Durđica Stuhlreiter - Sonata

Đurđica Stuhlreiter
Sonata

iblioteka
AMBROZIJA
knjiga 515.
glavni urednik:
Drago Glamuzina
izvršna urednica:
Sandra Ukalović
Đurđica Stuhlreiter
Sonata
izdavač:
V.B.Z. d.o.o., Zagreb
10010 Zagreb, Dračevička 12
tel: +385 (0)1 6235 419, fax: +385 (0)1 6235 418
e-mail: info@vbz.hr
www.vbz.hr
za izdavača:
Mladen Zatezalo
urednica knjige:
Irena Španić
lektura i korektura:
Mirta Škrlec
grafička priprema:
V.B.Z. studio, Zagreb
tisak:
Grafomark d.o.o., Zagreb
listopad 2019.

Đurđica
Stuhlreiter
Sonata
2019.

iblioteka
AMBROZIJA
knjiga 515.
copyright © 2019. Đurđica Stuhlreiter
All rights reserved.
copyright © 2019. za hrvatsko izdanje:
V.B.Z. d.o.o., Zagreb
Knjiga je objavljena uz potporu
Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 001043173.
ISBN: 978-953-52-0188-5 (meki uvez)

PRVO

Noć ju je opet počastila nesanicom.
U početku je ta nesreća bila mlaka, gotovo ugodno topla. Mamila
ju je, dodirivala šarenilom laži. Pokušavala zavesti, prevariti.
Nudila se besramno i bila spremna na sve.
Dobro je bilo, šaputala je ta nesanica ne bi li je pridobila. Vidiš
kako si ono danas lijepo riješila. Nisi se dala smesti kada te glupa
guska pogledala podsmješljivo i rekla kako suknje ipak moraju
imati određenu dužinu. Mogla si joj odgovoriti kako bi i jezik trebao
imati dužinu koja bi se smatrala pristojnom. A što sad možeš,
nisi se sjetila. Drugi put će sigurno čuti svoje jer već dugo ti ide na
živce ta brkata baba, to brdo u ženskom liku.
Potom su prešle na praktičnije razgovore. Njih dvije, žena u
čistoj bijeloj postelji i protivnica u zagrljaju ulične svjetiljke. Još
uvijek razmjenjuju misli kao poznanice pri slučajnom susretu. Sutra
bi mogla skuhati špinat za ručak, ako stara ne bude ništa. Ne
špinat, on je tako bljak. Ima željeza, to bi ti dobro došlo. Ima i
otrovnu zelenu boju, a od nje mi se povraća. To ti je najbrže, nećeš
morati gubiti vrijeme za štednjakom. Napokon me netko razumije,
mrzim glupe kućanske poslove. Sve te kilometre u kuhinji
i prljavo rublje, i pranje posuđe i zalijevanje cvijeća.
Pri pomisli na sve što nije voljela, žena se blago uznemiri i
okrene na drugu stranu.
Ulična rasvjeta počne žmirkati i nekako veselo namigivati mislima
što su plašile san, tjerajući ga dalje od Sunčane. Nesanica
slavodobitno protrlja ruke, jer slutila je mala gadura da će opet
7

pobijediti. Njezina dotadašnja dremljiva ugoda stane se nadmoćno
hladiti.
Vrijeme je da ona odradi svoje.
Žena u postelji opet se okrene, ovoga puta prema zidu. Zgrči
se poput ploda i zavuče još dublje pod pokrivač, tražeći zaštitu u
utrobi bijele posteljine. Još nije bila spremna na predaju. Ma pusti
sada špinat, baš me briga za taj zeleni otrov. Otići ću ja sutra k frizeru.
Obojit ću kosu u crveno, to se sada nosi. Možda se i ošišam,
izgledat ću mlađe. Kratka kosa i kratka suknja, to će biti pravo.
Babe što ih mora danomice slušati će poludjeti, postat će još brkatije
i još deblje. Napuhat će se kao žabe što bi mogle puknuti poput
balona. A i ona bi mogla puknuti od smijeha dok ih bude gledala,
evo već se i sada smije u sebi.
Tako treba, sunce moje malo! Samo se ti smij i bavi se lijepim
stvarima. Misli pozitivno, to je sada u modi. Svi se izvlače na to,
misle pozitivno, a događaju im se negativne stvari. Ali nema veze,
ne treba biti cjepidlaka.
Samo ti lijepo spavaj!
Gotovo uvjereno, sve stade hitati prema slatkom zaboravu,
prema mekom paperju snova. Stadoše se tući za što bolje mjesto
i špinat, i frizeraj, i brisanje prašine u nečijem stanu, a Sunčana
zagrli jastuk kao stražara koji sve drži pod kontrolom. Blage
ruke naizgled pripitomljene noći nježno su je ljuljuškale, obećavale
prazninu u koju će utonuti kao u vodu prepunu ljekovitog
ništavila.
I baš kad se htjela potpuno predati tome spasu, opet se dogodilo
ono.
Prerano se ponadala, misleći kako to s pozitivnim razmišljanjem
nije bez vraga. Uspjela je njime otjerati nesanicu, mora nastaviti
s tim i ujutro. Otkrila je pravu stvar pa zašto je ne bi i dalje
koristila. Pozitivno misliti, to je ono što treba i od sada će tako
svakog dana. Taj je zaključak još jače uljulja pa ga gotovo blagoslovi,
tonući u san.
8

Ali tada je odjeknuo zvuk klavira.
Oglasio se naglo, lomeći toplu noć i ugodnu tamu. Hitao je prema
njoj jer dobro je znao što traži. Ništa ga drugo nije zanimalo
osim nje, ženice što se trgla kao ubodena nožem. U prvi tren ponada
se kako joj se to samo učinilo. To se pretvara ona nesanica u
svom posljednjem pokušaju. Zadaje niske udarce jer ništa joj drugo
ne preostaje. Vidi da ju je Sunčana odbacila i da je ne želi za saveznicu.
Hoće joj zato napakostiti, natjerati je da se svakako druži s
njom ove noći i sluša njezine gluposti i tričarije. To je u pitanju, a ne
tobožnji klavir. Tko bi, uostalom, u ovo doba svirao! Već bi netko
zavikao da im pas mater i njima i klaviru, možda bi i policiju zvali.
Oprezno, Sunčana ipak sjedne u krevetu i još čvršće zgrabi
pokrivač kao moguću zaštitu. Osluškivala je poput ranjene životinje
koja vjeruje kako još nije sve izgubljeno. Užurbano stade loviti
zvukove oko sebe – tiho zujanje, otkucaje sata, sudaranje nevidljivih
duhova s namještajem. Nije to ništa, hrabrila se žena čija
se kosa stapala s tamom jer ju je tek sutra mislila obojiti u crveno.
Ničega nema, samo ti se učinilo.
Novi je zvuk bio još žešći od prvog.
Dočekala ga je spremnije, ali ju je ipak gotovo ostavio bez
daha. Naciljao je i pogodio tamo gdje je i mislila da će gađati, u
trbuh, a taj prvi trenutak boli bio je samo nagovještaj. Ono što
će slijediti bit će mnogo gore. Znala je Sunčana dobro što je sada
čeka i zato stisne zube i zavapi tiho. Možda si njezin molećivi šapat
nekako prokrči put do plavih nebesa.
– Neka me boli, ali neka to bude sve – molila je. – Bože, nemoj
mi slati ostalo!
Daleka nebesa ostadoše gluha. Nije ih se dojmio Sunčanin vapaj
ili ga nisu ni čula. Kao da tamo gore nemaju dovoljno svoga
posla nego još ispunjavati želje čovječuljcima što se grče u tami.
Bit će što mora biti i svatko treba strpljivo i pokorno nositi svoj
križ. Zašto bi ona bila izuzetak?
– Zato što… – zavrišti djevojčica u njoj. – Zato…
9

Bilo je kasno za razloge. Pandže su joj već čupale tijelo, a nevidljivi
crvi razmilješe se utrobom. Bit će gozbe, valja samo pričekati
da klavirski noževi raskopaju meso. Ima ga još svježeg, zdravo crvenog
pa će tu trebati dosta svirati. I krv brzo kola, još se ova cura
ne predaje. Tvrdoglava je kao mazga i izdržljiva kao konj. Valjda
neće početi i lajati kao pas. Samo, sve joj je uzalud jer ni klavir
se ne može slušati vječno.
Imala je samo dvije ruke, a one nisu mogle zaštititi sve. Kad je
krenula prema trbuhu, uši joj ostanu bespomoćne pa oštri tonovi,
britki kao mačevi, navale svom snagom. Bijela posteljina počne se
vlažiti prvim tragovima izdajničkog znoja, prijeteći da se pretvori
u oklop koji će je prisiliti da zauvijek sluša prokleti klavir.
– Sunčana! – uspije razabrati dozivanje s druge strane vrata.
– Ne spavaš?
Svirka se na tren stiša i pritaji, a ona to iskoristi da skoči iz kreveta.
Za tih nekoliko koraka što ju je dijelilo od vrata trebale su joj
čizme od sedam milja, ali kad ih je prešla, znala je kako je za ovaj
put gotovo. Izjuri iz sobe pored majke što ju je zabrinuto gledala.
Bosonoga i u pidžami, zbunjeno se okretala i tražila putokaze u
nepoznatom svijetu u kojem nitko više ne svira.
Majčin je glas pokuša umiriti nježnošću od koje Sunčanu dotakne
kap mučnine.
– Opet si ružno sanjala, dijete?
– Nisam ja nikakvo dijete, mama! – odbrusi ljutito. – Nekad
sam bila.
Navukla je mamin ogrtač i cipele što su stajali u predsoblju.
Cipele su bile malo tijesne, no ona to nije osjećala. Mati je pak
gleda zabrinuto, primjećuje da nešto nije u redu s njezinom jedinicom.
Stalno joj predbacuje da nosi ružne stvari, a sada ih stavlja
na sebe bez zamjerke te se sprema u njima čak i izaći.
– Kamo ćeš sada? Noć je.
Kći ne odgovara, nastoji se uvući u kožu nekog drugog i odbaciti
svoju poput zmijice. Mora pobjeći brzo, prije no što klavir
opet počne svoje, a ova joj tu soli pamet.
10

– Podgrijat ću ti mlijeko. To će ti pomoći da zaspiš.
Sunčana je pogleda bijesno. Zasmeta joj tolika brižnost i stane
je žuljati kao i majčine neugledne cipele. Kao da bi ona išta mogla
shvatiti! I kad bi joj nacrtala, ona bi se samo križala i čudila, sigurna
da takvo što nije moguće. Zato joj i neće ništa reći, samo neka
je pusti na miru ta njezina roditeljica, i majka, i…
Zvukovi su se povukli, noćna je tišina vladala oko nje, ali sve
to mogla je biti i varka. Ona se zagleda u ženu što joj brižno zakopčava
ogrtač kad je već ne može odgovoriti od izlaska u noć i
pita se po milijunti put isto.
Je li moguće da nije ništa primijetila?
Sada se pravi da osjeća svaki njezin drhtaj, a onda nije vidjela
ništa. Bila je nijema i gluha tih godina u kojima su se miješale latice
cvijeća s kapljicama krvi, a lakirane cipelice gazile putovima
prepunim trnja, zmija i jezivih, čudovišnih bića.
– Nisam više dijete, mama! – ponovi strpljivo. – Nekad sam
bila…
Izašla je na pustu ulicu i duboko udahnula svježi noćni zrak.
Kao kažnjenik u prvim danima slobode, osjećala se pomalo zbunjeno.
Nada da će stvari početi sjedati na svoje mjesto doći će kasnije.
Još je bila zaplašena snagom ove noći što ju je tako nemilosrdno
istjerala iz kreveta i nije htjela izazivati vraga. Najbolje je
biti miran i tih, šutjeti i ne goropaditi se previše.
Ako se zagleda u nebo, možda se sprijatelji s hladnim zvijezdama.
S njima će dočekati jutro.
I hodat će polako po cesti. Nema veze što nema automobila,
ona će biti oprezna.
Možda susretne i kakvog zalutalog prolaznika. Od njega
će zatražiti cigaretu. Ništa zato što ne puši, tako će izgledati
normalnije.
I svakako će sutra nešto učiniti s kosom.
11

U stan se vratila pred jutro, otjerana znatiželjnim pogledima
ranoranilaca.
– Što je? Izrastao mi je još jedan rog! – graknula je na susjeda
što se zapiljio u nju.
– Ah, ne! – glupo odvrati ovaj, trudeći se sakriti znatiželju. –
Samo se pitam zašto ste tako uranili.
– A zašto ste vi uranili?
– Ja sam izveo psa – izjavi gotovo svečano.
Toliko ponosa učinilo je kratku rečenicu dovoljno sladunjavom
da razgoropadi Sunčanu.
– Ma nemojte! A zašto ste ga izveli?
– Pa znate, zbog…
Ona ga prekinu, ne dočekavši pojašnjenje. Psi su joj stvarno
išli na živce. A i susjedi.
– I to je vama normalno! Ustajati zbog običnog psa u cik zore.
A meni se čudite!
– Ne čudim se ja… – stane se povlačiti susjed, a na odlasku je
počasti onim pogledom.
Toliko je puta obećala samoj sebi da će sa susjedima živjeti u
prijateljstvu. Ili će bar nastojati. Pričaju već ionako svašta o njoj,
tumače na svoj način njezinu želju da je svi ostave na miru. Ne
moraju je pozdravljati, neće ni ona njih i što je tu neobično. Ali
oni nisu bili za takav suživot, čist račun nije u njihovu tumačenju
mogao značiti i dugu ljubav. Kod njih se zna red i što se pristoji,
pa ne može ni ona biti bijela vrana.
12

Što si, uostalom, umišlja ta susjedica! Da nije možda bolja od
njih? Što jest, jest, vrijedna je i marljiva. Stigne i studirati i raditi,
ali ne neki fini posao, nego sprema po kućama. Pretvara se u sluškinju
makar će jednog dana imati diplomu, ali kad je majčina mirovina
tako skromna. A živjeti se mora, zna to mala dobro pa se i
ne žali, već samo žuri i trči na sve strane.
Sve je to istina, takva je zaista Sunčana, ali opet joj to ne daje
pravo da se ponaša kao da je nešto posebno. I drugi žive poput nje,
jer vremena su teška, pa se opet ne ponašaju kao divljaci koji ni pozdraviti
ne znaju, a kamoli prozboriti koju s najbližim susjedom.
– Sunčana, ti si? – dočeka je pitanje čim je otvorila vrata.
– A tko bi bio! Snjegović se došao zagrijati u toplini tvog
doma?
– Samo pitam – majčin je glas bio pomirljiv. – Dugo te nije
bilo. Brinula sam se…
– Nemoj se ti ništa brinuti za mene!
Htjela je dodati neka se bolje brine za sebe, ali ona gorčina
u njoj polako je nestajala. Gotovo se sasvim i povukla jer noć je,
Bogu hvala, bila iza nje. Iza sebe je ostavila prazninu što je zjapila
poput krvave rane. Trebalo ju je nekako zatvoriti, a mrzovolja
se Sunčani učini najboljom zaštitom od dana što se otvarao pred
njom.
– A za koga ću se brinuti? – nije se predavao glas željan razgovora.
– Imam samo tebe.
Sunčana nije vidjela svoju mamu, ali nije ni imala što novo vidjeti.
Žena što ju je rodila i dalje je carevala u svojoj postelji kao na
nevidljivom tronu. Čekala je nju da joj milosrdno podastre ono
što je čula već toliko puta. U nekoliko posljednjih godina, ta milostiva
vladarica bolovala je od svih mogućih bolesti. Ništa zato
što su liječnici tvrdili suprotno, ona se sve češće utjecala krevetu
kao jedinom sigurnom utočištu. Svima u inat izmišljala je uvijek
nove znakove, postavljala sama sebi dijagnoze i odlučivala o lijekovima
kojima će se liječiti.
13

Krajičkom oka mamina podanica pogleda se u zrcalo pored
kojeg je prošla. Ono joj odvrati neumoljivo i u djeliću sekunde
baci u lice istinu o tamnim podočnjacima i bljedilu, o raščupanoj
kosi i boli strašnijoj od svih majčinih zajedno. Od te slike
Sunčanina mrzovolja dobije krila i poleti prema majci kao tamna
ptičurina.
– Za sebe se brini, mama! To će biti najbolje, neka se svatko
brine za sebe.
– Teška sam ti, znam. Kao da sam ja kriva što sam bolesna.
Eto, i jutros me nešto probada u prsima.
– Mene probada u glavi – uzvrati joj mrmorom, potpuno se
isključi i nestane u kupaonici.
Po malenom prostoru kretala se gotovo žmireći, kako bi u blistavim
površinama izbjegla ponovni susret s vlastitim odrazom
što je tražio odgovore. A nju bi obuzeo stid i ne bi mogla ništa
reći. Čak ni dobro jutro ne bi mogla poželjeti tom slabiću što se
straši običnoga glasovira.
Kad je malo poslije u kuhinji spremala doručak, mamin je glas
brujao i dalje, a Sunčana stade skupljati snagu za danas. Kruh je
bio jučerašnji. Baš je mogla kupiti i svježi, kad je već probdjela noć
na ulicama pa sigurno prošla i pored kakve pekarnice. Kao pijani
milijunaš poklonila je taj dragocjeni okrepljujući bijeg glupoj
prošlosti, odvratnim komadićima što ih je već davno trebala zatući
kao bijesnog psa na ulici.
Danju je ona bila mnogo odlučnija. I hrabrija je bila, i pribranija.
Da joj je sada zasvirao onaj klavir, već bi se s njim lako obračunala.
Znao je on to dobro, zato je i svirao samo noću, kukavica
kukavička.
Razrezala je jučerašnji kruh već prilično uvjerena u vlastitu
snagu kad je bude pohodio sljedeći put. A od tamo, iz tog hljeba,
izjuriše mravi. Mali žuti, stanu izlaziti iz sitnih pora tijesta
kao iz grada pogođenog potresom. Potražiše siročići, Božja stvorenja,
spas prije no što ih zgromi sila čovječja. A imali su sreću ti
14

mravići, jer usud im je odredio Sunčanu, curu koja ne bi zgazila
nikoga. Možda samo onog što je prebirao po klaviru, ali ne kao
mrava nego kao ljigavog kukca što bi zapucketao pod njezinom
nogom pa bi poslije morala dugo i s gađenjem brisati cipelu.
Od slike što je oživjela pred njom neumoljivo, od sjećanja, a i
od užurbane mravlje strke, nekadašnju djevojčicu obuzme gađenje.
Da je imala što u želucu, možda bi se i u njemu sve uzburkalo,
ovako je samo izišla iz kuhinje. Prepusti žutima neka rade što
hoće jer stvarno je bila dobra duša koja može i preskočiti doručak.
Čini to gotovo svako jutro, zašto ne bi i danas? Neka je zapamte
mravi kao dobročiniteljicu, a ne da i oni gude zajedno s ostalima.
– E, moja Sunčana! Ne možeš tako, uvijek mimo svih!
Stane se odijevati polako i potpuno odsutno. Neprospavana
noć podsjećala ju je na poraz i usporavala pokrete. Nije pazila što
stavlja na sebe, dohvatila je prvo što joj je došlo pod ruku jer nekakav
golemi teret sjeo joj je na leđa. Morat će ga nositi danas,
nema joj druge.
– Idem – javi se na odlasku.
Mami ili mravima, svejedno.
– Već ideš? Pa nisi ni doručkovala.
– Nisam ni spavala, kao da je to nešto novo.
– Mislila sam da ćemo zajedno…
– Možeš ti i sama. Samo ne diraj mrave.
– Kakve mrave? – začudi se majčica pa se odmah vrati svojoj
brižnosti. – Sunčana!
Prozvana sve teže smiruje slike koje naviru, vrijeme koje sipi
poput pijeska što ga majka želi zadržati.
– Što je? – otrese se.
– Kad ćeš se vratiti? – zavapi mati kao dijete. – Znaš da ne volim
biti sama.
– Znam, mama! Vratit ću se brzo, vidjet ćeš.
Odahnula je kad se riješila ovolike uzajamne brige što više ničemu
ne služi i napokon se našla na ulici. Tek tu postala je svjesna
15

suknje u koju se uvukla. Bila je to jedna od onih kraćih, možda
ne baš vrtoglavo majušna, ali sasvim dovoljna da se pogledi počnu
zaustavljati na njezinim nogama. Mužjački su bili pohotni, a
oni pripadnica njezina roda ljubomorni i zavidni. U iznimnim
danima dobrog raspoloženja, takvi bi je pogledi zabavljali, ali jutros
nije bilo tako.
Današnji je dan bio od onih u kojima je mogla malo toga zamijetiti.
Previše otupjela na jednostavnost svakodnevnih sitnica,
nije im se mogla olako prepustiti. Slike opet rođene u noćašnjoj
nesanici nisu se dale otjerati samo tako, pa se morala boriti u pokušajima
da nestanu s danjeg svjetla u tamu, kamo i spadaju.
Počne u sebi praviti popis onoga što je danas čeka, nadajući se
da će tako lakše uroniti u oslobađajuću kupku obveza. Prijepodne
predavanje, pa onaj stan, zatim kući. Nije stigla planirati ono što
je čeka kod kuće jer nije joj se išlo kući, kao ni na jedno od tih mjesta.
Nije joj se išlo nikamo, osim možda bestraga. Ili čak ni tamo.
Frizeraj kraj kojega je prošla došao je kao naručen. K vragu
sve, zaključi, idem obojiti kosu. Poslije ću se osjećati bolje. Prevarit
ću staru Sunčanu kako više nije ista. Njezina nova kosa bit će
upozorenje noćnim sablastima da joj više ne kucaju na vrata. Jer
ako i pokucaju, nitko im neće otvoriti.
Mladić što ju je prestigao još se jednom okrene prema njoj.
– Dobre noge! – dobaci stručno taj znalac.
Pritom se spotakne i malo je trebalo da ne padne i poljubi zemlju
po kojoj Sunčana hoda. Morala se nasmijati, gorko i jedva
primjetno, pred tako nespretnim obožavateljem. Ipak, pokuša
produžiti suknju, povlačeći je prema dolje te hrabro krene ostvariti
svoj naum.
Kada je izašla iz frizerskog salona, nitko se nije bacio pod njene
noge. I dalje je imala kratku suknju, ali pozornost je sada privlačila
kosa koju je Sunčana ponosno iznijela na svjetlo dana.
A njezine vlasi crvenjele su se poput semafora u otužnom sivom
gradu.
16

Da nije promijenila boju kose, ništa od onoga možda se ne bi
ni dogodilo.
Ili se bar ne bi dogodilo tada. Pomaklo bi se do godina koje bi
vrijeme pretvorilo u prljave krpe snijega u beskorisnim danima. U
njima bi se njezina crvena kosa žarila uzalud jer ne bi mogla izazvati
nikoga.
Dakle, u frizeraju se zadržala dugo pa više nije imalo smisla ići
na predavanje. Tumarala je malo gradom i uživala u ovoj promjeni
koja joj je popravila raspoloženje. Ni kući joj se nije dalo da ne
bi stara opet počela sa svojim žalopojkama, gaseći slabašnu iskru
svjetlosti s kojom se nadala obasjati današnje minute. Stoga se nije
stigla presvući u nešto praktično, nego se onako dugonoga i u primjetno
kratkoj suknji zaputila prema stanu u kojem je i inače pospremala,
ali za danas je dogovorila samo glačanje rublja.
Babac što je bio zmaj nad zmajevima dobro ju je odmjerio već
na vratima. Izraz lica postade joj gotovo uvrijeđen, ali rekla nije
ništa. Čekala je podmuklo bolji trenutak jer znala je da će Sunčana
temeljito i bez gunđanja obaviti sve što joj se kaže, pa zašto
to ne iskoristiti.
Djevojka se, dakle, prihvatila glačanja, a gospođa sjela u naslonjač
nasuprot njoj. Posjela je mačka u krilo i zapalila cigaretu te,
otpuhujući dim, stala bdjeti nad djevojkom kao kobac. Tek bi se
na trenutak odmakla, pa brzo vratila s novom cigaretom i jednako
pozorno nastavila pratiti djevojčine pokrete. Sunčani je smetalo
što joj stara bdije iza leđa, smetao joj je i dim cigarete, ali nije
17

smjela ništa reći. Pušačica je plaća da radi pa je mogla samo razmišljati
o toliko razvikanoj štetnosti duhana što je u slučaju dotične
gospođe, reklo bi se, imalo sasvim suprotan učinak.
Sve bi završila u miru Božjem da stara odjednom nije spomenula
ono što nije bilo dogovoreno za danas. Kad je Sunčana svladala
gomilu rublja, gospođa se sjetila da bi mogla još i oprati prozore.
Jučer je padala kiša i ostavila tragove pa zbilja nema smisla
da tako ostane do sljedećeg djevojčina dolaska.
Njoj postane neugodno. Nije joj se penjalo na ljestve odjevenoj
u kratku suknju. No stara ostane uporna, a mlada se sjeti kako
sljedeći tjedan ima važan ispit pa ne bi bilo loše osloboditi si jedan
dan samo za učenje. Stoga se složi da će to učiniti sada i krene po
ljestve. Kad se vratila s potrebnim rekvizitima, gospodarica je nekamo
izašla. Uto se začuo i zvuk telefona što je pozivao na dugi
ženski razgovor pa ona odahnu jer će napokon biti sama.
Samo što se popela na ljestve i počela skidati zavjese, u sobu
uđe gospodin suprug.
Pri redovitim pospremanjima Sunčana ga je rijetko viđala. Pojavljivao
bi se nakratko, jedva otvarajući usta da bi pozdravio spremačicu
i uzdišući pratio kada bi gospođa plaćala za obavljeni posao.
Mora da ga je sada nanio sam vrag, prišapnuo mu nešto pa stoji
kao skamenjen i gleda li, gleda. Iz njegove žablje perspektive puca
upravo prekrasan pogled na najbolji komad mladog ženskog tijela.
Djevojka se zbuni i ne zna kuda bi. Nije joj ni za gore ni za
dolje, a već vidi kako se starom skupljaju sline i bude čudne želje.
– Dajte da vam pomognem – zamuca zaslijepljen onim što
vidi.
– Ne treba – brani se peračica prozora sasvim nepotrebno.
– Pridržat ću vam ljestve – uporan je gospodin. – Da ne
padnete.
Začudila se Sunčana tamo gore na vrhu ljestava što ju je počastio
s toliko riječi odjednom. I njegovoj brizi se začudila, i tolikoj
spremnosti da se pomogne bližnjem svomu. Razmišlja što bi
18

mogla reći, jer samo zahvaliti ne bi bilo dovoljno. I dok ona, sirotica,
smišlja što bi i kako bi, on je podari još jednim milostivim
odobravanjem.
– Imate krasne gaćice.
U tom je trenutku njegova bolja polovica uletjela u sobu kao
furija. Ovo posljednje možda nije ni čula jer je gospodin šaptom
iskazao svoje oduševljenje, ali i ono što je vidjela za nju je bilo previše.
Zgranuta i bijesna, uspjela je samo podvrisnuti.
– Aha!
Onaj što je još malo prije uživao u ljepoti Sunčanina donjeg
dijela, brzinom munje usmjeri pogled prema gore.
– Baš gledam kako gospođica ima lijepu kosu… Pitam se je li
prirodna… Tako crvena kosa, to je zbilja rijetko…
– Nemoj se pitati, pogledaj joj među noge.
– Ali molim te…
– Što me moliš, gade perverzni?
– Nemoj tako pred njom. Nisam ja ništa, griješiš…
– Kad nisi stigao! Baš šteta. Ali bi da ja nisam došla, budalo
slinava!
Sunčana je bila iznenađena onim što je čula. Nije mogla vjerovati
da bi ovaj stariji bračni par kojem već neko vrijeme redovito
posprema stan ovako razgovarao. Neke riječi jednostavno nisu
išle uz njih, ali gospođa joj je pokazala kako je sve moguće.
– Draže ti je vidjeti pičku nego Boga – zaključi milostiva.
Izrekla je taj mudri zaključak i ne trepnuvši, kao da je to nešto
najnormalnije na svijetu. Njezino se ostarjelo vlasništvo ipak stane
vrpoljiti od nelagode.
– Ma ja sam gledao u kosu, kažem ti!
– U kosu, je li! – ošinu ga pogledom pa se obrati Sunčani.
– A što ti čekaš gore? Da se nagledamo ljepote?
Ova se već osjećala dovoljno glupo, pa odmah siđe kao na zapovijed
i stane između dviju zaraćenih strana. Ako se potuku,
hoće li ih morati rastavljati?
19

No, gospodin se stade povlačiti. Bio je spreman priznati krivicu
ili, još bolje, prebaciti je na uljeza u ovaj bračni prizor. Ipak su
njih dvoje, on i gospođa mu, sjedinjeni u svetom braku pa se moraju
zajedničkim snagama othrvati iskušenjima.
– Kad ima tako kratku suknju – kaže pokajnički.
– A ti nisi shvatio, beno stara, da to radi namjerno? Da te namami.
Koja bi se poštena ženska tako obukla za pranje prozora.
Sve je ona dobro isplanirala, ludo jedna!
– Nisam znao… – glas mu se stiša do šapata. I glavu je spustio
posramljeno.
– A u što si ostario i ja skupa s tobom? Svakom bi odmah bilo
jasno da je gospođici dosadilo ribanje i pošten rad, pa bi na brzinu
smotala starca. Znala je ona dobro da ćeš odmah izgubiti glavu,
čim se razgoliti.
Sunčanin je pogled išao od jednog do drugog supružnika, pa
je vidjela kako se crni oblaci povlače iz njihova bračna života i
nadvijaju nad njom. I shvati da mora nešto učiniti prije no što
počnu sijevati munje.
– Molim vas…
Zadovoljna što više neće morati ružiti pokajnika u kojeg se
pretvorio do jučer uštogljeni tip, gospođa se okrene prema njoj.
Red je da i ona čuje svoje.
– Oho, javila se i gospođica! A dobro radiš svoj posao, mora
se priznati. Primijetiš se na kilometar. Obojila si se tako da bi te i
slijepac spazio. Pa ako se što upeca, dobro! Ako ne, a ti na ljestve.
– Vi ste tražili da perem prozore.
– A ti jedva dočekala! Pa što nisi hlače obukla? Ideš okolo
spremati stanove, a ne u kurvanje.
– Nemate me pravo vrijeđati. Idem!
– Idi, idi! Bolje ti je da ideš što prije. I nemoj mi više dolaziti!
Bez obzira na izgovorene riječi i nepravedne optužbe, Sunčana
zadrži pristojnost.
– Platite mi, molim vas!
20

Stari krene prema novčaniku, ali ga družica zaustavi.
– Kamo ćeš ti? Da se nisi ni pomaknuo! Ti bi još i platio! Za
to što si malo bacio pogled?
– Nemoj tako, mila! Pa glačala je rublje. Ne možeš reći da nije
– glava obitelji opet je uzimala konce u svoje ruke. Sada si je već
mogao dopustiti i velikodušnost.
Gospođa znakovito kima, gleda Sunčanu podrugljivo i mjeri
je od glave do pete.
– Ne smijemo biti nepravedni, bubice! Sirotinja je to. Ne bi sigurno
radila po tuđim kućama da ne mora.
– Ništa ona nije radila! – presječe milostiva gospođa. – Došla
se reklamirati u moju kuću. Možda bi nešto i radila da ja nisam
pazila. S tobom bi ona lako, dragi moj!
Trebao joj je taj novac, ali ne toliko da bi i dalje stajala i puštala
da pljuju po njoj. Jer mogla bi i ona pljunuti na sag što ga je
prošli tjedan oprala. Morat će se onda ova fina gospođa sama prihvatiti
čišćenja, a to si ona ne bi mogla dopustiti. Pogleda u jedno
pa u drugo, promisli što bi im još mogla reći, ali onda odluči
samo otići.
Napravila je nekoliko koraka niz stube, kada se iza nje otvore
vrata. Gospodin što je malo prije bio manji od makova zrna izbaci
iz stana crnog mačka, gospođina ljubimca. Izlazeći za njim, pojasni
svojoj obožavanoj, vjernoj čuvarici obiteljskog hrama, što je
ostala s one strane vrata:
– Maks je izišao s njom. Idem po njega.
Krenuo je potom prema Sunčani tako užurbano, kao da je pitanje
života ili smrti. Ona pomisli da mu savjest ipak ne da mira
pa će joj skrivećki platiti, ali stari tiho predloži.
– Dajte mi brzo svoj broj!
Ona ga pogleda u čudu. Bezazleno stvorenje bilo je spremno
izreći i pohvalu na račun njegove dobrote, čak mu pomoći da se
oslobodi nelagode za koju misli da ga je obuzela. Dobro da nije rekla
kako nije važno što ju je gospođa protjerala ne plativši i neka
21

se bolje ne izlaže opasnosti da ga opet izgrdi, jer on podastre pred
nju sasvim konkretan poslovni prijedlog.
– Javit ću vam se, pa se možemo dogovoriti.
– Hvala, ali ne bih više dolazila k vama. Vaša gospođa…
– Nisam to ni mislio. Naći ćemo se na nekom skrovitom mjestu,
ona neće ništa znati.
Sunčaninu zgranutost odjevenu u šutnju on shvati kao
pristanak.
– Naravno, sve ću vam pošteno platiti. Zbilja imate lijepe
noge… I ostalo… Znam ja kako je to. Studirate i sigurno vam treba
financijska potpora. A zašto biste se blamirali po tuđim kućama
kad možete drukčije?
Riječi što ih je upravo čula odjeknule su kao pljuska koju ona,
bila je sigurna, nije zaslužila. Najprije ju obuzme sram, a potom
bijes zbog glupe suknje proključa u njoj do vreline koju nije mogla
kontrolirati.
I mačka što joj je pleo oko nogu šutne tako silno da je, ni kriv
ni dužan, gotovo završio na katu ispod. Kad se poslije pribrala,
bilo joj je žao. No prije no što se raspekmezi, odluči progovoriti
rječnikom svoje, sada već bivše gazdarice.
– A jebi ga! Što ću mu ja! Mačke ionako imaju nekoliko života.
22