Zadarska Brodarica (Bez nebuloznih urednčkih intervencija)

2 

Pietro Corponese, Detalj plana Zadra iz 1765.

Abdulah Seferović Sefi 

ZADARSKA BRODARICA 

(BEZ NEBULOZNIH UREDNIČKIH INTERVENCIJA) 

Zadar 2019. 

3

SADRŽAJ 

UMJESTO PROSLOVA ………………………………………… 7 

KORIJENI GRAĐANSKOG IDENTITETA……………………. 8 

I. SFINGA OSTVARUJE LJUBAVNE ŽELJE…………………. 9 

II. BUĐENJE TRNORUŽICE…………………………………….23 

III. NOVI ZADAR………………………………………………….37 

IV. BOMBARDERI NISU POŠTEDJELI BRODARICU……….47 

V. PUTOKAZI SOCIJALNE STRUKTURE……………………..53 

VI. PROSTORI SJEĆANJA……………………………………… 63 

VII. U KONTEKSTU URBANE KULTURE…………………… 77 

VIII. PUT U MAGIJU PROŠLOSTI……………………………. 87 

IX. „KAO BUJNA MASLINA U POLJU“………………………101 

BIBLIOGRAFIJA…………………………………………………113 

IZVORI SLIKOVNIH PRILOGA………………………………116 

4 

Str. 5: Pogled s juga preko Poluotoka na Brodaricu, 1985. 

(Foto: A.Seferović)

5

6

UMJESTO PROSLOVA 

(„ISPRAVAK KRIVOGA NAVODA“) 

Koncem 2018. godine Matica Zadrana objavila je monografiju 

Zadarska Brodarica, u kojoj je urednik na više mjesta 

izmijenio tekst u dijelu knjige pod naslovom Korijeni građanskog 

identiteta, a da nije zatražio imprimatur autora. 

Dio intervencija proveo je na osnovi toga što drži kako Zadrani 

„povijesni poluotok“ nazivaju Grad (str. 47), jer – kako 

navodi - „Niti je grad Zadar otok, a niti je poluotok, već je 

to drevni tisućljetni STARI GRAD“ (str. 49), dok je pojam 

Poluotok „zemljopisni toponim!“ (str. 84). 

Polazeći od tih premisa promijenio je formulaciju „Dvije 

obale, onu na Poluotoku ...“ u „onu na starom Gradu“ ili 

„lanac između Poluotoka i lukobrana“ u „lanac između Grada 

i lukobrana“ (str. 285). Naslov (i tekst) „prijevoz putnika 

s kopna na Poluotok“ postao je „prijevoz putnika s kopna u 

Grad“ (str. 293). 

Takve su izmjene prakticirane čak i u citatima. U navodu 

teksta Ante Perkovića stajalo je: „između Lančanih vrata na 

Poluotoku“ i „s Poluotoka na Obalu kneza Trpimira“, ali je 

preinačeno u „između Lančanih vrata u Gradu“ i „iz Grada 

na Obalu kneza Trpimira“ (str. 292)! U Informacijskoom 

izviješću iz 1908. formulacija „povezivanju poluotoka“ postala 

je „povezivanju starog Grada“ (str. 303)! 

Druga skupina intervencija nije ništa manje bezazlena. Držeći 

kako uvalu u kojoj je Sfinga treba nazivati isključivo 

Dražanica vela (str. 175 – 176), odbacuje naziv Uvala maestrala 

(str. 310), iako je izričito upozoreno kako je taj toponim 

upisan na oficijelnoj karti Državne geodetske uprave 

(str. 335). Da bi zbrka bila još veća, u nekim poglavljima, 

kao u onom pod naslovom Put u magiju prošlosti (str. 332), 

tekst nije promijenjen. Na koncu, kada čitatelj pogleda položaj 

Brodarice na planu Zadra (str. 281 i 315) naći će ondje 

samo Uvalu maestrala i Dražanicu, ali ne i Dražanicu velu. 

Str. 8: Fedor Karacsay, Pogled sa 

sjevera, akvarel, oko 1840. (detalj). 

Ima toga još, kao što je prisvajanje cijelih dijelova teksta (sa 

str. 335 na str. 175) ili promjena imena vile Tamino u vila 

Dirce, bez ikakva obrazloženja. No već je i ovo dostatno za 

„ispravak krivoga navoda“ i objavu integralnoga teksta u 

odvojenom, makar i digitalnom izdanju. 

7

KORIJENI GRAĐANSKOG IDENTITETA 

Korijeni građanskog identiteta Zadra naširoko su razgranati prostorom 

Brodarice. Njezina urbana fizionomija rasla je zajedno s 

Novom rivom (1875), legendarnom kavanom Central (1891), prvim 

razglednicama (1892), hotelom Zagreb (1902), prvim stalnim 

kinom (1907) …! Na Brodarici su podignute prve građanske 

vile i prva gradska kupališta, uređeni prvi prostori razbibrige i 

prva prizorišta javnoga života, udomljen veslački i jedriličarski 

klub… Ona je mjesto susreta Mediterana i Mitteleurope, prostor 

stare slave Luxarda i Vlahova. 

Namjerno odbačene u kulturni zaborav, oznake tog i takvog razdoblja 

ponovno postaju prepoznatljive. Bez Brodarice se ne može 

govoriti o urbanom identitetu Zadra. Uvijek je bila dio Grada. 

Dvije obale, onu na Poluotoku i onu na Brodarici, neraskidivo 

veže more. Teško se domisliti što bi Brodarica značila bez Zadra, 

ali je posve jasno kako Zadar bez nje ne bi bio ono što jest. Ona 

je sastavni dio luke, onoga najvrjednijeg što je Grad imao u povijesti, 

njezin posebno zaštićen i dubok dio. Ulaz u Zadar s kopna 

štitila su Kopnena vrata, a s mora lanac između Poluotoka i lukobrana 

na Brodarici. 

Već je samo ime Brodarice znak (Nomen est omen)! Znači 

„pristanište pogodnog prijeplova između dva kopna“ (Vl.Anić). 

Dio područja Brodarice na Turističkom 

planu Grada 

Na latinskom je to bio Barcagnum ultra portum Iadre 

(Barkanja s onu stranu luke Zadar). I Preko na otoku Ugljanu 

označavalo se u dokumentima kao possessione Ultra Barcagnum 

in insula S. Michaelis, jer se nalazi točno nasuprot Zadru, 

na najbližem mjestu na koje se iz Grada dolazi barkom (Jakšić, 

2010:317). Talijanski naziv barcagno pak kombinira značenja 

riječi barca (čamac, brodić) i varcare (prijeći ili prelaziti preko). 

U svakom slučaju, radi se o prijeplovu ili prijelazu, odnosno 

o mjestu na kome su Poluotok i kopno od davnina povezani 

morskim putem. 

U antici je preko Brodarice vodio najkraći put u sjeverni dio 

zadarskog agera koji se prostirao od Dikla, preko Bilo briga, do 

Bibinja. I danas besprijekorno ravna Ulica Nikole Tesle i Put 

Plovanije (u susjednoj Voštarnici) podsjećaju na pravilan raster 

četverokutnih čestica (centurija) rimskog agera. Na Brodarici 

pak ulica Put Nina dijelom je stara antička cesta Jader - Aenona, 

a Put Dikla vodio je u antički Duculum. 

To što je Brodarica bila slabo nastanjena ne znači da je bila 

pusta i beživotna. Imala je drukčiju gradsku funkciju. Nju je, 

kao i Barcelonu, „more vuklo zaleđu, zaleđe vraćalo moru“. 

8

I. SFINGA OSTVARUJE 

LJUBAVNE ŽELJE 

9

U ovoj vrsti magije pomoć se najprije može očekivati od Sfinge 

– Sfinga ljubomorno krije tajnu o sebi, ali podjednako teatralizira 

prostor i život oko sebe, a javni je prostor uvijek nositelj 

kolektivne memorije i urbane svijesti 

Koliko god suvremena revitalizacija urbanog senzibiliteta sve više potiče 

potragu za duhom Brodarice (genius loci), toliko su u tome, kao u svakom 

prizivanju duhova, od malene ili nikakve pomoći turistički vodiči i kulturnopovijesni 

priručnici. 

„Valorizacija baštine ne može se temeljiti samo 

na znanstvenom čitanju povijesnih slojeva, nego 

i na analizi karaktera života građana koji nastanjuju 

te slojeve baštine“, ustvrdio je svojedobno 

Vedran Mimica (Šarac, 2013), dok je Ivo Babić 

primijetio kako je „građanstvo (...) koje živi sa 

svojim gradom, ono koje prenosi urbanu memoriju 

i kolektivni duh, najvrjedniji urbani supstrat“. 

Stoga se u ovoj vrsti magije pomoć najprije može 

očekivati od Sfinge! Krijući tajnu o sebi, ona 

ljubomorno teatralizira prostor i život oko sebe. Javni je prostor, pak, uvijek 

bio nositelj kolektivne memorije i urbane svijesti. Otkad se o Sfingi ne govori 

kao o (bezvrijednom) umjetničkom djelu već kao o kulturnom objektu, oslobodila 

je značenjske slojeve i uzdigla se u svojevrsni zaštitni znak Brodarice. 

Nju čuvaju, oštećuju, njeguju i zapostavljaju. Po njoj šaraju grafite, o njoj 

studenti raspravljaju na Festivalu znanosti pod naslovom „Sfinga u Zadru - 

jučer - danas - sutra“; učenici srednjih škola provode građansku akciju u 

sklopu međunarodnog projekta Art of Democracy. 

„Sfinga je, rekao bih, romantični simbol grada Zadra. Dio je identiteta građanskog 

Zadra, pa iako nije spomenik kulture, važan je spomenik načina života 

jednog vremena“, izjavio je 2013. godine Miljenko Domijan, ondašnji 

glavni konzervator za nepokretnu baštinu pri Ministarstvu kulture RH. 

Kako bilo da bilo, Sfinga je sveudilj zrno zbilje i oblak tlapnje. Zna se kako 

ju je 1918. dao sagraditi zadarski konzervator i slikar Ivan Smirić (1842 - 

1929) u parku svoje vile, a sve ostalo, od toga da je spomenik prerano preminuloj 

supruzi, pa do toga da skriva blago, samo su maštovite poetske poruke i 

tvorbe u kojima se prepliću mjesta pamćenja (loci) i slike pamćenja 

(imagines). 

Kada, primjerice, mladi pričaju (i vjeruju) kako Sfinga ostvaruje ljubavne 

želje, zato što je podignuta u spomen voljenoj ženi, tada je to ulazak u magiju 

prošlosti s dvostrukom dimenzijom, vremenskom i prostornom, ali i pretvorba 

povijesti u privatnu i kolektivnu mitologiju. Uostalom, baština posjeduje 

i neopipljivu, nematerijalnu dimenziju, očuvanu u pamćenju. 

10

Zadar i okolica, konac XIV. st. 

Na karti iz 1570. u bečkom Kriegsarchivu ucrtan je položaj crkve sv. Jakova 

11

Brodarica i uvala Vrulje pod zaštitom sv. Jakova - U 

opsadi Zadra, 1346, konstruktor bojnih naprava samoga 

je sebe katapultirao s Brodarice na Poluotok 

Središte povijesne energije na Brodarici (u srednjem vijeku Barcaneum) 

zacijelo treba tražiti na zapadnom rtu uvale Vrulje. Nažalost, 

suvremena je urbanizacija nesmotreno zbrisala sve ostatke 

toga kultnog mjesta, čak je onemogućila javni pristup cijeloj 

zapadnoj obali Vrulja. 

Od davnina, vjerojatno od 1194, ondje je stajala crkva posvećena 

- znakovito je - sv. Jakovu, zaštitniku putnika. U dokumentu 

od 7. kolovoza 1284, pak, doslovce stoji „actum in curia s. Jacobi 

ultra portum Jadrae“. Pretpostavlja se kako je njezin romanički 

portal, na kojem je uklesana godina posvete, kasnije ugrađen 

u župnu crkvu u Zemuniku. 

Nije bez značenja podatak o izvorima pitke 

vode u neposrednoj blizini crkve sv. Jakova. 

Godine 1289. spominje se obradiva 

zemlja „poviše Vrulje“ (supra Urullam), a 

na zemljovidu iz 1560. na tom je mjestu 

označen zdenac, „što bi svjedočilo da su u 

to vrijeme vrulje bile ograđene i svrsishodno 

adaptirane“ (Petricioli, 1976:23). 

Na velebnom Tintorettovu platnu u Duždevoj 

palači (Sala dello Scrutinio), evociran 

je sukob Mlečana i vojske kralja Ludovika 

Anžuvinca ispred Zadra, 1346. godine. U 

posvemašnjem metežu ljudi, brodova, konja, 

strijela i ratne tehnike, teško je identificirati 

Zadar, a još teže Brodaricu. Umjesto toga, lakše je u toj 

gužvi zamisliti groblje uz crkvu sv. Jakova, gdje su bili postavljeni 

katapulti za lansiranje kamenih gromada na zadarske bedeme. 

Ondje je neki Francesco dalle Barche, konstruktor bojnih 

naprava u vojsci kralja Ludovika, samoga sebe dao prebaciti katapultom 

na Poluotok (Sabalich, 1925:19)! 

Krcalište stoke, 1754. 

Zvuči ludo, ali i rat nije ništa pametniji. 

Ime crkve sv. Jakova s vremenom se proširilo na cijelo okolno 

područje koje se dugo nazivalo Brodarica sv. Jakova i Uvala sv. 

Jakova. Istina, uvala se jedno vrijeme nazivala i Valle del Conte, 

po tome što je neki grof imao ekskluzivno pravo ribolova u 

peschiera oltre il porto (ribnjak s one strane luke) što je, dakako, 

davao u zakup. 

12

Lučka brodica, 1912 

Orto del Barcagno za karavane iz Bosne 

i Like - Zemljovidi u XVII. stoljeću 

bilježe na Brodarici oznaku krcališta, 

što potvrđuje međunarodno 

značenje tog mjesta 

Crkva sv. Jakova nije bez razloga bila posvećena 

zaštitniku putnika i podignuta na zapadnom 

rtu uvale Vrulje. „Taj položaj je u luci 

dosta važan, jer se nalazi nasuprot glavnom 

dijelu lučke obale, a zbog relativne dubine 

mora mogu mu prići i veći brodovi“ (Klaić, 

1976:286). Na tako pogodnu mjestu sagrađen 

je drveni pristan koji se specijalizirao za ukrcaj 

stoke. 

13 

Oko crkve sv. Jakova s vremenom je ustrojeno 

svojevrsno tržište (orto del Barcagno) u koje 

su pristizale karavane sa stokom i robom iz 

Bosne i Like za prekomorski prijevoz. Arhivski 

spisi bilježe kako je s tog mjesta samo 

1631. godine u Veneciju otpremljeno 15 tisuća 

grla stoke, a nekih godina i do 30 tisuća grla.Providur 

Grimani dao je 1639. porušiti zadnje 

ostatke starih zidina na Brodarici. Istodobno 

se na položajnim nacrtima grada na tom 

mjestu pojavljuje oznaka ograde i drvenog mosta 

(krcališta), što potvrđuju njegovo međunarodno 

značenje. Krcalište je strukovni izraz, a znači 

„dio operativne obale ili gata između ruba obale 

i prostora za smještaj tereta, podoban za prihvat 

ljudi, tereta i vozila koji se iskrcavaju iz broda 

ili ukrcavaju u brod“. Zadar je, dakle, postao 

glavnim krcalištem goveda iz Turske i Ugarske. 

Kao vlasnik terena, pristojbu za ukrcaj ubirao je 

samostan sv. Krševana. 

Poslije kandijskog rata (1645-1669) promet je 

intenziviran, a nakon morejskog (1684-1699) 

toliko je porastao da se 1729. pristupilo modernizaciji 

krcališta. Podignut je elipsasti tor i dugački 

gat na šipovima. I to nije bilo dovoljno, pa 

je 1771. sve rekonstruirano i prošireno. Gat je 

bio dug 20 metara, a širok četiri metra. 

I u vrijeme prve austrijske uprave stoka se također 

smjela krcati jedino u Zadru. Tako je samo u 

prvoj polovici kolovoza 1797. iz Bosne u Veneciju 

otpremljeno 2938 volova i 2800 kastrata, a 

u srpnju 1799. godine 1307 volova, 4471 kastrat 

i 245 konja.

Điga kao ispružena ruka Brodarice - Od srednjeg vijeka 

do 1849. Điga je držala jedan kraj lanca od okovanih 

greda kojim se zatvarao ulaz u luku 

Popularna zadarska Điga (diga, porporela, lukobran) leži kao ispružena 

ruka Brodarice, koja štiti luku, a u novije doba skraćuje razmak 

između dviju obala. Ta je ruka još od srednjeg vijeka držala jedan 

kraj teškoga lanca od 13 okovanih greda, dok bi drugi kraj bio vezan 

pokraj Lančanih vrata na Poluotoku. Lanac je priječio ulazak nepoželjnim 

gostima u luku, a time i u Grad. 

Silna križarska i mletačka armada opsjedala je 1202. godine Zadar pet 

dana, ali ga je uspjela opljačkati i razoriti tek nakon što je raskinula 

lanac na ulazu u luku! Uloga lanca spominje se i pri opsadi 1242. godine, 

a još više 1345/46, kada su Mlečani, nakon 16 mjeseci opsade, 

tek u drugom pokušaju prekinuli lanac i ušli u porat. Nije čudno da je 

u ta zlokobna vremena, 12. lipnja 1378, ugovorena izrada novoga velikog 

lanca, prema uzoru na stari. 

Opisujući 1553. godine Zadar, mletački sindik Giovanni Battista Giustinian 

zabilježio je, među ostalim, kako se na ulazu u luku nalazi 

purpurella „koja zatvara dvije trećine spomenutog ulaza, a jednu trećinu 

tog ulaza, koja je nasuprot kaštelu, zatvorena je lancem, nad kojim 

stalno, i noću, bdiju čuvari - vojnici u kaštelu, da bi ga otvarali i 

zatvarali kada ustreba, tako da brodovi ne mogu ući u luku ni izići 

nego kroz taj dio ulaza, koji je zatvoren lancem. Purpurela nije ništa 

drugo do li nasip kamenja, nabačen stručno u more do razine vode. 

Široka je oko šest hvati, duga oko 225 hvati tako da preko nje ne mogu 

prolaziti ni galije ni druge vrste brodova“. 

Govoreći dalje o porporeli koja štiti Poluotok sa zapada i juga, Giustinian 

veli kako je „na više mjesta oštećena, 

jer kamenje uzimaju i razbijaju 

ljudi s galija generalnih providura, 

kapetana, soprakomita i drugih vlasnika 

i zadarski rektori zbog vađenja prstaca, 

koji žive unutra“. 

Lanac na ulazu u luku otišao je u zasluženu 

povijesnu mirovinu tek 1849, 

lukobran je obnovljen nakon velikog 

nevremena, 10. prosinca 1836. godine, 

lučki svjetionici postavljeni 1853, 

poboljšani 1871, a 1888. zamijenjeni 

novima. Sadašnji izgled Đige definiran 

je između 1927. i 1933. godine. Lukobran, 1908. 

14

Brodarica je 1646. bila najvažnije zadarsko trgovište, 

a prijevoz do nje javna usluga - Barkarijol je u 

svako doba morao biti spreman za prijevoz 

Veliki promet stoke preko Brodarice, osobito u XVII. stoljeću, 

morale su stalno nadzirati vlasti s Poluotoka. Brodarica je bila, 

kako stoji u spisu mletačkog providura iz 1646, najvažnije trgovište 

(importantissima Piazza). 

Tu je bilo posla za lučkog kapetana 

(ammiraglio del porto) koji 

je ubirao lučke pristojbe, za 

zdravstvene poslužnike (fante di 

sanità) i za carinarnicu 

(dogana), pa je lučki prijevoz 

imao status javne usluge (el publico 

servizio). Prijevoznici su 

morali biti spremni veslati u 

svako doba.Brodarica je 1646. 

bila najvažnije zadarsko trgovište, 

a prijevoz do nje javna usluga 

- Barkarijol je u svako doba 

morao biti spreman za prijevoz 

Katastarski plan Vruljice iz 1826. godine 

Veliki promet stoke preko Brodarice, 

osobito u XVII. stoljeću, 

morale su stalno nadzirati vlasti 

s Poluotoka. Brodarica je bila, 

kako stoji u spisu mletačkog 

providura iz 1646, najvažnije 

trgovište (importantissima Piazza). 

Tu je bilo posla za lučkog 

kapetana (ammiraglio del porto) koji je ubirao lučke pristojbe, 

za zdravstvene poslužnike (fante di sanità) i za carinarnicu 

(dogana), pa je lučki prijevoz imao status javne usluge (el publico 

servizio). Prijevoznici su morali biti spremni veslati u svako 

doba.Belafuži. Zanimljiva je međutim informacija kako su luku 

1676. toliko zakrčile galije s Istoka da Simeone Rado, jedan od 

pretečâ naših vrijednih barkarijola (Benvenuti, 1935:49), nije 

mogao „neumorno zarađivati prijevozom”. 

Početkom XIX. stoljeća ta obala još uvijek neće biti podzidana, 

a na starom će gatu pristajati stalna brodska veza za Poluotok. 

Malo podalje, Jakov Katalinić ustrojit će, 1887. godine, brodogradilište. 

Mijenjajući vlasnike, kapacitet i tehnologiju, brodograđevni 

će se posao ondje zadržati slijedećih sto godina, kada će 

ga, 1983, zamijeniti Marina. 

15

Stalna veza između Brodarice i Poluotoka ustroje 

na je 1814. godine - Na Brodarici su 1936. 

godine živjela 583 stanovnika 

Koliko god bila stara veza između Poluotoka i Brodarice, 

nije bila stalna i redovita već se odvijala prema potrebi. 

Nešto kao taksi-služba. Stalna veza između Poluotoka i 

Brodarice ustrojena je 1814. godine. Svake četvrte godine 

birao se najpodobniji prijevoznik koji je plaćao određenu 

godišnju pristojbu. Čak je pokraj pristana na Brodarici 

1853. podignut zaklon za putnike.U početku su prijevoz 

preko luke obavljale dvije gajete, a od 1856. legendarni 

vaporetto. Od 1894. vezu je održavala brodica šibenske 

tvrtke Negri. Mogla je prevesti do 50 putnika. Kako je 

promet brzo rastao, uz sezonsku liniju za Puntamiku, koju 

je od 1896. držao brodić Ida, u luci su, 1902. godine, uvedena 

još dva manja plovila - Barcagno i Ceraria. Điravala 

su od vrata sv. Krševana na Poluotoku do Voštarnice (gdje 

je sada benzinska crpka), Brodarice i nazad. 

Promet je, dakako, nastavljen i nakon propasti Austro- 

Ugarske Monarhije, ali je vlasnik Devetak brzo bankrotirao. 

Godine 1924. formirano je novo društvo Navigazione 

a Vapore Zara – Barcagno, u vlasništvu A. Lovrića i C. 

Kadije. Brodić Filippo Corridoni putnici su zvali el sompresso 

(šumpreš, glačalo), zbog njegova izgleda. Barkarijoli 

su pak imali svoju udrugu koja je 1929. brojila 30 članova, 

a na Brodarici je tada živjelo jedva 500 stanovnika. 

Zvonimir Novaković, Vila Tamino, 1912. 

16

Dvije vrste javnoga prijevoza u luci, 1910. godine 

Javni gradski prijevoz na vesla - Kako se rađao 

mit koji prepoznaje i čuva uspomenu na 

popularnost lučkih barkarijola 

„Vesla su bila osnovno sredstvo prvog javnog gradskog 

prijevoza, još tamo u 14. stoljeću. I danas, usprkos mostovima, 

cestama i motorima, na istoj kratkoj ruti između 

Lančanih vrata na Poluotoku i Lukobrana na Brodarici 

prometuju barkarijoli. Oni će vas učas, toliko brzo da se 

mašta ne stigne razigrati, prevesti s Poluotoka na Obalu 

kneza Trpimira (…)“ (Perković, 2006:125). 

Ili: „Jedan od simbola grada Zadra su barkajoli (lat. barcatores), 

koji od 14. stoljeća malim čamcima na vesla po 

svim vremenskim uvjetima povezuju dvije obale gradske 

luke – od Đige, lukobrana sa svjetionikom, do Poluotoka 

(…)“ (http://www.tzzadar.hr). 

Sjajni su to primjeri tvorbe mita u Gradu vrlo tanke urbane 

mitologije! Mit ne haje što se od stoljeća XIV. nije 

imalo koga prevoziti na toj ruti, a i da jest, kako bi taj 

nepoznati netko skakao preko kamenih gromada lukobrana? 

No kako se u svakom mitu krije zrno istine, tako je 

17

i u ovom točno da su barkarijoli (barkajolo, barcaiolo) povezivali 

Poluotok i Brodaricu, ali ne preko lukobrana. Održavali su vezu s 

brodarima koji su pristajali na Brodarici ili s trgovcima i goničima 

stoke oko crkve sv. Jakova.Sadašnji javni gradski prijevoz na vesla 

mogao se uspostaviti preko Đige tek kada je urbanizirana. Bilo 

je to dovoljno davno da se događaj počne pretvarati u gradski mit. 

Sada se u mitu prepoznaje i čuva uspomena na popularnost lučkih 

barkarijola i na njihovo značenje u održavanju veze između Brodarice 

i Poluotoka. Nije bitno što barkarijoli ne veslaju na Đigi od 

stoljeća XIV. Bitno je da su legitimni baštinici lučkih barkarijola! 

Čuvari tradicije! 

Sada se zadarski gradonačelnik ponosi: „Kao što Venecija nije 

Venecija bez svojih gondolijera, tako ni Zadar ne bi bio Zadar bez 

svojih barkajola“! (Burčul:2015:8). 

Kuća Gilardi, 1904. 

18

Ne bi se smjelo priječiti građanima da unajme barku 

za prijevoz na drugu stranu luke - S velikim brojem 

putnika na brodicama se „miješaju svakakve vrste 

svijeta“ 

Faustino Brascuglia, 

Zadar, 1745. 

U javnom prijevozu preko gradske luke mogu se razlikovati najmanje 

dva nejednaka razdoblja. Prvo je trebalo povremeno prevoziti 

poslovne ljude s jedne na drugu obalu ili s obale na brodove (i 

obratno), a u XIX. stoljeću počinje redovit promet sve većega 

broja stanovnika između Brodarice i Voštarnice, na jednoj strani, 

i Poluotoka na drugoj strani. Promet je s vremenom toliko porastao 

da novine sredinom 1896. godine prigovaraju kako mjesta pristajanja 

plovila nisu osvijetljena, što je opasno za iskrcaj i ukrcaj putnika. 

„Sada kada brojne obitelji stanuju na drugoj strani trebalo bi postaviti 

svjetiljke“, piše anonimni autor i dodaje kako to ne bi bio velik trošak, 

jer je nakon uvođenja električne rasvjete u Gradu ostalo dosta slobodnih 

stupova petrolejske rasvjete koji bi se mogli postaviti na pristanima 

(Corriere Nazionale, 10.VII.1896). 

Samo godinu dana kasnije javlja se nova poteškoća. Barkarijoli se nisu 

mogli pomiriti s time da ih izbor prijevoznika udalji iz prometa, pa 

novine prigovaraju što na natječaju za prijevoz mogu sudjelovati samo 

19

odari, a ne i barkarijoli koji su time dovedeni u neravnopravan položaj. 

Ne bi se smjelo priječiti građanima da sami ili s obiteljima unajme 

barku za prijevoz na drugu stranu luke, zaključuje komentator (Il Dalmata, 

7.VIII.1897). 

Dvanaest godina kasnije više nije bio u pitanju samo poslovni interes 

barkarijola već i staleški ugled građana! Sada novinski izvjestitelj primjećuje 

da se među velikim brojem putnika na brodicama „miješaju svakakve 

vrste svijeta“, čak i psi putuju s uglednom gospodom! Mišljenja 

je kako takva situacija imperativno zahtijeva slobodan rad barkarijola (Il 

Dalmata, 27.II.1909).Ne sumnjamo kako će javnost koja pamti poteškoće 

u prošlosti, kada nije postojala ova usluga, znati cijeniti ovakvu odluku 

i sukladno tomu poduprijeti održavanje poslovnoga društva koje ima 

nezamjenjivo značenje čak i za daljnju izgradnju Brodarice. Zar se ne bi 

ovom društvu mogla priskrbiti kakva subvencija, pita na koncu novinski 

izvjestitelj (Il Dalmata, 11.II.1903). 

Brodica Barcagno, oko 1933. 

20

Ulaz u luku, 1914. 

Početkom 1903. prijevoz putnika s kopna na Poluotok 

zapao je u ozbiljne poslovne gubitke - Zatražena je potpora 

šire javnosti za uslugu koja ima, rečeno je, nezamjenjivo 

značenje za razvoj Brodarice 

Uvođenje brodica većeg kapaciteta za prijevoz stanovnika s kopna na 

Poluotok (i obrnuto) nije prošlo bez problema, posebno poslovnih. 

Primjerice, novine u veljači 1903. godine bilježe kako su na sjednici 

poslovnoga društva za prijevoz od Stare rive do Brodarice predstavljeni 

rezultati poslovanja za tekuću godinu, u kojoj je zabilježen značajan 

gubitak. 

Razgovaralo se o prekidu poslovanja, čak i likvidaciji društva, piše 

dalje izvjestitelj i nastavlja: Ipak, prevladalo je mišljenje onih koji 

osjećaju potrebe Grada i vjeruju kako bi se kriza mogla prevladati u 

kraćem roku, ukoliko se gubici podmire potporom šire javnosti i tako 

sačuva prijevoz preko luke, važan osobito u zimske dane. Većinom 

glasova odlučeno je nastaviti poslovanje do konca tekuće godine, kao 

posljednji pokušaj. 

Ne sumnjamo kako će javnost koja pamti poteškoće u prošlosti, kada 

nije postojala ova usluga, znati cijeniti ovakvu odluku i sukladno tomu 

poduprijeti održavanje poslovnoga društva koje ima nezamjenjivo 

značenje čak i za daljnju izgradnju Brodarice. Zar se ne bi ovom društvu 

mogla priskrbiti kakva subvencija, pita na koncu novinski izvjestitelj 

(Il Dalmata, 11.II.1903). 

21

Najpopularniji barkajol bio je šjor Jakov 

- Ka obično fali se da marendaje 

dvi bišteke i po litre crnog, a po motu i 

pirunu pari da jede sinoćnju paštu-šutu 

na šugu od pomidora 

Drži se kako su članovi obitelj Matulić obavljali 

barkariolski posao gotovo cijelo jedno stoljeće te 

oni iz obitelji Grdović, Gregov i Sindičić (Marić, 

2017:57, 2017,2:53-54). Najpopularniji u drugoj 

polovici prošloga stoljeća zacijelo je bio šjor Jakov 

(Đakomo) Jurinić. Njegove zgode i dosjetke 

godinama se prepričavaju i zabavljaju zadarski 

puk. Neke od njih zabilježio je književnik Slavko 

Govorčin. 

Među ostalim, piše: „Misto: punta đige. Donila 

Đakomu žena marendu. Blaguje ovi iz gamele. 

Po motu i pirunu pari da se jede sinoćnju paštušutu 

na šugu od pomidora. Žvelto, perke triba 

ukrasti vrimena od jedne đite. Naleti li pasađer i 

pirun i gamela moraju u raspremu. Čao bela! 

Manjativu na pajoli ispod krme. Voldir - bila je 

marenda na rate. Ako?!“Za razliku od te zbilje, 

zapisana su i uobičajena hvastanja šjor Jakova: „I 

ka obično fali se Đakomo što ima tog dneva za 

obid: brudet od ugora i palenta. Domaća palenta 

od Skradina, mljevena po starinsku u vodenici, a 

nemiga niki žganci-pura instant krupica i što ti ga 

ja znam, glasno će Đakomo da ga je čuti u po´ 

porta. I po užanci i po ovako lipin vrimenu, obid 

dohodi na barkici. ˝Đakomo, eee, jesi blažen: po´ 

litre crnoga, domaćega, altroke Onasis?˝“ 

Jakov (Đakomo) Jurinić, oko 

1960. (Snimio: Vicko Zaninović) 

Najgore je pak bilo našaliti se sa šjor Jakovom na 

račun njegove marende: „Đakomo se fali, po 

užanci, kako je marenda dvi bišteke i po litre crnog 

(…) I ja (…) kazujem: ˝Da je bilo i potopljenoga 

zelja od vičere pa na prsuru i refati suzu 

ulja? ˝Ajme meni! Gospe moja sveta, bilo mi je, 

a ča ni? Lipi karag u gubicu: I karonja, i tovar od 

tovara, i potribnjak, i poveri, i mulo šporko, te 

omo od dižgracije … ˝Dabogda vapor potonu 

koji je doveza ovih što kamenom teru kulo…˝ A 

biži“! (Govorčin, 2007:61,95,97). 

22

II. BUĐENJE TRNORUŽICE 

23

Fotografija je bila ta koja je najavila novu budućnost 

Brodarice - U albumu, darovanom caru Franji 

Josipu1875, nalazi se i panorama Zadra na kojoj je u 

prvom planu Brodarica 

Ima puno simbolike u tome što je moderna budućnost Brodarice 

najavljena fotografijom, tipičnim građanskim medijem. Prvu fotografiju 

na Brodarici snimio je legendarni zadarski fotograf Tomaso 

Burato (1840 - 1910) i uvrstio u reprezentativni album što ga je 

gradsko poglavarstvo darovalo caru Franji Josipu u prigodi njegove 

posjete Zadru i Dalmaciji, 1875. godine. Kao pripadnik staleža 

na usponu, Burato je napravio „zanosnu poemu o Gradu koji se 

počeo transformirati iz goleme barokne vojne utvrde u modernu 

europsku metropolu“. Sto i dvadeset godina kasnije Vladimir Maleković 

prepoznat će u tomu „kompendij kulturne povijesti tog hrvatskog 

drevnog grada“ (Seferović,2009:103). 

Sjeverna panorama Zadra snimljena je s uzbrdice u sadašnjoj Ulici 

Ivana Meštrovića, tako da se u prvom planu vidi dobar dio Brodarice 

između uvale Vrulje i lukobrana. Tako širok kut snimanja postignut 

je time što su spojene dvije fotografije formata 26 × 21 cm. 

Dok je na litografiji u knjizi Franza Pettera (1841) ili u mapi Johana 

Högelmüllera Erinnerung an Dalmatien (1841-1847) prednji 

plan istog motiva urešen tradicionalnom litografskoromantičarskom 

shemom, dotle je na fotografiji pozitivistički nemilosrdno 

zabilježen neartikulirani nered razbacanih hrpa kamenja 

i neatraktivna zbrka raslinja bez vegetacije. Zacijelo je istodobno 

napravljena i druga snimka na kojoj je zahvaćeno puno veće područje. 

Umnožena je za tržište, kao ondašnja carte de visite 

(otprilike 6 × 9 cm). 

U oba slučaja Brodarica je još uvijek uspavana ljepotica, Trnoružica 

koja čeka kraljevića. Njegovu će pojavu 1898. Najaviti Buratova 

trodijelna razglednica neuobičajena formata - 41,5 × 9 cm! Na 

njoj je također sjeverna panorama Poluotoka, ali u prvom planu 

više nije neartikulirani nered raslinja već nešto što se u Zadru pojavljuje 

prvi put - kupalište! 

Tomaso Burato, Pogled s Brodarice 

na Poluotok, 1875 

24

25

Prvu vilu na Brodarici sagradio je ljekarnik Nikola Andrović 

- Kao ugledni predstavnik mladoga građanskog 

staleža rječito je odredio karakter urbane budućnosti 

Brodarice 

Na Buratovim fotografijama Brodarice iz 1875. ne vidi se nijedna zgrada, 

a samo dvije godine kasnije istočno od lukobrana poduzetnik Gilardi 

gradi svoju prvu kuću (Benvenuti,1935), dok u njegovoj neposrednoj 

blizini ljekarnik Nikola Andrović počinje podizati obiteljsku vilu (Il 

Dalmata, 18.VII.1877) koju će dovršiti 1878. godine (Obala kneza Trpimira, 

4). Nazivali su ih Siroticama (Orfanelle). 

Str. 25: Zvonimir Novaković, 

Vila Tognatti, 1912. 

Str. 27 i 28: Nacrt svratišta 

Zlatni lav, 1894. 

Ugledni predstavnik mladoga građanskog staleža rječito je odredio karakter 

urbane budućnosti Brodarice. „Kuća obitelji Andrović najranija 

je poznata zgrada koja je korištena kao ljetnikovac“ (Stagličić,2013:147 

-149). To je danas stambena, a ne ladanjska kuća. Izvorno je bila jednostavna 

katnica, građena u kamenu. Sa zapadne strane dobro je uklopljena 

suvremena dogradnja. Zgrada je, drži dr Marija Stagličić, do danas 

sačuvala jednostavnost, izvornost tlocrta i visinu. 

U kući bez prekida obitavaju potomci Nikole Androvića. Upravo tome 

treba zahvaliti osobitu vrijednost ove vile - očuvanost njezina perivoja. 

Bio je uređen u pejzažnom stilu s mrežastim rasterom staza i s više zanimljivih 

elemenata, kao što su mali ribnjak s vodoskokom, obiteljska 

kapelica Gospe od krunice, vrtne sjenice, kućice i klupe te kolonada 

visokih vaza za sezonsko cvijeće uz ulazni put. S vremenom se ponešto 

izmijenio, ali osnovni je izgled ostao isti. Sačuvane su prekrasne pinije, 

čempresi i alepski borovi. Uz ogradne zidove raste lovor, a uz staze veprina 

i šimšir. Od grmova tu su pitospor, šipak i balearski simšir, a u 

parteru bršljan i akantus. Cijeli je vrt pravi mediteranski kutak, prepun 

sjene ljeti i zavjetrine zimi (Petricioli, 2011:116). 

Društvene prostorije 

kluba Uskok,oko 1960. 

26

27

28

Na razglednici iz 1892. još se ne vidi kuća Gilardi - 

Kuća u kojoj je klub Uskok započeo svoju uspješnu 

aktivnost porušena je 1985. 

Kuća Gilardi (Meštrovićeva, 1) koja dominira južnom puntom 

Brodarice podignuta je početkom prošloga stoljeća, ali točna 

godina nije poznata. Ne vidi se na razglednici Petra Staubera iz 

1901. godine (Šuljak, 2005:277), a arhivski dokumenti pokazuju 

kako je „na terenu 1892. godine postojala katnica koju je Riccardo 

Gilardi podigao najvjerojatnije za potrebe svoje industrijske 

proizvodnje“ (Stagličić, 2013:151). 

Zna se međutim da je Gilardi preuzeo destileriju likera od Stampalije 

1893. godine i da je 1902. izrađen nacrt za visoku katnicu 

uz sjeverni rub posjeda, ali nije realiziran. Pretpostavlja se kako 

je sadašnja kuća Gilardi podignuta poslije 1904, a prije 1906. 

Zapadno od zgrade Gilardi bila je manja kuća koju je sin Nikole 

Androvića, Petar, želio 1893. urediti i koja je ušla u memoriju 

Brodarice i Grada. Prvo je, u listopadu 

1893, Šime Kadija tu otvorio 

svratište zvučnoga naziva 

Zlatni lav (Il Dalmata, 1893), a 

iduće godine sagradio drveni paviljon 

s mulom na samome rubu 

neuređenoga dijela obale. 

Pogled s juga, tridesetih godina XX. st. 

Od 1920. godine u bivšem svratištu 

bile su smještene društvene 

prostorije jedriličarskog kluba 

RCYA (Royal Yacht Club Adriatico), 

koji je imao i dodatnu konstrukciju 

uz samu obalu. Među 

uspjesima toga kluba bilježi se 

posebno onaj kada je Gino Nadali 

1936. godine postao prvak Europe u klasi Dinghy. Nakon 

Drugog svjetskog rata na tom istom mjestu klub Uskok započet 

će svoju uspješnu aktivnost. 

Sve se promijenilo, 1985. godine, kada je tu podignuta moderna 

poslovna zgrada. 

Kuća u blizini lukobrana (Trpimirova, 5), koja je također zabilježena 

u dokumentu iz 1893. godine, još čuva svoj integritet. 

„Prema starim fotografijama ulaz u vrt bio je uz istočno krilo 

kuće, gdje je još vidljiv trag pilona nekadašnjih vrtnih vrata“. 

Kuća je prvo bila u posjedu obitelji Cippico, a zatim Calussi. 

29

Androvića je car Franjo Josip nagradio s 20 zlatnika 

za fotoreportažu o njegovoj posjeti Dalmaciji - 

Andrović je bio gorljiv pristaša narodnjakâ i prijatelj 

dr. Mihe Klaića 

Među najuglednijim Zadranima svojega doba, kao što su 

Luxardo, Vlahov, Brčići ili prof. Smirić, Nikola Andrović 

(1824 - 1895) bio je prvi koji je sagradio ladanjsku kuću na 

Brodarici i time ukazao na njezin ekskluzivni potencijal. 

Farmaceut s diplomom Padovanskog sveučilišta i vlasnik ljekarne 

u Herceg-Novom, Andrović je 1859. kupio staru zadarsku 

ljekarnu All Redentore (K Spasitelju), u Ulici sv. Ante 

(Dalmatinskoga sabora, 2). U Zadar je doselio u drugoj polovici 

1865. godine. Prvo je predavao na Gimnaziji, kako bi koncem 

1868. preuzeo ljekarnu. Istodobno je otvorio fotografski atelijer 

na trećem katu kuće Pinelli (Don Ive Prodana, 9). 

Moglo bi se pretpostaviti kako je 1885. godine, kada mu je požar 

uništio kuću i ljekarnu na Poluotoku, trajno preselio u vilu 

na Brodarici, iako je vrlo brzo obnovio opožarenu zgradu. No to 

je samo pretpostavka. 

Tomaso Burato, Vojno kupalište istočno od lukobrana, 1898. 

30

Andrović je izazvao golem politički učinak time što je 1870. 

snimio svih 26 narodnjačkih zastupnika koji su pobijedili na 

izborima za Dalmatinski sabor. Inače je bio gorljiv pristaša 

narodnjakâ i prijatelj dr. Mihe Klaića (1829 - 1896). 

Snimajući (s Josipom Markom Goldsteinom) putovanje cara 

Franje Josipa Dalmacijom (1875) darovao jedva albuma caru i 

njegovu sinu Rudolfu. Car je snimatelje nagradio s 20 zlatnika! 

Ljekarnu je također podignuo na zavidnu razinu, sa začecima 

industrijske proizvodnje lijekova. Pripravci ljekarne Andrović 

nagrađivani su u Beču, Parizu, Trstu, Napulju i Zagrebu. 

Njegov sin Petar (1866 - 1930) diplomirao je farmaciju u Grazu 

1887, a unuk Edvin (1896 - 1973) postigao doktorat znanosti 

u Rimu. I oni su kao i Nikola bili dosljedni hrvatski domoljubi. 

Edvin je kao uzorit antifašist biran za prvoga gradonačelnika 

Zadra i zastupnika u Saboru (Maštrović, 1979). 

Lukobran i društvene prostorije jedriličarskog kluba RCYA, oko 1935. 

31

U opuštenome ozračju fin de sieclea na Brodarici 

je otvoreno prvo javno gradsko kupalište - 

Kupači su se pojedinačno „točali“ u odvojenim 

kabinama 

Vrlo rano, još 1862. godine, uređeno je izletište i zasađena 

šumica u Uvali vrulje, što je bio dovoljno jasan znak kakvu 

će ulogu to područje igrati u širenju Grada izvan bedema. 

Za dvadesetak godina, kada se u opuštenome ozračju fin de 

sieclea mondeni građanski stalež počne okupljati u toplicama, 

kupalištima i lječilištima, na Brodarici će niknuti prvo 

javno gradsko kupalište. 

Istina, u Zadru se još 1847. spominje 

Bagno marittimo gallegiante. 

Dok jedni ne navode potanje 

podatke o njegovoj lokaciji 

(Peričić, 2011:433), dotle drugi 

drže kako se nalazio na Brodarici, 

zapadno od početka lukobrana, a 

nazivao se Bagno marittimo gallegiante 

civile e militare (Coen, 

2008:189). I jedni i drugi slažu se 

kako nije u pitanju otvoreno kupalište 

već drvena platforma u moru, 

sa svlačionicama i kabinama u 

kojima su se kupači pojedinačno 

točali (namakali), kao i s ovećim 

ograđenim prostorom za zajedničko 

kupanje. Teško je povjerovati 

da je kupalište otvoreno sredinom 

stoljeća, kako drže oba izvora, jer 

je na fotografiji Tomasa Burata iz 

1875. taj prostor još uvijek posve 

pust! 

Za razliku od njih, treći izvor, najbliži 

vremenu događaja (Benvenuti, 1935:51), navodi kako 

je na drvenim platformama u moru ispred kuće Andrović 

(Kneza Trpimira, 4) bilo tzv. Vojno kupalište (Bagno militare), 

sa svlačionicama i sunčalištima, a sa zapadne strane 

lukobrana, također na drvenoj platformi, Civilno kupalište 

(Bagno civile). Za Vojno kupalište nema podataka kada je 

podignuto, ali se vidi na Buratovoj razglednici iz 1898. godine, 

dok za Civilno kupalište jedan izvor navodi 1888. 

godinu. 

Brodarica na planu 

Grada, oko 1935. 

32

Klupske prostorije Diadore, 

oko 1912. 

U moru, ispred bivše Maraske, nekoć su bile prostorije veslačkog 

kluba Diadora - Osmerac Diadore osvojio je brončanu medalju 

na Olimpijadi u Parizu 1924. 

Na betonskim stupovima u moru ispred zgrade Luxardo (Maraska) nekoć su bile 

drvene platforme, a na njima prostorije veslačkog kluba Diadora, odnosno 

kupalištâ Bagno civile i Rajčević. Civilno je kupalište izgleda otvoreno 1888, ali 

nije jasno je li kupalište Rajčević 1896. tek počelo raditi ili je tada bilo obnovljeno. 

Postoje, naime, podaci kako je prvo moderno morsko kupalište osnovao Rajčević 

1888. godine (Peričić, 1999:204), pa nesporazum možda dolazi otud što 

neki Civilno kupalište nazivaju kupalištem Rajčević (koje je otvoreno kasnije). 

Na drugoj strani, pak, Veslačko društvo Diodara, postalo je vlasnikom toga prostora 

1898. godine. Od 2. veljače 1907. do 18. srpnja 1908. godine tu je podignut 

Veslački dom. O tome je, 22. srpnja, Il Dalmata pisao: 

„Novi pod od dasaka vrlo čvrste konstrukcije koji se nalazi oko doma dugačak je 

30 metara, a širok 9 metara. Na pontonu se nalazi toranj, također solidan rad u 

drvetu (…) Drveni pod kao i veslački dom počivaju na kamenim stupovima postavljenim 

u moru. Čitava je građevina elegantna i harmonična. Razne prostorije 

koje se nalaze uz spremište čamaca prostrane su i vrlo dobro opskrbljene. Nabavljen 

je odgovarajući pribor koji je potreban razvoju modernog veslanja. Na 

tornju koji je ukrašen raznim motivima mora (…) smještena je soba uprave 

(…)“ (Škorić-Marić, 1998:21). 

Godine 1923. osmerac Diadore peti put je postao prvakom Italije, a 1924. osvojio 

brončanu medalju na Olimpijadi u Parizu. U potonjoj posadi bila su tri Katalinića, 

dva veslača i kormilar: Šime, Frane i Ante. 

33

Bagno Spiaggia, odnosno Jadran, bilo je 

od 1895. najpopularnije zadarsko kupalište 

- Nakon višegodišnje poslijeratne 

agonije, ponovno je otvoreno 2003. godine 

Dok je Vojno kupalište na istočnoj strani Đige 

maknuto početkom XX. stoljeća zbog povećanog 

prometa u luci, dotle su onâ ispred Maraske nestala 

u bombardiranju Grada 1943. godine. Ostalo je 

samo glavno, najveće, najatraktivnije i najpopularnije 

kupalište na Brodarici – Bagno Spiaggia. 

Od kada je poduzetnik Frane Jakelić 1895. ispred 

vile Tripalo (Trpimirova obala, 13) podignuo 

„zgodno misto za stanovanje i kupanje“, a desetak 

godina kasnije znatno ga proširio i preuredio, sve 

je na Brodarici postalo drukčije. Mladi i oni koji 

su se tako osjećali definitivno su se ljeti s Poluotoka 

selila na Brodaricu. 

Spiaggia nije bila samo kupališta već još više dokoličarsko 

okupljalište mladeži, mjesto zabave i 

razonode, a za sparnih ljetnih večeri prostor za obiteljske 

izlaske, večere i osvježenja. S kabinama, kavanama, 

garderobama i restauracijama bila je najveće 

i najpopularnije zadarsko ljetno okupljalište. Nešto 

zapadnije, odvojeno malenim kamenim mulom, sestre 

Katalinić držale su kupalište Bagno Maria, na kome 

su se okupljale majke s djecom i mlađe djevojke. 

Spiaggia je i nakon rata nastavila živjeti od stare slave 

kao kupalište veslačkog kluba Jadran, sve dok 

1954. nije sagrađen plivački bazen na Kolovarama. 

Popularnost bazena, a još više trajna zapuštenost podija 

i sve veća zagađenost mora, uspjeli su do konca 

sedamdesetih godina prošlog stoljeća udaljiti kupače 

s Jadrana. No neupitno značenje njegove javne namjene 

odmah se reafirmiralo, čim je zaustavljeno zagađivanje 

mora. Ponovno je otvoreno 2003. godine. Dakako, 

uz prigodnu svečanost. 

Aldo Raimondi, Kupalište na Brodarici, 1938. 

34

Napad francuske fregate na Grad 1859. godine danas 

je manje zanimljiv od njegova slikovnog prikaza - Na 

lukobranu se vide građevine kojih nema na fotografiji 

iz 1875. 

Ujutro, 7. srpnja 1859, Zadar je potresla kanonada teških topovskih 

granata. Vatru na Grad otvorila je francuska fregata Impétueux, usidrena 

ispred Puntamike. Prikaz tog događaja zabilježen je na akvarelu, 

pohranjenom u Museo Storico Navale u Veneciji. 

Početkom 1859. Austrija je zaratila protiv Pijemonta i Francuske, na 

što je Francuska, među ostalim, uputila u Jadran nekoliko ratnih 

brodova. U lipnju 1859. austrijski ratni brod Prinz Eugen zarobio je 

u vodama Dugog otoka francuski trgovački brod Raoul (Nantes) i 

doteglio ga u Zadar. 

Na to je francuska fregata Impétueux 7. srpnja doplovila blizu Puntamike. 

Zapovjednik fregate oštro je zaprijetio kako će Grad zasuti 

topovskom vatrom, ako zaplijenjeni brod ne bude pušten za jedan 

sat. Kako vojno zapovjedništvo Zadra nije pristalo na ultimatum, 

Francuzi su otvorili vatru. Računa se da su ispalili 60 projektila. No 

iz Grada i s ratnih brodova u luci (Prinz Eugen i Curtatone) uzvratili 

su istom mjerom. Paljba je trajala sat vremena, nakon čega se 

Impétueux povukao na zapad. Na koncu, zarobljeni francuski brod 

ipak je pušten (Lago, 1870). 

Napad francuske fregate, 1859. 

Koliko god bio uzbudljiv, sâm je događaj danas manje zanimljiv od 

njegova slikovnog prikaza. Lijevo se vide zadarski bedemi i austrijski 

ratni brod Prinz Eugen, u dubini slike francuska fregata i Puntamika, 

a desno austrijski ratni brod Curtatone. Zabunu, međutim, 

unosi sredina slike. Svjetionik je, istina, na svome mjestu, ali se lukobran 

proteže i lijevo i desno od njega, a tu su i neke nepoznate 

građevine. Ako je u pitanju Vojno kupalište, kako to da ga nema na 

fotografiji, snimljenoj 16 godina kasnije? 

35

Dio Brodarice na planu Grada s početka XX. stoljeća 

36

37 

III. NOVI ZADAR

Od kada je Grad prestao biti otokom sve 

mu je više trebao most preko luke - Regulacijski 

plan iz 1906. na Brodarici je 

predvidio gradnju manjih obiteljskih 

zgrada 

Istodobno kada je Zadar 1908. godine prestao biti 

otokom, završena je i povijesna misija Brodarice 

kao „pristaništa pogodnog prijeplova između dva 

kopna“. Zajedno s Voštarnicom postala je Novim 

Zadrom. Tako ju je nazvalo povjerenstvo od osam 

članova koje je 1906. izradilo dokument pod nazivom 

Informacijsko izvješće o širenju grada Zadra, 

praktično zadarski regulacijski plan. 

Zračni pogled s juga, oko 1935. 

Jedan od članova povjerenstva, 

prof. Ivan Smirić, još je 

1901. godine sagradio vilu na 

Brodarici. I ne samo on. Povjerenstvo 

je takvu spontanu 

orijentaciju i formalno potvrdilo. 

Odredilo je kako Brodarica 

ima biti rezervirana za 

gradnju manjih obiteljskih 

zgrada, okruženih vrtovima s 

mediteranskim raslinjem. Nakon 

završetka gradnje niza 

palača na Novoj rivi, „sazrela 

je nova ideja o urbanizaciji 

grada, koja se temeljila na povezivanju 

poluotoka s kopnenim 

predgrađem, preko ceste u 

uvali Jazine i izgradnjom mosta 

između kopna i poluotoka“. 

Gradnja ceste koja je uzduž 

uvale Jazine povezala izravno 

Rivu sv. Roka na Poluotoku 

(Obala kralja Tomislava) s 

raskrižjem Relja završena je 

1908. godine. Na Relji se spojila, 

među ostalim, sa starim 

rimskim putem za Nin, odnosno 

Brodaricu (danas Tuđmanova 

ulica). 

38

Alois Beer, Klagenfurt, Pogled iz uvale Vrulje na Poluotok, 1890. 

Tramvajem od Arbanasa preko Poluotoka i Voštarnice 

do Brodarice - Mostom s Voštarnice na 

Brodaricu 

Most preko gradske luke bio je toliko važan za efikasnu 

integraciju Brodarice u urbani prostor Zadra da se o njemu 

počelo razgovarati još 1906. godine. U povjerenstvu su sjedili 

odreda uglednici s Voštarnice i Brodarice: Godnig, Gilardi, 

Katalinić-Jeretov, prof. Smirić i dr. Informacijskim 

izvješćem, odnosno regulacijskim planom lokacija mosta 

određena je otprilike ondje gdje je sada istezalište za 

sportske brodice, pokraj Veslačkog doma. 

I još nešto, vrlo intrigantno, gradnju tramvajske pruge o 

kojoj se nastavilo raspravljati i između dvaju svjetskih ratova. 

Trebala je povezati Arbanase, Jazine, Obalu sv. Roka 

(kralja Tomislava), most preko luke, Voštarnicu, Brodaricu 

i Puntamiku. 

Za realizaciju te zamisli moralo se, uz ostalo, premostiti 

uvalu Vrulje, odnosno mostom povezati Voštarnicu i 

Brodaricu (Arbutina, 2007:74). Od toga, dakako, nije bilo 

ništa. Most preko uvale Jazine sagrađen je 1928, ondje gdje 

je i sada, odnosno nešto zapadnije od zamisli povjerenstva 

iz 1906. godine. 

39

Rudolf Alt, Pogled s Brodarice na Poluotok, 1841. 

Belafuža je još oko 1960. bila tipično ruralno 

predgrađe s nekoliko stotina žitelja - 

Duh zajedništva potiče očuvanje individualnoga 

(ali i kolektivnog) kulturnog identiteta 

Za razliku od elitizma priobalnog dijela Brodarice, 

njezina „unutrašnjost“ dugo je bila ruralno predgrađe. 

O Belafuži se ništa ne govori u Informacijskom 

izvješću o širenju grada Zadra iz 1906. godine. Na 

prostor „koji se protezao lijevo i desno od današnjega 

Puta Nina i to od Melade do Žmirića“ počele su 

se tek početkom XIX. stoljeća doseljavati 

(uglavnom) obitelji iz Sutomišćice, na otoku Ugljanu. 

Prvo je, 1836. godine, stigla obitelj Petrić, kako 

bi 50 godina kasnije statističari tu zabilježili ukupno 

dvije kuće, s osam muškaraca i sedam žena. 

„Još oko 1960, Belafuža je imala tipična ruralna obilježja 

(...) i svega nekoliko stotina žitelja (...) Značajnu 

vizualnu promjenu, ali i u broju i u strukturi 

stanovništva, doživjela je u zadnje dvije dekade pro- 

šloga stoljeća (...) Na prostoru istočno i zapadno 

od Puta Petrića (...) podignuto je stambeno naselje 

s višekatnicama, uklonjena je ˝špina˝ 

(...)“ (Paleka, 2015:8,15,27,28). 

Vrlo brzo, već 2015. duh zajedništva potaknuo je 

očuvanje individualnoga (ali i kolektivnog) kulturnog 

identiteta. U monografiji Bernarda Paleke 

pod naslovom Belafuža posložena je navjerojatna 

masa najsitnijih detalja o rodoslovlju brojnih obitelji, 

povijesnim mijenama prostora i lokalitetâ, o 

nečemu što je donedavno bilo osobno ili obiteljsko, 

a sada postaje javno. Posebno su dragocjene 

pedantne topografske bilješke, iz kojih se doznaje 

sve ili gotovo sve o položajima i značenju toponima 

kao što su Oliveto, Melada, Palac, Skročini, 

(Due) Torete, Figurica, Cerodolo ... 

Kako se Paleka često služi osobnim sjećanjem o 

kolektivnom pamćenju, to i njegovo djelo poprima 

memoarske odlike. 

40

Brodarica sve više privlači, razvija se i postaje 

sve popularnija, pisale su novine 

1896. godine - Bio j to razlog da Brodarica 

1897. dobije poštanski ured 

Puno prije 1906. godine, kada je Grad odlučio iskoraknuti 

na kopno, Brodarica je počela poprimati urbanu 

fizionomiju. Praktično, gradsko je povjerenstvo 

samo potvrdilo spontani trend u ondašnjoj javnosti. 

Napis u novinama Corriere Nazionale, od 27. ožujka 

1896. godine, kojim se traži uspostava poštanskog 

ureda na Brodarici, vrlo rječito ilustrira taj novi građanski 

senzibilitet. 

Dopisnica s pečatom 

pošte Brodarica, 27. VII.1898. 

Kuća Gilardi i zgrada pošta, prva s desna 

„Već dugo vremena naša Brodarica ima apsolutno 

važan položaj, dostojan pozornosti, bilo zbog činjenice 

što se ondje nalazi veći broj industrijskih tvrtki, 

bilo zbog toga što brojne gradske obitelji rado odlaze 

onamo stanovati i što su ondje sagradile lijepe i elegantne 

kuće. I dok se u Gradu ne može naći smještaj, 

a nije baš jasno ni zašto se ne grade nove kuće, Brodarica 

sve više privlači, razvija se i postaje sve popularnija. 

Dokaz porasta značenja Brodarice jest činjenica 

da je pomorska vlast u Trstu projektirala gradnju 

rive. Čak priprema i početak radova“, pište Corriere 

(u prijevodu) i nastavlja: 

„Bilo bi međutim poželjno da i Brodarica uživa blagodat 

poštanskog prometa; i više nego poželjno, bilo 

bi to apsolutno potrebno. Razlozi su jasni. Na Brodarici 

se nalaze važne industrijske tvrtke, ondje su 

brojne obitelji i ljudi koji su trajno zainteresirani začvrste 

veze s Gradom. Kako bi poslali ili preuzeli 

41

pismo, i što je još važnije, paket i pošiljku, oni 

koji stanuju na Brodarici moraju zamoliti za uslugu 

nekoga u Gradu ili se izložiti povećanim troškovima 

zbog loše i spore usluge, kao posljedice 

slabe komunikacije“. 

I na koncu: „Ponavljamo: Poštanski ured na Brodarici 

gdje se Zadar širi i širit će se trajno još i 

više, bila bi apsolutna i važna potreba. Uzdamo se 

u revnost i dobre nakane Poštanskog ureda (...) i 

nadamo se da će ova ispravna želja biti ostvarena. 

Poštanska uprava bi uzvratila gradu servis dostojan 

ljubazne zahvalnosti“. 

Procjena je bila vrlo točna. Već u studenom iduće 

godine na Brodarici je otvoren poštanski ured koji 

je održavao vezu s Glavnom poštom u Gradu triput 

dnevno. Ured je bio smješten na početku sadašnje 

Meštrovićeve ulice, u neposrednoj blizini 

kuće Gilardi. 

Zvonimir Novaković, Uvala maestrala, 1912. 

42

Vodoskok na Novoj rivi označio je1902. početak 

rada modernoga gradskog vodovoda - Tada je i 

Brodarica pripojena na vodovodnu mrežu 

U javnosti su poznate fotografije (razglednice) vodoskoka na 

bivšem Poštanskom trgu (u osi mola na Novoj rivi). Zna se 

kako je bio podignut 1902. godine, u povodu velike proslave 

izgradnje novoga gradskog 

vodova, ali je manje poznato 

kako je tada i Brodarica dobila 

vodovod. 

Potaknuta velikim sušama, 

1890. i 1891. godine, gradska 

je uprava naručila od tvrtke 

Karla von Schwarza u Beču 

prijedlog za poboljšanje vodoopskrbe. 

Studija iz 1891. ispitala 

je potencijale područja 

Botine, Bokanjačkog blata, 

Kožina, Dikla i Gaženice. Čak 

su 1893. izrađene analize o 

gradnji vodovoda od Roškog 

slapa na Krki i rekonstrukciji 

rimskog vodovoda od izvora 

Bibe u Vranskom polju. Prvi 

bi bio dug 78 kilometara, a 

drugi 42. 

Karta Britanskog admiraliteta br. 2775, 1948. 

Konačno, 22. studenog 1900. 

odlučeno je izgraditi vodovod od Bokanjačkog blata do Zadra. 

Radovi su trajali od svibnja do prosinca 1901. godine. Pored 

crpilišta i vodospreme, izgrađen je tlačni cjevovod, a od vodospreme 

do Grada položeno je 5100 metara magistralnog cjevovoda, 

promjera 200 milimetara. Na raskrižju Bokanjac - 

Nin, jedan krak cjevovoda odvajao se za Brodaricu, a drugi za 

Poluotok. Stariji još uvijek pričaju kako se prije Drugoga 

svjetsko rata „počesto išlo na jednu ˝špinu˝ (...) na početku 

Puta Nina“ (Paleka, 2015:58). 

Oko podne, 26. siječnja 1902. godine, iz vodoskoka na Novoj 

rivi svečano je šiknuo prvi mlaz vode iz modernoga vodovoda. 

Vrijedno je podsjetiti na ondašnji način proslave: „Iako je 

to bio veliki događaj za cijelo građanstvo, ondašnja Općina 

nije željela nikakvih suvišnih troškova za proslavu, nikakvih 

banketa, a niti vatrometa. Jedino su bili novčano darivani siromasi“ 

(Merkić, 1976:34). 

43

Most u luci definitivno je promijenio položaj 

Brodarice - Nekoć je Krležina ulica 

imala dva spoja s Meštrovićevom 

Kada je 1906. izrađen zadarski regulacijski plan 

koji je Brodaricu (i Voštarnicu) proglasio Novim 

Zadrom, na planovima Grada iz tog vremena, posebno 

onom Schönfeldovom na kojem su ucrtane 

brojne nove zgrade na Brodarici, još se uvijek vide 

tek dvije ulice: današnja Meštrovićeva i Krležina, 

ali se nisu spajale na sjevernoj strani zgrade Perlini 

(Meštrovićeva, 9) već na južnoj, između nje i vile 

Ide (Meštrovićeva, 7). 

Također, još nema današnje ulice Oko vrulje. Izgrađena 

je tek oko 1935. godine i sa dva kraka se 

spajala s Krležinom (novi spoj sa sjeverne strane 

kuće Perlini i stari s njezine južne strane). Takvo 

stanje vidi se još na planu grada iz 1957. godine. 

Sanacija i modernizacija Rive Barcagno (od lukobrana 

do spoja Obale kneza Trpimira s Meštrovićevom 

ulicom) obavljena je od 1927. do 1933. godine 

(Arbutina, 2007:183). Sve to, zajedno s uređenjem 

ceste uz obalu do Puntamike (asfaltirana 1938), zapravo 

je nastavak radova nakon izgradnje mosta u 

luci, 28. listopada 1928. godine. 

Koliko god je gradnja ceste od Obale sv. Roka na 

Poluotoku do Relje promijenila položaj Brodarice, 

to je još više učinila gradnja mosta. Definitivno je 

uređena najkraća kopnena veza s Poluotokom. Istodobno, 

uređenjem Đige (od 1927. do 1933), pješacima 

je omogućen skraćen prijelaz preko luke. 

Nacrt gradskih bedema iza 1560. 

44

Prva zadarska zračna luka ustrojena je 

16. listopada 1926. godine na zapadnom 

rtu uvale Vrulje- Iz Zadra u Trst stizalo se 

za dva sata (brodom 12 sati) 

Prvi zrakoplov sletio je u Zadar na Ravnice 1912, 

prvi hidroavioni u Jazine 1914. godine, a prva zadarska 

zračna luka ustrojena je 16. listopada 1926. 

godine na zapadnom rtu uvale Vrulje (opet mitsko 

mjesto Brodarice!). Obala se, istina, počela uređivati 

1931. godine. Promet hidroaviona u luci zapamćen 

je, među ostalim, po strahovitom urlanju sirene 

koja je najavljivala njihov dolazak i odlazak. 

Atrak?vno slijetanje hidroaviona u luci, oko 1935. 

Pristanište nije bilo teško urediti jer se prekrcaj putnika 

mogao obaviti i u samoj luci uz pomoć manje 

barke. Veće građevne zahvate predstavljali su uređenje 

pristanišne zgrade i manje betonske platforme 

za eventualni izlazak zrakoplova na kopno. No ti su 

radovi ostavljeni za budućnost. Do pristaništa je 

prvo trebalo urediti prometnice i pristupe. „Radovi 

na uređenju pristaništa za hidroavione, na prostoru 

Brodarice, označili su integraciju toga tada najmodernijeg 

načina komunikacije u funkcioniranje i 

pulsiranje gradskog života“ (Arbutina, 2007:55). 

Prva stalna poštanska i putnička linija povezivala je 

Trst i Zadar preko Brijuna i Lošinja. Zrakoplovi su 

imali dva sjedišta za letače i četiri za putnike. Letjeli 

su brzinom od 180 km na sat! Iz Zadra u Trst stizalo 

se za dva sata (brodom 12 sati). Od 1928. uspostavljena 

je linija Trst – Zadar - Ankona s 12 mjesta 

u zrakoplovu. Let do Ankone trajao je samo 55 minuta! 

Nova linija, Trst - Rijeka - Zadar, počela je 

funkcionirati 1930. godine, a četiri godine kasnije 

uvedene su linije Trst - Zadar - Ankona - Zadari 

Trst - Zadar - Lastovo - Brindisi. 

Stup za zrakoplovnu signalizaciju ispored zgrade Gilardi 

Zadnji hidroavion odletio je za Anconu 10. rujna 

1943, u 15,30 sati, neposredno prije ulaska njemačkih 

okupacijskih postrojbi u Zadar. U travnju 2017., 

pak, u Trstu je tiskana poštanska omotnica u povodu 

90. obljetnice prve hidroavionske linije Trst – 

Zadar (Selimović, 2017), a 27. svibnja upriličen počasni 

memorijalni let Trst – Zadar. 

45

46

IV. BOMBARDERI NISU 

POŠTEDJELI BRODARICU 

47

Pobraja se što je uništeno na Poluotoku, a 

zaboravljaju ostali dijelovi Grada - U bezumnim 

ratnim postupcima suvišno je tražiti 

bilo kakvu logiku 

Od 2. studenog 1943. do 31. ožujka 1944. i od 18. rujna 

do 31. listopada 1944. godine angloameričko ratno 

zrakoplovstvo, stacionirano u južnoj Italiji, nemilosrdno 

je razaralo Zadar (i ne samo Zadar). Zbrajati sada 

napade i s njima licitirati, nema nikakva smisla. Svi 

zajedno, koliko god ih je bilo, nisu imali tako razoran 

učinak kao tri naleta bombardera srednje jakosti koncem 

1943. i četiri udara teškoga zrakoplovstva početkom 

1944. godine. To je ono što je uništilo Zadar. Pri 

tome se prvenstveno misli na Poluotok, a zaboravljaju 

ostali dijelovi Grada. 

U tim bezumnim ratnim postupcima 

suvišno je tražiti bilo kakvu 

logiku. Između Voštarnice i Brodarice, 

28. studenog 1943. godine, 

stradala je brodica beznačajne veličine, 

a samo mjesec dana kasnije 

(27. prosinca) 16 američkih mitchella 

s 25 tona eksploziva obrušilo 

se ispred Sutomišćice na parobrod 

Italia od 5200 tona. I nisu ga pogodili! 

Istodobno njih šest napalo 

je Zadar, s 9,5 tona bomba. Sve su 

pale u more! 

Tri dana kasnije, 30. prosinca, 24 

mitchella s 204 bombe od 225 i 

110 kg nisu mogla u zadarskoj luci 

pogoditi brod od gotovo devet tisuća 

tona, ali su zato uništili polovicu 

Poluotoka. 

Str. 46: Posljedice bombardiranja 22. veljače 

1944. (Pogrešno označen napad 13. 

veljače) 

Desno: Bombarderski napad, 28.11.1943. 

48

Ostaci pogona des?lerije Luxardo 

Izravno pogođena brodica Filippo Corridoni 

između Voštarnice i Brodarice - Potresna 

evokacija sačuvana je u romanu 

Vladana Desnice Zimsko ljetovanje 

Već je pri prvom bombardiranju, na Dušni dan 

1943, u skloništu na Voštarnici stradalo je 170 ljudi, 

a u drugom naletu, 28. studenog, izravno je pogođena 

brodica Filippo Corridoni (El sompresso) na ruti 

između Voštarnice i Brodarice. Poginulo je oko 30 

putnika! 

Drugi izvor govori kako nije bio izravan pogodak, 

ali je bilo 60 žrtava: „Kada su počele padati bombe 

onaj se čas parobrodić Voštarnica bio odmaknuo od 

stare obale da prenese na drugu stranu građane, kako 

je obično radio svako četvrt sata. Kada je parobrodić 

bio blizu druge obale, uslijed velikog valovlja prouzrokovanog 

od bomba, koje su padale u more, prevrnuo 

se i potopljeno je bilo oko šesdeset osoba“ 

(Didon). 

Potresnu sliku tragičnoga potonuća popularne brodice 

El sompresso evocirao je Vladan Desnicau romanu 

Zimsko ljetovanje (1950): „Mala gomilica gledala 

je s obale kako mršav slabunjav popić, nesumnjivo 

iz Italije (to se vidjelo po šeširu ravna 

oboda, s vrpčicama koje poput paučine spajaju 

glavu s obodom), stojeći u lađici, kao Karon, lovi 

po moru nekakvom kukom leševe žrtava iz pogođenog 

parobrodića koji je prevozio iz grada u 

predgrađe Brodaricu. Malo po strani, blijed i potpuno 

odsutan stajao je geometar Škurinić. Donerovi 

saznadoše od posmatrača da mu je žena s nejakim 

djetetom poginula u parobrodiću (…)“. 

Koliko Desnica vjerno slijedi stvarni događaj potvrđuje 

don Giovanni Lovrovich, ondašnji župnik 

sv. Šime. U dnevniku je, među ostalim, zapisao: 

„Brodić koji je služio za prijevoz između grada i 

Barkanja, također je pogođen i potonuo je. Dijelovi 

tijela žrtava žalosno plutaju morem. Don Giovanni 

Brazzani (župnik na Voštarnici, op.a.) prkoseći 

pogibelji, vodi nekolicinu dragovoljaca u akciju 

spašavanja utopljenika“ (Lovrovich, 1986:37). 

49

Tvornički pogoni Luxarda i Vlahova stradali su 

28. studenog 1943. - U napadima 22. i 25. veljače 

1944. na dvjema fotografijama označeni su pogoci 

na Brodarici 

Danas se u literaturi i dostupnoj dokumentaciji o bombardiranju 

Zadra mogu naći podaci uglavnom o tome kada je što 

razoreno na Poluotoku, dok su potankosti o stradanju ostalih 

dijelova Grada vrlo rijetko zabilježene. Također, časnici za 

analizu fotografija bombardiranja označavali su samo one 

pogotke koji su za njih imali određeno značenje. 

Na fotografiji napada 28. studenog 1943. nisu analizirani 

pogoci, ali se jasno, među ostalim, vide na Brodarici. Toga 

dana, u 9,55 sati, s glavnoga savezničkoga uzletišta u Foggi 

poletjelasu 24 američka mitchella. Imali su zadaću napasti 

„Zadar, brodove ili luku“. Nosili su ukupno 144 bombe od 

225 kg i 24 od 110 kg. Nad Zadrom su se pojavili u 11,10 

sati, na visini od 2750 do 2900 m. 

U izvješću nakon napada, među ostalim, stoji: „Viđen je 

izravan pogodak 82. eskadrile na zgradi koja sliči na tvornicu, 

na kopnu, sučelice sjevernom kraju Poluotoka. Taj neposredni 

pogodak izazvao je veliki požar (…)“. Bili su to, dakako, 

pogoni tvornice Luxardo (Maraska) koji su gorjeli 

nekoliko dana. Stradala je tada i destilerija Vlahov. 

Ostaci pogona des?lerije Luxardo 

U velikom bombardiranju 16. prosinca 1943. godine, 

51 američki mitchell s 92 tone eksploziva trebao 

je alternativno napasti „brodove u Zadru (…) ako 

nema brodova bombardirati vojarne i skladišta“. 

Skupina koja je doletjela sa sjevera započela je ispuštati 

bombe već na Brodarici. 

U jednom od sažetih savezničkih izvješća o napadu 

22. veljače 1944. stoji kako je 38 američkih liberatora 

(B-24) s 81 tonom bomba bombardiralo zadarsku 

luku. Na fotografiji napada, pod brojem 3 označen 

je pogodak na Brodarici. Dobro se vidi kako je 

to bilo u neposrednoj blizini destilerije Vlahov. Kao 

uvijek, stradao je najviše Poluotok, ali neki izvori 

navode kako su bombe padale na Stanove, Belafužu 

i uvalu Vrulje. 

I na fotografiji podjednako velikog napada, 25. veljače 

1944, označen je, pod brojem 1, pogodak ispred 

zgrade Luxardo (Maraska), a bombe su, također, 

padalei do uvale Vrulje. 

50

Jesu li prostorije Diadore stradale 25. veljače 

ili 14. lipnja 1944. - Tri su bombe 19. kolovoza 

ponovno pale na pogone tvornice 

Luxardo 

Za razliku od velikih, razornih bombardiranja krajem 

1943. i početkom 1944. godine, ostale napade na Zadar 

obavljale su postrojbe taktičkog zrakoplovstva, 

koje su u rujnu i listopadu ometale evakuaciju 

Nijemaca s Balkana. Zbog njihova redovita 

jutarnjega pojavljivanja nazivali su ih mlikaricama. 

Već 30. siječnja 1944. nekoliko bomba bačeno 

je na hotel Roma (Beograd) i Uvalu maestrala, 

koja je i 4. veljače napadnuta strojničkom vatrom. 

Dana 14. lipnja napadnut je aerodrom u 

Zemuniku i lukobran u zadarskoj luci. Pietro 

Luksardo bilježi kako je tada „Nestala Diadora 

(Veslački klub); lukobran (koji zatvara luku) 

primio je tri pogotka na tri razna mjesta (…)“. 

Podatak o razaranju Diadore zbunjuje, jer se 

na fotografiji bombardiranja 25. veljače vidi 

kako je to mjesto označeno kao pogodak broj 

1! I u velikom noćnom bombardiranju, 3. ožujka, 

bombe su pale na Belafužu. 

Zračna snimka Brodarice, 6.I.1944. 

Tri su bombe ponovno pogodile pogone tvornice 

Luxardo, 19. kolovoza, kada su napadnuti uvala Vrulje 

i okolica. Nadnevak 17. rujna, pak, poznat je u 

kronologiji bombardiranja Zadra po tome što je tada 

šest ventura Južnoafričkoga ratnog zrakoplovstva pogodilo 

dva njemačka desantna minopolagača s 216 

morskih mina, vezanog uz zapadnu stranu mosta u 

luci. Eksplozija je bila tako žestoka da su dijelovi 

mosta odbačeni čak do Stanova! Tada su napadnuti i 

maskirani vezovi u Uvali maestrala, lukobran i uvala 

Vrulje. 

Laki bombarderi baltimor obrušili su se ponovno na 

luku 2. listopada. U tome su stradali uvala Vrulje, dio 

lukobrana uz obalu s tvornicom Luxardo, a posebno 

Uvala maestrala. Ipak, najveći broj bomba pao je na 

područje između uvale Vrulje i Uvale maestrala. Zadnji 

žestoki napad baltimora i ventura na područje 

Brodarice i uvale Vrulje zabilježen je tijekom 9. listopada. 

I još jedno bombardiranje uvale Vrulje, 25. listopada. 

51

Pogled na Brodaricu, 1926. (Braća Alinari, Firenca) 

52

Zadar je spremno prihvatio europski afinitet za 

V. PUTOKAZI 

SOCIJALNE STRUKTURE 

53

Zadar je spremno prihvatio europski afinitet 

za novu arhitekturu obiteljskih kuća - Nacrti 

vila predstavljeni javnosti nakon sto godina 

Potraga za pokidanim korijenima zadarskoga građanskog 

identiteta vodi, među ostalim, izravno do obiteljskih 

vila na području Brodarice. Građene su na vrhuncu 

uspona mladoga građanskog staleža, koji je 1921. 

potpao pod oštar nadzor posvemašnjega fašističkog 

populizma i jednoumlja, a nakon toga, od 1944. pod 

diktaturu proleterske kulture. Ponad svega, dodatna 

ratna razaranja i goleme demografske promjene sveli 

su 1945. godine Grad na samo 8,7 tisuća stanovnika i 

doveli do gotovo potpunoga gubitka kolektivne građanske 

memorije. 

Naznake revitalizacije urbanoga duha naslutile su se na 

izložbama Rana fotografije u Zadru (1977), Slike iz 

prošlosti Zadra (1982), a nadasve Stare razglednice 

Zadra (1987). Strukovna valorizacija urbanih dosega 

zadarske građanske kulture, pak, pojavila se tek 1988. 

uknjizi dr. Marije Stagličić Graditeljstvo u Zadru 1868 

– 1918. Tema nije slučajno 2003. godine doživjela i 

galerijsku inačicu pod naslovom Gradnje i projekti od 

1797. do 1914. u Zadru, a knjiga 2013. „ponovljeno i 

prošireno izdanje“. 

To je jedno od onih kulturnih pamćenja koja čuvaju 

osobni ili kolektivni identitet. U kulturi nema prirodnoga 

zaborava. Pojavljuju se samo različiti načini 

poništavanja određenih znakova, kako bi se 

prouzročio kulturni zaborav (Ileš, 2008). Na 

izložbi 2003. godine prvi su put nakon sto godina 

izloženi nacrti vilâ i(li) kućâ Tamino, Siega, 

Pirih, Ida, Smirich, Perlini, Colombani, 

Tripalo, Cepernić, Luxardo, Vlahov … Bila je 

to prava vremenska kapsula u kojoj se moglo 

osjetiti koliko je Zadar bio spreman prihvatiti 

onodobni europski afinitet za novu arhitekturu 

obiteljskih kuća. 

Primjerice, na Brodarici je kuća Andrović sagrađena 

1878, a vila Catarina 1880. godine, 

dok se u Zagrebu istaknuti arhitekt Kuno 

Waidmann (1845 – 1921) krajem osamdesetih 

i početkom devedesetih godina „uporno zalagao 

za oblikovanje grada u vrtnim oazama“, 

posebno u „otmjenom predgrađu vila“(Galjer, 

2000). 

Njegov boravak u Zadru, gdje je 1885. projektirao 

prve paviljone zadarske Opće bolnice, 

jamačno nije prošao nezapaženo. Pet godina 

kasnije, Brodaricu je već resila i vila Ida, a 

sam Waidmann je svoju obiteljsku kuću sagradio 

u Zagrebu 1893, na ondašnjem Josipovcu 

(sada Ulica I.G. Kovačića, 17). 

54

Nijedna vila nije nadmašila finoću izrade i monumentalnost 

vile Catarine - Od izvornog biljnog 

fundusa oko vile ostala je samo jedna pinija 

Vile i obiteljske kuće određuju urbani identitet Brodarice, ali je 

danas teško utvrditi razliku među njima. U doba njihove gradnje 

ladanje još nije bilo odvojeno od stanovanja. Za ovu prigodu 

dovoljno je držati se uvriježenih lokalnih kvalifikacija, bez 

obzira na eventualnu terminološku nepreciznost. 

Str. 54: Vrulje oko 1950. (Snimio Ratko Novak) 

Obitelj Paitoni, oko 1912. 

Snimio Zvonimir Novaković 

Opisujući neke od „obiteljskih i najamnih zgrada kao i ljetnikovaca 

u valama prema Puntamiki“, dr. Marija Stagličić na 

prvom mjestu spominje vilu Catarinu (Meštrovićeva, 4), podignutu 

1880. godine „na povišenom terenu odakle se pruža pogled 

na Uvalu bure (Vruljica) i sjevernu gradsku luku“. 

„Zgrada ima više profilacija izgrađenih u kvalitetnom kamenu 

i vjerojatno je bila vlasništvo imućnih Zadrana. Raspored njezina 

prostora i stubišta, drveno 

krovište i neoklasicistički 

ukrasni elementi ponavljat 

će se na mnogim 

vilama na tom području. 

Sličnu arhitekturu moći 

ćemo tako pratiti i prepoznavati 

punih tridesetak godina 

(…) Međutim, finoću 

izrade i monumentalnost 

vile ˝Catarine˝ nije nadmašila 

ni jedna druga“. 

(Stagličić, 1988:124). 

Još je nešto karakteristično 

za vilu Catarinu. 

„Izgrađena je u unutrašnjosti 

parcele i vrt joj je bio 

brana spram vanjskog svijeta. 

Na planu se vidi kako 

je bila povučena prema jugu, i da je do gospodarskih zgrada s 

njene sjeverne strane organizirano dublje područje parkovnog 

zelenila, te je u ovom slučaju vrt štitio intimu zgrade“ 

(Arbutina, 2007:40). 

Danas se to više ne može prepoznati, piše mr. Mirna Petricioli: 

„Nažalost, od vrta se nije sačuvalo ništa, jer je i on kao i mnogi 

drugi doživio sudbinu da se unutar njega sagradi još nekoliko 

novih stambenih obiteljskih kuća. Ostala je samo jedna pinija 

od izvornog biljnog fundusa“. 

55

U kući Tamino otvoren je 1906. stalni fotografski 

atelijer - Na istoimenom posjedu, 

zapadno od Meštrovićeve ulice, uređena 

su 1908. prva zadarska teniska igrališta 

Čini se kako je socijalna struktura stanovništva na 

područje oko dijela starih putova iz uvale Vrulje za 

Nin i Bokanjac bila koncem XIX. stoljeća daleko 

elitnija nego što se danas misli. 

Na to upućuje fotografija dojmljive skupine građana, 

koja na poleđini ima otisnuto: „Giovanni Mazzoleni, 

Barcagno di Zara, 29 agosto 1897“. Stoje 

danas kao vrijedan putokaz u potrazi za socijalnom 

strukturom i urbanom fizionomijom Brodarice. 

Da tako elegantno odjevene dame i gospoda nisu u 

to doba živjeli na Brodarici, zacijelo Vittorio Ceregato 

(1859 - ? ) ne bi ondje sredinom 1906. otvorio 

stalni fotografski atelijer, prvi izvan Poluotoka. 

Kuća Tamino u kojoj je radio nije mogla biti ona 

Zračna snimka Zadra i okolice, prije 1941. 

na Trpimirovoj obali, sagrađena 1911. godine, 

već jedna od triju istoimenih kuća između sadašnje 

Krležine i Meštrovićeve ulice. 

Taj dio posjeda obitelji Tamino sličio je perivoju. 

Nisu slučajno baš tu Zadrani počeli igrati tenis i 

1908. uredili prva teniska igrališta (Talpo, 

1976:825). Ondje se još vide ostaci drvoreda s 

lijepim cedrovima te najveći i najljepši brucijski 

bor (Pinus brutia) u Zadru (Petricioli, 2011:113). 

Drago Marić drži kako je visok oko 30 metara 

(Marić, 2017,2:102). 

Skromna amaterska fotografija s početka XX. 

stoljeća, pohranjena u zagrebačkom Muzeju za 

umjetnost i obrt pod brojem 29826, nosi na poleđini 

ovalni pečat na kojem piše „Joh. Resetka, 

Zara, Barcagno (Dalmatien)“. Još jedan znak kako 

je na Brodarici vrlo rano određen broj stanovnika 

posjedovao fotoaparate. 

Pogled na grad s jugozapada, oko 1910. 

56

Tri fotografije u zagrebačkom Muzeju za umjetnost 

i obrt podsjećaju kako je na Brodarici živjela 

ugledna zadarska obitelj Brčić - Stanovali su u 

jednoj od dviju kuća Pascoli 

U zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt pohranjene su tri 

fotografije Frane Brčića. Na jednoj je snimljena obitelj Brčić, 

a na poleđini rukom zapisano: „Na Brodarici 15. VII. 99“. 

To je rijedak dokument koji podsjeća gdje je stanovala ugledna 

posjednička obitelj Brčić (Bercich, Berčić, 

Bersich, Brcić). Nažalost, nije dovoljno 

precizan. Zna se samo kako su Brčići živjeli 

u kući Pascoli, ali nije utvrđeno u kojoj. Jednu 

s tim imenom označio je na razglednici 

fotoamater Enrico Tripalo pokraj vile Catarina 

(Šuljak, 2005:281), dok su novine koncem 

1896. objavile kako je na Brodarici sagrađena 

malena elegantna vila Pascoli (Rivista 

Illustrata, 19, Zadar, 1.X.1896). 

Skupni portret stanovnika Brodarice, 

Giovanni Mazzoleni, 29.VIII.1897. 

Mihovil Brčić (1790 - 1875) bio je ljekarnik, 

a njegov brat don Ivan (1785 - 1855) profesor 

zadarskoga Liceja, kanonik zadarskoga 

Kaptola i šibenski biskup. Mihovil je 1821. otkupio staru zadarsku 

ljekarnu Alle due Fortune iz 1806, koja je stajala ondje 

gdje je sada sjeverno krilo Arheološkog muzeja. 

Njegov najstariji sin don Ivan (1824 - 1870) istaknuti je hrvatski 

glagoljaš, akademik i jezikoslovac. Drugi sin Antun, 

predsjednik Prizivnog suda, poznat je kao pristaše hrvatskoga 

narodnog preporoda, borac za uvođenje hrvatskoga jezika 

u sudstvo i, prema ocjeni splitskog list La Difesa, „fanatico 

Croato“. Njegov sin Frane Brčić (1870 - 1917), autor sačuvanih 

fotografija s Brodarice, tragično je stradao u Prvom 

svjetskom ratu. Treći Mihovilov sin Josip (1830 - 1895) poznat 

je kao ljekarnik i prvi zadarski stalni fotograf, a četvrti, 

najmlađi sin Dominik (1835 - 1910) kao dopredsjednik Pokrajinskog 

suda.. 

Ljekarnu je od oca Mihovila naslijedio Josip, a od njega Dominikov 

sin koji se također zvao Josip. Iza Drugoga svjetskog 

rata, u kojemu je ljekarna potpuno uništena, mlađi sin 

potonjeg Josipa, Mario zvani Zentopei (1916 - 1996), pokušao 

je 1945. obnoviti poslovanje na Relji, ali je u međuvremenu 

vlast sve nacionalizirala. Njegov stariji brat, još jedan 

Josip, zvani Bepica (1905 - 1990), otvorio je ljekarnu u Rimu, 

dok se Mario 1948. nastanio u Fermu. 

57

Vila Ida u mnogočemu podsjeća na vilu Catarinu- 

Njezina kula-vidikovac bila je atraktivan 

motiv na razglednicama iz 1901. i 1903. godine 

Vilu Idu (Meštrovićeva, 7) sagradio je, kako piše na spomen-ploči, 

1899. ugledni tvorničar likera Romano Vlahov. 

To međutim treba shvatiti uvjetno, jer je Romano 

Vlahov preminuo 1895. Na prvi pogled ne vidi se kako 

vila Ida u mnogočemu podsjeća na vilu Catarinu, stariju 

od nje 19 godina. „Tu su neoklasicističke profilacije prozora, 

renesansne balustrade, palmete i rozete. U dvorišnom 

dijelu opet prozorima zatvorena lodža, nad njom veranda 

s nizom balustera“ (Stagličić, 2013:149). 

Sve to, istina, nisu nikakve osobite novine u zadarskoj 

ladanjskoj arhitekturi, ali ipak vilu Idu svrstavaju u sam 

vrh sličnih ostvarenja. Kako bi se naslutio njezin negdašnji 

sjaj, valja ući u vrt, točnije rečeno obiteljski perivoj, 

koji je graničio s posjedom Gilardi na jugu, Andrović na 

jugozapadu i Tamino na sjeverozapadu. Ondje se vidi kako 

je riječ „o bogato opremljenom i kvalitetnom objektu 

koji (...) uz eklekticizam vanjskog ukrasa zapravo vrlo 

dobro i korisno raspoređuje unutarnji prostor i veže se uz 

okolicu verandama, lođama i staklenicima“. 

Tvornica likera Vlahov i vila Ida, početak XX. st. 

Vila Ida ima isto kao i vila Catarina veliki perivoj, ali 

sama svojim položajem štiti njegovu privatnost i intimu 

58

zgrade. Njezina istočna strana leži na samom rubu ulice, 

dok je sjeverna strana 1914. godine dobila, uz rub ondašnjeg 

puta za Diklo, prigradnju s ravnim krovištem-terasom. 

Navodno je istodobno podignuta i secesijska kulavidikovac 

nad središnjim dijelom zgrade. No, neke fotografije 

pokazuju kako je sagrađena prije prigradnje. Također 

se već 1901. i 1903. godine pojavljuje kao atraktivan motiv 

na razglednicamas Brodarice. 

Put Dikla, pak, koji je nekoć prolazio između vile Ide i kuće 

Perlini (Meštrovićeva, 9), dobio je oko 1935. još jedan 

krak sa sjeverne strane kuće Perlini (sada Krležina ulica). 

Južni ugao kuće Perlini zaravnjen je na traženje 

gradskog povjerenstva – Danas to usko pročelje, 

ispred kojeg više nema cestovnoga raskrižja, 

gubi svoje značenje 

Nepoznata obitelj, na poleđini pečat Joh. Resetka, 

Zara, Barcagno, Dalma?en 

Obitelj Pirih. Snimio: ViGorio Ceregato 

Poduzetnik Perlini dobro je znao što radi kada je 1906. godine 

istodobno gradio dvije velike zgrade sa stanovima za 

iznajmljivanje. Jednu na Voštarnici (Branimirova obala, 

15), a drugu na Brodarici (Meštrovićeva, 9). Bila je to godina 

u kojoj su ta područja proglašena Novim Zadrom. 

Za razliku od zgrade na Voštarnici koja dominira prostorom 

oko sebe, ova na Brodarici se pretvorila u prikliještenu 

uglovnicu. Prema prvom projektu iz 1905. godine imala je 

tlocrt u obliku slova V, kako bi se uklopila u raskrižje ondašnjeg 

puta za Bokanjac i puta za Diklo (na sjevernoj strani 

zgrade, gdje sada prolazi Krležina ulica, bio je posjed 

Portada). 

Međutim, nadležno gradsko povjerenstvo, u kojem je sjedio 

i prof. Ivan Smirić, odredilo je kako se mora izbjeći oštar 

južni ugao građevine. Prema novom projektu Antonija Metzenika 

iz 1906. godine, zgrada je poprimila oblik izduženog 

pravokutnika. Južni je ugao zaravnjen uskim pročeljem koje 

danas, kada više ispred njega nema cestovnog raskrižja, 

gubi prvobitno značenje. Na fotografijama snimljenim prije 

1914. godine, dok još nije bilo sjeverne prigradnje uz vilu 

Idu na drugoj strani ondašnje ceste za Diklo, vidi se koliko 

je uglovnica kuće Perlini imala smisla. Zanimljivo je također 

da je zgrada bila projektirana s dva ulaza na glavnom 

pročelju (!), a ne s dvorišne strane, gdje su izgrađena. 

Sve u svemu, drži se kako kuća Perlini nema neku posebnu 

arhitektonsku vrijednost, ali ima urbanu i ambijentalnu važnost. 

59

Gore: Brodarica na planu Grada 1957. 

Dolje: Vruljica na prijelazu XIX. u XX.st. 

60

Obiteljska kuća Cepernić nosi prizvuk romantizma 

- Vila Pirih ima važnu ambijentalnu 

vrijednost - Kuća br. 43 u Meštrovićevoj 

ulici bila je nekoć vrlo slična vili Catarini 

Geometar Matija Cepernić sagradio je 1909. godine obiteljsku 

kuću na spoju sadašnje Meštrovićeve ulice (kućni 

br. 22) s Ulicom dr. Franje Tuđmana. Njezin položaj i 

posjed oko nje odredili su križanje tih dviju ulica s ulicom 

Ivana Zajca. Zgradu je projektirao Tiberije Alačević. 

U ono doba predstavljala je „pokušaj novog, svježeg 

rješenja (…) s malim prizvukom romantizma (…) U odnosu 

na druge vile očigledan je prekid s ustaljenom akademskom 

praksom“ (Stagličić, 1988:151-152). Nije naodmet 

reći kako se 2003. spominje na velikoj izložbi Secesija 

u Hrvatskoj, kao objekt s oznakama secesije 

(Piplović, 2003:80). 

Sa zgradom u Meštrovićevoj 

br. 31 nema zabune. Na njoj 

lijepo piše Villa Pirih. Prema 

sačuvanom nacrtu može se 

pretpostaviti da je projekt izradio 

zidarski majstor Ivan 

Negri, 1913. godine. Zgrada 

je dovršena i useljena iduće 

godine. Kako je istražila dr. 

Marija Stagličić, vila Pirih 

nije nikakva osobita ljepotica, 

ali su joj očuvana autentičnost, 

vrt i vrtna ograda priskrbili 

visoku ambijentalnu vrijednost. 

Pogled na Zadar sa sjevera, 1874. 

Za razliku od vile Ide na kojoj se još prepoznaje kako 

sliči na vilu Catarinu, za kuću s brojem 43 u Meštrovićevoj 

ulici može se reći kako je nekoć bila slična vili Catarini. 

Kao što su brojne kuće na Brodarici tijekom XX. 

stoljeća bitno izmijenjene, tako se i kuća br. 43 ne može 

više prepoznati. Od negdašnjeg izgleda ostala je samo 

Bogorodica u bojanom emajlu na istočnom ulaznom pročelju 

i neki detalji prozora. 

Dobro je rekao Luko Paljetak: „Svaka je palača jedan 

veliki čovjek. Da bi ona mogla opstati u svojoj ljudskosti, 

potreban je i danas pojedinac, veliki ili mali čovjek, 

koji će čuvati palaču, njezino dostojanstvo, zauvijek“. 

61

Ima na Brodarici dosta kuća za koje (još) 

nisu pronađeni arhivski dokumenti - Biskupova 

kuća bila je nekoć ljetnikovac, a 

sada je samostan 

Među zgrade na Brodarici za koje (još) nisu pronađeni 

arhivski dokumenti svrstava se i tzv. Biskupova 

kuća (Meštrovićeva, 57). Služila je kao ljetnikovac 

zadarskog nadbiskupa, a sada je obnovljena za 

samostan sestara Klanjateljica Krvi Kristove. Skladnih 

je klasicističkih proporcija. Na balkonu ima ugrađen 

spolij iz bivše kapele, s uklesanom 1843. ili 

1845. godinom. 

Dvjema katnicama u Krležinoj ulici, br. 8 i 14, treba, 

drži dr. Marija Stagličić, svakako pripisati ambijentalnu 

vrijednost. Prva je u tlocrtu pravokutnik 

čija dulja strana prema ulici ima šest prozora, a na 

užem licu s istočne strane sačuvan je profilirani pilon 

nekadašnjih vrtnih vrata. Na zapadnoj strani 

dobila je suvremene prigradnje. Ona druga, pak, 

na zapadnom pročelju ima pet prozora, a na balkonu 

kvalitetnu željeznu ogradu sa stiliziranim 

biljnim uresom. 

Za kuću Jakova Škarice (Krležina, 28) sačuvani 

su nacrti arhitekta Emilija Manighera iz 1912. 

godine. Projektirana je kao prizemnica, ali je u 

gradnji dodan kat. Posebno se ističu doprozornici 

na erkeru, koji se nadvijaju u elipsastom luku oblikujući 

otvor za dvostruke prostore. Tim otvorima, 

skladom i jednostavnim volumenom razvedenog 

tlocrta može se ubrojiti u primjere ladanjske 

arhitekture nadahnute secesijskim stilom. 

Nije teško pronaći još pokoju zapuštenu zgradu, 

kao što je vila Marini ili ruševna obiteljska kuća 

(Krležina, 12) (Stagličić, 2013:177,179). 

Johan Högellmüler, litografija (detalj), 1847. 

62

VI. PROSTORI SJEĆANJA 

63

Franz Reiner, Pogled na Brodaricu i Poluotok, 1829. 

Slikari i grafičari prvi su najavili prodor novog 

senzibiliteta koji će se materijalizirati 

gradnjom vilâ i perivojâ na Brodarici - Idealizirani 

prikaz suživota kulture i prirode 

Porast zanimanja građana za vizualne informacije s 

područja Brodarice vrlo je rano najavio promjenu odnosa 

Zadra prema tom dijelu Grada. Još 1829. Franz 

Reiner naslikao je u tehnici akvarela pogled na Zadar 

sa sjevera (Petricioli, 1999:77). U prostranom prvom 

planu zahvaćen je velik predio Brodarice s ilustracijom 

prometa i poljoprivrednih aktivnosti. U pitanju je tradicionalna 

litografsko-romantičarska shema koju će opetovati 

i sljedeći crtači. Važnije od toga jest nova likovna 

vizura Poluotoka i idealiziran prikaz suživota kulture 

i prirode, što ga Gradu nudi ondašnja Brodarica. 

Praksa je nastavljena akvarelima Fedora Karacsaya iz 

1840, kromolitografijama Rudolfa Alta iz 1841, Johana 

Högellmülera iz 1847. godine ili Ivana Pergera (bez 

nadnevka). I oni također udovoljavaju zanimanju građana 

za (likovne) poglede s Brodarice na Poluotok i na 

širinu slobodnih prostora. I njihovi prednji planovi 

podsjećaju na rješenje Franza Reinera, ali nastoje 

biti uvjerljiviji. Nude na uvid cestu (put) i 

ostatke neke razvaline, za koju je, gle čuda, 

2010. identificirana lokacija (Smiljanić, 

2010:405). 

Danas je posve jasno kako je to bio prodor novoga 

senzibiliteta koji će se uskoro materijalizirati 

gradnjom vilâ i perivojâ upravo na tom terenu. 

Zajedno s njima pojavit će se i novi medij 

komunikacije - fotografija. Za razliku od slikarstva, 

ona će prezentirati činjenice u skladu s 

modernom društvenom filozofijom pozitivizma. 

Snimke Tomasa Burata i Aloisa Beera, a osobito 

veliki opus braće Novaković bit će nabijeni 

„brutalnom snagom uvjerljivosti“. 

Od prednjega plana starih slika i fotografija 

Brodarice teško je više bilo što naći na terenu. 

No osjećaj što su ga građani otkrili u pogledu 

na Poluotok sa sjevernih (kopnenih) prilaza 

Gradu još se uvijek može provjeriti s terase ili 

balkona neke od vilâ izgrađenih duž rivijere na 

Brodarici. 

64

Detalji na umjetničkim slikama Brodarice 

nisu slikarske fikcije - Ostatke utvrde sa 

slike Rudolfa Alta valja tražiti na predjelu 

Vidikovac 

Istražujući obrambeni sustav zadarske srednjovjekovne 

komune, odnosno manje utvrde oko Zadra, 

zvane Stražica, Belveder ili Ozrinj, dr. Franjo Hari 

Smiljanić (1951 - 2012) došao je do iznenađujućeg, 

ali posve logičnog otkrića. Utvrdio je kako ruine na 

lijevoj strani akvarela Fedora Karacsaya iz 1840. i 

kromolitografiji Rudolfa Alta iz 1841. godine nisu 

slikarske fikcije već ostatak povijesnog objekta koji 

je imao svoju preciznu lokaciju. 

Svećenik Luka, piše dr. Smiljanić, oporučno je, 1. 

lipnja 1665. godine, ostavio posjed zadarskom kaptolu 

na položaju uicino la Madona dell? Oliue furi di 

questa cittá in loco chiamato Belueder, o Plouansca 

Draga ...(Plovanjska draga, gradski posjed Plovanije). 

Tako opisan položaj Belvedera poklapa 

se s opisom položaja predjela Ozrinj koji je u 

dokumentu iz 1286. godine smješten ... prope 

Jacobinam et viam publica ...Oba naziva označuju 

položaje s kojih se dobro vidi, a u nazivu 

Jacobinam prepoznaje se ime gradskog posjeda 

sv. Jakova, koji je graničio s posjedom Figurica 

(raskrižje ulica Ivana Meštrovića i Ivana Zajca). 

Za javni put utvrđeno je da je na pravcu puta 

koji je u dokumentu iz 1390. god. imenovan, ... 

uia quendam antique seu Clanaç..., koji je prolazio 

u blizini spomenute crkve u smjeru sjeverozapada. 

Taj put ucrtan je na karti zadarskih 

gradskih posjeda na križanju kod Melade i upisan 

kao ninski (Mappe Catastali, Comune di 

Zara, 1826). Za put koji se spominje 1286. go- 

Pogled sa sjevera, prema akvarelu Rudolfa von Alta 

65

090 Ivo Preger, Pogled s Brodarice na Poluotok 

dine može se pretpostaviti kako je dolazio iz pravca Nina 

preko Petrčana i predjela Mramor ravno na križanje Melada. 

Na tom je križanju ucrtan i odvojak puta koji ide prema 

Bokanjcu (današnji Put Bokanjca). 

Važno je istaknuti kako je na karti gradskih posjeda poviše 

crkve sv. Marije Masleničke uz javni put ili Kraljičin put 

upisano ime Stražbenica. Tim imenom nazivaju se u slavenskoj 

toponimiji gradinska utvrđenja. Nema dvojbe kako 

je geodet na tom položaju vidio utvrdu. 

Dakle, položaj utvrde trebalo bi tražiti u dijelu gradske četvrti 

Skroće (Due Torette), smještene na manjoj uzvisini 

koja se danas zove Vidikovac, a to je položaj koji je bio 

neposrednoj blizini Kraljičina puta, koji je nestao urbanizacijom 

tog dijela zadarskog gradskog teritorija. Na prikazima 

grada Zadra Rudolfa Alta i Fedora Karacsaya jasno 

se raspoznaje manje razrušeno utvrđenje smješteno u blizini 

raskrižja dviju cesta (danas Melada). 

Treba istaknuti da je utvrda sagrađena na komunalnom 

zemljištu. S ove utvrde bio je dobar pregled križanja putova 

na Meladi, kontrola ninskog puta (Kraljičin put) i bokanjačkog 

puta, koji se prema jugozapadu spuštaju do zadarske 

luke, ali i dobar pregled prema jugozapadnom dijelu 

zadarskog komunalnog teritorija (Smiljanić, 2010:405- 

406). 

66

Građanski je stalež na Brodarici živio à la noblesse 

- Luxardo nije gradio stanove za radnike u blizini 

tvornice već na Voštarnici 

Među brojnim obiteljskim vilama na Obali kneza Trpimira, od 

Đige na zapad, neke su oronule, zapuštene i unakažene, druge 

se kao stare dame još uvijek dobro drže, dotjerane su i našminkane, 

treće obnovljene i pomlađene. No, sve zajedno, za 

razliku od bivših velebnih palača na Novoj rivi, koje postoje 

još samo kao elegično sjećanje na poštanskim razglednicama, 

rječito svjedoče kako je građanski stalež na Brodarici živio à 

la noblesse (na aristokratski način), kako je 

tobio high life (život na visokoj nozi). Znakovito 

je, primjerice, da Luxardo nije podizao 

stambene zgrade za svoje radnike u neposrednoj 

blizini tvornice već na Voštarnici 

(Radićeva, 16). 

Također, mnoge od zadarskih vila „u svom 

okruženju imaju i vrtove, tj. parkove, kao 

sastavni dio svog stambenog korpusa“ - uočava 

Dražen Arbutina. - „Vile i ladanjske 

kuće (…) bile su vjesnik novog doba (…) U 

cijelom nizu primjera tih vila moguće je vidjeti 

način razmišljanja pojedinih poduzetnika 

i vlasnika“. 

Vila Tamino 

„Kuće (vile) sagrađene u zadarskim predgrađima 

˝zadržavale˝ su racionalan strah od 

građevne potrošnje veće površine poljoprivrednog 

zemljišta“ - nastavlja dalje Arbutina 

i zaključuje kako su građene na relativno 

malim parcelama te da im čak i vrt nalikuje 

maloj okućnici, svedenoj na nekoliko cvjetnih 

aleja. Dakako, „postoje i iznimke koje 

(…) pokazuju kako je moglo svako od tih 

prigradskih naselja izgledati da su se gradnje 

izvodile na većim parcelama“ (Arbutina, 

2007:37). 

Danas je to dosta teško prepoznati. „Većina vila je nakon Drugog 

svjetskog rata nacionalizirana, a u njih je u pravilu useljeno 

po nekoliko obitelji. Unutar lijepih velikih perivoja izgrađeno 

je čak po nekoliko novih privatnih kuća. To je dovelo do 

znatne degradacije i vila i perivoja. Rijetki su oni koji su zadržali 

bar donekle prijašnji izgled“ (Petricioli, 2011:107). 

67

Kuća Luxardo već sto godina podsjeća kako 

je proizvodnja likera, napose maraskina, najblistavija 

oznaka međunarodne reputacije Zadra 

i njegova poslovnog prosperiteta 

Obično se drži kako je zgrada Luxardo (Maraska) reprezentativna 

građevina na ulazu u luku i kako ima važnu 

urbanu vrijednost u oblikovanju obalnog pojasa, jer svojim 

gabaritom nastavlja urbanističku zamisao o nizu kuća 

na obalnom dijelu zadarskog 

kopna. Ipak, 

za Zadrane je ona puno 

više od svega toga 

zajedno. Ona već sto 

godina podsjeća kako 

je proizvodnja likera, 

napose maraskina, 

bila najblistavija oznaka 

međunarodne 

reputacije Zadra i njegova 

poslovnog prosperiteta. 

Zgradu je 1911. dao 

podignuti Michelangelo 

Luxardo (1857 – 

1934), kao reprezentativnu 

dvokatnu obiteljsku i poslovnu palaču s cijelim 

kompleksom proizvodnih pogona. U zadarskom Državnom 

arhivu sačuvan je projekt austrijskog arhitekta Friedlera. 

Zgrada Luxardo, 1939. 

U pripremama gradnje tretirana je kao „stambena zgrada 

na Brodarici pokraj Zadra“. Njezin tlocrt i volumen, međutim, 

ukazuju na utilitarnu namjenu. Franco Luxardo 

sjeća se kako je u visokom prizemlju bio pogon, na prvom 

i drugom katu stanovala je obitelj, dok je potkrovlje 

služilo za arhiv (Mezić, 2005:16). 

U literaturi je opisana kao kasni primjer neorenesansne 

arhitekture s plitkom rustikom u prizemlju te bogatom 

arhitektonskom plastikom prozora, balkona i vijenaca. 

Podsjeća na Driolijevu zgradu na bastionu Moro. 

Staklenka des?lerije Luxardo 

68

Obitelji Luxardo trebalo je 90 godina 

da uzmogne sagraditi tvornicu na Brodarici 

- Manje je poznato kako je 1896. 

godine u perivoju podignut ljetnikovac 

Girolamo Luxardo (1784 – 1865), utemeljitelj 

istoimene tvornice likera, došao je u Zadar iz 

Genove 1817. godine kao vicekonzul Kraljevine 

Sardinije i dviju Sicilija. Brzo je uočio komercijalni 

potencijal zadarskoga maraskina i posvetio 

se usavršavanju njegove proizvodnje. Prve pogone 

otvorio je 1821. godine na Poluotoku, u 

Calle del Sale (Pod bedemom). 

U toj kući stanovala je i obitelj Luxardo, u njoj 

je bila i Filharmonija koju je osnovao Girolamov 

sin Nicolò. U međuvremenu su u velikom perivoju 

na Brodarici 1896. godine sagradili malenu 

vilu koja im je služila kao ljetnikovac 

(Trpimirova, 7a). 

Uz konkurenciju velikoga broja proizvođača likera, 

među kojima i Driolija, Luxardovima je 

trebalo 90 godina upornoga rada kako bi akumulirali 

kapital kojim će 1911. početi graditi tvornicu 

na Brodarici. Upravo tako: devedeset, a ne 

devet! 

Usred Prvoga svjetskog rata, 15. svibnja 1915, 

proizvodnja je preseljena u nove pogone. Nisu 

radili ni 30 godina. Pretrpjeli su teška oštećenja 

u bombardiranju grada, 30. prosinca 1943. godine. 

Gorjela su tri dana. Upravna zgrada je, 

začudo, ostala cijela. Nekim čudom sačuvana 

je i vila koja se izgubila među novogradnjama. 

Nakon rata imanje je konfiscirano, Nicolò 

Luxardo sa suprugom Biancom smaknut, njegov 

brat Pietro uhićen, deportiran i nestao, a 

preživjeli članovi obitelji obnovili proizvodnju 

u Torregli, pokraj Padove. Proizvodnja je obnovljena 

i na Brodarici, gdje je tvornica Maraska 

radila sve do početka ovog stoljeća. 

Posebnost zgrade Luxardo jest njezin prekrasan 

perivoj na površini većoj od 1,1 tisuću četvornih 

metara. Protezao se sve do sadašnje Krležine 

ulice. Tvornica Maraska podignula je ondje 

niz utilitarnih objekata, uz Krležinu ulicu niknula 

je stambena zgrada, a labirint živice šimšira 

uništen izgradnjom kolektora. Pa ipak, nakon 

svega, još je uvijek dovoljno velik da pruža 

lijepu oazu mira (Petricioli, 2011:111-112). 

Rivijera Brodarica, 1917. 

Str. 70: Litografija Luxardo, 1874. 

69

70

Obitelji Luxardo trebalo je 90 godina da 

uzmogne sagraditi tvornicu na Brodarici - 

Manje je poznato kako je 1896. godine u 

perivoju podignut ljetnikovac 

Girolamo Luxardo (1784 – 1865), utemeljitelj istoimene 

tvornice likera, došao je u Zadar iz Genove 

1817. godine kao vicekonzul Kraljevine Sardinije i 

dviju Sicilija. Brzo je uočio komercijalni potencijal 

zadarskoga maraskina i posvetio se usavršavanju 

njegove proizvodnje. Prve pogone otvorio je 1821. 

godine na Poluotoku, u Calle del Sale (Pod bedemom). 

U toj kući stanovala je i obitelj Luxardo, u njoj je 

bila i Filharmonija koju je osnovao Girolamov sin 

Nicolò. U međuvremenu su u velikom perivoju na 

Brodarici 1896. godine sagradili malenu vilu koja 

im je služila kao ljetnikovac (Trpimirova, 7a). 

Uz konkurenciju velikoga broja proizvođača likera, 

među kojima i Driolija, Luxardovima je trebalo 90 

godina upornoga rada kako bi akumulirali kapital 

kojim će 1911. početi graditi tvornicu na Brodarici. 

Upravo tako: devedeset, a ne devet! 

Vlaho Bukovac, Michelangelo Luxardo, oko 1880. 

Usred Prvoga svjetskog rata, 15. svibnja 1915, proizvodnja 

je preseljena u nove pogone. Nisu radili ni 

30 godina. Pretrpjeli su teška oštećenja u bombardiranju 

grada, 30. prosinca 1943. godine. Gorjela su tri 

dana. Upravna zgrada je, začudo, ostala cijela. Nekim 

čudom sačuvana je i vila koja se izgubila među 

novogradnjama. 

Ludoviko Pividori, Zgrada Luxardo, 1911. 

71

Nakon rata imanje je konfiscirano, Nicolò Luxardo 

sa suprugom Biancom smaknut, njegov brat Pietro 

uhićen, deportiran i nestao, a preživjeli članovi obitelji 

obnovili proizvodnju u Torregli, pokraj Padove. 

Proizvodnja je obnovljena i na Brodarici, gdje je 

tvornica Maraska radila sve do početka ovog stoljeća. 

Posebnost zgrade Luxardo jest njezin prekrasan perivoj 

na površini većoj od 1,1 tisuću četvornih metara. 

Protezao se sve do sadašnje Krležine ulice. Tvornica 

Maraska podignula je ondje niz utilitarnih objekata, 

uz Krležinu ulicu niknula je stambena zgrada, 

a labirint živice šimšira uništen izgradnjom kolektora. 

Pa ipak, nakon svega, još je uvijek dovoljno 

velik da pruža lijepu oazu mira (Petricioli, 2011:111 

-112). 

Girolamo Luxardo, Zadar oko 1834-40. 

72

U jednu prostoriju Luxarda nitko nije smio 

ući osim četvorice braće vlasnika – Recepte 

tvornice upisivali su kao obiteljsku tajnu u 

veliku knjigu, čuvanu u sefu 

Jedna od najčešćih mistifikacija planetarne slave zadarskoga 

maraskina jest priča o tomu kako se tajna 

uspjeha krila u recepturi. „S time se nije bilo šaliti“, 

pričao je 1972. Josip Pivac, sin istoimenoga zadarskoga 

tvorničara likera, kasnije tehnolog u tvornici Maraska. 

„To je držano kao svetinja. U jednu prostoriju 

Luxarda, na primjer, nije smio nitko ući osim četvorice 

braće vlasnika. Čak nitko ni od radnika nije prisustvovao 

kada je vlasnik dodavao litru-dvije ˝onoga nečega˝ 

u liker. Osim toga, cjelokupnu organizaciju i tehnologiju 

vlasnik je sam držao u svojim rukama“ 

(Seferović, 1972:8). 

Franco Luxardo prisjetio se, 2005. godine, potankosti 

o dramatičnu spašavanju izvornih tvorničkih recepata: 

„Oni su kao obiteljska tajna upisivani i veliku 

knjigu, čuvanu u sefu. Stric Pietro je uoči dolaska 

partizana knjigu predao šefu tvornice Carlu 

Bianchiju i rekao da je, ako se spasi, odnese 

mom ocu u Italiju. Čim su partizani ušli u grad, 

stric je odveden u zatvor, a tjedan poslije utopljen 

u moru. Carlo Bianchi je odlučio napustiti 

Jugoslaviju, a kao optant mogao je odnijeti samo 

dva kovčega i jedan komad namještaja. Izabrao 

je ormar s ladicom duplog dna, gdje je stavio 

knjigu i donio mojem ocu“. 

Među mitove može se ubrojiti i onaj o zadarskoj 

maraski. Činjenica je kako su zadarski prerađivači 

još koncem XIX. stoljeća nabavljali čak 

četiri tisuće kvintala maraskina ploda izvan zadarskoga 

područja. „Iz cijele Dalmacije, najviše 

s područja Omiša, Šibenika i Vodica“, veli Franco 

Luxardo. Tek koncem tridesetih godina prošloga 

stoljeća zasađene su prve moderne plantaže 

pokraj Smilčića. 

Kupalište Spiaggia, 1938. 

73

Vila Tamino najreprezentativnija je u nizu 

obiteljskih ladanjskih vila na rivijeri - Još 

uvijek intrigira nerazriješena uloga njezina 

arhitekta oko dogradnje zvonika sv. Stošije 

Najljepša i najbolje očuvana među vilama na Brodarici 

svakako je ona u kojoj je smješten Zavod HAZU 

(Trpimirova obala, 8). Sagradio ju je, 1911. godine, 

Giovanni Battista Tamino, najvjerojatnije prema nacrtima 

inž. Bartolomea Tamina, koji je projektirao i jednu 

od neizvedenih inačica dogradnje zvonika sv. Stošije. 

Slično ostalim posjedima na Brodarici, dovoljno 

velik i uređen perivoj oko vile odijelio je njezinu intimu 

od masovnog okupljanja na javnom kupalištu u 

neposrednoj blizini. 

Vilu Tamino obično opisuju kao 

historicističku obiteljsku kuću, urešenu 

neoromantičkim konzolicama, 

najreprezentativniju u nizu obiteljskih 

ladanjskih vila na rivijeri od 

uvale Vrulje do Puntamike. Prema 

nacrtu, „u velikom podrumskom 

prostoru planirana je drvarnica, kuhinja 

i konoba. U prizemlju su sa 

sjeverne strane bili smješteni stubište, 

kuhinja i ostale pomoćne prostorije, 

koje je široki hodnik dijelio od 

blagovaonice, dnevnog boravka i 

studijske sobe na zapadnom dijelu. 

Na katu je bilo nekoliko spavaonica, 

kupaonica i dječja soba“ 

(Stagličić, 1988:155). 

Nerazriješena uloga inž. Bartolomea 

Tamina oko dogradnje zvonika 

katedrale sv. Stošije još je uvijek 

intrigantna. Kako se zna, zvonik je 

dograđen prema projektu engleskog arhitekta Thomasa 

Grahama Jacksona (1835 – 1924). Projekt je međutim 

čekao pune tri godine u Beču na odobrenje. Tijekom 

boravka u Beču, u kolovozu 1889, Jackson je, na 

zahtjev državnog povjerenstva, izmijenio projekt. 

Promjene su očito izvršene prema nacrtu Bartolomea 

Tamina, koji je povjerenstvu također ponudio svoju 

zamisao dogradnje. 

Projekt vile Tamino, 1911. 

74

Vila Žička u katalogu izložbe 2003. godine 

Vila Žička nakon obnove 2010. godine 

„U novije vrijeme znatno pregrađena“, 

stajalo je 2003. godine za vilu Žička na zagrebačkoj 

izložbi Secesija u Hrvatskoj - Na 

sreću, ta ocjena više nije točna 

Burna prošlost vile Žižka (Trpimirova, 9), kako se 

donedavno zvala, samo je manji dio onoga što su 

takve zgrade na Brodarici pretrpjele kako bi pokazale 

svoj izvorni identitet. Trebalo je, među ostalim, 

čekati 25 godina da bi se doznalo kako njezin vlasnik 

nije bio Žižka već Žička (Stagličić, 2013:173). 

Projekt je 1911. godine izradio Meštrovićev drniški 

prijatelj inž. Prociukiewicz za direktora Zemljišnog 

kreditnog zavoda u Zadru, viteza L. Žičku. Kao 

„rijedak primjer potpuno secesijski oblikovane zamisli, 

gdje se dosljedno provodi ista ideja planiranja 

prostora, profilacije otvora, ukrasa i vrtnih detalja“ 

našla se 2003. u katalogu zagrebačke izložbe Secesija 

u Hrvatskoj (kat. br. 300). 

Usprkos takvim odlikama, slijedi ono što je dr. 

Marija Stagličić primijetila još 1988. godine. 

Nakon suvremene adaptacije niži, zapadni dio 

vile Žička ostao je bez krovne ograde koja je 

bila predviđena nacrtom. Time je oštećena izvornost 

građevine i poremećeni uravnoteženi 

odnosi masa cijelog objekta. I u kapitalnom djelu 

Zadar za Austrijske uprave (Peričić et al, 

2011:377) ponovno upozorava kako „treba naglasiti 

da je ova dragocjena secesijska zgrada izložena 

proizvoljnim dogradnjama, popravcima i 

potpunom propadanju vrta i njegove ograde, koji 

su nedjeljiv dio cijelog projekta“. 

Dakako, i uz fotografiju vile u katalogu zagrebačke 

izložbe stoji napomena: „U novije vrijeme 

znatno pregrađena“! 

Onaj tko se s takvim informacijama nađe ispred 

vile Žička neće je moći prepoznati. „Nedavno je 

obnovljena prema originalnom nacrtu“ 

(Stagličić, 2013:173). 

75

Jesu li vila Cristo i vila Battara građene prema 

istom projektu? - Toliko sliče jedna drugoj 

da se ne zna koja je kojoj bila uzor 

Kao vila Žička tako se i susjedna vila Cristo (Trpimirova, 

11) našla 2003. godine na zagrebačkoj izložbi Secesija u 

Hrvatskoj. Ondje je uočeno kako „ima tipične željezne 

rešetke na ulaznim vratima i ogradi vrta“ (Piplović, 

2003:80). 

S druge strane, pak, za nju se 

zna samo da je bila u vlasništvu 

obitelji Cristo, ali ne i tko ju je 

projektirao i kada je građena. 

Kako je njezin položaj ucrtan na 

planovima vilâ koje su građene 

1911. godine i kako neobično 

sliči na vilu Battara 

(Trpimirova, 33), građenu 1907. 

prema nacrtu Lorenza Pividorija, 

moglo bi se pretpostaviti da 

je nastala između 1907. i 1911. 

godine. Nešto je manja od Battarine, 

na ulaznim vratima ima 

secesijski željezni okov, a i vrtna 

je ograda istih karakteristika. 

Trijem je čak izrađen točno prema 

nacrtu za vilu Battara 

(Stagličić, 1988:151). 

Nakon svega dr. Marija Stagličić 

zaključuje kako je očito riječ 

o istom izvedbenom nacrtu. Međutim, 

koliko god to bilo očito, 

zbunjuje što je vila Cristo puno 

bliža izvedbenom projektu, a to opet potiče zamisao kako 

je ona mogla biti uzor vili Battara, a ne obrnuto. Ipak, dr. 

Marija Stagličić i 2013. godine opetuje kako je riječ o 

istom projektu, samo što je u vili Cristo do danas sačuvano 

više secesijskih ukrasnih detalja. 

Vila Cristo 

Ulica obitelji Battara, „negdje na pola puta od Veterinarske 

stanice i križanja pred ulaskom u Bokanjac“, podsjeća 

na istaknute zadarske tiskare, nakladnike i sportaše. 

Čak devet članova te obitelji spominje se u sportskoj prošlosti 

Zadra (Marić, 2017:20, 91 – 92). 

76

77 

VII. U KONTEKSTU 

URBANE KULTURE

Vjekoslav Maštrović, vila Tamino i Zavod 

HAZU nisu slučajno povezani s Brodaricom 

- Pomorski muzej trebao je biti oznakom 

kulturnog identiteta Brodarice 

Ulica Vjekoslava Maštrovića podsjeća kako je na Brodarici 

(Trpimirova, 12A) živio i radio entuzijast nemjerivo 

velikih zasluga za obnovu znanstvenoga, kulturnog 

i uopće intelektualnog života Zadra iz posvemašnjega 

ratnog mrtvila. Bio je znanstvenik i istraživač 

nevjerojatnoga radnog potencijala, domoljub i ponad 

svega zaljubljenik u povijesni i nacionalni identitet 

Zadra. Obnovio je djelatnost preko 25 različitih društava 

i ustanova, a uz to napisao više od 300 znanstvenih 

i strukovnih radova (19 knjiga, 64 separata, 15 bibliografija, 

rasprava i članaka)! 

Obitelj Maštrović napustila je Grad nakon Rapallskog 

ugovora, 1920. godine, pa se mladi Vjekoslav (1913 - 

1986) školovao u Osijeku i Zagrebu, ali se požurio 

vratiti u Zadar odmah 1945. Samo godinu dana kasnije 

obnovio je tiskanje Narodnog lista, od 1947. bio je 

ravnateljem Znanstvene knjižnice, od 1954. istodobno 

upravitelj Zavoda HAZU u Zadru, a od 1967. direktor 

Stalne izložbe crkvene umjetnosti u izgradnji. 

Ne treba biti puno maštovit da bi se dokučilo kako 

znanstvena orijentacija i društvena djelatnost dr. Vjekoslava 

Maštrovića, zajedno s njegovom ulogom u 

osnutku, radu i smještaju Zavoda u vili Tamino, nisu 

bili slučajno povezani s 

Brodaricom, kao dijelom 

grada u kojemu korijeni 

pomorske tradicije imaju 

osobito značenje. U vili 

Tamino već se 1958. počela 

stvarati Pomorskopovijesna 

zbirka koja je 

1966. prerasla u Pomorski 

muzej i koja je, zajedno sa 

Zavodom, trebala postati 

jednom od bitnih oznaka 

znanstvenoga i kulturnog 

identiteta Brodarice. 

Sadašnja Ulica Vjekoslava Maštrovića, oko 1935. 

Obitelj Maštrović. Snimio Ivan Jeričević 

78

Svojevrsna restauracija ideje građanstva - 

Fotografski opus braće Novaković jedinstvena 

je memorija Brodarice s početka XX. stoljeća 

Znakovito je kako su na izložbi o zadarskom građanskom 

staležu na početku XX. stoljeća, priređenoj 1995. 

pod nazivom Bilo jednom u Zadru, dominirale fotografije 

što su ih snimili braća Mihovil i Zvonimir Novaković 

na Brodarici. Dojam je bio tako upečatljiv da su novinski 

izvjestitelji zaključili kako se radi o „svojevrsnoj 

restauraciji ideje građanstva“. 

Robert Novaković, oko 1912. Snimio Zvonimir Novaković 

Sadržaj izložbe (koju nije pratio katalog) opisan je tek 

na retrospektivi cijeloga opusa, 2010. godine, kao serija 

snimaka obitelji Novaković s prijateljima ispred vila, na 

ladanju, vrtnim zabavama ili odmoru na Brodarici, odnosno 

kao žanr-slike i scene u bogato opremljenim interijerima 

(Alavanja, 2010:6). Znalo se, istina, od ranije 

da su te fotografije, nadasve slike tinela, neprocjenjivo 

vrijedni dokumentarni specimeni o životu zadarskoga 

građanstva, ali je tek retrospektiva omogućila širi uvid u 

veličina njihova značenja. 

Mihovil (1872 - 1933) i Zvonimir (1884 - 1925) Novaković 

sinovi su uglednoga benkovačkog posjednika i 

dvorskoga savjetnika ad personam pri dalmatinskom 

Prizivnom sudu u Zadru Petra Novakovića (†1913). Mihovil 

je bio veletrgovac i posjednik, a Zvonimir pravnik 

i sudac. Stanovao je na Brodarici u kućama Luxardo, 

Perlini i Vlahov (Alavanja, 2010:7). 

Ema Novaković, oko 1912. Snimio Zvonimir Novaković 

Fotografski opus braće Novaković, posebno Zvonimira, 

jedinstvena je memorija Brodarice s početka XX. stoljeća, 

o kojoj dr. Antun Travirka piše: „Pripadajući situiranom 

građanskom staležu, Zvonimir Novaković 

fotografira prizore koji odišu smirenim uživanjem u 

vožnji brodom, jedrenju, listanju časopisa u kućnom 

vrtu, igri domina u interijeru“. 

Nešto dalje dodaje: „Vrlo dobre fotografije interijera 

stana (…) mogu nam prilično zorno dočarati komplete 

secesijskog salona, blagovaonice i drugih prostorija, 

što nam ukazuje kakva je mogla izgledati suvremena 

oprema ostalih secesijskih ljetnikovaca izgrađenih na 

Brodarici prvih godina XX. stoljeća“ (Peričić, 

2011:723, 750). 

79

Ratko Novak, strastveni jedriličar, nije mogao 

nigdje drugdje stanovati nego na Brodarici - Sačuvana 

je kolekcija od oko 300 negativa što ih je 

snimio u klubu Uskok i na Brodarici 

Ratko Novak (1914 - 1998), najistaknutiji zadarski fotografski 

obrtnik nakon Drugoga svjetskog rata, strastveni jedriličar 

i vlasnik dojmljivog krstaša, nije mogao nigdje drugdje 

stanovati nego na Brodarici. Ondje je bio najbliže svome 

brodu i jedriličarskom klubu Uskok koji je sve do 1983. 

koristio vezove na đigi i u Vruljici. 

U Novakov atelijer, pak, u Ulici Elizabete Kotromanić, nije 

se dolazilo samo radi fotografiranja. Društven, poduzetan i 

vedar, duhovit kao pravi Velolučanin, okupljao je oko sebe 

ljude od duha, smijeha, šale i ćakula. Uvijek među ljudima i 

stalno u pokretu, snimao je javne događaje, skupove, kazališne 

predstave, porušeni Grad i čišćenje ruševina. Nakon 

svega, 1964. zatvorio je atelijer i otišao u New York, gdje je 

radio sve do druge polovice osamdesetih godina. U međuvremenu 

raslo je zanimanje kulturne javnosti za njegove poslijeratne 

snimke Grada. Nažalost, od priče kako je sačuvao 

negative i kako ih je spreman ustupiti nekoj od javnih institucija, 

nikada ništa nije ostvareno. 

Poznata je samo mala kolekcija od oko 300 leica negativa 

(24 × 36 mm), što ih je snimao početkom šezdesetih godina 

u društvu Uskok, na regatama i društvenim okupljanjima. 

Darovao ih je pasioniranome klupskom aktivistu Anti Iviću, 

on fotografu Vjekoslavu Suraću (još jednom stanovniku 

Brodarice, a on pak autoru ovih redaka. Među negativima 

se može naći ne samo dosta vizura Brodarice već još više 

snimaka poznatih i manje poznatih članova Kluba i stanovnika 

Brodarice. 

Ratko Novak, 1958.-59. 

Ratko Novak, Vruljica oko 1962. 

80

Vila Siega ima ambijentalnu vrijednost i 

značenje svjedoka vremena na izmaku - 

Projekt je potpisao arhitekt Tamino, ali se 

ne zna koji 

Građena 1913/14. godine za trgovca Luigija Siegu, 

istoimena vila (Vjekoslava Maštrovića, 4) kao da je 

već istrošila zakašnjeli neostilski repertoar, pa joj dr. 

Marija Stagličić pripisuje samo „ambijentalnu vrijednost 

i značenje svjedoka jednog vremena na izmaku, 

s kojim je tek nakon prvog svjetskog rata sasvim prekinuto 

na području Zadra i njegovih predgrađa“. 

Uz to dodaje kako „ta pravokutna građevina svojim 

rasporedom, gabaritom i ukrasom ne donosi nikakve 

novosti u ladanjsku arhitekturu (…) Malo topline 

tome stambenom objektu daje lodža sa stubama prema 

vrtu i veranda nad njom. Danas su ti prostori zat 

voreni i ostakljeni, što svakako umanjuje njihovu 

prvobitnu draž“. 

Intrigantno je, međutim, kako je vilu projektirao 

arhitekt Tamino, ali se ne zna koji. Na projektu, 

uz potpis zidarskog majstora Ivana Negrija, stoji 

još samo prezime arhitekta Tamino. Obitelj Tamino 

bila je mnogobrojna, a među arhitektima 

dr. Marija Stagličić zna samo za dvojicu, Rudolfa 

(starijeg) i Bartolomea, što ne znači kako još 

tko od članova te obitelji nije mogao biti arhitekt. 

Kako bilo da bilo, teško je pretpostaviti da je 

vilu Siega projektirao Bartolomeo Tamino, onaj 

koji je radio projekte za vilu Tamino 

(Trpimirova, 8) i jedan od projekata dogradnje 

zvonika katedrale sv. Stošije. 

Početak gradnje tzv. stanova solidarnos?, 1976. Snimio A. Seferović 

81

Sjećanje ne može nestati tako 

lako - Uspomenu na bivši Put 

dimnjačara čuva ime Branka 

Stojakovića, najvećega hrvatskog 

kreatora lutaka i lutkarskoga 

scenografa 

Na Brodarici se još uvijek mogu naći 

ostaci starih naziva ulica, kao što su 

Put Bokanjca, Put Nina ili Put Petrića, 

ali više nema Puta dimnjačara. Zapravo 

ima i nema. Nema ga na popisu ulica, 

ali ima na popisu glasačkih mjesta. 

Srećom sjećanje ne može nestati tako 

lako. Pohranjeno je u memoriji pojedinca, 

kolektiva i(li) kulture. O tom Putu i značenju njegova 

naziva, primjerice, piše Drago Marić u djelu Zadarsko 

iverje (2017,2:120), dok pravu uspomenu čuva djelo 

Branka Stojakovića (1937 - 1992) koji je vidno obogatio 

cjelokupni zadarski kreativni potencijal. 

Bio je „najveći hrvatski kreator lutaka i lutkarski scenograf, 

koji je razvio osobenu poetiku, za koju su vezani najsmioniji 

prodori i najveći dometi ne samo zadarskog Kazališta 

lutaka“. Rođen je, odrastao, živio i radio u ulici 

koja je nosila ime po zanimanju njegova oca (sada Ulica 

Vinka Jelića, a ulaz u kuću iz Ulice Jakova Gotovca, 2). 

Ondje je dr. Vjekoslav Maštrović uočio njegovu likovnu 

darovitost u odveo ga u Kazalište lutaka, gdje će kasnije s 

Lukom Paljetkom uprizoriti legendarne predstave – Ružno 

pače (1972) i Postojani kositreni vojnik (1978). 

Branko Stojaković, 1991. 

Branko Stojaković, Plakat za Ružno pače, 1990 

Dok je Ružno pače dočekano kao afirmiracija zadarske 

lutkarske semantike, dotle je Kositreni vojnik ocijenjen 

kao „najvažnija predstava u povijesti hrvatskoga lutkarstva“. 

Njome je definirano novo shvaćanje animacije i 

porabe profinjenih postupaka za tvorbu metaforičkih 

scenskih slika, proviđenih dubokim i složenim konotacijama. 

Ribar Palunko (u režiji Edija Majarona) iz 1990. 

prihvaćen je kao predstava neobične ljepote, slične 

„nekom čipkastom treperenju spiritualnih tvari“. Proglašen 

je krunom ondašnjega hrvatskog lutkarstva. 

Ukratko, hrvatskom je lutkarstvu proširio prostore stvaralačke 

slobode i afirmirao ga kao prepoznatljivu oznaku 

zadarskog umjetničkog identiteta. 

82

Ratka Petrića više nema, ali se njegove 

skulpture mogu susresti diljem Zadra (i 

ne samo Zadra) - Posebno mjesto zauzima 

Žena s kablićem na Petrićima 

„Žestoki kritičar svijeta, tajni agent ćudoređa koji 

šokira, diverzant koji se ubacuje u pozadinu, kritičar 

tiskovnih bljuvotina, promišlja i sjedinjuje što će i 

kako će nešto reći (...) Petrić je genijalan provokator. 

Dapače, diplomirani provokator (...) Ratko Petrić 

je … onaj duh koji je ispisao i iscrtao veliko štivo 

na temu ljudske tjeskobe i bijede svijeta“ (Ive Šimat 

Banov). 

Ništa od svega toga nema na Petrićevoj skulpturi 

„Žena s kablićem“ u Petrićima. Jedino „harmonija 

koja odgovara univerzalnim relacijama čovjeka i 

prirode“. Jer, to je žena iz njegova susjedstva. Rođen 

je upravo tu, na Putu Petrića, ali su njegovu rodnu 

kuću zamijenile novogradnje. Posječeni su i čempresi: 

„Dan nakon što je u Gradskoj loži otvorena izložba 

posvećena 500. godišnjici rođenja Petra Zoranića 

(2008), kada su se citirale i riječi Zoranićeve o 

˝rasutoj bašćini˝ bio sam svjedok rušenja predivnog 

čempresa u mojem neposrednom susjedstvu na Belafuži. 

Još prije mojeg dolaska sasjekli su 56 čempresa 

(...)“. 

Ratka Petrića (1941 - 2010) više nema, ali se njegove 

skulpture mogu susresti diljem Zadra (i ne samo 

Zadra), od Spiridiona Brusine na Novoj rivi i Petra 

Zoranića ispred crkve sv. Krševana, preko Ivana 

Brčića i dr. Vjekoslava Maštrovića u perivoju Zavoda 

HAZU, do Kreše Ćosića ispred Košarkaške dvorane 

i ništa manje nego cijeli niz skulptura kao Perivoja 

od slave, pokraj Trga tri bunara. Podsjeća na 

uništenu Galeriju glasovit ljudi domovine (Galleria 

Patria di Uomini Illustri), što je bila utemeljena 

1860. godine u staroj zadarskoj Gimnaziji. 

„Rijetko se rađaju veliki umjetnici i kipari od formata, 

a među njima nesumnjivo stoji ime Ratka Petrića 

s opusom koji djeluje moćno, provokativno, ali 

i ozbiljno i duhovno. Ratko Petrić je snažan stup o 

koji će se još dugo oslanjati mlađe generacije kipara“ 

(Branka Hlevnjak). 

Ratko Petrić. Snimio N. Brkić 

83

Oko crkve na Belafuži pokapane su, među ostalima, 

žrtve kuge 1631. godine – Novo groblje uređeno 

je 1925. godine 

Uređenje zadarskoga Gradskog groblja počinje 1820. godine, 

zbog zabrane sahranjivanja unutar gradskih zidina, koje 

se stoljećima obavljalo uglavnom u crkvama ili oko njih. 

Prvi ukopi na novom groblju zabilježeni su početkom 1821. 

godine. Sto godina kasnije, 1925. godine, obavljen je prvi 

ukop i na groblju u Belafuži, 

uređenom na osnovi 

odluke iz 1892. godine 

(Paleka, 2015:45). 

Razlika od 33 godine od 

odluke do realizacije nije 

uopće velika kada se uzme 

u obzir kako su gradske 

vlasti počele tražiti grobljanski 

prostor izvan 

gradskih bedema još 1749. 

godine! Put ih je odveo 

ravno na Brodaricu, u uvalu 

Dražanica (Valle di 

Drassenaza, 2a Valle). Ispitivali 

su i napravili skicu 

neke špilje u koju su okolni 

stanovnici odlagali strvine. 

Sedamdeset godina kasnije ponovno su se obreli na Brodarici. 

Učinilo im se kako bi Mocire mogle biti prikladan prostor. 

Razgledali su teren, pravili izvješća i analize, otkupili 

čak i parcele, ali su 1820. odustali i okrenuli se lokaciji sadašnjega 

Gradskog groblja. 

Maria Montemaggi Mestrovich, Case RoGe, 1930. 

Potraga za grobljanskim prostoru na Brodarici ne iznenađuje 

kada se zna kako su na tom području pokojnici sahranjivani 

oko crkava sv. Nikole u uvali Dražanica i sv. Jakova u Vruljici. 

Također, izgubio se trag starom groblju pokraj crkve na 

Belafuži, u kojem su, među ostalim, pokapane žrtve epidemije 

kuge, 1631. godine (Ivanov, 1986:50,55,61-65). 

84

Stara špina kao „centar svita“ stanovnika Belafuže 

i Petrićeva Žena s kablićem konačno su zajedno - 

Mali trg postaje stjecište života, ljudi i uspomena 

Malo tko zna da je Put Petrića upisan na planu Grada iz 1957. 

kao Put Petrića česme, a još ih je manje koji bi mogli objasniti 

kako je od špine nastala česma. U pitanju je, dakako, mitsko 

mjesto na raskrižju Puta Petrića i Puta Nina, na kojemu je stajala 

javna špina zadarskog vodovoda s početka XX. st. Uklonjena 

je u prigodi gradnje novoga stambenog naselja. 

Trebalo je čekati punih 20 godina kako bi se uredio spomenički 

prostor pod nazivom Špina Belafuže. U subotu, 14. veljače 

2015. godine, „na malom trgu na raskrižju Puta Nina i Puta Petrića 

(...) svečano su otvorena dva obilježja koja evociraju uspomenu 

na belafuški kraj u prošlosti i način na koji su tamošnji 

stanovnici živjeli: brončani kip žene sa vjedrom na glavi, koja 

stoji pokraj spomenika špini iz kojega teče pitka voda“ (Burčul, 

2015). 

Otkriće Spomenika špini, 14.II.2015. 

U pitanju je, dakako, Žena s kablićem koja je šest godina čekala 

svečanu promociju u dvorištu Sonje Petrić. 

„Za Belafužu ovo je bio centar svita -rekao je na svečanosti Mile 

Šimunov iz Društva prijatelja Belafuže. - Sve što se događalo 

važno za nas, događalo se ovdje uz špinu i murvu koja nas je 

othranila. Ta špina i ta murva bile su dio našeg identeta, naše 

kultno mjesto koje nam je život značilo. Jer prije nije bilo vode 

po kućama. Vodom iz ove špine su se zalijevali vrtovi, žene su 

je nosile kući, prala se vuna na njoj... Našu ideju s radošću je 

prihvatio Ratko Petrić koji je kip vodarice napravio 2004. od 

gipsa. Nakon pet godina sami smo skupili novce za odljev u 

bronci“. 

Kako se te subote slavilo i Valentinovo, okupljeni su ubrzo predložili 

da brončanu ženu sa vjedrom na glavi treba nazvati Valentina 

ili, još bolje, šjora Tina. Osim kablića na glavi, šjora Tina 

ima fuštan, traveršu, facol ... 

„Trg je mali, ali je pun simbolike. Imamo špinu i vodu, te belafušku 

ženu i majku koja je uvijek držala tri kantuna kuće. Sve je 

to dio povijesti ovog kvarta i grada. Zahvalni smo precima na 

svemu što su nam ostavili u naslijeđe, a bez ovih podignutih 

obilježja sve bi to palo u zaborav(...)“ – rekao je zadarski gradonačelnik 

Božidar Kalmeta. Don Dario Tičić blagoslovio je spomenik 

i naglasio kako je mali trg postao stjecište života, ljudi i 

uspomena. 

85

Pîrî Reis, Zadarski akvatorij, 1526. 

Pîrî Reis, Zadarski akvatorij (A digital facsimile of Walters Ms. W.658, Book on navigation, 

Kitāb-i baḥriye, The Walters Art Museum, Baltimore, 2011, fol. 160a; http:// 

www.thewalters.org/) 

1. qalé-i zadire (kale-i Zadire) = tvrđava Zadire (Zadar); 

2. walide mayistire (Valide Majistire) = 'valide' u turskom znači 'majka'. Pitanje je li ovo turski, za drugu riječ 

u turskom nema prijevod (Marta Andrić, turkolog). (Uvala Maestrala); 

3. ṣanṭa iskewina (Santa Iskevina) = Nema prijevoda. (Uvala Petrčane); 

4. ponte dora (Ponte Dora) = Nema prijevoda. (Otok Vir); 

5. qalé-i nuna (kale-i Nuna) = tvrđava Nuna (Nin); 

6. eski zadire (Eski Zadire) = Stari Zadar. (Biograd); 

7. ǧānib-i rum-ili (canib-i Rum-ili) (đanib) = strana Rumelije (Europska Turska ili jugoistočni dio Europe 

koji se u tom trenutku nalazio pod osmanskom vlašću); ... (Kozličić, 2013) 

86

VIII. PUT U 

MAGIJU PROŠLOSTI 

87

Kartograf Sulejmana Veličanstvenog ucrtao je i 

opisao Uvalu maestrala u čuvenom portulanu 

Kitab-i Bahriye - Uvala je bila na glasu kao dobro 

sidrište 

Uvala maestrala odavno više nema ono značenje koje je 

nekoć imala, kada su je nazivali predvorjem luke, pa se danas 

čini neobičnim što se njome bavio čak i kartograf Sulejmana 

Veličanstvenog! Slavni turski pomorac, geograf, kartograf 

i admiral Pîrî Reis (1465 - 1554), ne samo da je u 

svojoj glasovitoj Knjizi navigacije (Kitab-i Bahriye) iz 

1526. godine imenom označio tu tihu i pitomu uvalu već je 

dodao i njezin opis. Potrebno je međutim zamisliti kako 

ono što se u prijevodu nespretno naziva barkama nisu čamci 

već brodovi. 

Pîrî Reis, dakle, navodi kako je 

„Yeni Cara (Nova Cara, Zadar) 

sada jedna lijepa tvrđava. S mora 

koje okružuje tu tvrđavu u smjeru 

šiloka (jugoistok), prema Rumeliji 

(latinsko-turski naziv Europske 

Turske), razvučen je lanac. S unutrašnje 

strane toga lanca lijepa je 

luka. Tu ulaze barke, a ako stoje 

izvan toga lanca, konope vežu za 

građevine spomenute tvrđave. Sidro 

spuste u more. A ako stoje s 

rumelijske strane, na spomenutu 

je mjestu uvala koju zovu Walide 

Mayistire (Uvala maestrala). Spomenuta je uvala dobro sidrište 

za barke. Na dvije strane vežu konope, a sidro spuste u 

more (četverovez)“ (Kozličić, 2013). 

Franjo SalgheM-Drioli, Panorama Zadra, 

crtež olovkom 

Turkologinja Marta Andrić sumnja kako je riječ valide uopće 

turska, a za riječ mayistire veli kako u turskom nema 

prijevoda. Naravno, jer ni ona nije turska. Kartolog je zapisao 

ondašnji lokalni naziv koji je glasio Val de Maistro 

(Valle di Maestro). Isto onako kao što je Zara (Zadar) zabilježen 

kao Cara. 

Pirijev atlas Kitab-i Bahrije iz 1526. čuva se u knjižnici 

Sulejmanije, u Aja Sofiji. U faksimilskoj nakladi iz 1988. 

objavljene su, među ostalim, 23 karte hrvatske obale i otočja 

istočnog Jadrana, a djelo je 2013. godine izloženo u Rijeci, 

Poreču, Zagrebu i Dubrovniku, kako bi 2014. konačno 

stiglo i u Zadar. 

88

Zašto je Valle di Maestro postala Uvala maestrala 

- Stari portulani ne spominju to sidrište 

zbog maestrala već zbog dobre zaštite 

od vjetrova s kopna 

Tristo godina nakon Reisove Knjige navigacije (Kitabi 

Bahriye) iz 1526. godine Uvala maestrala još je uvijek 

bila toliko zanimljiva za pomorce da je našla mjesto 

i u Portolano del Mare Adriatico Giacoma Marienia. 

Ondje, među ostalim, stoji: „Milju jugoistočno 

(Scirocco) od rta Amica leži grad Zadar; između njih 

širi se oko trećinu milje na sjeveroistok (Greco) uvala 

zvana lavalle di Maestro (…) Brodovi koji zbog svoje 

veličine ili suprotnog vjetra ne mogu ući (u luku) imaju 

dobro sidrište u spomenutoj valle di Maestro. Na 

100 passi (passo = 1,738 m) od obale duboka je svugdje 

25 do 30 piedi (piede = 0,34764 m), osim na mjestu 

gdje se nalazi sika 14 piedi ispod razine vode, jednako 

u smjeru rta Amica i ulaza u luku, i jednako udaljena 

na obje strane. Najbolje mjesto za sidrenje velikih 

brodova je 200 passi u smjeru sjeverozapada 

(Maestro) od grada (…) Ostali brodovi, ovisno o 

gazu, sidre se više-manje blizu obale, gdje je svako 

mjesto zaštićeno, osobito od kopnenih vjetrova“ 

(Marieni, 1830:227-228). 

Kako god izgledalo neobično, značenje pojma 

lavalle di Maestro zbunilo je prevoditelje isto 

onoliko koliko ih je zbunio i Walide Mayistire u 

Pîrî Reisa. Nije poznato tko je, kada i zašto utvrdio 

da talijanska riječ maestro u ovom slučaju 

znači maestral (SZ vjetar), a ne maestro (majstor, 

učitelj). Iz dvaju starih portulana ne može se steći 

dojam kako je ta uvala za pomorce bila važna 

zbog maestrala već zbog dobre zaštite od vjetrova 

s kopna. 

Štoviše, Franz PeGer 1833. izričito navodi kako je zadarska 

luka prostrana, „ali kod jakog vjetra juga otežano 

je brodarima ući, kao pak kod jakog maištrala onima 

koji žele izići, zbog čega oni koji ne poznaju Zadar, 

mjesto da koriste njegovu luku više se vole usidri? u 

uvali Maestrala, luci udaljenoj pola milje od Zadra“ 

(Petricioli, 1999:88). 

Voštarnica i Brodarica početkom XX. st. 

89

Sadašnja Uvala Dražanica upisana je na katastarskim 

mapama iz 1826. kao Valle Mala 

Drasaniza - Uvala maestrala bila je poznata 

1383. godine kao Dražanica 

Putnika u magiju prošlosti Brodarice posebno može 

zbuniti često mijenjanje naziva njezinih uvala ili razlika 

između oficijelnih i kolokvijalnih naziva. Granična 

uvala na istočnoj strani Brodarice spominje se 

još 1289. kao Vrulja, zatim kao Uvala sv. Jakova, 

Valle del Conte, Valle di Bora i konačno 

opet Uvala Vrulje. Građani, međutim, tu 

uvalu jednostavno zovu Vruljica. 

Na isti način, sve se češće može čuti kako 

Uvalu maestrala nazivaju Uvalom Sfinge. 

Davne 1383. bila je to Dražanica 

(Drachssinica), na kartama iz 1526, 1570. ili 

1765. godine Valle di Maistro, a sada je na 

topografskoj karti Državne geodetske uprave 

upisana kao Uvala maestrala. Mjesni odbor 

Brodarice, pak, naziva je Dražanica Vela. No 

to još nije sve. Na internetu se, među ostalim, može 

naći Prima valle di Maistro, Uvala Drašanica Prva, 

uvala Maestral i tko zna što još. 

Pogled sa sjevera. Desno vila ToniaM početkom XX.st. 

Susjedna uvala koja sada nosi oficijelni naziv Dražanica 

javlja se na katastarskim mapama iz 1826. (Državni 

arhiv u Trstu) kao Valle Mala Drasaniza! Mjernici cara 

Franje I. na tim su mapama također zabilježili nazive 

kao što su Valle Fratarschina i Valle Vritignach! No, 

istodobno su, gle čuda, sadašnju Uvalu maestrala označili 

kao Valle di Maistro! 

Naziv Valle Vritignach ponavlja se 1910. godine na 

idejnim nacrtima zadarske rivijere kao Draga vitrenjak, 

kako bi se u doba talijanske uprave promijenio u Seconda 

vale di Maistro ili samo Seconda vale. 

Nadasve je zanimljivo mišljenje da naziv Valle di Maistro 

nije nastao od imena za smorašnji vjetar (maestral) 

već od pojma vallis magistrorum, koji se odnosio na 

uvalu u kojoj su vrsni kalafati popravljali mletačke galije, 

oštećene u olujama ili ratnim sukobima. O meštrima 

se više ništa ne zna, ali se zna kako je u toj uvali, u 

XIV. stoljeću, postojala kapela sv. Nikole, a 1439. kapelica 

sv. Andrije. 

90

Metafora potrage za kulturnim nasljeđem - 

„Naizgled obični stup za vezivanje brodova je 

zapravo vrlo važan povijesni simbol Brodarice 

i Zadra uopće, a otočić/bitva Galeb, osim povijesnog 

značaja ima i burnu sadašnjicu“ 

Kada ne bi bila živa svijest o pomorskom značenju Dražanice, 

ne bi danas kolektivno kulturno pamćenje pretvorilo 

bitve za privez brodova u oznake kulturnog identiteta. 

„Sačuvani kameni otočići/bitve jedini su od dokaza da je 

Brodarica bila gospodarski važni dio povijesti našega grada 

kroz pomorstvo (...). Te su bitve zadarska pomorskokulturna 

baština, simbol pomorske ali i nautičke tradicije“ 

(Brkić, 2014). Većina stanovnika Brodarice zna priču 

o sedam bitava u Dražanici, pa subrojni od njih sudjelovali 

u potrazi za osmom bitvom. Bila je to tipična potjera za 

metaforom kulturnoga nasljeđa. 

Bitva Galeb pokraj kupališta Jadran stradala je u bombardiranju 

Grada. Godine 2004. pokrenuta je akcija za njezinu 

obnovu, jer „kako se brodovi vežu za bitve, koje krase 

Draženicu Velu na Brodarici, one se žele sačuvati kao kulturno 

dobro tog gradskog predjela“. 

Jugozapadna obala uvale Vruljica, 1901. 

Tri godine kasnije u Jazinama 

je pronađena stara bitva i 

dopremljena na obalu blizu 

Galeba, ali je početkom lipnja 

nekim čudom preko noći 

nestala. „Naizgled obični 

stup za vezivanje brodova je 

zapravo vrlo važan povijesni 

simbol Brodarice i Zadra 

uopće, a otočić/bitva Galeb, 

osim povijesnog značaja ima 

i burnu sadašnjicu“, izvještavali 

su mediji. 

Zamoljeni su „svi građani koji prepoznaju ovu kamenu 

bitvu, da o tome izvijeste policiju“. Konačno, policija je u 

srpnju 2007. Godine objavila kako je „nađena ukradena 

bitvas Brodarice na otoku Pagu. Navodni lopov, zbog medijske 

akcije (...), odbacio ju je u neku (...) 15 m duboku 

jamu (...). Vjerujemo kako ćemo uz pomoć Grada Zadra 

(...) uskoro obnoviti ovaj povijesni, maritimni i turistički 

detalj Zadra i Brodarice“, odahnuli su u Mjesnom odboru. 

91

Konzervator Iveković podignuo je 1899. godine 

vilu na Kolovarama, a prof. Smirić 

1901. u Uvali maestrala - Prvi je bio građevni 

savjetnik Namjesništva, a drugi član 

Povjerenstva za širenje grada 

Nije moguće previdjeti neke koincidencije u urbanoj 

transformaciji Zadra na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće. 

Samo dvije godine nakon što je Ćiril Metod Iveković 

1899. počeo graditi obiteljsku vilu na Kolovarama 

(kućni br.8), u istu se avanturu upustio i prof. Ivan 

Smirić na drugom kraju Grada, u Uvali maestrala 

(Trpimirova, 25). Iveković je, među ostalim, bio građevni 

savjetnik Namjesništva u Zadru, a prof. Smirić 

član Povjerenstva za širenje grada. 

Na sačuvanoj kopiji nacrta vile Attilia nije označeno 

tko je projektant, pa se s pravom pretpostavlja kako bi 

to mogao biti sâm prof. Smirić. Ako ništa drugo, jamačno 

je idejni začetnik koji je svojom rukom unosio 

ispravke u nacrt. Odobrenje za gradnju pak potpisao je 

inž. Antonio Baccichi. Vila „svojom odmjerenošću, 

skladom i akademizmom odudara od vrlo romantičnog 

parka koji je sada nešto smanjen“, ocijenila je 

1988. dr. Marija Stagličić. 

„Tlocrt ima oblik skladnog pravokutnika, u kojemu su 

prostori simetrično raspoređeni: u prizemlju veliki atrij, 

a bočno sobe i stubište, što se ponavlja i na katu. 

Tlocrt prizemlja vile AMlia, 

Projekt pročelja vile AMlia 

Ulazno pročelje naglašeno je konveksnim trijemom 

koji nose dva velika klasicistička stupa, a 

prema vrtu se ˝razlijeva˝ plitko stubište. Na katu 

je terasa jednakog tlocrta na koju vode troja 

vrata. Središnjim dijelom zapadnog pročelja 

dominira atika volutaste linije i lučnog završetka 

s kružnim prozorom u sredini“ (Peričić, Šime 

et al. 2011:371). 

Za razliku od pretpostavki o autorstvu nacrta za 

vilu, Mirna Petricioli drži kako je prof. Smirić 

sigurno „sâm osmislio perivoj“, koji je „odraz 

njegovog neoklasicističkog i romantičarskog 

opredjeljenja (...) U perivoju je sagradio polukružnu 

klupu od kamenih fragmenata, umjetnu 

špilju, bazenčić s vodoskokom i ono po čemu 

perivoj danas nosi ime - kip egipatske sfinge. 

Od stabala većinom su sađene mediteranske 

vrste poput lemprike, žutog jasnima, pitospora i 

juke, a od trajnica dominira akantus - čest element 

romantičarskih perivoja zbog činjenice da 

su se u staroj Grčkoj inspirirali njegovim lišćem 

za izradu korintskih kapitela“ (Petricioli, 

2011). 

Zanimljiva informacija sačuvana je na lijevom 

rubu fotografije vile Attilia koju je 1912. godine 

snimio Zvonimir Novaković. Drvena poligonalna 

kućica na obali nije ništa drugo doli obiteljsko 

kupalište, ako se tako može nazvati onodobno 

toćanje u moru. 

92

Prof. Smirić ubraja se među najuglednije 

Zadrane svojega doba, ali je u široj javnosti 

poznat prvenstveno kao graditelj Sfinge - 

Sfinga je postala metaforično mjesto koje 

oblikuje mentalnu sliku Brodarice 

Istaknuti intelektualac i likovni umjetnik, slikar, muzealac 

i konzervator, potomak bogate zadarske posjedničke 

i patricijske obitelji, prof. Ivan Smirić (1842 - 

1929) ubraja se među najuglednije Zadrane svojega 

doba. Žmirići, naziv predjela Brodarice, trajno čuvaju 

uspomenu na jednu od inačica njegova prezimena. 

Danas je međutim u široj javnosti poznat prvenstveno 

kao graditelj Sfinge u perivoju svoje vile. Slabo se zna 

kako je bio profesor na Gimnaziji, utemeljitelj i ravnatelj 

Muzeja u sv. Donatu, znanstvenik i kustos, posebno 

zaslužan za restauratorske radove na sv. Stošiji i sv. 

Krševanu. 

S preporukom Frane Salghetti-Driolija Nikoli Tommaseu 

studirao je slikarstvo u Firenci, Sieni i Veneciji. 

Ondje je upoznao svoju buduću suprugu Attiliju Spineda 

de Cattaneis koja mu je rodila petoro djece. Kako 

prenosi predaja, u znak ljubavi i uspomene na nju, 

Sfinga, 1965. 

1918. godine podignuo je u perivoju njihove vile 

impozantnu kopiju Sfinge. Bio je, vjeruje se, inspiriran 

zajedničkim zanimanjem za mitsko i onodobnim 

historicističkim zanosom. U radu na izradi 

Sfinge sudjelovao je i Gieseppe Donati, klesar 

nadgrobnih spomenika na zadarskom Gradskom 

groblju. 

Neobično mitsko biće s glavom žene i tijelom lava 

od prvoga je dana raspaljivalo maštu znatiželjnika. 

U tome su znali otići toliko daleko da su povjerovali 

kako je u podzemlju uređen dnevni boravak i 

zakopano silno blago. Kada se svemu doda staro 

vjerovanje kako Sfingu ne valja uvrijediti ili o njoj 

govoriti loše, tada postaje jasno da je u pitanju 

tvorba novoga urbanog mita. 

Koliko god devastirana, nikada nije živjela izvan 

vremena i prostora. Trajno potiče kolektivnu i pojedinačnu 

identifikaciju s Gradom, zauzima posebno 

mjesto u pamćenju stanovnika Brodarice i Zadra, 

jedna je od metafora što tvore mentalnu sliku u 

kojoj se prepoznaje identitet Grada. 

93

Unuci prof. Ivana Smirića - Mario, Julijan, Severo 

i Sergio Padelin – nosili su maritimni afinitet 

u genima – Prof. Severo Padelin 20 je godina 

vodio Uskokovu školu jedrenja 

Značenje prof. Ivana Smirića, njegove vile i Sfinge za očuvanje 

građanskoga identiteta Brodarice i Zadra naslijedili 

su njegovi unuci Mario, Julijan, Severo i Sergio Padelin. 

Majka im je kći prof. Smirića, a otac Patricije, sin ribara s 

Premude. Sve ih je resio duboko emotivan odnos prema 

moru. Istina, odrasli su u Biogradu, gdje je obitelj živjela 

za vrijeme talijanske uprave Zadrom, ondje se zaljubili u 

more, ali su maritimni afinitet 

ponijeli u genima. 

„U Biogradu smo 1937. dobili 

korčulanski guc i na njemu smo 

svi stekli osnovna znanja o moru, 

brodu i jedrenju (...) Tako 

sam ja već u 18. godini bio flokist 

velikom kormilaru Josku 

Periću i sudjelovao sam na Jadranskoj 

regati 1949. i 1950. godine“, 

sjećao se prim. dr. sc. 

Sergio Padelin (1931 - 2012), 

doajen zadarske neuropsihijatrije. 

Profesor Severo Padelin jedan je 

od pionira Jedriličarskog kluba 

Uskok. Član je posljednje uprave 

Uskokova prethodnika - Pomorskoga 

brodarskog društva - i prve 

uprave Uskoka, 1953. godine. 

Još je kao student u Zagrebu izradio 

drvenu šljuku i dovezao u 

Zadar. Dvadeset godina vodio je Uskokovu školu jedrenja. 

I dr. Julijan Padelin bio je dugogodišnji član Uskoka. Godine 

1972. biran je za gradonačelnika Zadra. Najstariji brat 

Mario, sveučilišni prof. u Zagrebu, nije se aktivno bavio 

jedrenjem, ali je znao jedriti. U kulturnoj povijesti Zadra 

ostao je poznat kao voditelj diletantske kazališne grupe, 

formirane u Velom Ižu 1943. godine, koja je koncem 1944. 

prešla u Zadar i pridružila se uspostavi Narodnoga kazališta. 

(Marić, 2015:21-23). 

Zvonimir Novaković, Mlade dame na kupanju, 1912. 

94

Vila Bugatto samo je godinu dana mlađa od 

vile Attilia - Vilom svih vila na Brodarici drži 

se vila Battara - Vile Ester i Toniatti zorno 

demonstriraju raspon sudbine vila na Brodarici 

Tek što je 1901. prof. Smirić sagradio vilu Attiliju već 

se 1902. na zapadnom kraju Uvale maestrala pojavila 

vila Bugatto (Trpimirova, 30). Štoviše, špekulira se kako 

je to moglo biti čak desetak godina ranije, na što 

upućuju neoklasicističke štukature i niša za kip na glavnom 

pročelju. Između dvaju svjetskih ratova zvali su je 

vila Ziliotto, a neposredno iza rata u njoj je djelovala 

Meteorološka stanica. 

No vilu svih vila, odnosno „tipski predložak za jednake 

ili slične obiteljske zgrade“ dao je još zapadnije podignuti 

„maestro muratore“ Josip Battara (kućni br. 33). 

Građena je 1907. godine prema projektu Lorenza Pividorija. 

„Odmah uočljivi elementi jesu trijem i terasa na 

zapadnom uglu zgrade, a ulaz i stubište na manje uočljivu 

položaju (istočno pročelje), dok su reprezentativne 

sobe smještene u rizalitnom i povišenom središnjem 

dijelu glavnog, zapadnog pročelja“. 

Izvedba projekta ponešto je izmijenjena. 

„Poligonalni trijem koji u nacrtu nose dva stupa, 

u izvedbi postaje kvadratan, oslonjen na ugaoni 

pilon. Ponegdje su izmijenjeni detalji ukrasa. 

Zgrada je, ipak, zadržala osnovni raspored“ 

(Stagličić, 1988:148-149). Za razliku od 

uočenih izmjena, trijem vile Cristo (Trpimirova, 

11) izrađen je točno prema ovom nacrtu! 

Raspon sudbine većine vila na Brodarici zorno 

demonstriraju susjedne vile Ester i Toniatti 

(kućni brojevi 29 i 28). Prva je zapuštena do te 

mjere da se vilom može smatrati još samo po 

natpisu imena na fasadi, dok je druga tako dobro 

obnovljena da se ne može prepoznati na fotografiji 

Zvonimira Novakovića iz 1912. godine. Kao 

što potonja više nije obiteljska kuća, tako je u 

susjednoj zgradi (br. 27) neposredno nakon Drugog 

svjetskog rata bio Etnografski muzej! 

Dio katastarskog plana između dvaju svjetskih ratova 

95

Zvonimir Novaković, Kuća Vlahov, 1912. 

Iste godine kada su udareni temelji palače 

Luxardo tvorničar likera Vlahov počeo 

je graditi veliku stambenu zgradu među 

vilama u Uvali maestrala 

Kako je i zašto tvorničar likera Vlahov počeo graditi 

veliku stambenu zgradu među vilama u Uvali 

maestrala (Trpimirova, 20) moglo bi se tumačiti 

vjerojatno samo time što su iste godine (1911) u 

blizini udareni temelji palače Luxardo (Maraska). 

No dok potonja podsjeća na Drolijevu zgradu iz 

1891. godine, dotle zgrada Vlahov priziva u sjećanje 

zgradu Suda iz 1902/04. I još nešto: obitelji 

Drioli trebalo je 130 godina da sagradi palaču, obitelji 

Luxardo 90 godina, a obitelji Vlahov tek 24 

godine! Također, obje obitelji, i Luxardo i Vlahov, 

prvo su na Brodarici podignule obiteljske vile, a tek 

potom velike zgrade. 

Kuću Vlahov, s reprezentativnim izgledom i postromantičarskim 

miješanjem stilova, projektirao je 

tršćanski arhitekt Giuseppe Testa. Drži se kako je 

to pokušaj suvremenog oblikovanja pod plaštem 

neostilskih uresa, odnosno „još jedan objekt kasnog 

historicizma, koji uz stereotipnost pročelnih 

rješenja donosi nova i vrlo prikladna i udobna 

unutarnja rješenja stambenog prostora“. 

„Zgrada je razdijeljena u četiri ugaono smještena 

stana, a dvostruko stubište dobiva svjetlo iz centralno 

postavljenog kvadratnog dvorišta. U svakom 

stanu predviđeni su kuhinja i sanitarni dio s 

kupaonicom. Sobe u zapadnom dijelu zgrade nešto 

su veće od onih u istočnom. Suvremeno planiranje 

stambenog prostora i tipično rješenje osvjetljenja 

stubišta spojilo se s reprezentativnim vanjskim 

izgledom objekta“. 

Ova i njoj slične zgrade navode na zaključak kako 

su postromantizam i eklekticizam stizali u Zadar 

iz Venecije i Trsta, a secesija i pokušaji inženjerskoga, 

funkcionalnog shvaćanja arhitekture iz Beča 

i Graza (Stagličić, 1988:160). 

96

Siromašni dječak iz Šepurina svrstao se među tri 

najznačajnija tvorničara likera u Zadru - Okrepljujući 

želučani eliksir Vlahov prodavao se i u ljekarnama 

i u trgovinama 

Uz obitelji Drioli i Luxardo, obitelj Vlahov, među ostalim, 

razlikuju i time što je uspjeh temeljila na proizvodnji aperitiva. 

time što je uspjeh temeljila na proizvodnji aperitiva. 

Priču je započeo Romano Vlahov (1838 – 1895, 

siromašni dječak iz Šepurina na otoku Prviću. Radio 

je u Šibeniku kao pomoćnik u trgovca Makalea, 

štedio svaki novčić i 1861. otvorio vlastitu trgovinu, 

a uskoro i jednu od prvih šibenskih destilerija. 

Preokret je nastao kada se navodno razbolio od neke 

groznice koju nije mogao izliječiti sve dok mu 

pater Smoljan iz Splita nije preporučio svoj eliksir 

od trava. Vlahov je piće doradio, počeo sâm proizvoditi 

i testirati na bolesnicima. 

Bruno Bersa, Nadgrobni portret Romana Vlahova 

Šibenski su ga ljekarnici optužili za obmanu bolesnika, 

vlasti su ispitale cijeli slučaj i 1869. dopustile 

proizvodnju napitka. Okretni je Romano, dakako, 

sve vješto iskoristio u promidžbene svrhe. Već 1. 

srpnja iste godine tiskao je brošuru na pet europskih 

jezika s uputama za korištenje, cijenom i preporukama 

liječnika širom Dalmacije za liječenje želučanih 

tegoba njegovim likerom, a za manje od 20 godina 

postigao je nevjerojatan poslovni uspjeh. Vlahov 

- Okrepljujući želučani eliksir prodavao se i u 

ljekarnama i u trgovinama. 

Godine 1886. Romano Vlahov utemeljio je tvornicu na Brodarici. 

Ondje je umro 1895. godine. Njegov nadgrobni portret 

u kararskom mramoru isklesao je zadarski kipar Bruno Bersa 

(1863 - 1932), kao što je Vlaho Bukovac naslikao Micheangela 

Luxarda, a Frano Salghetti-Drioli portretirao samoga sebe. 

U Bersino autorstvo uvjeren je dr. Antun Travirka na osnovi 

toga što je Vlahovljev portret oivičen vijencem koji karakterom 

izrade sliči vijencu na Bersinu portretu Verdija. 

Posao Romana Vlahova uspješno su nastavili potomci, sve 

dok tvornica nije uništena u bombardiranju Grada, 28. studenoga 

1943. godine, a imovina nakon rata „darovana“ državi. 

97

Skulpture na vrtnim vratima vile Eligija Smirića 

kao metafora zadarskih bura, ali i lijep primjer 

arte povera 

Za razliku od ostalih vila na Brodarici, vila Eligija Smirića, 

iz 1905. Godine (Trpimirova, 18) pozornost privlači duhovito 

osmišljenim vrtnim vratima. Na jednom kamenom dovratniku 

isklesana je glava napuhanih obraza, a na drugom broj 

20, što potiče igru riječi, jer se na talijanskom jeziku imenica 

vjetar i broj 20 izgovaraju isto – venti. Stoga se kuću može 

zvati Venti - venti ili povjerovati u metaforu o dvadeset 

vjetrova, odnosno dvadeset zadarskih bura. U svakom slučaju, 

dok vila odiše akademizmom i reprezentativnošću, dotle 

ulazna vrata resi lijep primjer arte povera. 

Projekt je potpisao građevinski tehničar 

Antonio Matzenik. Sačuvan je nacrt 

na kojem se vidi kako je prvo zamislio 

terasu na zapadnoj strani i mali 

ulazni vestibul na istočnoj strani zgrade, 

ali je vlasnik nešto kasnije zatražio 

nadogradnju na zapadnom dijelu, tako 

da je zgrada povećana dodatkom nove 

terase na katu, koja više nije počivala 

na trijemu već na ostakljenoj lodži. 

Kasnije je vila doživjela nove preinake 

i izgubila prvobitni izgled. 

Danas bi se moglo spekulirati oko toga koliko je u oblikovanje 

vile bio uključen prof. Ivan Smirić, na što upućuje secesijska 

ograda stubišta i polustupić s kapitelom lisnate profilacije 

kakva se susreće u zadarskim renesansnim dvorištima 

(Stagličić, 1988:139). 

Vila Elegija Smirića, 1905. 

Antonio Matzenik projektirao je 1907. i manju vilu, bez atraktivna 

izgleda, za Artura Colombanija (Trpimirova, 17). 

Uz nju, također za obitelj Colombani, podignuta je između 

dvaju svjetskih ratova još jedna stambena zgrada, bitno 

drukčije arhitektonske zamisli. Njezina izrazita funkcionalnost 

još više ističe prepoznatljive oblike eklekticizma i plastičnih 

uresa Matzenikova projekta, na kojem je „zanimljivo 

zapadno pročelje, raščlanjeno trima prozorskim osima, a 

nekoliko stuba preko male terase vodi do glavnog ulaza. Od 

ukrasnih elemenata susreću se arhitravni nadvratnici, kasetni 

potprozornik i jednostavne konzole“ (Stagličić, 

1988:143). 

98

Na katu vile Meichsner bio je planiran balkon 

- Vila Tripalo kao istaknuti primjer jednostavnosti 

i ljepote građenja 

I susjedna vila Meichsner (Trpimirova, 16), podignuta je 

također 1907. godine, opet prema projektu građevinskog 

tehničara Antonija Matzenika, ali bez osvježenja ili iznenađenja 

„bilo u secesijskoj vanjštini bilo u nekoj modernističkoj 

želji za oblikovanjem volumena. I romantičarski 

historicizam bio je isključen“. 

„Jedini ukras zgrade nalazi se na glavnom, zapadnom pročelju. 

To su tri osnovne produžne osi i naglašen središnji 

rizalitni dio zabatnog završetka. Na tom dijelu prozori su 

biforni, u prizemlju arhitravno, a na katu zabatno ukrašeni 

(...). Lijeva strana rastvara se u prostranu prizemnu lodžu. 

Na katu, prema nacrtu, bio je planiran balkon, ali danas taj 

dio zgrade ponavlja desnu stranu pročelja“ (Stagličić, 

1988:145-148). 

Niska vila na Obali kneza Trpimira nanizana je s istočne 

strane od vile Andrović, a sa zapadne od vile Battara, kako 

bi se zatvorila u sredini s vilom Tripalo (kućni br. 13). 

Drži se kako je to „istaknuti primjer jednostavnosti i ljepote 

građenja, posebno u ladanjskoj neostilskoj arhitekturi“ 

(Stagličić, 1988:146). Rese je još uvijek „snažni tradicionalni 

elementi prijelaznog tipa, ali i nova oblikovna 

zamisao“ (Piplović, 2003:80). Građena je 1907/1908. godine. 

Na mozaiku u predvorju piše „Zdravo! 1908.“ 

„Pojava glatkog nosećeg stupa s vrlo snažnim entazisom, i 

na ulaznom trijemu i na stubištu, do kraja nas uvjerava o 

Vila Meichsner, 1907. 

izvorištu te oblikovnosti. Nedvojbeno je riječ 

o secesijskoj provenijenciji, odnosno, o 

onom tipu secesijske arhitekture koja se na 

snažnim korijenima tradicionalnog koristi ne 

samo detaljem već i novom oblikovnom linijom, 

pa tako nastaju vrlo svježa i zanimljiva 

ostvarenja prijelaznog tipa, koja svojom jednostavnošću 

i elegancijom odskaču od mnogo 

pretencioznijih, ali statičnih eklektičkih 

sklopova, a i od onih romantičarskih i bujnih 

zgrada s ukrasima ranijih stilova“. 

Zvonimir Novaković, Uvala maestrala, 1912. 

99

100

IX. „KAO BUJNA 

MASLINA U POLJU“ 

101

Učestale kartografske poruke o položaju crkve 

Gospe Maslinske imale su daleko veće značenje 

nego što se danas zna - Mjesto Gospe 

Maslinske vidljivo je istaknuto čak i na francuskom 

projektu novih utvrda oko Grada 

Jasno je zašto se geostrateško i pomorsko značenje Zadra 

toliko zorno manifestira načinom njegova prikaza na 

zemljovidima, od kopije rimske karte zvane Tabula Peutingeriana 

do srednjovjekovnih pomorskih priručnika 

(portulana) i renesansnih karata, ali iznenađuje koliko 

ove potonje učestalo odašilju kartografske poruke o položaju 

crkve Gospe Maslinske na Brodarici. Očito je njezina 

važnost bila daleko veća nego što se danas zna. 

Među ostalima, srednjovjekovni prikaz Zadra na drvorezu 

Tuto el co(n)tado de Zara e Sebenico - stampato in 

Str. 101: Paolo Veneziano, Bogorodica 

s djetetom, oko 1355. 

Inž. Dupuit, Projekt utvrda oko grada, detalj, 1808. 

102

Venetia p(er) Mateo Pagano, nastao vjerojatno 

1530. godine, dosta je precizan: „Nasuprot kaštelu, 

preko luke, u današnjem predjelu Belafuža, (nalaze 

se) dvije spojene kuće s natpisom S.M. del o/liue 

(S.Maria dellólive), eremitaža sv. Marije među maslinama, 

danas nazvane pučki ˝Gospa od Belafuže˝“ 

(Petricioli, 1999:9). 

Mateo Pagano, drvorez, 1530., detalj 

U Kölnu je 1583. godine Michael von Aitzing objavio 

bakrorez vrlo grube i umanjene kopije Paganove 

karte pod naslovom Zarae et Sebenici descriptio. 

Profesor Petricioli navodi kako je Zadar prikazan 

shematski s mnogo šiljastih tornjeva. I ovdje je prikaz 

sv. Marije Maslinske vrlo uočljiv, ali je legenda 

uza nj posve besmislena (S.M. deto bue). Na sličan 

je način pisao i Veronese, 1570. godine (detto liue). 

Na vrlo preciznom planu što ga je 1765. iscrtao Pietro 

Corponese smjer današnje Ulica 

Miroslava Krleže i Puta Petrića označen 

je kao Strada dalla Madona 

dellÓlive. 

U doba francuske vlasti, 1808. godine, 

inž. Dupuit izradio je zanimljiv 

plan Zadra i okolice s vrlo ambicioznim 

projektom pojasa utvrda oko 

grada, većim nego što ga je u XVI. 

stoljeću zamislio Sforza Pallavicino. 

Osim pojasa bastiona na Voštarnici i 

Brodarici zamišljena je i jedna tvrđava 

na Puntamiki i jedna manja istočno 

od nje, u uvali. No i na tom planu 

je vidljivo istaknut položaj Gospe 

Maslinske, označene kao Mad. del 

Olivo. 

Nikakvo čudo. Već 28. studenog 

1813. austrijski general Tomašić na 

tom je mjestu postavio topništvo koje 

je nastojalo istjerati francusku posadu 

iz Grada. A onda je Austrija 

1828. sagradila tzv. Fortine na Voštarnici, 

od kojih se zadnji ostatak 

vidi pokraj dječjeg vrtića, u Veslačkoj 

ulici, br 1. 

103

Stjecište duhovnih želja - Slika Bogorodice 

u procesiji na Veliku Gospu okreće se 

prema Gradu kako bi zaštitila njegove 

stanovnike 

Svetište Gospe Maslinske na Belafuži kultno je 

mjesto Brodarice. I ne samo Brodarice. Tijekom 

procesije na Veliku Gospu čudotvorna slika Bogorodice 

okreće se prema Gradu kako bi zaštitila njegove 

stanovnike, onako kako ih je 1836. spasila od kolere. 

Znak plodnosti i bogatstva Gospina štovanja uklesan 

je u kameni nadvratnik crkve: „Kao bujna maslina u 

polju“. 

„Danas se na tom predjelu, među maslinama, uzdiže 

nova župna crkva uznesenja BDM, ali sačuvano staro 

svetište ima posebno značenje (...) Ubraja se među 

najveća mjesta hodočašća u Zadarskoj nadbiskupiji 

i višestoljetno je stjecište brojnih hodočasnika 

koji mole Marijin zagovor i pomoć“ (Burčul, 2014). 

Među arhivskim spisima mogu se naći oporuke kojima 

se određuju bosonoga hodočašća iz Grada do 

Gospe Maslinske. 

Povjesničar Carlo Fed. Bianchi (1809 - 1891) navodi 

kako se crkva sv. Marije ultra portum (Gospa 

Maslinska, Gospa od Belafuže) spominje 1118. godine 

kao s. Maria de Roveris (Gospa u Dubovima), a 

Paolo Forlani Veronese, Zadar s položajem Gospe Maslinske,1570. 

od 1200. kao S.Maria ad Quercus (Gospa pod 

Hrastima). Kada su križari, krećući 1202. godine 

u oslobođenje Kristova groba, do temelja razorili 

i opljačkali kršćanski Zadar, stradala je i Gospino 

Svetište na Brodarici, ali je ponovno podignuto 

1215, otkada se naziva S.Maria Olivarum (Gospa 

Maslinska). 

Pokraj Gospe Maslinske u više su navrata živjeli 

redovnici-pustinjaci (eremiti) i svećeniciglagoljaši, 

pa su je često zvali i crkva sv. Marije 

pustinjaka. Tako se 1388. spominje neka zemlja s 

maslinama ultra Barcaneum Sti Jacobi prope ecclesiam 

S. Marie heremitarum. Crkva je oko 

1470. godine obnovljena i proširena u jednostavnim 

gotičkim oblicima. Uz nju je sagrađena i eremitaža. 

Zalijećući se u doba Kandijskog rata (1645 - 

1669) na Zadar, Turci su 20.VII.1645. doprli do 

Dikla i Bokanjca, pa su branitelji radi efikasnije 

zaštite Grada morali oko Crkve porušiti zgrade 

i posjeći stabla. Četiri godine kasnije crkva i kapelanova 

kuća predani su na uporabu prebjezima 

iz zaleđa. Zvonik je podignut 1735. godine, a novi 

barokni oltar i župnu kuću dao je 1742. godine 

izgraditi generalni providur Gerolamo Querini. 

104

Gospa u Dubovima ili Gospa pod Hrastima 

nije Gospa Maslinska - U pitanju je 

crkva na posjedu samostana sv. Marije u 

Babindubu 

Kada Carlo Fed. Bianchi piše kako se crkva sv. Marije 

ultra portum 1118. spominje kao Gospa u Dubovima, 

1200. kao Gospa pod Hrastima, a 1215. kao 

Gospa Maslinska, tada nikoga ne čudi tako brza i 

drastična promjena vegetacije u neposrednoj blizini 

Grada. Tek je 2001. godine fra Petar Runje uočio 

nelogičnost: „Čini se vrlo nevjerojatnim da bi se tamo 

gdje se nalazila hrastova šuma tako lako sve pretvorilo 

u masline i nastali maslinici“. Također primjećuje 

kako je logično da masline koje obrađuje 

gradsko i prigradsko pučanstvo budu u blizini Grada, 

a hrastove šume podalje. 

S tim je u neposrednoj vezi i drugi previd. U zborniku 

Zadar iz 1964. godine objavljena je Coronellijeva 

karta zadarskog područja iz 1688. na kojoj su jasno 

označene crkve Madona di Oliva i Madona di Roveri! 

I ovdje je opet trebalo čekati intervenciju fra Petra 

Runje koji upozorava kako bi Madona di Roveri 

imala biti svetište Blažene Djevice Marije 

na posjedu zadarskoga samostana sv. Marije. 

Samostan je 1107. godine došao u posjed zemlje 

u Obrovici (in Bravico) koja seže sve do šume 

(ad silvas). Imao je 40 ždrjebova. Ždrijeb je 

bio jedinica seljačkog posjeda. Na zadarskom 

području iznosila je oko 32 gonjaja, a gonjaj 

oko 2370 površinskih metara. Znači, poprilično 

veliko naselje. Imalo je i svoju crkvu. Nijedan 

Zadranin, štoviše, nijedna crkvena ustanova 

nije imala tako velik posjed. 

Povjesničar Šime Ljubavac (1608 - 1663) svjedoči 

kako se još u njegovo doba taj lokalitet 

naziva po šumi i po ruševini crkve Madonna 

delle Rovere i Babindub: „Babindub cio revere 

della vecchia posta gia in costiera della collina 

un miglio in circa per levante di Malpaga, come 

lo dimonstrano le mura della sua chiesa oggidi 

conosciuta col nome di Madonna della Rovere“. 

Deatalj mape Coronelli, 1688. 

105

Marko Bellafusa, iz kotorske plemićke obitelji, 

imao je kuću u Kalelargi i vilu na Brodarici, u 

kojoj je živio od 1817. do 1824. - Naslijedio ga 

je nećak Hanibal Grünwald-Bellafusa 

Nazivi Belafuža i Gospa od Belafuže potječu od imena 

plemićke obitelji koja je na tom području imala posjede, 

ali danas više nije jasno kako se točno zvala: Bellafusa ili 

Ballafusa. U strukovnoj literaturi rabe se obje inačice. 

Kakogod, mletački vojni časnik Marco Antun Bellafusa 

(1751–1824) iz plemićke kotorske obitelji, stekao je čin 

kapetana prije 1797. i živio u Zadru za prve austrijske 

vladavine (1797–1806). U doba francuske uprave (1806– 

1813) obnašao je dužnost lučkoga kapetana (sindika). 

Umirovljen za druge austrijske uprave, jedno je vrijeme 

prebivao u Veneciji, a od 1817. na imanju u Belafuži. Ondje 

je izgleda obitavao i za austrijskoga topničkog napada 

na Zadar, 1813. godine. Posjedovao je također kuću u 

Kalelargi. 

Manje je pak poznato kako ga je naslijedio nećak Hanibal 

Grünwald (1803 - 1875), kojemu je Namjesništvo odobrilo 

služiti se prezimenom Grünwald-Bellafusa. Plemićka 

obitelj Grünwald došla je iz Pruske. Hanibal je od 1829. 

do 1858. radio u građevnom odsjeku državne uprave. 

Umirovljen je zbog nekvalitetna unutarnjeg uređenja guvernerove 

palače u Zadru. Kuću u Kalelargi iznajmio je 

zadarskom sjemeništu, a u vili na Belafuži otvorio izletničko 

svratište, poznato kao Grünwaldov vrt. 

Za obitelj Bellafusa osigurano je vječno počivalište u crkvi 

Gospe od Belafuže, kojoj je Marko Bellafusa darovao 

veliko raspelo. 

Grb obitelji Bellafusa 

106

Matej Sturari, koji je 1470. obnovio i proširio crkvu Gospe 

Maslinske, sin je zadarskoga graditelja Damjana Sturičića - 

Bio je čvrsto povezan s nadbiskupom Vallaressom 

Bunarska kruna neuobičajenoga kockastog oblika u župnom dvorištu svetišta 

Gospe Maslinske podjednako je bogata i značenjima, i ljepotom. Rese je 

grbovi gradskog kanonika Mateja Sturarija (Sturičića), nadbiskupa Mafeja 

Vallaressa(1450 - 1495) i osobe neutvrđena identiteta. Kanonik Sturičić je 

taj koji je oko 1470. godine o svojem trošku obnovio i proširio Crkvu u jednostavnim 

gotičkim oblicima. Uz nju je sagradio eremitažu. 

Tko je ta ugledna i zaslužna osoba svojega doba doznalo se tek 2005. godine, 

kada je prof. Ivo Petricioli proučio arhivske podatke, na koje ga je upozorio 

dr. Emil Hilje. U spisu od 5. rujna 1471. zabilježeno je kako je u raspravi 

o obnovi Crkve koja je bila dovedena do ruševine (reducta ad ruinam) 

sudjelovao arhipresbiter Mateus Damianich, vikar nadbiskupa Vallaressa i 

canonicus ... archiplebanus ecclesi sancte Marie Holivarum. 

Profesoru Petricioliju nije trebalo puno da u patronimiku Damjanić prepozna 

latinsko prezime Strurarius. Još 1976. pisao je o graditeljima, braći Damjanu 

i Grguru Sturičiću, koji su na prijelazu iz XIV. u XV. stoljeće djelovali u 

Zadru. Nema dvojbe da je kanonik Mateus Damianich Damjanov sin. Kao 

svećenik stekao je humanističku naobrazba i emancipirao se, pa je obiteljsko 

prezime latinizirao prema običaju svojega vremena. 

Na gornjem dijelu njegova grba, onoga na kruni cisterne i onih na zidovima 

Crkve s kojima je isticao svoje zasluge u njezinoj obnovi, reproducirane su 

kose šipke u parovima s Vallaressova grba, a u donjem dijelu heraldički stiliziran 

cvijet ljiljana. Očito je kao kanonik i vikar bio čvrsto povezan s nadbiskupom 

Vallaressom, zaslužnim, među ostalim, za širenje renesanse u Zadru. 

Bunarska kruna s grbovima kanonika 

Mateja Sturarija i nadbiskupa Mateja Vallaressa 

107

Nikola Firen?nac, Nadgrobna ploča 

kanonika Sturičića 

108

Pojedinosti na nadgrobnoj ploči kanonika Sturičića 

upućuju kako je klesana u radionici Nikole 

Firentinca - Odljev ploče trajno je izložen u Narodnom 

muzeju 

Odljev nadgrobne ploče kanonika Sturičića u crkvi Gospe 

Maslinske, izrađen 1980. za izložbu Renesansa u Zadru, nije 

bez razloga trajno ostao u zadarskom Narodnom muzeju, 

premda se u ono doba o toj ploči moglo reći tek da se 

„odlikuje visokom umjetničkom kvalitetom“. 

Trebalo je čekati još punih 25 godina kako bi legendarni zadarski 

profesor Ivo Petricioli otkrio artističko podrijetlo njezinih 

izrazitih renesansnih odlika. Nevjerojatno pedantno, svojevrsnom 

forenzičkom antropologijom dešifrirao je sloj za 

slojem dok nije došao do zaključka da je to djelo klesao nitko 

drugi doli Nikola Ivanov Firentinac (1418 - 1505). 

Očito se radi o renesansnoj skulpturi, bez natruha gotičkih 

dekorativnih elemenata koje inače sadrže nadgrobne ploče, 

piše prof. Petricioli. Nakon pomne analize, pozornost profesora 

posebno su privukli dugi mršavi 

prsti pokojnikove ruke, na kojimaje 

uočio podignut palac, a mali prst podvučen 

pod prstenjak, što nije uobičajeno. 

Na drugim nadgrobnim pločama 

ruke su mrtve, s jednako položenim 

prstima. 

Katastarski plan položaja Gospe Maslinske, 1821. 

U studiji je naveden cijeli niz slučajeva 

u kojima je jedino Nikola Ivanov Firentinac 

klesao ruke na isti način: s podignutim 

palcem i podvijenim malim 

prstom! Kako nema razlog prikazati 

ruke svuda na taj način, osobito ne na 

nadgrobnoj ploči, to se bez dvojbe radi 

o svojevrsnom potpisu Nikole Firentinca, 

odrazu njegove osobnosti, bez obzira 

jesu li ruke oblikovane prema predlošku ili spontano, zaključuje 

prof. Petricioli. 

Također upozorava na klesarsku obradu krune na cisterni u 

crkvenom dvorištu, na njezine skladne proporcije i naglašene, 

dobro isklesane i jednake profile na gornjem i donjem rubu. 

Sve to upućuje na vrsnog klesara koji bi također mogao biti 

Nikola Firentinac. Ako i nije sam klesao, isklesano je prema 

njegovoj zamisli i pod njegovim budnim nadzorom. 

109

110

Gospa s Djetetom Paola Veneziana najveća je 

dragocjenost i predmet zdušnih molitava - 

Mnogobrojni zavjetni darovi govore o njezinoj 

čudotvornosti i uslišanim molitvama 

Daleko najveća dragocjenost i predmet zdušnih molitava 

u crkvi Gospe Maslinske na Belafuži jest slika Bogorodice 

s Djetetom. Uz to što mnogobrojni zavjetni darovi govore 

o njezinoj čudotvornosti i uslišanim molitvama, moglo 

bi se reći kako je i ona sama svojevrsno čudo. 

Prošla je kroz bezbrojne povijesne bure i oluje, a da se sve 

do 1970. nije znalo kako je u pitanju djelo znamenitoga 

mletačkog slikara Paola Veneziana (prije 1333 - nakon 

1358). Tajnu je rasvijetlila Ksenija Radulić, ondašnja ravnateljica 

zadarskoga Zavoda za zaštitu spomenika kulture. 

Utvrdila je kako je bez dvojbe u pitanju Venezianovo djelo 

iz njegove najkasnije faze. 

Slika nije velika. Tek 37,5 × 67,5 cm. Ali, izdužen i nježan 

lik Bogorodice, koja u lijevoj ruci blagom kretnjom 

drži ljiljanov cvijet, a desnom malog Krista, suptilno naginjanje 

Gospine glave i intimna igra ruku Majke i Djeteta, 

sve to zrači novom toplinom majčinstva, osjećajnosti, blagosti 

i milosrđa. 

Detalj kartuše sa srebrnog pokrova 

Str. 110: Srebrni pokrov Bogorodice s Djetetom, 1878. 

Slika je bila zaštićena srebrnim pokrovom što ga je 1727. 

godine izradio zadarski zlatar Stjepan Piazza. Upravo je 

nevjerojatno kako je slika 

ostala sačuvana kada su provalnici 

na Badnjak 1876. ušli 

u crkvu, strgnuli i odnijeli 

srebrni pokrov! Novi pokrov 

izradio je dvije godine kasnije 

zadarski zlatar Leon Radman 

o trošku Carla Fed. Binchija, 

kanonika zadarskoga 

kaptola. Reljefno iskucan 

okov slijedi konture korpusa Bogorodice i Djeteta, a ostavlja 

otvor za obje glave i ruke. 

Ta slika i njezino štovanje, položaj i značenje dugovječne 

crkve Gospe Maslinske, nadgrobna ploča i bunarski vijenac 

Nikole Firentinca, poduzetnost i ugled svećenika Sturariusa, 

sve to i još cijeli niz sličnih pojedinosti upućuje 

na drukčiju vizuru kulturnog identiteta Brodarice i potiče 

osjećaj dužnosti komunikacije s baštinom. 

111

Natale Bonifacio, Zarae et Sebenici, detalj, 1573. 

112

BIBLIOGRAFIJA 

Andri, Aldo. Zara - stradario de la nostalgia, Ancona, 1988. 

Alavanja, Vladimir. Fotografski opus Mihovila i Zvonimira Novakovića, 

Narodni muzej, Zadar, 2010. 

Arbutina, Dražen. Glavna obilježja urbanističkog razvoja Zadra 

1918. - 1944., Zadar, 2007. 

Baričević, Zvonimir. Snimanje glagoljskih ulomaka iz Berčićeve 

zbirke ruske Nacionalne biblioteke u Sankt Peterburgu - u: Izvješća, 

Arh. vjesn., god. 40 (1997), str. 247 - 282. 

Benvenuti, Angelo. Il Barcagno - u: Il Dalmatino, Zadar, 1935. 

Brkić, Velimir. Brodarica brodi prema elitnom dijelu grada, Zadarski 

list, Zadar, 9.VI.2014. 

Burčul, Lada. „Kao bujna maslina u polju“ - u: Slobodna Dalmacija, 

Prilog Velika Gospa, Split, 15.VIII.2014, 6. 

Burčul, Lada. Belafuža dobila „šjoru Tinu“ - u: Slobodna Dalmacija, 

Split, 15.II.2015. 

Burčul, Lada. Od Đige do poluotoka – u: Slobodna Dalmacija 

(prilog Reflektor), Split, 17.XII.2015, 8-9. 

Burčul, lada. Zadarski farmaceut napisao povijesni roman (...) – u: 

Slobodna Dalmacija, Split, 29.IX.2016. 

Coen, Gastone. Zara che fu, Trieste, (2001). 

Coen, Gastone. Céra una volta una ducal Città, Zadar, 2008. 

Covacev, Tulio. LÁngelo dóro - u: Zara, 3, Ancona, 1989. 

Lovorka Čoralić; Serđo Dokoza Nikpalj. Grünwald -Bellafusa 

(Grünwald, Grünvald), plemićka obitelj u Zadru - u: Hrvatski biografski 

leksikon (2002). 

Didon Hugolin.Samostan i crkva pod udarcima bombardiranja grada, 

Rukopis, Znanstvena knjižnica, Zadar (Ms 913). 

Galjer, Jasna. Arhitektura zagrebačkih ljetnikovacai vila u doba hostoricizma 

- u: Historicizam u Hrvatskoj, Muzej za umjetnost i obrt, 

Zagreb, 2000, 151 - 157. 

113

Govorčin, Slavko. Libar o Žmaku, Zadar, 2007. 

Hebar Srđan. Sfinga u Hrvata? Da, i to postoji! – u: Večernji 

list, Zagreb, 26.VII.2015, 32 – 43. 

Il Dalmata, Trattoria al Leon dóro, Zadar, 31.X.1893. 

Ileš, Tatjana. Album-grad - u: Kolo, 1, Zagreb, 2008. 

Ivanov, Tommaso. Il cimitero di Zara, Brescia, 1986. 

Jakšić, Nikola. Kult sv. Petra u kasnoantičkom i srednjovjekovnom 

Zadru - u: Scripta Branimiro Gabričević dicata, Split, 

2010, 305 - 340. 

Jurišić, Ivana. Potraga za magijom davnih dana – u: Zadarski 

list, Zadar, 11.VIII.2015, 42 – 43. 

Klaić, Nada et al. Zadar u srednjem vijeku, Zadar, 1976. 

Kozličić, Mithad; Mlinarić, Dubravka; Andrić, Marta. Zadarski 

akvatorij u Pîrî Reisovom „Plovidbenom priručniku Mediterana“ 

iz 1526, www.kartografija.hr/.../ 

Kozlicic_Mlinaric_Andric_ZADAR_2013. 

Lago, Valentino. Memorie sulla Dalmazia, vol II, Venezia, 

1870, 303-314. 

Lovrovich, Giovanni Eleuterio. Zara dai bombardamenti 

allésodo (1943 - 1947), 2a Ed. (aggiornata), Marino (Roma), 

Settembre 1986. 

Luxardo, Nicolò. I Rosoli Zaratini - u: Atti e Memorie della 

Societá Dalmata di Storia Patria, volume XII, Roma 1984, 123 

- 139. 

Marieni, Giacomo. Portolano del Mare Adriatico, Milano, 

1830. 

Marić, Drago; Meštrović, Romano. Baština zadarskog sporta, 

Zadar, 2013. 

Marić, Drago. S Četiri kantuna, Zadar, 2015. 

Marić, Drago. Zadar nekad i sad, Zadar, 2017. 

Marić, Drago. Zadarsko iverje, Zadar, 2017, 2. 

Maštrović Vjekoslav. Tri zaslužna Androvića - u: Radovi,26, 

Zadar, Zavod JAZU, 1979, 25 - 43. 

Merkić, Krsto. Suvremeni vodovod i njegovo značenje u razvoju 

Zadra od 1901. do 1944. godine - u: Zadarski vodovod, Zadar, 

1976. 

114

Mezić, Davorka. Od Hrvatske bismo trebali dobiti odštetu - u: Nedjeljna 

Dalmacija, Split, 23.X.2005, 16 - 17. 

Mlinarić, Dubravka. Zbirka Novak kao inspiracija: Osobitosti nekih 

rijetkih karata priobalja sjeverne i srednje Dalmacije i uloga 

domaćih kartografa u njihovu nastanku - u: Kartografija i Geoinformacije, 

16, Zagreb, 2011, 72 - 91. 

Nevešćanin, Ivica. Ulaganja po Dalmaciji – u: Slobodna Dalmacija, 

Split, 5.X.2015, 14 – 15. 

Obad, Stijepo (urednik). Ulice i trgovi grada Zadra, Zadar, 2001. 

Paleka, Bernard. Belafuža, Zadar, 2015. 

Piplović, Stanko. Pristup arhitekturi secesije u Dalmaciji - u: Secesija 

u Hrvatskoj, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 2003, 75 - 83. 

Peričić, Šime. Razvitak gospodarstva Zadra i okolice u prošlosti, 

Zagreb - Zadar, 1999. 

Peričić, Šime et al. Zadar za austrijske uprave, Zadar, 2011. 

Petricioli, Ivo. Opskrba vodom na području Zadru od ranog srednjeg 

vijeka do 1838. godine - u: Zadarski vodovod, Zadar, 1976. 

Petricioli, Ivo. Stari Zadar u slici i riječi, Zadar, 1999. 

Petricioli, Mirna. Perivoji uz vile na Brodarici - u: Zadarski vrtovi 

i perivoji, Zadar, 2011, 107 - 117. 

Petricioli, Sofija. Renesansa u Zadru, Narodni muzej, Zadar, 1980. 

Runje, Petar. Neka zadarska Gospina svetišta u srednjem vijeku - 

u: Croatica Christiana Periodica, Vol. 25, No. 48, Prosinac 2001, 

137 - 146. 

Sabalich, Giuseppe. Antichità zaratine, Zadar, 1925. 

Seferović, Abdulah. Čuvar stoljetne tajne - u: Nedjeljna Dalmacija, 

Split, 18.VI.1972, 8. 

Seferović, Abdulah. Photographia Iadertina, Zagreb, 2009. 

Seferović Sefi, Abdulah. Stari Zadar gospodar zlata i srebra, Zagreb, 

2012. 

Selimović, Šenol. Omotnica za sjećanje na prvi hidroavionski let, 

Zadarski list, Zadar, 25.IV.2017. 

Smiljanić, Franjo. Jesu li komunalne utvrde-stražice na zadarskom 

komunalnom kopnenom posjedu doista kasnoantičke - u: Vjesnik 

Arheološkog muzeja u Zagrebu, XLIII 399-413 (2010). 

115

Stagličić, Marija. Graditeljstvo u Zadru 1868 – 1918, Zagreb, 

1988. 

Stagličić, Marija. Klasicizam u Zadru, Zagreb, 1996. 

Stagličić, Marija. Graditeljstvo Zadra (...), Zagreb, Institut za 

povijest umjetnosti, 2013. 

Šarac, Damir. Identitet grada može se promijeniti - u: Slobodna 

Dalmacija, Split, 7.IX.2013, 10 - 11. 

Škorić, Čedo; Marić, Drago. Povijest veslanja u Zadru 1885- 

1997, Zadar, 1998. 

Šuljak, Zvonimir; Seferović, Abdulah. Zadar na starim razglednicama. 

Zadar - Rijeka, 2005. 

Talpo, Oddone. Centenario Società Ginnastica Zara, Rim, 1976. 

Usmiani, Ante. Bellafussa, plemićka obitelj - u: Hrvatski biografski 

leksikon (1983). 

IZVORI SLIKOVNIH I TOPOGRAFSKIH 

PRILOGA 

Kolekcionar Zvonimir Šuljak, Zadar 

Narodni muzej, Zadar 

Galerija umjetnina, Zadar 

Znanstvena knjižnica, Zadar 

Državni arhiv, Zadar 

Kolekcionar Giorgio Gidrini (1929 – 2015), Venezia 

Kolekcionar Edi Magazin, Zadar 

Obiteljski arhiv Seferović 983). 

116

- - - - - - - - - 

Copyrite & Design A.Seferović 

117

118

Zadarska Brodarica (Bez nebuloznih urednčkih intervencija)

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?