QRious?

tem
a br
oja
bav, nemoguće dokazati: Ljubav
je jedna stvar koja prelazi
vrijeme i granice (usp.: Christopher
Nolan: Interstellar).
Ipak, za razliku od bogova ili
Boga, ljubav, evolucijski gledano,
posjeduje svrhu. Ljubav
roditelja prema djeci rezultira
roditeljskom brigom, potrebom
da djecu hrane, osiguraju
im opstanak, a samim time
i produljenje ljudske vrste.
Tako je ljubav relikt instinkta
preživljavanja koji se danas
kostimira u nešto od velike
vrijednosti te se prilaže kao
dokaz čovječnosti, a zapravo
proizlazi iz životinjskog instinkta
pohranjenog u nama.
Slična je i uloga boga – simpatična
je to priča koju pripovijedamo
sami sebi prikazujući
je kao nešto više od puke
potrebe za potrebom.
Nada, prilika i zlatna
šansa
Zanimljiva je činjenica kako
u boga, baš kao i u duhove
te svemirce, vjerujemo jer
smo sami sebi nedostatni u
izdržavanju očajnoga straha
od samoće, ne na osobnoj,
već na razini ljudske rase. Bog
koji nije u polju znanosti, koji
je nemjerljiv i nedokaziv, koji
je apstraktan, a ne konkretan
– takav je bog nada, prilika,
zlatna šansa u mogućnosti
znanstvenoga utvrđivanja
činjenice koja govori kako
ne postoji život nakon smrti,
kako smo sami u svemiru ili
kako ljudski život ne posjeduje
svrhu. Na taj način bog
otvara prostor za tumačenje,
za cjenkanje. On popunjava
rupu u ljudskoj svijesti kao
antiteza nihilizmu ili kao antidot
patnji.
Ateisti, nihilisti,
teolozi...
Ateistički i nihilistički mislioci
poput Friedricha Nietzschea
zagovornici su teze
o životu koji kao takav nije
ništa doli ništavila i patnje.
Čovjek se može spasiti jedino
dosegne li razinu Nadčovjeka
(Ubermensch), odnosno
jedino ako pokori vrijednosti
izgrađene na lažnim idealima
te izgradi vlastite.
Kontrast ateističkim misliocima
čine oni teološki
poput Jordana Petersona. Oni
zagovaraju stav o postojanju
temeljnih vrijednosti primjenjivih
svakome pojedinom
čovjeku čak i iz potpuno
objektivnoga gledišta u religioznome
svjetonazoru.
Koju stranu zauzeti u ovome
neredu filozofskoga žargona,
čemu se prikloniti? Što
je TEBI najsmislenije?
Rasprava nije binarna. Uz
ateističke i teološke mislioce
postoji i treća opcija – agnostici.
Agnostici ne pristaju
potpuno ni uz jednu ovdje
navedenu struju filozofa, oni
ne zauzimaju čvrsto stajalište.
Slažu se s pojedinim tezama
ateista, ali isto tako neke teze
pobijaju. Isto je s njihovim
poimanjem teoloških teza. Jedan
od predstavnika agnostika,
veliki mislilac, Joe Rogan,
u ovome bi trenutku potpuno
bezazleno upitao: Jesmo li
uopće sposobni voditi ovu
raspravu?
Zaista, nismo mnogo više
od sofisticiranih majmuna,
naša narav i sva ponašanja
koja proizlaze iz nje u svojoj
su esenciji životinjska. Nismo
naoružani odgovarajućim
osjetilima, naš mozak nije
odgovarajući ključ pomoću
kojega se ulazi u nešto što se
krije s one strane.
Nova dimenzija
spoznaje
S obzirom na tvrdnje pojedinaca
koji zagovaraju tezu
o tome da je ljudski mozak
zapravo prigušivač koji osobu
sprečava u percepciji onoga
što ona ionako ne može shvatiti,
možda se odgovor krije u
ilegalnim supstancama koje
navodno otključavaju novu
dimenziju ljudske spoznaje.
Samo zamisao. Što ja mislim
o svemu ovome? Postajem
sebičan te nastavljam pisati
o sebi.
Kompliciran odnos
Moje je poimanje religije
komplicirano. Odnos s onom
velikom i organiziranom
– Religijom – posebno je
kompliciran. Sjećam se riječi
jednoga profesora koji je
tijekom predavanja vezanoga
uz ovu temu izjavio nešto
kao: Crkva je mafija. Neću reći
da je u krivu. Individualno je
vjerovanje stvar pojedinca,
intitucionalizirana religija pak
često zabrinjavajuće utječe
na pojedine aspekte svakodnevice
na koje ne bi trebala
ni smjela utjecati. Tako ona
izravno ili neizravno utječe
na politiku, što se pak kosi s
Isusovim riječima: Caru carevo,
a Bogu božje. Navedeno
nimalo ne koristi religiji. Upravo
suprotno, potvrđuje riječi
Karla Marxa: Religija je opijum
za narod. Organizirana religija
sebe prikazuje kao izrazito
željnu svjetovne moći. Takvim
ponašanjem postaje sumnjiva
i narušava vjerodostojnost
bilo kakvih dobrih namjera
kojih su joj puna usta.
Ne znam je li preuzeto iz
naukovanja religije, ali vjernici
se na gotovo isti način
miješaju u tuđa posla smatrajući
kako imaju božansko
opravdanje za svoja djela. Na
taj način narušavaju nešto
meni vrlo drago – osobnu
slobodu. S druge strane, vrlo
su dobri učenici.
Nakon dvanaest godina
odslušanoga nastavnog predmeta
Vjeronauk, primljenih
sakramenata Prve svete pričesti
i Svete potvrde, dodatnih
sati provedenih u crkvi i na
svetoj misi – vjerske su mi
prodike izrazito naporne, a i
jezive. Napominjem kako je
moje viđenje religije poprilično
pozitivno i pitam se što je
s onima koji nisu entuzijastični
poput mene. Ipak, na satima
Vjeronauka u školi uvijek
je opuštena atmosfera. Sati su
edukativni i zanimljivi. Školski
Vjeronauk naglasak stavlja na
tumačenje Biblije u alegorijskome
smislu, Biblija služi kao
sredstvo izučavanja vrijednih
i važnih pouka. Isti stav prema
Bibliji zauzima i Jordan Peterson,
već spomenuti teološki
mislilac. Za njega je Biblija niz
metaforičnih priča primjenjivih
u svakodnevnome životu.
Upravo bi takav trebao biti i
Religija je u Euro
Vijeka, kada je p
nepismena, a Biblija
latinskim jezikom, b
dogma i time je sveć
riječ moglo uzeti što
model nastavnoga predmeta
Vjeronauk u školi – sekularan,
znanstven, edukativan pristup
religiji.
Zbog navedenoga moje je
viđenje kršćanstva pozitivno.
Otvoren sam prema ideji
postojanja Boga (iako se to
kosi s mojim drugim vjerovanjima).
Kolektivni identitet
Kolektivni identitet i kultura
doprinose razvoju pojedinca,
utječu na njegov svjetonazor
te mu često odabiru / nameću
vjeru i donekle izgrađuju
religijske stavove. Događa se
stoga da je život pojedinaca
izgrađen na religiji, da oni
propovijedaju religiju, a ne
znaju o čemu govore. Pojedinci
religijom liječe vlastite
komplekse. Takva religija
..........16