QRious?
Br. 1, godina 1., siječanj 2020.
Magazin Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok
Br. 1, godina 1., siječanj 2020.
Magazin Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok
kuća slavnihDonosimo intervjus Martom Čaržaveckoja tjesteninuvoli više od uskogstruka.Martininstagramprof ilNapisala: Ema Mihaliček, 2.mtFotografije: Klara Dujmović..........52
Marta Čaržavec, bivšaučenica ŠUDIGO-a, atrenutno studenticapete godine glume naAkademiji primijenjenihumjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Zasebe kaže kako tjesteninu voli višeod uskog struka. Otkrila mi je davjeruje u energiju, boje i prirodu teda je tvrdoglava, otvorena, komunikativna,društvena i glasno se smije.Uz to sam saznala još puno toga onjezinom putu ka sreći. Marta se prisjetilasvojih srednjoškolskih dana unašoj školi i upoznala nas sa svojimživotom na kazališnim daskama.Kojim si putem krenula nakon srednje?Smatraš li da te ŠUDIGO dobropripremio za dalje?Mislim da nisam krenula krivim putem.Oduvijek sam bila umjetnički tip pa jeupis ŠUDIGO-a i kasnije Akademije bionekako logičan. Slika, grafika, skulptura,dizajn – to je dio kazališta. Često za radna predstavi crpim inspiraciju iz likovnihumjetnosti. ŠUDIGO mi je uvelike pomogaoi ponekad mi baš nedostaje. PogotovoHrvatski jezik i Materijali i procesioblikovanja na kojima sam, malo je reći,uživala. Svi profesori koji su mi predavali,uz ravnateljicu naravno, osobiti su,motivirajući, nadahnjujući i željni rada sučenicima kojima se uvelike posvećuju ito treba cijeniti.Sjećaš li se uopće ŠUDIGO-a? Kakvasu tvoja sjećanja na srednjoškolskedane?To je iskustvo i znanje koje zauvijeknosiš u sebi i ne zaboraviš ga, vratiš muse kad osjetiš potrebu. Srednjoškolskedane pamtim po kreativnosti, izrađivanjumapa za industrijski dizajn, skulptura,pisanju sastavaka, putovanjima, sudjelovalana različitim projektima i naravno,po kolegama od kojih su mi neki i dandanas jako dobri prijatelji. Poseban diosjećanja zauzimaju profesorice i profesorikoji su mi bili i jesu iznimno dragi, kojisu mi davali vjetar u leđa, pogotovo kadje riječ bila o upisu na Akademiju. Ondaprođe par godina, stojim na kazališnimdaskama i ugledam te ljude u publici - tuje vrstu sreće teško opisati.Što trenutno radiš u životu?Najvećim se dijelom pripremam zadiplomsku predstavu. Istražujem ritualnokazalište, Wicca praksu, feminizami utjecaj simbola. Baterije punim uigraonici kao animatorica djece, a koncentracijui fizičku spremnost vježbampohađajući sate suvremenog plesa u“Kabinetu” Ivane Kalc. Pohađam kolegij“Rod, seksualnost i identiteti – odopresije do individualnosti” pri Centruza ženske studije, koji drži dr. sc. BrigitaMiloš. To mi je pak omogućilo prisustvou udruzi SOS Centar za nenasilje i ljudskaprava, u sklopu kojeg radimo na izložbi orodno uvjetovanom nasilju. Obnavljami igram predstave u produkciji riječkogHNK Ivana pl. Zajca i pripremam se zagostovanja u Istri sa svojim “klasićima”gdje igramo naše dvije predstave “Bertcabaret” i “Dobri čovjek iz Sečuana” urežiji Lenke Udovički. Slobodno vrijemekoristim za čitanje štiva različitih naslova,od eseja Slavenke Drakulić do Indijskeknjige sreće, gledam filmove i ViasatHistory, častim se odlascima u kazalište,družim se s prijateljima i iskušavam novekulinarske recepte.Zašto baš gluma?Uz to si pitanje, često postavljam ipitanje što je to uopće čime se bavim/o.Ta me enigma motivira. Ona je za meneigra i zadovoljstvo, rad na sebi i konstantnootkrivanje. Svatko od nas ima mnogotoga za ponuditi, samo u većini slučajevatoga nismo svjesni. Umjetnost utječe naljude (ili bi trebala), otvara vrata u nepoznato,a u publici bi trebala probuditiemociju, maštu, promjene (bilo osobneili društvene), postaviti pitanja, ali i odgovore.Kakav je bio put do Akademijeprimijenjenih umjetnosti?Bio je to put oscilacija, rekla bih. Trnovit,sladak, sretan, tužan, strašan, upitan,sklizak, nekad crn, nekad žut. Prvi jekorak bio da nađem mentora koji će mepripremiti za prijemni ispit koji nije nimalo lak. Prvi pokušaj nije bio uspješan.Pauzirala sam godinu dana i posvetila sepripremi, sve pod mentorstvom KostadinkeVelkovske. Tamo je bilo svega (haha). Danas sam joj veoma zahvalna nanjezinoj ustrajnosti, strogosti, ali i lijepimriječima i posebno je volim, postavila mena noge i bez nje ne bih bila tu gdje samsada. Bila je i ostala ogromna podrška.Što bi u svojoj karijeri voljela spomenutii koje bi osobe istaknula?Karijeru tek počinjem planirati, odnosnoupravljati njome. Imala samčast raditi s izvrsnim redateljicama ikoreografima. Jedna od dražih uloga mije cvjećarica Clara, iz predstave “Leicaformat” u režiji Franke Perković, a premaromanu Daše Drndić (koji preporučamza čitanje) jer sam kroz taj proces nevjerojatnopuno naučila i svaki put kadigramo, a predstava traje dva sata i u njojigra više od 20–ak glumaca i glumica, neopisivje gušt izvoditi i igrati se. Posebnoželim istaknuti svoje mamu i tatu glumeLenku Udovički i Radu Šerbedžiju, kojisu me učili da glumu i svoju klasu volimi živim, naučili su me drugoj dimenzijipovezanosti i poštovanja. Još je hrpaljudi koje bih voljela spomenuti i za kojemislim da su mađioničari glumačke pedagogije,ali je popis predug.Kako se pripremaš za predstavu?Koju bi do sada izdvojila kao najdražu?Početak procesa razlikuje se ovisnoo redatelju i vrsti predstave. Uglavnompripreme počinju jednim kolektivnim sastankomcijelog autorskog tima i ansambla,pišem bilješke.Idući danpočinju čitačeprobe, označavanjenaglasaka ipostepeno učimtekst. Paralelnose sa sjedećeNovi list -recenzijapozicije selimo u prostor. Igra u prostorusvaki je put drugačija i ne mogu generaliziratitaj proces. Većinom je početnafaza improvizacija na temelju zadanihvježbi, iz glumca se dobiva inspiracija, aglumac svaki dan mora ponuditi nešto iliznati ponoviti od prošlog dana, što znabiti teško. Nekad te toliko ponese da nisini svjestan i padneš u neku vrstu transa.Jednom sam s profesorom Šerbedžijomimala probu za Lady Macbeth i tolikome uvukao u ulogu da sam dlanovima,nesvjesno rasturila stakleni svijećnjak.Nakon toga, u sceni slijedi emotivno dostanabijeni dio u kojem Lady Macbethkaže: “Ja sam dojila i dobro znam kakvaje nježnost voljeti dijete koje sisa; dok bimi se ono smiješilo u lice, bila bih mu iznjegovih desni bradavicu strgla i mozakprosula da zakleh se ko’ ti na ovo.” Neznam jesam li nakon toga ikad više tolikodobro i pametno plakala na sceni.Što smatraš svojim najvećim uspjehom?Mislim da mi je najveći uspjeh upis naAkademiju. I unutarnji mir. Uspjeh činemale stvari koje čovjeka usrećuju, aliusreće i nekog drugog.Sabirući ljude,mjesta i okolnosti,mogu reći da sambila i jesam sretna.Tko ti je uzor?Kažu da kad imaš uzor, nećeš upadatiu probleme i lakše ćeš ostvariti ciljeve.Teško je reći tko mi je uzor. Puno ljudiupoznajem i puno ljudi cirkulira kroz mojprivatni i glumački život. Sto ljudi - stoćudi, a iz svakog možete izvući ono najboljei nešto naučiti.Gdje se vidiš u budućnosti?Ne bih se voljela probuditi jedno jutroi shvatiti da sam na krivoj životnoj adresi.Voljela bih uspjeti u branši koju samizabrala i živjeti od nje. Živim u sadašnjosti,bivam u trenutku i vodim se trimapravilima: Čini što te volja, ali ne naudinikome. / Ne traži izvana ono što nemašiznutra. / Ono što radiš, vratiti će ti se triputa.Kad bi mogla, što bi promijenila usvom životu do sad?Vjerujem da se sve u životu događa srazlogom i da na neke stvari ne možemoutjecati. Voljela bih da sam nekim stvarimapridavala više pažnje i više ih cijenila.I da sam ponekad poslušala mamu, a nesebe. Sabirući ljude, mjesta i okolnosti,mogu reći da sam bila i jesam sretna...........53
- Page 1 and 2: Magazin ŠUDIGO Zabok © Siječanj
- Page 3 and 4: U temi broja možeš pročitati: Re
- Page 5 and 6: tabulanova.sudigoz.hrgu, koji je iz
- Page 7 and 8: Učenici inastavniciŠkole zaumjetn
- Page 9 and 10: Srednja škola Bedekovčina spartne
- Page 11 and 12: nost, dizajn, odjeću i grafikuZabo
- Page 13 and 14: tema brojati, vjerokacijaiiznova ie
- Page 15 and 16: Ključna je sintagma osobnomišljen
- Page 17 and 18: uistinu nema poveznice sizučavanje
- Page 19 and 20: Napisala: Ema Mihaliček, 2.mtFotog
- Page 21 and 22: Stradaju kralježnica, koljena,unut
- Page 23 and 24: Kada ste se rodili,postali ste dios
- Page 25 and 26: Bez brojeva ne bismomogli znati kol
- Page 27 and 28: dogodi da privatni podatcispremljen
- Page 29 and 30: Igranje videoigaratrebala bi biti s
- Page 31 and 32: Osamnaestogodišnjakinjakojaje puna
- Page 33 and 34: Naši novinari Patricija iAndrian u
- Page 35 and 36: Janko Janić mladije influencer koj
- Page 37 and 38: Napisala: Ana Miklaužić, 2.mtFoto
- Page 39 and 40: uz stvaranje zdrave i ispravneslike
- Page 41 and 42: koji su stavljeni u situaciju u koj
- Page 43 and 44: Patološki je lažljivacosobakoja i
- Page 45 and 46: Sexting je dijeljenjeneprimjerenihp
- Page 47 and 48: preko interneta. Trajanje ankete bi
- Page 49 and 50: ..........49
- Page 51: anegdota zbila se na satu ponavljan
- Page 55 and 56: Napisala: Ana Miklaužić, 2.mtFoto
- Page 57 and 58: Škola za umjetnost, dizajn,grafiku
- Page 59 and 60: Napisali: Borna Banovec, 3.mt i Nik
- Page 61 and 62: Terenska nastava u VenecijiVenecija
- Page 63 and 64: naslikala sve volontere, a ja samjo
- Page 65 and 66: Napisao: Adrijan Krajcar, 3.mtVelik
- Page 67 and 68: vidljiva. Obožavam divljiživot i
- Page 69 and 70: ..........69
- Page 71: Napisala: Vanja Landripet, 4.dIlust
Marta Čaržavec, bivša
učenica ŠUDIGO-a, a
trenutno studentica
pete godine glume na
Akademiji primijenjenih
umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Za
sebe kaže kako tjesteninu voli više
od uskog struka. Otkrila mi je da
vjeruje u energiju, boje i prirodu te
da je tvrdoglava, otvorena, komunikativna,
društvena i glasno se smije.
Uz to sam saznala još puno toga o
njezinom putu ka sreći. Marta se prisjetila
svojih srednjoškolskih dana u
našoj školi i upoznala nas sa svojim
životom na kazališnim daskama.
Kojim si putem krenula nakon srednje?
Smatraš li da te ŠUDIGO dobro
pripremio za dalje?
Mislim da nisam krenula krivim putem.
Oduvijek sam bila umjetnički tip pa je
upis ŠUDIGO-a i kasnije Akademije bio
nekako logičan. Slika, grafika, skulptura,
dizajn – to je dio kazališta. Često za rad
na predstavi crpim inspiraciju iz likovnih
umjetnosti. ŠUDIGO mi je uvelike pomogao
i ponekad mi baš nedostaje. Pogotovo
Hrvatski jezik i Materijali i procesi
oblikovanja na kojima sam, malo je reći,
uživala. Svi profesori koji su mi predavali,
uz ravnateljicu naravno, osobiti su,
motivirajući, nadahnjujući i željni rada s
učenicima kojima se uvelike posvećuju i
to treba cijeniti.
Sjećaš li se uopće ŠUDIGO-a? Kakva
su tvoja sjećanja na srednjoškolske
dane?
To je iskustvo i znanje koje zauvijek
nosiš u sebi i ne zaboraviš ga, vratiš mu
se kad osjetiš potrebu. Srednjoškolske
dane pamtim po kreativnosti, izrađivanju
mapa za industrijski dizajn, skulptura,
pisanju sastavaka, putovanjima, sudjelovala
na različitim projektima i naravno,
po kolegama od kojih su mi neki i dan
danas jako dobri prijatelji. Poseban dio
sjećanja zauzimaju profesorice i profesori
koji su mi bili i jesu iznimno dragi, koji
su mi davali vjetar u leđa, pogotovo kad
je riječ bila o upisu na Akademiju. Onda
prođe par godina, stojim na kazališnim
daskama i ugledam te ljude u publici - tu
je vrstu sreće teško opisati.
Što trenutno radiš u životu?
Najvećim se dijelom pripremam za
diplomsku predstavu. Istražujem ritualno
kazalište, Wicca praksu, feminizam
i utjecaj simbola. Baterije punim u
igraonici kao animatorica djece, a koncentraciju
i fizičku spremnost vježbam
pohađajući sate suvremenog plesa u
“Kabinetu” Ivane Kalc. Pohađam kolegij
“Rod, seksualnost i identiteti – od
opresije do individualnosti” pri Centru
za ženske studije, koji drži dr. sc. Brigita
Miloš. To mi je pak omogućilo prisustvo
u udruzi SOS Centar za nenasilje i ljudska
prava, u sklopu kojeg radimo na izložbi o
rodno uvjetovanom nasilju. Obnavljam
i igram predstave u produkciji riječkog
HNK Ivana pl. Zajca i pripremam se za
gostovanja u Istri sa svojim “klasićima”
gdje igramo naše dvije predstave “Bert
cabaret” i “Dobri čovjek iz Sečuana” u
režiji Lenke Udovički. Slobodno vrijeme
koristim za čitanje štiva različitih naslova,
od eseja Slavenke Drakulić do Indijske
knjige sreće, gledam filmove i Viasat
History, častim se odlascima u kazalište,
družim se s prijateljima i iskušavam nove
kulinarske recepte.
Zašto baš gluma?
Uz to si pitanje, često postavljam i
pitanje što je to uopće čime se bavim/o.
Ta me enigma motivira. Ona je za mene
igra i zadovoljstvo, rad na sebi i konstantno
otkrivanje. Svatko od nas ima mnogo
toga za ponuditi, samo u većini slučajeva
toga nismo svjesni. Umjetnost utječe na
ljude (ili bi trebala), otvara vrata u nepoznato,
a u publici bi trebala probuditi
emociju, maštu, promjene (bilo osobne
ili društvene), postaviti pitanja, ali i odgovore.
Kakav je bio put do Akademije
primijenjenih umjetnosti?
Bio je to put oscilacija, rekla bih. Trnovit,
sladak, sretan, tužan, strašan, upitan,
sklizak, nekad crn, nekad žut. Prvi je
korak bio da nađem mentora koji će me
pripremiti za prijemni ispit koji nije ni
malo lak. Prvi pokušaj nije bio uspješan.
Pauzirala sam godinu dana i posvetila se
pripremi, sve pod mentorstvom Kostadinke
Velkovske. Tamo je bilo svega (ha
ha). Danas sam joj veoma zahvalna na
njezinoj ustrajnosti, strogosti, ali i lijepim
riječima i posebno je volim, postavila me
na noge i bez nje ne bih bila tu gdje sam
sada. Bila je i ostala ogromna podrška.
Što bi u svojoj karijeri voljela spomenuti
i koje bi osobe istaknula?
Karijeru tek počinjem planirati, odnosno
upravljati njome. Imala sam
čast raditi s izvrsnim redateljicama i
koreografima. Jedna od dražih uloga mi
je cvjećarica Clara, iz predstave “Leica
format” u režiji Franke Perković, a prema
romanu Daše Drndić (koji preporučam
za čitanje) jer sam kroz taj proces nevjerojatno
puno naučila i svaki put kad
igramo, a predstava traje dva sata i u njoj
igra više od 20–ak glumaca i glumica, neopisiv
je gušt izvoditi i igrati se. Posebno
želim istaknuti svoje mamu i tatu glume
Lenku Udovički i Radu Šerbedžiju, koji
su me učili da glumu i svoju klasu volim
i živim, naučili su me drugoj dimenziji
povezanosti i poštovanja. Još je hrpa
ljudi koje bih voljela spomenuti i za koje
mislim da su mađioničari glumačke pedagogije,
ali je popis predug.
Kako se pripremaš za predstavu?
Koju bi do sada izdvojila kao najdražu?
Početak procesa razlikuje se ovisno
o redatelju i vrsti predstave. Uglavnom
pripreme počinju jednim kolektivnim sastankom
cijelog autorskog tima i ansambla,
pišem bilješke.
Idući dan
počinju čitače
probe, označavanje
naglasaka i
postepeno učim
tekst. Paralelno
se sa sjedeće
Novi list -
recenzija
pozicije selimo u prostor. Igra u prostoru
svaki je put drugačija i ne mogu generalizirati
taj proces. Većinom je početna
faza improvizacija na temelju zadanih
vježbi, iz glumca se dobiva inspiracija, a
glumac svaki dan mora ponuditi nešto ili
znati ponoviti od prošlog dana, što zna
biti teško. Nekad te toliko ponese da nisi
ni svjestan i padneš u neku vrstu transa.
Jednom sam s profesorom Šerbedžijom
imala probu za Lady Macbeth i toliko
me uvukao u ulogu da sam dlanovima,
nesvjesno rasturila stakleni svijećnjak.
Nakon toga, u sceni slijedi emotivno dosta
nabijeni dio u kojem Lady Macbeth
kaže: “Ja sam dojila i dobro znam kakva
je nježnost voljeti dijete koje sisa; dok bi
mi se ono smiješilo u lice, bila bih mu iz
njegovih desni bradavicu strgla i mozak
prosula da zakleh se ko’ ti na ovo.” Ne
znam jesam li nakon toga ikad više toliko
dobro i pametno plakala na sceni.
Što smatraš svojim najvećim uspjehom?
Mislim da mi je najveći uspjeh upis na
Akademiju. I unutarnji mir. Uspjeh čine
male stvari koje čovjeka usrećuju, ali
usreće i nekog drugog.
Sabirući ljude,
mjesta i okolnosti,
mogu reći da sam
bila i jesam sretna.
Tko ti je uzor?
Kažu da kad imaš uzor, nećeš upadati
u probleme i lakše ćeš ostvariti ciljeve.
Teško je reći tko mi je uzor. Puno ljudi
upoznajem i puno ljudi cirkulira kroz moj
privatni i glumački život. Sto ljudi - sto
ćudi, a iz svakog možete izvući ono najbolje
i nešto naučiti.
Gdje se vidiš u budućnosti?
Ne bih se voljela probuditi jedno jutro
i shvatiti da sam na krivoj životnoj adresi.
Voljela bih uspjeti u branši koju sam
izabrala i živjeti od nje. Živim u sadašnjosti,
bivam u trenutku i vodim se trima
pravilima: Čini što te volja, ali ne naudi
nikome. / Ne traži izvana ono što nemaš
iznutra. / Ono što radiš, vratiti će ti se tri
puta.
Kad bi mogla, što bi promijenila u
svom životu do sad?
Vjerujem da se sve u životu događa s
razlogom i da na neke stvari ne možemo
utjecati. Voljela bih da sam nekim stvarima
pridavala više pažnje i više ih cijenila.
I da sam ponekad poslušala mamu, a ne
sebe. Sabirući ljude, mjesta i okolnosti,
mogu reći da sam bila i jesam sretna.
..........53