You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
TOM UZHUNALIL<br />
Salesiana<br />
ČUDOM ŽIV<br />
557 dana u rukama isilovaca
<strong>Tom</strong> <strong>Uzhunalil</strong><br />
ČUDOM ŽIV<br />
557 dana u rukama isilovaca<br />
Salesiana<br />
Zagreb, 2019.
<strong>Tom</strong> Uzhunnalil<br />
Vivo per miracolo, libero dopo 557 giorni di prigionia nello Yemen<br />
© 2018 by Editrice LDC, Torino<br />
www.elledici.org<br />
Nakladnik i copyright za hrvatsko izdanje:<br />
© 2019 by Salesiana, Zagreb<br />
www.salesiana.hr<br />
Za nakladnika: Mihovil Kurkut<br />
Urednik: Nada Babić<br />
Prijevod: Sonja Vrca Miholić<br />
Lektura: Nada Babić<br />
Korektura: Željka Gmaz<br />
Grafičko oblikovanje korica: Ivana Štrbić<br />
Grafička priprema: Hrvoje Orlović<br />
Tisak: Kerschoffset d.o.o., Zagreb<br />
ISBN 978-953-205-193-3
Sestri Regini, sestri Juditi, sestri Anzelmi<br />
i sestri Margariti, četirima sestrama misionarkama<br />
ljubavi i još dvanaest osoba koje su ubili teroristi<br />
u Jemenu 4. ožujka 2016. godine.<br />
Njima posvećujem ovu knjigu.<br />
Dragocjena je u očima Gospodinovim<br />
smrt pobožnika njegovih.<br />
Psalam 116, 15
Toga su svećenika vjernici držali svecem još<br />
živa-živcata, a mene je oduševio više od ikakva<br />
superheroja.<br />
1. POGLAVLJE<br />
Sve je započelo<br />
u mojemu domu<br />
Zvao si me i vikao,<br />
probio si moju gluhoću;<br />
zabljesnuo si, sijevnuo si<br />
i rastjerao moju sljepoću...<br />
sv. Augustin<br />
Moja obitelj<br />
Nikada ne znamo kamo će nas odvesti život, što ćemo<br />
postati i što će od nas biti. Nešto neočekivano, neplanirano,<br />
a pogotovo ono neželjeno, stalno je u zasjedi i može<br />
iznenada banuti na naš put i zaustaviti nam hod ili ga štoviše<br />
skrenuti nepoznatim smjerom.<br />
To me i snašlo toga jutra 4. ožujka 2016., jutra kojega<br />
sam preskočio svakodnevno planiranje svojih obveza. A<br />
7
Sve je započelo u mojemu domu<br />
nikada ne bih ni pomislio da ću jednoga dana sjediti za<br />
računalom i pisati o svojemu životu koji je nenadano bio<br />
uzdrman jednim neočekivanim i nasilnim događajem.<br />
Nisam pisac po struci. Moje je obrazovanje bilo više<br />
tehničke nego književne naravi. Stoga mi se čini neprimjerenim<br />
na<strong>ziv</strong>ati se piscem. Pa ipak, evo me: jednostavno pišem<br />
o sebi, a jedino do čega mi je stalo jest ispripovijediti<br />
kako me Božja ruka spasila čudesnim zahvatom u moju<br />
svakodnevicu.<br />
Svećenik sam salezijanac, na pragu šezdesetih, i oduvijek<br />
sam žarko živio svoj misionarski po<strong>ziv</strong>, ali na jednostavan,<br />
uobičajen način. A tako djelujem i sada, kada moje<br />
ime i moje lice iskaču iz novina i televizija po čitavu svijetu,<br />
kada me stalno zovu da javno svjedočim o onih petsto<br />
pedeset i sedam dana.<br />
Uopće se ne osjećam kao kakav junak premda sam<br />
imao tjelesnu snagu da se više od godinu i pol dana odupirem<br />
zatvoreničkim mukama i nevoljama koje su mi oslabile<br />
tijelo, ali ne i dušu.<br />
Nisam iz bogate obitelj. No otkrio sam da posjedujem<br />
beskrajno bogatstvo: Bog me ljubi, a moja rodbina i subraća<br />
te mnogo divnih prijatelja poštuju me i vole.<br />
Rođen sam 18. kolovoza 1958. godine u Ramapuramu,<br />
na području Kottajam, u državi Kerala, u kućici koja je bila<br />
kuća molitve, ljubavi i radosti. Peti sam od nas sedmero:<br />
Matej, Rosama, Augustin, Marija i ja, a zatim Đoši i David.<br />
Moj se otac zvao Vorgiz, bio je poljodjelac. Pišem u prošlom<br />
vremenu „zvao se ... bio je“, jer on je već nekoliko godina<br />
u nebu. No još je uvijek jako prisutan u mojemu životu.<br />
Na drugačiji način, ali ipak stvaran.<br />
Ramapuram je selo poput mnogih drugih razasutih<br />
po mojoj zemlji, po Indiji. No to je i mjesto koje zaslužuje<br />
jedinstven prostor u povijesnom, vjerskom, kulturnom i<br />
8
Čudom živ<br />
književnom životu Indije. Primjerice, u tom je selu rođeno<br />
dvoje velikana književnosti na malajalamskom 1 jeziku:<br />
Ramapuramski Ratnik 2 (začetnik vanćippattu pjesništva,<br />
jednoga oblika pučke umjetnosti države Kerala) i književnica<br />
Lalithambika Antharđanam 3 . No to je i područje od<br />
vjerskoga značaja, kako za hinduse (Nalambalam Darshanam<br />
4 ), tako i za kršćane (domovina mnogih svetih osoba<br />
kao što su Theverparambil Kunđaćhan 5 , Mar Paremmakkal<br />
6 , upravitelj nadbiskupije Kodungalor itd.).<br />
Moje je selo poznato i po proizvodnji gume od lateksa.<br />
Zahvaljujući tomu, moja obitelj imala je sve potrebno za<br />
život. Obrađujući listove lateksa zarađivao sam trideset<br />
rupija (što iznosi četrdesetak centi eura). Od toga je novca<br />
moj otac uspio kupiti jednu kozu.<br />
Bila je dobrodošla u našemu domu, godinama smo doručkovali<br />
njezino mlijeko i objedovali sir koji je vješto pripremala<br />
moja majka. A bila nam je i draga družica u našim<br />
dječjim igrama.<br />
Malo pomalo, broj se koza povećavao, a moj otac postao<br />
je ponosnim vlasnikom nevelika uzgajališta koza, čime je<br />
dostojanstveno uzdržavao obitelj.<br />
Dan kada sam odbio moliti<br />
Moj otac zaista je bio poseban čovjek, iznimna osobnost<br />
koju vrlo dobro pamtim od svojih ranih dana.<br />
Dojmile su me se njegova velika ljubav prema molitvi i<br />
snažan osjećaj gostoljubivosti. Ljubazno se odnosio prema<br />
drugima, imao je srce otvoreno bližnjima, uvijek spremno<br />
svakomu pomoći. Te je vrline različitim načinima prenio<br />
na nas djecu.<br />
On me poučio i vrijednostima stvari i vrijednostima<br />
9
Sve je započelo u mojemu domu<br />
vjere, baštini koja će mi koristiti više puta u životu, posebice<br />
u teškim danima otmice. Ima jedan događaj koji bolje<br />
od mnoštva riječi ukratko prikazuje ozbiljnost mojega oca.<br />
Jedne je večeri cijela obitelj bila okupljena u uobičajeno<br />
vrijeme za molitvu. Bio sam pospan, od umora sam jedva<br />
stajao na nogama. Nisam imao volje moliti. Moj se otac nije<br />
dao smekšati, posjeo me za stol zajedno s ostalima. Uzrujao<br />
sam se i odlučio ne otvarati usta. Tada mi je, bez imalo<br />
kolebanja, otac odalamio zvonku pljusku koja je odjeknula<br />
prostorijom.<br />
Podigao sam pogled prema svojoj majci Thresiakkuti<br />
(Terezijica, tj. mala Terezija) koja je i sama bila iznenađena<br />
neuobičajenim očevim postupkom, ona me zagrlila i smireno<br />
mi pokušala objasniti kaznu koju sam primio: „Zlato,<br />
tata te udario jer nisi htio moliti s nama. Ako i možemo<br />
odbiti jelo koje hrani naše tijelo, ne bismo nikada smjeli<br />
odbiti jelo koje hrani našu dušu!“<br />
Dobro sam naučio lekciju. I bila mi je vrlo korisna za<br />
ostatak života, posebice kada sam bio postavljen za odgajatelja<br />
mnogim dječacima. Jedino čime se nikada ne ću<br />
služiti kao „podrškom“ svojim riječima bit će pljuske, jer<br />
pamtim što je govorio don Bosco: „Dječacima treba ponavljati<br />
sa strpljenjem i poniznošću: deset, stotinu, tisuću<br />
puta.“ U težim slučajevima vraćao sam se preventivnomu<br />
sustavu don Boscova odgoja: bolje unaprijed savjetovati<br />
nego kasnije kažnjavati.<br />
Takva je bila moja majka sa mnom i s mojom braćom:<br />
uvijek nježna, dobra i strpljiva. Od nje smo naučili cijeniti<br />
vrijednost i ljepotu molitve. Riječima i primjerom pomagala<br />
nam je da izrastamo u dobre kršćane i časne građane,<br />
obrazac koji ću kasnije upoznati kao čvrstu točku don Boscova<br />
odgojnoga sustava.<br />
Shvatio sam, posebice po svojoj majci, kako je potrebno<br />
troje da bi se izraslo u dobra kršćanina: obitelj ukorijenje-<br />
10
Čudom živ<br />
na u molitvi, okolina koja će stvarati i poticati vjeru i, naposljetku,<br />
ljudi koji će s radošću svjedočiti evanđelje.<br />
Svećenik onih posljednjih<br />
Na moj je duhovni razvoj, uz obitelj, utjecalo školsko i<br />
župno okružje. Pohađao sam školu koji su vodili karmelićani,<br />
okružen s puno ljubavi i malih znakova pažnje, odlazio<br />
u župu svetoga Augustina u kojoj se čuvaju relikvije<br />
blaženoga Augustina Theverparambila, poznatijega kao<br />
Kunđaćhan, što znači mali svećenik, svećeničić.<br />
Taj je nadimak dobio zbog niska i sitna stasa. Svoje je<br />
tjelesno obilježje pretvorio u prednost: govorio je da tako<br />
može bez poteškoća ulaziti u male i niske kolibe svojih<br />
župljana, a igrajući se s djecom osjećao se ... na njihovoj<br />
visini.<br />
Taj mali veliki svećenik zaokupio je moju djetinju pozornost.<br />
Toga su svećenika vjernici držali svecem još živa-živcata,<br />
a mene je oduševio više od ikakva superheroja. Svi su<br />
ga cijenili zbog njegova poslanja među harijanima 7 , to jest<br />
nedodirljivima, koje danas na<strong>ziv</strong>aju dalit.<br />
Njima je čitav svoj život posvetio blaženi Augustin<br />
Theverparambil, svećenik za kojeg bismo danas rekli da<br />
je snažan, hrabar i velikih sposobnosti. Zapravo, bio je to<br />
jednostavan čovjek, ponizan, neumoran u službi, potpuno<br />
posvećen skrbi o siromasima. U pratnji jednoga katehete<br />
pohodio je siromahe svaki dan: u njihovim kolibama ili na<br />
njivama. Poznavao je po imenu svaku osobu, od najmanje<br />
do najstarije.<br />
Kada bi završio posjet, u svoj bi dnevnik pomno bilježio<br />
podatke o svakomu tom siromahu. Unosio bi datume njihova<br />
rođenja, vjenčanja, prigode u kojoj su htjeli razgovarati<br />
s njim i ispovjediti se. Njegovih je štićenika bivalo sve<br />
11
Sve je započelo u mojemu domu<br />
više, uskoro su uz prvi dnevnik nastala još dva, toliko se<br />
ljudi obraćalo malomu svećeniku.<br />
I tako su mnogi među nedodirljivima, oduševljeni njegovim<br />
svjedočenjem i načinom života, pronalazili vjeru.<br />
No on je, prije kakvih potrepština, darivao sama sebe<br />
omogućujući da Božja ljubav isijava iz njegova srca i njegovih<br />
djela. Bio je pravi promicatelj bezuvjetne ljubavi. Na<br />
oca Augustina gledat ću kao na uzor u darivanju sama sebe<br />
Gospodinu i bližnjemu.<br />
Po<strong>ziv</strong> kojemu se nije moglo odoljeti<br />
U moju seosku župu povremeno su dolazili misionari.<br />
Svojim propovijedanjem sijali su sjeme po<strong>ziv</strong>a, a ono je u<br />
mojemu srcu ubrzo pustilo duboke korijene. Bio sam očaran<br />
njihovim riječima, žarom i snažnim duhom služenja<br />
koji su unosili u naviještanje evanđelja.<br />
Osim misionara koji bi navraćali u prolazu, mogao sam<br />
uživati i u prisutnosti mnogih drugih osoba koje su posvetile<br />
svoj život Gospodinu. Među njima su bili moji ujaci don<br />
Augustin Vićhat i don Abraham Ajkkara te bratić mojega<br />
oca, don Matej <strong>Uzhunalil</strong>, koji je bio utemeljiteljem prve<br />
salezijanske misije u Jemenu, no umro je 2015. godine. U<br />
meni je prekrasna uspomena na svečano ozračje koje bi<br />
zavladalo kada bi on došao u našu kuću. Svakomu bi od<br />
nas posvetio kakav ljubazan čin i punu pozornost. Unatoč<br />
poodmakloj dobi i bolesti koja mu je oslabila tijelo, govorio<br />
bi nam o mukama i izazovima s kojima se susretao kao<br />
misionar. Tako je bilo sve dok nisu završili njegovi zemaljski<br />
dani.<br />
Meni će on uvijek ostati primjer koji treba nasljedovati.<br />
Još jedan svećenik presudan za moj po<strong>ziv</strong> bit će don Filip<br />
Thajil, salezijanac kojega sam susreo kad sam išao u drugi<br />
12
Čudom živ<br />
razred srednje škole. I on je bio malen stasom, ali velik u<br />
po<strong>ziv</strong>u, pun životne snage i radosti. Govorio nam je o don<br />
Boscu, mladomu svećeniku koji je prispio u Torino tražeći<br />
dječake bez roditelja, napuštene na ulicama i besposlene,<br />
koji su završavali u zatvoru jer se nitko nije brinuo o njima.<br />
Gledajući ga, pomislio sam kako bih i ja trebao započeti<br />
službu odgajatelja i svećenika. Kasnije, kada sam ušao u<br />
salezijanski kolegij, naišao sam i na savjet koji je sâm don<br />
Bosco dao Franji Besuccu, jednomu od svojih najboljih<br />
dječaka: „Ako želiš postati dobar, čini samo troje i sve će<br />
biti dobro. (...) Evo ih: radost, učenje, milosrđe. To je velik<br />
plan, budeš li ga ostvarivao, moći ćeš sretno živjeti i činiti<br />
dobro svojoj duši.“ Radost, učenje, milosrđe – to je ono što<br />
sam želio steći.<br />
Svakim sam danom sve više osjećao koliko me privlači<br />
taj svećenik mladih. Svaka sumnja o mojoj budućnosti<br />
otklonjena je onoga dana kad je don Filip zapitao nas dječake<br />
ima li među nama tko spreman postati svećenikom i<br />
misionarom. Ja i moj kolega iz razreda pogledali smo oko<br />
sebe i, ne razmišljajući mnogo, podigli ruku, a srce kao da<br />
je htjelo iskočiti iz grudi. Odlučio sam. Više se ne ću vraćati<br />
unatrag. Želio sam postati svećenik. I to salezijanac.<br />
Godine prije aspirantata 8<br />
Završivši drugi razred srednje škole, započeo sam svoj<br />
put po<strong>ziv</strong>a u Vaduthali, u salezijanskoj srednjoj školi u<br />
pokrajini Ernakulam (Kerala, jugozapadna Indija). Doputovao<br />
sam autobusom. Tijekom putovanja glavom mi<br />
je prolazilo tisuću misli, tisuću pitanja, a srce mi je snažno<br />
udaralo. Stigao sam na odredište oko podneva, nakon<br />
nemalo sati putovanja. Našao sam se pred nizom bijelih<br />
dvokatnica s velikim prozorima. Zamišljao sam da se iza<br />
13
Sve je započelo u mojemu domu<br />
tih prozora nalaze dvorane pune svjetla. Predstavio sam<br />
se na ulazu u školu, tamo me je vrlo srdačno primio jedan<br />
salezijanac. S njime sam obišao školu okruženu širokim<br />
drvoredima, voćkama i vrlo visokim palmama. Zadivio me<br />
pogled na nogometno igralište koje mi se učinilo beskonačnim:<br />
predvorje meni čarobna i prekrasna svijeta!<br />
Prvi put u životu vidio sam don Boscov kip, a malo dalje<br />
i kip Dominika Savija, no njegovo sam lice vidio i prije,<br />
u jednoj kapelici u Ramapuramu. Započelo je moje novo<br />
iskustvo u proširenoj obitelji: s kolegama koji su dolazili iz<br />
svih krajeva Indije.<br />
Odjednom sam se našao u snažnu ritmu prvoga razdoblja<br />
školovanja: predavanja, poslovi, sport, glazba, engleski…<br />
Zapravo, nisam ni imao vremena zavlačiti se u<br />
labirint čežnje za roditeljima i braćom koji su ostali kod<br />
kuće. I zaista, svaki put kada bi na površinu isplivalo sjećanje<br />
na njih, pojavila bi se kakva dužnost ili nogometna<br />
utakmica što bi oslabjelo sjećanje i ublažilo tugu zbog njihove<br />
udaljenosti.<br />
Po završetku toga iskustva, u lipnju 1975. godine,<br />
prešao sam u salezijanski konvikt u Tirupaturu (u Tamil<br />
Nadu) na jednogodišnju pripravu za novicijat. Došao je<br />
moj otac donijevši mi odjeću potrebnu za boravak u kolegiju,<br />
a jedan me subrat otpratio na kolodvor u Ernakulam.<br />
Prisjećajući se prvih koraka na putu k svojemu po<strong>ziv</strong>u,<br />
osjećam da mnogo dugujem svojoj obitelji: uvijek su podržavali<br />
moj izbor i opskrbljivali me onime što je potrebno<br />
za život.<br />
Dok sam čekao vlak koji će me odvesti na novo odredište,<br />
promatrao sam krajolik. Bilo je oblačno jutro, ali zrak<br />
je bio vlažniji nego obično. Kapljice znoja klizile su mi niz<br />
leđa. U jednom sam trenutku na istom peronu zamijetio<br />
dječaka: činilo se da je moje dobi.<br />
14
Čudom živ<br />
Držao je kovčeg velik poput mojega, iste boje. I on je,<br />
isto kao i ja, nosio madrac. Pomislio sam da imamo isto<br />
odredište. Tek ću kasnije doznati njegovo ime: Emanuel<br />
Mevada. Jednoga će dana i on postati salezijanac i budući<br />
ravnatelj salezijanskih škola u gradu Irinđalakud, u Kerali.<br />
Ukrcali smo se u vlak. Prvi sam put prešao granice države<br />
Kerala i stigao u Tamil Nadu. Dojmilo me se mnoštvo<br />
koje se brzo kretalo širokim ulicama kao da im se nekamo<br />
žuri. Preplavio me snažan miris jasmina, cvijeta koji žene<br />
rado pričvršćuju na šešire kao malen, dopadljiv i vrlo prikladan<br />
ukras. Ulični prodavači te cvjetove nude kao velike<br />
ogrlice, stalno orošene da bi ostali svježi.<br />
Na putu sam naišao na malu skupinu djece, mnogi su<br />
bili bosi, ali dražesni i uredni u svojim školskim odorama.<br />
15
Pogovor<br />
Kad vam otmu sve,<br />
ostat će vam dvije ruke;<br />
sklopite ih na molitvu,<br />
pa ćete tada biti najjači!<br />
bl. Alojzije Stepinac<br />
Evo me, spreman sam…<br />
Iako naš uljudbeni krug živi svega nekoliko desetljeća u<br />
internetskom dijelu globalnoga sela, tj. ondje gdje je jučerašnja<br />
vijest već zaboravljena, gdje današnja vijest vrijedi<br />
onoliko koliko vrijedi iščekivanje sljedećih vijesti o njoj,<br />
čini se da ipak ima vijesti koje se pamte duže. To su najčešće<br />
vijesti o čemu što izmiče ili se protivi svijetu kojim<br />
se upravlja politikama, znanošću, tehnologijom i vojnom<br />
silom. Riječju: prirodne katastrofe ili kakve neobjašnjive<br />
141
Pogovor<br />
pojave, tj. čuda, sve ono pred čim suvremeni čovjek zanijemi.<br />
Stanovnik globalnoga sela nema mnogo vremena za<br />
sve vijesti, stoga one trebaju kratko i dojmljivo prenijeti<br />
poruku.<br />
Na sreću, u tom selu još uvijek ima onih koji čitaju knjige,<br />
i ne toliko one na elektroničnim zaslonima koliko one<br />
čije raskriljene korice drže među dlanovima. Naslovnica<br />
ove knjige, skupa s naslovom i podnaslovom, kaže naizgled<br />
sve: riječ je o svećeniku, to se lako zaključuje po rimskom<br />
kolaru, tj. krutoj bijeloj vrpci u ovratniku crne košulje te<br />
po rukama sklopljenim na molitvu. Podnaslov svjedoči da<br />
su toga svećenika isilovci držali zatočenim petsto pedeset<br />
i sedam dana. Logično je da je takav čovjek čudom živ jer<br />
ga je zatočila skupina koja zatire sve što je kršćansko: ubija<br />
svećenike, redovnike i redovnice te ruši crkve.<br />
Iako bi se ovu opsegom neveliku knjigu moglo nazvati<br />
kraćom, površan bi ju čitatelj teško nazvao dojmljivom.<br />
Naime, knjiga je napisana jednostavnim jezikom, a njezin<br />
autor kao da se čuvao iznošenja dojmova držeći se golih<br />
činjenica, jasno je lučio događaje od doživljaja. Dojmljivost,<br />
kao ključni dio poželjne poruke, izrečen je brojem<br />
dana u zatočeništvu (557) što je osamnaest mjeseci ili godinu<br />
i pol dana. Iako je riječ o istoj količini vremena, drugačije<br />
ćemo doživjeti don <strong>Tom</strong>ovo zatočeništvo izrečemo<br />
li ga brojkom kojom je naveden svaki pojedini dan ili svaki<br />
provedeni mjesec jer dan u zatočeništvu može biti dug kao<br />
mjesec, a mjesec kao godina.<br />
Ova knjiga nadilazi „dojmljivost“, ona govori o dubljemu<br />
i višemu, ona može postati zrcalom svojemu čitatelju jer<br />
ispod jednolične površine nizanja događaja teku ponornice:<br />
među prvima su obiteljska, rodnoga mjesta i zavičajna,<br />
u drugom su redu skrivene želje i snovi, osobe koje su autoru<br />
bile uzorom te salezijanski odgoj i pogled na svijet,<br />
potom mjesta u kojima je radio i ljudi s kojima je živio.<br />
142
Čudom živ<br />
Zatočenik don <strong>Tom</strong>, čovjek s povezom na očima, čovjek<br />
krhka stasa i takva zdravlja (imao je šećernu bolest) iz tih<br />
je ponornica mogao crpsti vodu živu u danima tjeskobe i<br />
nevolje, od otmice 4. ožujka 2016. do oslobađanja 12. rujna<br />
2017.<br />
<strong>Tom</strong> <strong>Uzhunalil</strong>, dječak<br />
U obiteljskomu domu upio je sustav vrijednosti koji bi<br />
se slobodno mogao izreći Benediktovim ora et labora: zarađeni<br />
je novac davao ocu i tako znatno pomagao obitelji.<br />
Njegov mu je otac jednim činom, koji će dječak pamtiti dok<br />
je živ, pokazao da je molitva iznad novca, da nema izlike<br />
za odustajanje od molitve. Njegova je majka bila oličenje<br />
majčinske strpljivosti i nježnosti, i ne samo njemu nego<br />
svima u obitelji.<br />
Malajalamski jezik i njegov rodni Ramapuram iznjedrio<br />
je pjesnike, književnike i više svećenika, među kojima<br />
je bio i jedan crkveni dostojanstvenik koji je postigao<br />
mnogo za jedinstvo Siro-malabarske i Katoličke crkve, a<br />
ujedno je bio i prvi indijski putopisac uopće. Dva su svećenika<br />
osobito utjecala na nj: jednoga su zvali Kunđaćhan, tj.<br />
Svećeničić, koji je za života bio na glasu svetosti, umro je<br />
kad je don <strong>Tom</strong>u bilo petnaest godina, proglašen blaženim<br />
kada je don <strong>Tom</strong> imao četrdeset i osam godina. Drugi je<br />
svećenik bio njegov stric don Matej <strong>Uzhunalil</strong>, utemeljitelj<br />
prve salezijanske misije u Jemenu. Don <strong>Tom</strong> je imao razloga<br />
radovati se svojim korijenima, njegovati ih i ponositi se<br />
njima, osjećati zavičaj kao duhovni dom.<br />
Zadivljenost, začuđenost ili zanesenost dragocjeni su<br />
suputnici na putu od djetinjstva do zrelosti, mladi teže<br />
onomu čemu se dive, što im se ono čemu se dive čini daljim,<br />
to više skrivaju svoju težnju, a ona u njima zato biva<br />
143
Pogovor<br />
jačom. Odrastati u mnogočlanoj obitelji kojom ljubavlju<br />
i pravednošću upravljaju roditelji, kolikogod se to danas<br />
čini nerazumljivim i neshvatljivim, znači živjeti u snažnim i<br />
isprepletenim suodnosima s braćom, sestrama, rodbinom<br />
i susjedima. Ponajprije to znači biti okrenut (i izložen)<br />
ljudima, osobito onima koji su uzor zajednici, poštovani i<br />
časni. Iako takve zajednice nerijetko nemaju savršene životne<br />
uvjete, u njima se ne teži toliko za posjedovanjem<br />
stvari, primjerice kao danas.<br />
„Ako si posijao u carstvu misli, urod možeš žeti bez<br />
srpa“, kaže jedna malajalamska poslovica, tako su ta dva<br />
svećenika i ne znajući, posijala sjeme svećeničkoga zvanja<br />
u srce ramapuramskoga dječaka <strong>Tom</strong>a. Obojica svećenika<br />
iz njegove sredine bila su mu uzorom. Trećega će svećenika<br />
upoznati u drugomu razredu srednje škole, taj će mu<br />
svećenik čiji je stas nalikovao Kunđaćhanovu pripovijedati<br />
o don Boscu i Franji Besuccu što će biti neodoljiv poticaj<br />
da dječak <strong>Tom</strong> ostvari svoju želju i pridruži se svećenicima<br />
– don Boscovim sinovima. I prije aspirantata, već je osjećao<br />
da želi biti i misionarem i salezijancem.<br />
<strong>Tom</strong> <strong>Uzhunalil</strong>, salezijanski bogoslov<br />
i svećenik<br />
Koliko god stanovnici globalnoga sela mogli doprijeti<br />
do svih vrsta obavijesti i različitih spoznaja, ipak do mnogih<br />
bitnih, rekla bih i zadivljujućih, nikada ne dođu jer ne<br />
znaju za njih. Među takvima su djela koja su činili, a i danas<br />
ih čine u Indiji don Boscovi sinovi – Indijci. Obrazovanje<br />
mladih svakako je conditio sine qua non svakoga napretka,<br />
no samo obrazovanje ne može mnogo, jer razvija tek<br />
jednu od mnogih značajki ljudskoga bića. Don Bosco, tj.<br />
salezijanci djecu i mlade prije svega odgajaju, pomažu im<br />
144
Čudom živ<br />
da izrastu u čestite ljude, da budu dobri kršćani, a to znači<br />
i pošteni građani. Za kršćane odgajati uvijek znači evangelizirati<br />
jer samo je u Isusu Kristu čovjek doista čovjek.<br />
Don <strong>Tom</strong> pomno je izabrao svoje svećeničko geslo Služiti,<br />
a ne biti služen, i još ga se pomnije držao. Poučavao<br />
je dječake elektronici u salezijanskoj tehničkoj školi Sveti<br />
Mihael u Gunturu, gdje je bio i nastavnikom i ravnateljem;<br />
u Kolkati je bio poučavateljem informatike; u prihvatilištu<br />
za djecu s ulice u gradu Koćiju postigao je da se uvedu telefoni<br />
za hitne zahvate na kolodvorima i okretištima autobusa,<br />
čim bi se podigla slušalica takva telefona javljala bi<br />
se dječja linija pa bi se znalo gdje je po<strong>ziv</strong>atelj kojemu je<br />
potrebna pomoć.<br />
Don <strong>Tom</strong> daje tek naznake kakve je sve pothvate poduzimao:<br />
od obučavanja žena šivanju i krojenju sve do<br />
omogućivanja malih kredita za potporu tim njihovim poslovima,<br />
od gradnje kuća za siromahe do rada na postizanju<br />
boljih susjedskih odnosa među onim „sretnicima“<br />
– najsiromašnijima od siromašnih – koji su uselili u prve<br />
kuće dok su, u isto vrijeme, salezijanske prostorije bile bez<br />
sanitarija i privlačno mjesto zmijama u doba zahlađenja.<br />
Kao da je sve to njegovu srcu bilo malo, kao da to još<br />
nisu bili zreli klasovi onoga sjemena što je niknulo na ramapuramskom<br />
tlu, kao odraz misionarskoga djelovanja<br />
njegovih uzora: Kunđaćhanova s nedodirljivima i don Matejeva<br />
u Jemenu. U osamnaestoj godini svojega svećeništva<br />
u don <strong>Tom</strong>u još uvijek tinja želja da bude misionarom.<br />
Osamnaest je godina u njemu živjela misao sv. Ljudevita<br />
M. G. Montfortskoga koja mu je došla na pamet u času ređenja:<br />
„Bog Otac želi po Marijinu zagovoru imati djecu sve<br />
do kraja svijeta.“ Osjećao je kako je s Marijom na sigurnu.<br />
Gdje god da je djelovao kao svećenik, don <strong>Tom</strong> revno i<br />
samozatajno obavlja sve svoje dužnosti uvijek se oslanjajući<br />
na Providnost, stalno ističući druge koji su mu pomo-<br />
145
Pogovor<br />
gli jer su bili blizu, jer su bili ljubazni, jer su mu dopustili...<br />
Gotovo bi se reklo da se sve događalo bez njega, a zapravo<br />
bi sve počinjalo s njime jer on je dobivao pomoć od različitih<br />
ustanova (a dobiva onaj koji traži), njega je nadahnula<br />
Gandhijeva priča o raju i paklu pa je učinio dobro tamo<br />
gdje je prijetila opasnost da bude loše. Ni u jednom događaju<br />
nije zaboravio ukazati na ljubav i dobrotu bližnjih.<br />
<strong>Tom</strong> <strong>Uzhunalil</strong>, misionar i zatočenik<br />
Iako je don <strong>Tom</strong> rođen i stasao u zemlji mnogih vjera i<br />
mnogih naroda, nigdje kao u Jemenu – zemlji sa zanemarivim<br />
brojem katolika – nije tako doživio snažno izraženu<br />
potrebu vjernika za sakramentom ispovjedi i pričesti. Čežnja<br />
i potreba za otajstvom Božje ljubavi kojim Gospodin<br />
jača i krijepi svoj narod, bila je jača od napora i nemale<br />
žrtve da se iz najudaljenijih mjesta dođe na euharistijsko<br />
slavlje gdje se otajstveni Bog pokazuje, predaje, razlama i<br />
nudi u prilikama kruha i vina, po rukama svećenika koji<br />
odrješuje i nudi Božje praštanje. To je osnaživalo i krijepilo<br />
don <strong>Tom</strong>a, zanosilo ga, činilo ga udivljenim… Kao da su<br />
se tada u njegovu duhu stapali dječak i svećenik, djetinja<br />
nevinost i muževna snaga. Je li to bila priprava za dane nevolje<br />
i zarobljeništva?!<br />
Dok čitamo te retke, mi u Hrvatskoj možemo biti zadovoljni<br />
znajući kako su svuda oko nas crkve i zvonici, no<br />
ima li u našim srcima onakve čežnje za euharistijom kakva<br />
je u jemenskih katolika?! Bismo li činili onako kako čine<br />
oni?!<br />
Čitatelju ovoga pogovora, već je poznato što se zbilo s<br />
don <strong>Tom</strong>om netom što su ga posjeli na onaj stolac u jednoj<br />
prostoriji hospicija misionārkā ljubavi, a što sve u pet stotina<br />
pedeset i sedam dana zatočeništva. Zaustavi li se naša<br />
146
Čudom živ<br />
misao samo na događajima, mučnima i teškima koje je don<br />
<strong>Tom</strong> strpljivo podnosio, može se dogoditi da nam promakne<br />
don <strong>Tom</strong>ova sasvim posebna osobnost.<br />
Možda ćemo propustiti priliku da zamijetimo kako je<br />
don <strong>Tom</strong> imao oko za ljepotu svakodnevice: u srednjoškolskim<br />
je danima zamijetio vijence jasmina i kapljice vode<br />
na njihovim laticama ili pak skupinu djece koja su bila<br />
„dražesna i uredna“ premda se prvi put nalazio u gradu<br />
izvan granica svoje države. Zalijevao je biljke oko hospicija<br />
u Adenu, zamjećivao sitnice koje je trebalo popraviti, divio<br />
se zvjezdanu nebu i Mjesecu, rumenilu sunčeva zalaska u<br />
saudijskoj pustinji, uživao u toplini pijeska među prstima<br />
s istom zahvalnošću kojom je promatrao znamenitosti Rima.<br />
Nije teško ni uočiti njegovu želju da bude koristan, da<br />
ugodi drugima, ali ne samo kao učitelj nego kao onaj koji<br />
će pomoći samozatajno, neopazice: popravlja plinomjer,<br />
priprema proizvodnju plina, popravlja slavinu svojim<br />
otmičarima, ne zamjera nikomu, primjećuje i zahvaljuje<br />
za svaki ljudski čin svojih otmičara, ali ne da bi im ugodio<br />
ili bio bolji u svojim očima nego zato što želi prepoznati i<br />
učiniti ljubaznost … To je najučinkovitija preprjeka mržnji<br />
koja se u onim okolnostima mogla roditi svakoga dana i<br />
rasti svakoga sata. Uostalom, nije li, skupa sa svojom braćom,<br />
pazio da ne naškodi ni onoj zmiji otrovnici koja im je<br />
dopuzala u spavaonice?!<br />
Očite su poniznost i skromnost autora ove knjige, to je<br />
svakako dio lijepa gandhijevskoga i kršćanskoga naslijeđa.<br />
Poman će čitatelj primijetiti da je don <strong>Tom</strong> sačuvao bilježničicu<br />
i olovku i ključeve, ali ne i svoje naočale i cipele jer<br />
je ponajprije okrenut potrebama drugih. Vidjet ćemo to u<br />
njegovu odnosu prema svim svećenicima, osobito prema<br />
poglavarima, a zablistat će u svakom njegovu obraćanju<br />
nakon oslobađanja jer će uvijek počinjati zahvaljivanjem<br />
147
Pogovor<br />
Bogu Svemogućemu. Na uvrjedljivo novinarsko pitanje<br />
odgovorit će navodeći don Boscove riječi. Zahvalnost izriče<br />
u svoje ime, a mudrost, znanje i dobrotu pripisuje višima<br />
od sebe ne zaboravljajući to nikada istaknuti.<br />
Na koncu, don <strong>Tom</strong> je prije svega molitelj, tek se u toj<br />
njegovoj značajci vidi što mu je bilo najteže u zatočeništvu:<br />
nedostajalo mu je Sveto pismo, brevijar, molitvenik…<br />
Nadoknađivao je to prisjećajući se psalamskih stihova,<br />
zahvalama na svemu što ga je snašlo, hvalio je Gospodina<br />
zbog ljepote svega stvorena, što su to mogle vidjeti njegove<br />
oči. U srcu i duhu svakodnevno slavi svetu misu.<br />
Uistinu je dirljiva njegova muka u prisjećanju riječi<br />
molitve sv. Bernarda iz Clairvauxa. Uviđamo kako se molitva<br />
pamti cijelim tijelom, kako se tako i pri<strong>ziv</strong>a u sjećanje.<br />
Kako „dohvaćene riječi“ dobivaju osobitu puninu, kako se<br />
prelijevaju iz misli u zvuk iz zvuka u srce, kako krijepe,<br />
umiruju, ohrabruju i tješe. Kako godi duhu i nepcu kada se<br />
ponavljaju… Povrh svega, svjedočimo kako molitva čini da<br />
don <strong>Tom</strong> sa sigurnošću kaže kako je Gospu „osjećao kao<br />
uvijek prisutnu mamu“. Na mnogim ćemo mjestima pročitati<br />
kako don <strong>Tom</strong> moli ponavljajući rečenice Svetoga pisma<br />
ili riječima svetaca, no ipak najčešće dugo razgovara<br />
s Bogom, dobiva potvrdu da ga Bog čuje, da odgovara na<br />
njegova pitanja.<br />
Mi se čitatelji možemo osvjedočiti kako ga Bog poučava<br />
ili oblikuje na osobit način: od onoga dana kada su isilovci<br />
banuli u hospicij bešćutno ubijajući pred njegovim očima<br />
te u mnogim danima kada je bio vezan i imao povez na očima,<br />
u mnogim mjesecima kada nije izlazio iz sobe – u don<br />
<strong>Tom</strong>u nestaje strah i raste mir usprkos boli za ubijenima.<br />
Zacijelo smijemo zaključiti da su to plodovi mnogih sati<br />
koje je don <strong>Tom</strong> proveo u klanjanju pred Presvetim Sakramentom,<br />
u ljubavi prema Isusu – svojemu Gospodinu. Ta<br />
ljubav nije samo ona koja prima, to je djelatna ljubav, rev-<br />
148
Čudom živ<br />
na i zauzeta. Vidimo ju u don <strong>Tom</strong>ovoj tuzi zbog razbacanih<br />
posvećenih hostija u opljačkanoj crkvi, u skrbi kojom<br />
posvećene hostije i ulje iz vječnoga svjetla stavlja ispred<br />
brige za vlastiti život dok uokolo zvižde metci, pronalazimo<br />
ju u radosti zbog njegove pomisli da se možda, u automobilskom<br />
prtljažniku u koji su ga ugurali, nalazi i kalež.<br />
Bačeno sjeme mržnje nije moglo proklijati u njegovu srcu<br />
jer se napajao sjećajući se Isusovih riječi. Štoviše, gdje god<br />
može, <strong>Tom</strong> traži i prepoznaje znakove ljudskosti u svojim<br />
otmičarima i „čuvarima“, a sve to čini Riječ.<br />
Vječno živa Riječ nadilazi ljudske riječi, nadilazi ljudska<br />
sredstva, nadilazi globalna sela i globalne mreže i dolazi<br />
svakomu čovjeku, srcu svake osobe gdje god bila, u planinskim<br />
ili pustinjskim bespućima. Don <strong>Tom</strong>ovi zatočenički<br />
dani završavaju na granici između Jemena i Omana, u pustinji<br />
koja u njegovu slučaju, gotovo doslovno, biva povlašteno<br />
mjesto i kušnje i spasenja.<br />
Kao da je don <strong>Tom</strong> trebao sve to proći da bi i nama<br />
svojim životom posvjedočio da se neprijatelj ne mora i ne<br />
smije mrziti, da se može oprostiti neoprostivo, ali samo<br />
onako kako kaže Riječ: „Što god moleći pitate, vjerujte da<br />
ste to već primili, i bit će vam. Kad stojite i molite, oprostite<br />
ako imate što protiv koga, da i vama otac vaš nebeski<br />
oprosti vaše grijehe.“<br />
Ovo je knjiga o toj rečenici.<br />
Priređivači<br />
149
SADRŽAJ<br />
J<br />
1. POGLAVLJE - Sve je započelo u mojemu domu ..............<br />
2. POGLAVLJE - Prvi koraci u salezijanskom životu .........<br />
3. POGLAVLJE - Torba s velikim darovima ..............................<br />
4. POGLAVLJE - U zemlji jasmina ............................................<br />
5. POGLAVLJE - Rat bez kraja ....................................................<br />
6. POGLAVLJE - Napad .................................................................<br />
7. POGLAVLJE - Dani zatvoreništva .......................................<br />
8. POGLAVLJE - Moja zahvala tebi, Gospodaru života .....<br />
9. POGLAVLJE - Slobodan nakon petsto pedeset i<br />
sedam dana ................................................................................<br />
10. POGLAVLJE - Povratak kući ...............................................<br />
11. POGLAVLJE - Dva načina kako živjeti život ....................<br />
Pogovor .............................................................................................<br />
Bilješke ..............................................................................................<br />
7<br />
17<br />
25<br />
35<br />
49<br />
63<br />
75<br />
91<br />
99<br />
107<br />
119<br />
141<br />
151
Change language