DUHOVI I MI - KOLIKO SMO ČESTO U KONTAKTU?

DUHOVI I MI - KOLIKO SMO ČESTO U KONTAKTU?
Kako ga god mi zvali duhovni ili spiritualni, ili
još kraće, svijet duhova, svi smo svjesni da
nešto oko nas postoji i egzistira, jer
vjerovatno nema tog čovjeka kojemu se bar
jednom u životu nije desila neka jako
neobična pojava ili događaj. Od djetinjstva
smo mogli slušati razne predaje od naših
nena i djedova o neobičnim ukazanjima
kudret-fenjera, duhova poginulih vojnika,
misterioznoj ptici Meknjači ili Plačo, koja
predstavlja dušu umrlog djeteta, o
Prepastima i Prikazima koje su susretali noćni
putnici po raskršćima, napuštenim kućama ili
nekim drugim mjestima. Naravno, postoji niz
drugih bića u balkanskoj mitologiji, kojima je
ljudska mašta, isprepletena sa stvarnim
dešavanjima, dala poseban izgled i pečat.
Posebno skloni vjerovanju, ali i susretima sa
nadnaravnim bićima, bili su Cigani, zbog svog
nomadskog života, pa stoga kod njih nalazimo
puno sličnosti sa našim lokalnim predajama.
Naravno, ovdje prije svega, govorimo o starim
ilirsko-slavenskim duhovima koji nemaju veze
sa kršćanstvom ili islamom, pošto te religije
imaju vrlo jednostavnu podjelu na dobre
duhove tojest anđele ili meleke, te one zle
džine ili demone. U staroj vjeri balkanskih
naroda zadržao se raznoliki spektar prirodnih
energija utjelovljenih kroz mnogobrojna bića,
zapravo manifestacija same prirode, i njenih
čudesnih sila. Najpoznatije su, svakako, vile.
Prema islamskom vjerovanju duhovi odnosno
džini stvoreni su na hiljadu godina prije
postanka prvog čovjeka, još dok je planeta
Zemlja hladila svoju koru, a kada su stvoreni,
ljudi i demoni živjeli su zajedno. No, kako su
se naši davni preci sve više plašili strašnih
obličja duhova, da su znali doslovno umirati
od straha, Bog je odlučio staviti zavjesu
između njih i tako zauvijek razgraničiti
duhovni i materijalni svijet. Međutim, i prije
pojave monoteističkih religija u starim
paganskim vjerama naglašavalo se da postoje
dva svijeta; prvi je ovaj u kojem živimo a drugi
je nevidljiva sfera gdje naše duše odlaze
nakon smrti. Ukratko, vjerovanje u duhove
ljudima je urođeno od najranijeg vremena
postojanja.
No, iako prividno razdvojeni ta dva svijeta se
neprestano prepliću i prožimaju, pošto se
ljudi stalno rađaju i umiru, te je interakcija
vrlo živa, iako to nama na prvi pogled tako ne
djeluje. Pojedini duhovi u napadu srdžbe ili
narušavanja njihovog teritorija, gdje se
okupljaju i odmaraju, imaju naviku da se vrlo
brzo osvete ljudskom napadaču na bolan
način. Također, duhovi koji su potčinjeni
vračari ili nekom čarobnjaku po njihovoj želji
napadaju određene pojedince i unose im
magiju u tijelo i um.

Smatra se da pojedinci opsjednuti džinima ili
demonima imaju sposobnost da ih vide, ali
samo oni, dok su ostali prisutni ljudi ili članovi
familije izuzeti od te mogućnosti. Opsjednuti
se često puta zagleda u jedan ćošak sobe i
stalno ponavlja: " Eno ih!" ili "Eno ga!",
upirući pritom prstom ili praveći užasnutu
grimasu na licu no osim njega niko ne vidi
ništa. Takvu sposobnost arapski duhovni
učitelji objašnjavaju time da je bolesniku
skinuta zavjesa sa očiju koja dijeli naš ljudski
svijet sa onim spiritualnim. Istu sposobnost
posjeduju i narkomani, alkoholičari ili ubice,
kojima se češće ili rjeđe desi, da ugledaju
neko biće sa one strane ili ga čuju dok im se
obraća.
Osim ljudi duhovi vole opsjedati i pojedina
mjesta u prirodi ali i kuće, bilo da su one stare
i napuštene ili u kojima neko živi. Vjeruje se
da u onoj kući gdje je neko izvršio
samoubistvo ili ubistvo, zbog naglog prekida
života koji je izniman šok za dušu, duh
mrtvaca ostaje kraće ili duže vrijeme. O tome
su snimljene mnoge hollywoodske serije i
filmovi no tu svakako nije riječ o fikciji nego
stvarnim paranormalnim događajima.
Neobjašnjiva škripa po podu, kuckanje o
zidove, padanje ogledala ili slike sa zida,
lomljavina stakla, kucanje iza ponoći, bilo u
kući ili oko kuće, sve su znaci prisutnosti
stranog entiteta. Još jedan pouzdan znak je
kada se zapali svijeća i njen plamen iznenada
postane plavičaste boje.
Duh mrtvaca može zaposjednuti kuću i
spletom nekih slučajnih dešavanja. Na
sjeverozapadu Bosne, na području Cazina i
Velike Kladuše, egzistira vjerovanje da ukoliko
se slučajno pri iznošenju mrtvaca iz kuće
nekim njegovim dijelom poput glave, ruku, ili
nogu, zapne za zid ili vrata da će njegov duh
ostati u kući i u pomoć se mora pozvati hodža
da tokom 40 dana uči pojedine molitve za
odlazak duha.
Zanimljivo je napomenuti kako duhove ili
spiritualne entitete u kuću ljudi mogu prizvati
i nesvjesno poput onda kada se u kući često
pali tamjan ili crvene svijeće, neko od
ukućana stalno plače ili psuje, gdje je prljav
prostor, gdje ima životinjskog izmeta, krvi ili
gdje živi osoba koja puno klete i proklinje ili se
pak bavi mađijanjem. Vjeruje se također da
duhove privlače mala djeca i stari ljudi. Naime,
oni pobuđuju radoznalost onostranog svijeta:
mala djeca zbog svoje ljepote i nježnosti, što
kod zli duhova izaziva zavist i želju da im
nanesu zlo, a stari ljudi jer su doslovno
jednom nogom u grobu, i na granici između
dva svijeta, te ih duhovi žele što prije odvesti.
Kada ljudi komuniciraju sa
duhovima
Još od prapovijesti među prvim ljudima
postojali su pojedinci rođeni sa darom
komuniciranja sa nevidljivm bićima nazivani
šamani ili vračevi. Ovi mistici su do duhova
dolazili u stanju transa, koristeći stimulanse
poput halucinogenih gljiva, o čemu je
detaljno pisao Carlos Castaneda, a ponekad
upotrebom bubnja, ritmički udarajući u njega,

kako bi se doveli u stanje transa, ili pak
obrednim udaranjem više svirača i ekstatičkim
plesom. Sve to je služilo jednom cilju a to je
da se ljudska vibracija, na kojoj naše tijelo
egzistira u prostoru i vremenu, prilagodi onoj
spiritualnoj.
Određeno ritmičko pomjeranje tijela i
pjevušenje magijskih formula ili zaziva
neophodno je u činu približavanja čovjeka
duhovima, naročito onima koji pomažu u
liječenju. Tu praksu su nekada imale one
stravarke kojima je dar liječenja otkriven u
snu od strane vila. I ovdje konačno dolazimo
do jedne pozitivne strane kontakta sa
spiritualnim bićima, koja kako vidimo, ne
mora uvijek imati negativni kontekst.
Zanimljivo je da su nerjetko duhovi-pomoćnici
odabranu osobu, budućeg iscjeljitelj ili
proroka na glasu, dovodili u velike tjelesne
muke, uzrokujući mu dugogodišnju bolest,
mučeći ga na razne načine, u cilju da mu tijelo
osnaže i pročiste. Tek tada bi se javljali u fazi
potpune psihičke i fizičke iscrpljenosti, što je
često djelovalo poput halucinacije, posebnog
stanja svijesti, ili u snu objavljujući joj njen ili
njegov zadatak.
U bugarskom kultu bajanja mnoge vračare su
imale slična iskustva. Jedna od njih ispričala je
sljedeće poznatoj etnologinji Iveti
Teodorovoj :” Na san mi dođe jedna žena.
Prava žena, takva kao ti. I ja mnogo ležala
bolesna, mnogo vremena. A tome ima puno
vremena, sigurno preko trideset godina. Tako
mi se spusti u san i stade kod mene. Ja
pogledah - čovjek. Uplašila sam se pa
povičem uplašeno da je došla po mene da me
nekuda odvede. - Ne plaši se, reče mi, ne boj
se. Ovo što ću ti sada reći nikom ne smiješ da
otkriješ drugima, ako kažeš umrijet ćeš. Zašto?
Ne znam. Tako mi ona reče.” Na pitanje
etnologinje kako je izgledala ta tajanstvena
žena vračara je kazala: “ U crnoj odjeći, ali nije
ona bila obična žena. Ona je bila svetica i
došla mi je reći da moram da bajem,
razumiješ? I sve mi je rekla i pokazala. Bila je
u crnoj haljini i sa dugom kosom.I još mi je
kazala da idem u crkvu pred ikonu Bogorodice,
da tamo ostavim dar za nju.”
Jedna druga vračara, bugarska Turkinja,
ispričala je da joj se noći u snu obratio sam
Allah obučen u bijelu košulju sa crnom kapom
na glavi, te obasjan čudnom zelenom
svjetlošću po cijelom tijelu. Tada joj je rekao
da od ove noći može da svakome lije kuršum
odnosno salijeva strahu i da gleda u grah.
Osim navedenog, među bugarskim Turcima se
vjeruje da Bog nekom pojedincu odredi
duha-pomagača zvanog peri, što na
bosanskom jeziku znači vila, sa kojom vračara
ili vračar svaku noć razgovaraju. Peri im tada
otkrije ko će sutra doći na vrata tražitii pomoć,
koji mu je problem a i kako mu bajati.
Međutim, inicijacije u duhovni rad, kao i sami
susreti čovjeka i duha, ne moraju uvijek biti
rezultat odabira više sile već se pojedinci
velikog srca i dobre duše mogu sami inicirani.
U Egiptu se vjeruje, među tomošnjim
čudotvorcima, da se do duhovnih pomagača
može doći na razne načine, od kojih su nekih
crnomagijski i služe za privlačenje i
savezništvo sa zlim duhovima, dok su drugi
potpuno dobronamjerni i usmjereni ka onim

duhovima koji će čovjeka navoditi da liječi i
pomaže drugima. Jedan od njih je ponavljanje
sure Jasin vrlo mnogo puta, a pod tim se misli
na nekoliko hiljada puta, kada se u nekom
odgovarajućem momentu pred čovjekom, ili
pak u snu, pojave čuvari navedene molitve u
obliku svjetlosnih formi. Oni mu od tog
trenutka otkrivaju zadivljujuće informacije o
liječenju ljudi poput one da bolesnika koji će
mu doći sutra ujutro, u osam sati, uputi kod
određenog liječnika ili mu otkriju koji lijek
treba uzimati. Isti pomagači asistiraće kod
pomirenja muža i žene, poboljšanju posla,
otklanjaju crne magije ali nikada neće učiniti
ništa protiv čovjeka ili onoga što se kosi sa
božijim zakonom. Isto tako, vjeruje se da mu
ti isti pomagači noću svjetle put i čuvaju ga od
napada zlih duhova.
Međutim, za kraj zanimljivo bi bilo naglasiti
kako se ponekad susret sa duhovima i
inicijacija dogode posve nesvjesno i bez
ikakve komunikacije i dogovora. Stoga su one
rezultat volje samo jedne strane. Naime, kod
Cigana ustaljeno je vjerovanja da njihove žene
postaju vrsne vračare i gatare samo onda
kada neku od njih tokom noći posjete duhovi
vode i zemlje poznati kao Nuvashi i Phuvashi.
Tu noć mistični posjetitelji spavaju sa njom,
bez njenog znanja i pristanka, a ujutro, kada
se probudi, žena otkrije da ima neke nove i
specifične moći poput predviđanja budućih
događaja.
Autor teksta: Raif Esmerović
e-mail: ogledanje@gmail.com