračaš željenom koncu i da odijelo ne
čini čovjeka već pruža površni privid uglađenosti čovjekolikim
stvorovima?
Kao konačni klin u poluugašeno srce plavokose vladarice, bivši
je premijer Pletikosa iz zatvora prebacio sve svoje skandale na
njen prag, prikazujući je istovremeno kao nesposobnu lutku za
bal i lukavog masterminda korupcije i propasti Zajednice demokršćanskog
svjetonazora. Javnosti nisu smetale kontradikcije Pletikosinih
izjava već su se radodajno pridružili maloj Facebook revoluciji
koja je kroz adolescentski kvazihumor slavila njegov lik
i djelo. Stranicu koja je inicirala ovaj preporod osramoćenog poglavnika
apsolutno nije pokrenuo tada ambiciozni maturant koji
danas marljivo studira u uredu pokraj malomaršalovog čekajući
početak druge godine fakulteta na kojemu ne očekuje previše naučiti.
Kako li se ta djeca usuđuju shvatiti da školovanje nema veze
s pravom edukacijom?
Željka se već privikla na samoću. Dobru godinu dana nije
viđena na televiziji, državničke je posjete odrađivala ministrica
vanjskih poslova iz redova romske manjine, a vojska je ionako primala
naredbe od sjevernoatlantskih vojskovođa; pače se lagano
počelo pričati da nam skupa predsjednička pozicija nije nimalo
neophodna. Izbornu je sezonu dočekala sa sitnim jednoznamenkastim
rejtingom i nizom faksova iz stranke kojima se uljudno
urgiralo da ne traži drugi mandat. Mir joj je remetio tek nadobudni
književni urednik koji nije odustajao od ideje objavljivanja
lukrativnih memoara posrnule goropadnice.
– Željka, književnost je savršen medij da plasiraš svoju stranu
priče. Nema plaćenih novinara da te prekidaju, nema spinova suparničke
strane, samo stotine i stotine stranica u kojima prodaješ
16

sliku koju narod neće nigdje drugdje vidjeti – navio se bradati
urednik u kožnjaku boje friškog goveđeg odreska.
– Daj Kruno, molim te da me više pustiš na miru – smoreno
je zavapila Željka. – Koliko puta moram reći ne? Prvo nemam nikakvu
namjeru ići u mirovinu da objavljuješ nekakav grejtest šits
mog postojanja, a malo je prekasno da lansiram književni kambek
prije novih izbora.
– Kasno!? – poskočio je. – Ima par mjeseci do izbora, imam
tipa kojeg ti sutra pošaljem na informativni razgovor i nasrat će
bar petsto kartica do Velike Gospe. Upakiramo to uz dobar kaver
i naslov pa – pucnuo je prstima, uz teatralni ”
PUFF” oblačić
pokraj glave – imamo hit uz mogućnost nastavka ako pobijediš.
– Ako? – uvrijeđeno se namrštila.
– Hoćeš da te lažem? Slušaj, ovdje imamo sve – naslonio se,
namjestio naočale i dlanovima poentirao pitch – seks, laži i rokenrol.
Red droge, red bludničenja, malo međunarodne elite, puno
domaćeg šljama. Da ne spominjem jebačinu, općenje, karanje,
fukanje, guženje, prčenje, taslačinu, tarabljenje – stisnuo je šake.
– To je književnost!
– Znači sve kaj vidiš kad me pogledaš su sise?
– Ne, Željka, ali grudi majke domovine će rasprodati nakladu
– iskreno reče, spustivši pogled nešto južnije od njenih očiju.
– Hvala, ne hvala. I da ti nije palo na pamet objaviti kakvu neautoriziranu
biografiju. Možda su me mnogi napustili, ali advokati
su uvijek blizu.
– Bez brige – umirujuće je odvratio pomislivši kako odvjetnici
neće moći prigovarati oko romana s posprdnim parodijama pojedinaca,
glede europskih zakona o satiri i sličnih drangulija postkomunizma.
– Ako se predomisliš, imaš moj broj.
Kruno je mladenačkom hitrinom nestao u danjem svjetlu
okućnice, a Željka se povukla u polumračni budoar gdje su je dočekale
svježe bore u ogledalu. Kažiprstom je pomilovala prekidač
koji je tako dugo palio vjernu kohortu žaruljica koje su mekanom
17

svjetlošću obasjavale ovosvjetovnu ljepotu njenog lica, ali ga se
nije odvažila kresnuti. Ovo nije bila Željka za kamere. Ova koža
nema vitalnost odbiti toksične zrake ponižavajućih pogleda. Ovaj
narod nikad nije gledao sjevernije od njenih prsiju.
„Ne znaju ni boju mojih očiju” pomislila je, dok su se zjenice
privikavale mrčini budoara. Svjetla reflektora iščežavaju iz sjećanja,
nekoć blistavi Pantovčak činio se kakvim bulevarom sumraka.
„Da me barem mrze, znala bih da su me voljeli” stisnula
je zube, grčeći se primišlju indiferencije i zaborava. Golo svjetlo
dana bilo je tek paslika na isušenim vjeđama, umiruće sjećanje
izgubljenog ljeta. U mraku ogledala se nalazila avet, sjena jednog
minulog života s krvlju ispisanim računom u pesnici. Krčmarica
karme je došla zaključiti kasu.
Mislima se oglasilo otkucavanje nekog fantomskog sata i formiralo
pitanje: „Je li stiglo moje vrijeme?”
18

III.
ZA LJUBAV I ZA
MRŽNJU MEĐU NAMA
Usred krika sezone, kada nam se domovi nakrcaju privremenim
okupatorima čiji su novčanici glavne pritoke našoj
ekonomskoj rječici, većina žitelja ovih prostora funkcionira negdje
između autopilota i potpune katatonije. Bazična matematika
zbrajanja različitih novčanica i pretvaranja dobivenog iznosa u
poznatiju valutu jedini je branik domovinskog mozga od totalne
atrofije. Dok narod puni čarapu za kratki adventski izlet u Dubai
ili zaranja u kontejner da izroni dovoljno boca za platiti sve skuplje
komunalije, političari uživaju u činjenici kako u ovim mjesecima
ulogu vrhovnih vođa poprimaju meteorolozi koji proriču
katastrofične toplotne udare svaki put kada Sunce proviri iza
oblaka. Tako se cijenjene sudije mogu baviti oprostom grijeha seoskim
zabavljačima koji su zapjevali kakvu preobojenu pjesmicu,
zastupnici saborske klupe mijenjaju dekovima jahtica najumješnijih
relikata devedesetih, a premijer ima luksuz doslovnog hlađenja
jaja u friško naslijeđenoj vikendici pokraj svježe vode Dobre.
Mario je skrolao kroz pozamašnu bazu podataka stranačkih
uglednika zijevajući nad rijekom uredno podšišanih bjelokosaca,
finih dama u grimiznim kompletićima te pokojim lokalnim šerifom
zasukanih rukava, sa šljaštećim višekaratnim američkim satom
ispod stisnute šake. Crvena je kravata ponosno davila njihove
vratove, simbolično gušeći individualizam i osebujnost karaktera
koja je danas bila must have u izbornim utrkama. Mariov je sat
19

io znatno skromniji od partijskog prosjeka, a kravata mu je davno
nestala i nije se trudio nabaviti zamjensku. Sasvim slučajno,
sličan je model nedavno viđen na Instagram profilu jedne singapurske
turistkinje kako pridržava lijanu zlatnog đavoljeg bršljana
u Botaničkom vrtu.
– Koliko posla – mrmljao je u svježe obrijanu bradu prelistavajući
profile partijskih poltrona. Pogledao je na zapešće i počešao
se po kosi. Crvenim betmenovskim dugmetom, pozvao je asistenta
i semaforski signalizirao da zasjedne u crvenu foteljicu za
sugovornike; SOS-ovci nisu bili pretjerano kreativni oko izbora
boja. Damjan se zavalio i zabuljio u nervoznog šefa, koji je direktno
upitao: – Kaj tvoja generacija želi?
– Pa nije baš da sam idealni primjer, gazda. Kao prvo nemam
mobitel u ruci, drugo radim, treće eye contact – kažiprstom i srednjakom
je napravio onu „gledam te” gestu, koju je skupio iz jednog
„starog” filma s početka novog milenija.
Prstima desne ruke, Mario je tapkao po podlozi za miša na kojoj
se nalazio nekakav dražesni pejzaž u stilu Boba Rossa; prepun
veselih stabala oko zelene livade s malom pastirskom kolibom u
hladu požutjelog hrasta kitnjaka, inače nacionalnog stabla naših
keltskih prijatelja. Gledao je u svog ravno desetljeće mlađeg asistenta
i pokušavao dokučiti gdje je ključ koji otvara vrata vazda
obnovljivog resursa mladih glasača. Problem se činio u tome što
su ova naizgled sasvim humanoidna stvorenja počesto pokazivala
indikacije da su možda rođena u nekoj drugoj prostornoj i vremenskoj
dimenziji.
– Stavi se načas u ulogu ambasadora generacije Z, glavnog pionirskog
desetara koji svoju četu predstavlja omladincima generacije
Y – prestao je bubnjati. – Čisto politički, kaj očekujete od
države?
– Wi-Fi – ispalio je desetar. – Da sada nestane struje stara bi
garda kukala zbog klima i frižidera, a moji bi u panici vrištali o
vajfaju. Ako možete izgasiti internet, imate totalnu pažnju mojih
vršnjaka.
20

– Na žalost – izdahnuo je omladinac – telekomunikacije smo
davno predali Švabama.
– Mogu bit iskren? – Damjan nije čekao dozvolu. – Kakva
god bila moja, a daleko smo od perfect, mislim da ste vi kolektivno
sjebaniji. X i Y zajedno.
– Svrstavaš me uz stranačke dedeke – mrštio se milenijalac
Mario – a znaš dobro da sam za većinu njih Mali Maršal, s naglaskom
na mali jer ih to jebe iznad svega.
– Nije do starosti nego tajminga. Vi iz devedesetih i oni malo
stariji ste razapeti između dva svijeta, ali svi rođeni u prošlom stoljeću
ne mogu pobjeć od njega. Istovremeno vam je neki tamo
Tito zaslužan za sva lijepa sjećanja, a isti vam je tip kriv za svaki
šit. Al ga kolektivno čekate, neku novu inkarnaciju, malog ili velikog
Maršala da vas povede Back to the Future. Nas boli kita za
vašeg Tita, vaše ratove, države, bogove i godove. Mi smo državljani
Europe, vanjski neprijatelji su nam T-Series i Članak 13, a
unutarnji dosada koju volimo glorificirat titulom depresije – ispuhao
se, pažljivo promatrajući Mariovu žilu kucavicu koja nije
ubrzala tempo.
– Znači, ako želim vašu pažnju, moram smislit dobar meme
– sumirao je.
– Meme kandidati su najbolja stvar. Ove budale iz medija ne
kuže da je Pletikosin već mrtav, dok su oni pronašli one gluposti
s „Tata će se vratiti”, mi smo otišli dalje već pet puta. Nemam
ni šifru od pejdža otkad sam stukao tablet, usput, treba mi novi
tablet.
– Nećeš dobit ništa dok ne naučiš cijenit kaj imaš – zabuljio se
u sat i zamislio. – Znači, zabavan kandidat i pravi tajming.
Damjan je odmjerio smaragdne šarenice koje su se izgubile u
plesu kazaljki iza kvarcnog stakla. Promislio je kako ovaj sasvim
mladoliki pripadnik prethodne generacije ipak skriva puno i previše
tragova vremena iza bijelog u očima. Cijenio je svog mentora,
ali ne samo zbog piarovske umješnosti. Vidio je u njemu srodnu
dušu koja pokušava održati čistoću u močvarnom svijetu, samo
21

mu se činilo da Mali Maršal ima malo previše ključeva i kočnica
u svojoj glavi.
– Može opet iskreno? – ovaj put je čekao da Mario kimne, pa
se uozbiljio. – Prva stvar koju ste progurali nakon izbora je gej
brak, al ne vidim prsten, ne čujem pozive partnera ni dojave o ljubavnicima.
Ne kužim.
– Vidim slušaš glasine o Malom Maršalu – pomalo je defanzivno
dobacio.
– Ne, nego vidim kako me pogledate kad ste ono baš umorni.
Mariovo je srce preskočilo otkucaj, a Damjan snimio začetak
strave u šefovim očima pa brzinski dodao: – Nije ovo zasjeda, gazda,
ne mislim ništa loše. Fakat. Umoran kurac nije zahtjevan birač.
Ja kad sam krepan, odem do prvog parka nać kakvu izvan
EU. Što deblju, to bolju, da se manje trudim i pazim da ne probuši
kondom – nespretno se nasmiješio. – Trava će vas opustit samo
do jedne granice, kad ste se već izborili za svoje, zašto ne uživate?
Ako ne brak, ono, barem dobro ispraznit jaja.
Mario se glasno nasmijao, pola iz muke, a Damjan lagano
ustao i otišao do vrata. Nikada prije nije osjetio strah kod svog
mentora, dapače, redovito je svjedočio kako se koridori vlasti
tresu od strepnje čim njima zakorači Mali Maršal Mario. Možda
su čeznutljivi pogledi postali novi govor mržnje; čini se da
nas sve osim disanja dovodi u opasnost da ozbiljno uvrijedimo
nečije pravo na pravičnost, mada su i preglasni izdisaji pod povećalom.
Nije htio izazvati ovakvu reakciju, nadao se otvoriti dijalog
koji će postaviti temelje da njihovo stranačko drugarstvo
preraste u pravo prijateljstvo, a definitivno mu se činilo da Mariu
fali frend.
Damjan se zamislio i zaključio da ono nije bio strah nego
grižnja.
– Mario – pažljivo se oglasio – da ste me i pokušali uštipnuti
davno bi bili na naslovnicama, a ja u ZDS-u. Pogled nije grijeh,
bar ne još, dok ga ovi lažni liberali ne klasificiraju ko rejp.
22

– Jebote, već sam se vidio kako sumanuto recitiram pjesmice
u nekom rimskom muzeju, lamentirajući o izgubljenom tronu
ko živući kip kakvog izbrisanog vladara – uz glasni je izdah
mrmljao Mario; dok mu je desna strana mozga uzaludno pokušavala
objasniti kako je Damjan pogrešno pripisao grešnost njegovim
osamljeničkim pogledima, kako ga gleda ko druga i borca,
mlađeg brata Crvendaća u kojemu vidi potencijal da bude bolji
Batman i veći Maršal od njega, ali je nadglasana od lijeve polutke
koja je preglasno vikala o opasnostima privida zloupotrebe položaja
u vremenu kada jedna optužba, bila vera ili falša, baca kraljeve
na koljena.
– Ma svaki meme odumre – umirujuće je dobacio Damjan. –
Nikoga više nije briga za mito, neće dugo ni za #MeToo.
– Damian – ozbiljno ga je pogledao, zabrinut da njegov naučnik
možda gaji nekakve negativne mužjačke tendencije – znaš da
si član Socijalno osviještene stranke koja se javno zalaže za progon
svih zločinaca, zlostavljača i zlojezičnika, a zlomišljenici i zlopamtila
su pod povećalom?
– Nazovite me osvještenijim – slatko se nasmijao pa, uvidjevši
mogućnost novog nesporazuma, brzo uozbiljio. – Mislim da
znam nanjušit razliku između prave đubradi i medijske hajke. Nisam
neki manijak koji podržava monstrume i talog naše vrste,
znam da postoje pravi djedorozi i da ih treba zgazit, samo mi se
gadi kad se trpa toliko sranja da se smrad onih najvećih skrije od
kolektivnih nosnica. Čini mi se da umjesto čišćenja i sterilizacije
pravog šita, samo dolijevaju vodu i od svega rade neku ogavnu bevandu
od koje svi smrdimo.
– To se zove information overload – upalio se mentorski Mario
– odnosno nešto pitoresknije information dump, dobri stari
istovar. Prvo baciš par ovećih govana koja se sva čine monumentalno
ko onaj iskonski izmet, onda ubacuješ sve manja i manja
uz dobro miješanje pa dođeš do crte nakon koje manja prestanu
ličit većima i kreće obratni efekt. Još ako ciljano ubaciš par
23

grumenčića čokolade i netko ih zagrize, ljudi se počnu pitati nije
li sva ta smeđa bljuzga zapravo samo kakao lažno predstavljen kao
kaljuža, možda je čak onaj iskonski izmet samo nesretna švicarska
čokolada koja je žrtva sistema – duboko je udahnuo i osjetio
gorak okus na jeziku. – To je ona mračna strana naše vrste i to je
jedna tužna istina. Najlakše je zakopat iglicu u velikoj hrpi iglica,
samim time i govno u septičkoj jami.
24