QRious?

dog
ađaj
nic a
Volontiranje na Pulskome filmskom festivalu
opisuje nam učenica Ivana Tramišak
Prošle sam
se godine
odlučila za
volontiranje
na Pulskome
filmskom festivalu.
U sklopu
volontiranja sudjelovala sam u
radu RED radionice. Upoznala
sam nove ljude, stekla prijatelje,
puno naučila. Bilo je to dvanaest
napornih, ali zabavnih dana.
Zapravo, istaknula bih ovo
volontiranje kao nešto najbolje
što mi se dogodilo u prošloj
2019. godini!
Upoznavanje s ekipom
Prvog sam dana ustala ranije
kako bih stigla na autobus jer
ljetujem u naselju blizu Pule.
Na mjesto događaja stigla sam
desetak minuta prije početka
radionice. Sudionici, mlađi od
mene, bili su mi nepoznati.
Brzo smo se upoznali i postali
vrlo složni. Najvažniji je zadatak
radionice bio snimanje filma.
Temom filma određena je ekologija,
konkretno plastika. Prvi
smo dan razmjenjivali ideje za
film i pisali sinopsis. Naš je rad
trajao dva sata, a vrijeme je,
zbog zanimljivosti teme i zadatka,
prošlo uistinu brzo.
Drugog dana radionica mi
se učinila malo kompleksnijom
nego što mi se to činila
prethodnoga dana. Izrađivali
smo ploču scenarija. Jedan dio
ploče crtala sam i sama. Ispalo
je grozno! Kasnije smo izrađivali
materijale za film i razgovarali,
zezali se. Bilo je baš zabavno!
Na kraju smo raspodijelili uloge
za set. Moja je uloga bila 1AD -
kontroliranje vremena početka i
kraja snimanja. Također, u filmu
mi je dodijeljena uloga statista.
Volontiranje na
festivalu
Treći dan na Pulskome
filmskom festivalu bio je moj
prvi dan volontiranja. Trebalo
mi je određeno vrijeme da se
uhodam u svoje zadatke. Prvih
pola sata hodala sam od jedne
osobe do druge i ispitivala
gdje bih ja trebala biti, što bih
trebala činiti, ali nitko nije znao.
Bila je to vrlo komična situacija.
Tada još nisam imala akreditaciju
te sam je pošla prvo izraditi.
Iako sam unaprijed poslala
svoju fotografiju – nje nije bilo,
zagubila se! Morali su me fotografirati.
Nisam bila zadovoljna
novom fotografijom, ali drugi
su je pohvalili pa sam zaključila
kako valjda nije toliko loša.
Baš sam izlazila iz prostorije
kad me nazvao netko s nepoznatoga
broja. Predstavio se
Napisala i fotografije:
Ivana Tramišak, 3.mt
Istaknula
bih ovo
volontiranje
kao nešto
najbolje
što mi se
dogodilo u
prošloj 2019.
godini!
kao Toma. Toma je bio voditelj
mladih volontera. Zamolio me
da dođem u kino Valli. Otkrila
sam svoje volontersko mjesto,
hura! U kinu Valli bila sam i prije.
Tamo sam ljeti često odlazila
na projekcije filmova. Iskreno,
bio je čudan osjećaj tamo raditi.
Radila sam u jutarnjoj smjeni i
tako upoznala Tanju, također
volonterku, i njezinog ljubimca
Pepu. Zbog njih dvije prvi sam
puta zaista shvatila što je to
ljubav prema životinjama. Tanja
nigdje nije išla bez Pepe. Pepa
je bila vrlo poslušan, ali i zaigran
pas, a Tanja je bila vrlo otvorena
i topla osoba. Bilo mi je neizmjerno
ugodno razgovarati s
njom i igrati se s Pepom. Toma
nam je objasnio što trebamo
raditi. Naš je zadatak bio brojati
ljude koje dolaze na premijere,
a nakon završetka filma otvoriti
im vrata i uključiti svijetlo. Nitko
nikada nije otkrio način na koji
se pali svjetlo! Toliko smo brinuli
oko toga da smo naposljetku
krenuli zbijati šale sa svjetlom.
Između dviju premijera počistili
bismo kinodvoranu ako je bilo
potrebno. Dobili smo kupone za
ručak. Taj sam dan jela hamburger
i isprobala napitak od cikle.
Stvarno isprobala, dala sve od
sebe. Nije išlo!
Četvrti je dan ujedno i zadnji
dan s Tanjom. Posjetiteljima
je smetalo to što je Pepa bila
u kinu, zato su njih dvije premjestili
na drugo volontersko
mjesto. Bilo mi je žao jer je Tanja
bila izvrsno društvo. Ostala sam
sama. Crtala sam nešto i pisala
u svoj notes, dosađivala se. Dan
je prošao uz malo rada.
Snimanje u
napuštenome mlinu
Peti sam dan prvo otišla na
radionicu. Snimali smo u starome
napuštenom mlinu. Budući
da je projekt bio sufinanciran
vanjskim fondovima, pridružile
su nam se dvije djevojke iz Londona.
Film se u cijelosti snimao
na engleskome jeziku. Atmosfera
na setu bila je opuštena. Bilo
je jako zanimljivo i smiješno.
Moj je posao je bio govoriti
sljedeće: Tišina! Kamera, akcija!,
i to sve povišenim tonom
kako bi me svi čuli. Nakon
snimanja imala sam podosta
vremena. Šetala sam gradom
dok nije počela moja smjena
u kinu. Počela sam volontirati
poslijepodne te sam upoznala
druge volonterke – Lunu,
Deu i Luciju. Poslijepodne je,
očekivano, bilo više posjetilaca,
a samim time i posla. Ljudi
su postavljali uglavnom ista
pitanja: Kad počinje film?, Je li
projekcija besplatna?, Kasnim
li na projekciju?, Koji je naslov
filma?. Za vrijeme prikazivanja
filma Dea i Lucija bile su vani,
pušile i razgovarale, dok smo
Luna i ja bile unutra. Luna studira
dizajn u Rijeci i zna uistinu
lijepo slikati. To je poslijepodne
..........62