Kolajna od šutnje

1 | P R E R A S T I S T R A H 7-25
| 9 | Ključevi i vezovi
| 10 | Nepoznata blizina
| 12 | Mensa Christi
| 14 | Gospodaru subote
| 16 | Učitelj
| 18 | Odjek sa Sinaja
| 22 | Ne dajte se zvati
| 24 | Neočekivano sebedarje
| 25 | Sinajskim ljudima bez lica
2 | B O S O N O G 27-43
| 29 | Bosonog u svetom
| 30 | S Tobom u samoći
| 32 | Ti, planina i ja
| 34 | Odškrinuti prozor vremena
| 37 | Nevidljiva dobrota
| 38 | Skrivena ljubav
| 40 | Marta i Marija
| 42 | Betlehemski Badnjak
3 | O N I R I J E Č J E D N O su 45-61
| 47 | Učeći od Kraljice Juga
| 48 | Oslobođeni Riječju
| 50 | Riječi, riječi, riječi, riječi
| 52 | Smrt i brbljanje
| 54 | Pitanje Velikoga petka
| 56 | Tvoj mir i tišina
| 58 | Kolajna od šutnje
| 60 | Susret u skrovitosti
| 61 | Pjesnikove riječi
4 | I S P R A Z N I M E O D M E N E 63-79
| 65 | Molitva bojama
| 66 | Molitva za prazninu
| 67 | Molitva s Mosora
| 68 | Nevidljivo uskrsnuće
| 70 | Ćaći
| 72 | Molitva nakon ispovijedi
| 74 | Raširene ruke iznad Dračeve luke
| 77 | Najmanji su mjera
5 | G O L G O T A 81-97
| 83 | Tvoje srce na Tvojemu stolu
| 84 | Usuglašeni protivnici
| 86 | Quid est veritas?

| 88 | Kockanje na Golgoti
| 89 | Satnik na Golgoti
| 92 | Ni kamen na kamenu
| 94 | Veliki petak
| 95 | Dan pobjede i domovinske zahvalnosti
6 | V E L I K I U M A L O M 99-115
| 101 | Svetomu Franji
| 102 | Pogled i Levi
| 104 | Smrt prijateljstva
| 106 | Mucanje na pragu Tvojega Kraljevstva
| 109 | Tomina škola
| 110 | Nauči me skrovitosti
| 112 | Siđi žurno
| 114 | Vjera na razvalinama
7 | Š A P A T U P U S T I N J I 117-139
| 119 | Prvo pustinjsko jutro
| 120 | Božje Lice i pustinjske maske
| 122 | Neutažena glad
| 126 | Otmica riječi
| 129 | Vrijeme svitanja
| 130 | Došaptaji u pustinji
| 133 | Pustinjska škola
| 136 | Vapaj za pustinjom
| 137 | Pustinja i vrijeme
8 | O K U S R I J E Č I 141-155
| 143 | Studenti i miris sijena
| 144 | Kako da Te ne volim
| 145 | Večer na Trsteniku
| 146 | Riječ, prijateljstvo i okus vina
| 148 | Tragajući za prijateljstvom
| 150 | O, da dan bude opet dan
| 151 | Susret u Jeruzalemu
| 152 | Volja Očeva i Riječ Očeva
| 154 | Izjelica i vinopija
| 155 | Gostoprimateljici Riječi
| O PJESMAMA -157

Mojoj sestri,
sestri Đurđici Tereziji od Svete obitelji,
koja je u kuću došla
kada sam ja iz nje zauvijek odlazio,
s kojom sam tek katkada, kad bi nam se
posrećilo,
nakratko dijelio isti krov
sve dok se nismo oboje odazvali
i naselili u Riječi.

7

1 P R E R A S T I S T R A H
Ključevi i vezovi
Nepoznata blizina
Mensa Christi
Gospodaru subote
Učitelj
Odjek sa Sinaja
Ne dajte se zvati
Neočekivano sebedarje
Sinajskim ljudima bez lica

9
Ključevi i vezovi
Mt 16, 13-20
Ti si ključeve svojega kraljevstva predao Petru.
Kad on veže, vežeš i Ti,
a kad on driješi, driješiš i Ti.
Dao si mu zadatak
da veže zlo, a razrješuje krivnje.
Da Tvojom snagom Tvoje štiti od zla,
a Tvojom riječju razrješuje, oslobađa i krijepi.
Ključeve svojih kraljevstava držimo sami.
Svatko svoje.
Sami vežemo i driješimo.
I sebe i druge.
Vežemo tako sebi jezik i ruke,
zauzlavamo osjećaje i nagnuća,
sputavamo srce i misli.
Pamtimo zlo.
Prikivamo svoj duh uz pretrpljene nepravde.
Postajući i zatvorenicima i čuvarima zatvora.
I druge vežemo.
Riječima, osjećajima, darovima, krivnjom.
Krivnjom nadasve.
Krivnju pretvorismo u neraskidive okove
i nerazmrsive čvorove.
Imamo svoje robove i svoje podložnike.
Zbrajamo svoje dužnike i vrebamo pravo vrijeme naplate.
Ti si ključeve svojega kraljevstva predao Petru
da sveže naša pogana nagnuća
i u nama oslobodi Tvoje darove.
Odmjeravam što mi treba
da i ja ključeve svojega kraljevstva predam Petru
pa da on i za me i veže i driješi.
Tada bih bio sličniji Tebi,
a svijet bi bio sličniji nebu.
Oklijevam, stišćem svoje ključeve
i pomišljam da je i zbog toga zemlja tako daleko od neba.

10
Nepoznata blizina
Koliko dugo su Te trebali slušati
da se sablazne o Tvoje riječi?
Ne predugo, čini se.
Bila je dovoljna jedna subota
i Tvoja pouka u sinagogi
i već su Te vidjeli kao sablazan.
Mt 13, 53-58
Koliko dobro su Te trebali poznavati
da Te ne prihvate?
Ne odveć dobro, zacijelo.
Dovoljno je bilo da znaju što Tvoji rade, kako i od čega žive
pa da Tebe požele strmoglaviti niz liticu.
Koliko duboko su trebali zaroniti u Tvoju dušu
da Te optuže za bogohulu?
Ne preduboko.
Dovoljno je bilo da čuju što govoriš o Bogu,
da razumiju kako nikada nitko nije tako govorio
pa da zaključe da si Ti u krivu.
Koliko blizu su Ti trebali doći
da ne izdrže Tvoju blizinu?
Ne preblizu, očito.
Bilo je dovoljno da sjednu preda Te u sinagogi
pa da svojim očima vide
kako Ti ne možeš biti onaj kojim se predstavljaš.
Da si im o Bogu govorio onako kako su svi govorili,
da si ponavljao već izlizane riječi
i služio se poznatim slikama
nitko se nikada ne bi sablaznio o Tvoje riječi.
Da si im pokazivao samo ono što su već znali
o Tebi i Tvojima,
da si činio što su oni činili
i živio kako su i oni živjeli,
nikada Te ne bi krivo pogledali.
Da je Tvoja duša bila plitka poput njihove,
bez prevelike nade i bez pretjerana povjerenja,
da su u Tebi mogli vidjeti samo ono što su sami već vidjeli
o Bogu, svijetu i samima sebi,
nikada se ne bi jatili protiv Tebe.

11
Ali, ne!
Ti si bio njihov, a nisi bio jedan od njih.
Bio si kao i oni, ali s beskonačnom dubinom duše.
Odrastao si s njima, ali si gledao njima nevidljive tajne.
Govorio si njihovim jezikom, ali Tvoje su riječi dolazile iz vječnosti.
I zato Ti nisu vjerovali.
Htjeli su nekoga da mu se dive,
a Ti si od njih tražio da se mijenjaju.
Htjeli su nekoga da mu se klanjaju,
a Ti si tražio da ljube svoje bližnje.
Htjeli su nekoga da ih povede u borbu,
a Ti si im u njihovu srcu otkrio najvećega neprijatelja.
Htjeli su obična susjeda, a Ti si bio posve drukčiji!
Nije im bilo lako s Tobom.
Bio si u dlaku isti kao oni,
a opet sasvim drukčiji i posve nepoznat.
I zato te nisu podnosili.
Bio si njihov.
Došao si im kao što se dolazi svojima,
a oni su te odbacili kao tuđinca.
I zakočili su te.
Nisi mogao mnogo s njima.
Nisu Ti vjerovali.
Trebao si napustiti svoje da opet možeš biti što jesi!
Tako je bilo s Tobom i Tvojima.
A sa mnom? Kako je sa mnom i mojima?
Kako je najbližima sa mnom?
Rastu li pored mene ili se umanjuju?
Mogu li više ili manje kada sam u njihovoj blizini?
Probuđujem li u njima uspavana dobra
ili kljaštrim postojeća?
Ako u svojima ne slutim Tvoju proročku blizinu,
kako da ju naslutim u Tebi?
Nauči me kako vidjeti veliko u malom!
Nauči me, Učitelju Blizine, u najbližemu zahvatiti najdublje!

12
Mensa Christi
Iv 21, 1-13
Najprije si Ti od nas tražio jesti,
a mi smo upravo gladni i praznih ruku
pristali uz obalu.
Potom si nas poslao ponovo ribariti.
Vratili smo se mreža punih ribe.
Ti tada, međutim, više nisi htio jesti.
Dok smo na Tvoju riječ bacali mreže,
spremio si nam doručak
od riba koje mi nismo ulovili
i kruha koji nismo mijesili.
A onda si ipak tražio da od svojih riba
dio donesemo na pripravljenu žeravicu,
uz pristavljenu ribu i kruh.
Htio si da Tvoj puni stol
upotpunimo svojim trudom.
Mojoj sestri, sestri Đurđici,
umjesto propovijedi
Bez riječi si nas učio da stol nije popunjen
dok na nj ne stavimo od svojega
i da Ti u svoj kruh
rado umijesiš naše brašno.
Učio si nas da tako Tvoj stol postaje naš
i da tada Tvoje smijemo dijeliti kao svoje.
Nisi nas pozvao za stol
gladne i praznih ruku.
Najprije si nam napunio mreže
da za Tvoj stol smijemo sjesti kao za svoj.
I jeli smo u slobodi,
izloženi Tvojemu prihvaćanju i priznanju,
i slutili da možemo rasti do Tvoje dobrote.
Jeli smo bez riječi.
Znali smo da si Ti s nama.
Prerasli smo strah
i počeli u znakovima opažati nevidljivo.
Nismo mogli vjerovati ni očima ni ušima,
a ipak je nešto u nama bilo posve sigurno:
Ti jesi!

13
I u Tvojoj blizini,
u svježini jutra na obali
bez ijedne riječi
učio si nas kako čitati Tvoju blizinu
i kada ne vidimo Tvoj lik i ne čujemo Tvoj glas,
kako dijeliti Tvoj kruh,
a da ga ljudi primaju s osjećajem da im pripada
i kako s povjerenjem u Tebe ribariti u nevrijeme.
Učio si nas
kako u drugima otkrivati što imaju i što mogu,
kako ih pozivati da se sa svim što jesu i umiju
pridruže Tvojemu stolu,
kako pripremati okrjepu gladnima
da dočim dotaknu Tvoju obalu,
zateknu topli kruh,
pripravljenu žeravicu,
pristavljenu ribu
i srce koje izriče dobrošlicu za Tvoj stol.
Učio si nas jer smo s tim znanjem trebali ići među ljude,
učiti ih što smo naučili od Tebe,
susretati ih kao što si Ti susretao nas,
povlačiti se u nevidljivo kao što si Ti bio bliz i nevidljiv.
Učio si nas ne vezati ljude ni za sebe ni za mjesto,
oslobađati ih za slobodu, radost, širinu duše
i hrabrost da primaju, dijele i služe.
Učio si nas jer si htio da se po nama
Tvoja dobrota množi i širi.
Stojimo jutros pred Tobom.
Opet si nevidljiv i prisutan.
Bez riječi.
Mnogi su gladni,
daleko, zarobljeni, ispunjeni strahom i nepovjerenjem.
Ne usuđuju se ni na obalu ni za Tvoj stol.
Našom šutnjom,
nakon blagovanja za Tvojim stolom
putuje glas:
što smo naučili u Tvojoj školi na obali Tiberijadskoga mora?
Marija Bistrica, 25. travnja 2014.

14
Gospodaru subote
Mt 12, 1-8
Ti si, Gospodaru, stvorio sve.
A nakon svega i subotu.
Stvorio si je za sebe i za nas.
Za odmor si je stvorio.
Za odmak i predah.
I za susrete.
One naše satkane od razgovora i dugih objeda
i one s Tobom ispletene od slušanja i svečanih odijela.
Stvorio si ju nakon svega
da u nju uđe sva radost svega stvorena.
Stvorio si sve i sve prepustio nama.
Beskrajni kozmos,
nebo i zemlju.
More, planine i potoke.
Tijelo, um i srce.
Subotu si ostavio za se.
Ti si njezin gospodar.
Htio si da subotom obnovimo svoje snage,
dođemo k sebi
i pronađemo put k Tebi.
Nisi gospodar ljudi.
Gospodar si subote.
Zato mi možemo ući u nju ili ju zaobići.
Kako god je komu drago!
Ne gospodariš nama!
Gospodar si subote
da onima koji u nju uđu
već na pragu spadnu svi okovi,
da nitko nikada ne zagospodari njihovom slobodom,
da im grabežljivci ne pokradu svečano vrijeme
i da im zle sile ne zavedu um i osjećaje
pretvarajućih slobodne ljude u robove.
Sve si prepustio nama,
a ostao si gospodar subote
da nas zaštitiš od kradljivaca vremena i duša.

15
Ti si gospodar subote,
a mi sve češće i sve duže
svojim subotama gospodarimo sami.
Što su manje Tvoje,
to je tanje naše milosrđe
i to lakše žrtvujemo jedni druge na
crvenim oltarima rada i zabave.
Danas, Gospodaru, ulazim u Tvoje subote.
Od sada moje pripadaju Tebi.
Unesi u njih sve što Ti treba
da budu sasvim Tvoje!
Zamijeni svojim milosrđem moje žrtve
i zaštiti me od kradljivaca i zvijeri.
Povedi me subotom u zoru kroz usjeve i sela
i dovedi na obalu
da s Tobom blagujem kruh i vino
i u Tvojemu društvu dočekam prve zvijezde
slušajući more, sklad stvorenja
i Tvoj glas obojen vječnošću!

16
Učitelj
Mt, 13, 1-2
Sjediš.
Uz more, u lađi, u svetohraništu.
Dugo.
Stoljećima,
danima i noćima.
Dolazio sam Ti s mnogima.
Usred puka sam Te slušao i bio ponesen.
Utopio bih se mnoštvo.
Činilo se da svi isto mislimo, osjećamo i hoćemo.
Sve što smo tada htjeli, Ti si rekao.
Sve što smo pojedinačno osjećali vidjelo se na svakomu od nas.
Svatko je mogao vidjeti svoju dušu na bilo kojemu licu.
Bili smo jedno.
Ti si govorio, mi smo slušali.
Onda je mnoštvo nestalo.
Ostalo nas je malo.
Ti si i dalje sjedio.
I poučavao.
Nestale su zanosne riječi i svijetli pogledi.
Mir je zamijenio oduševljenje.
Naši su se pogledi usmjerili zemlji,
a gledali su u nutrinu.
Potom je nestalo i njih.
Ostao sam sâm.
I dalje sam dolazio sjediti pored Tebe.
Potom je to bivalo sve rjeđe.
Ti si i dalje sjedio i imao vremena.
Za mene i za pouku.
Meni se žurilo.
Poučavao sam.
Sve duže, sve češće, sve strastvenije.
Tebe sam slušao sve kraće i sve površnije.
Svakim mi je danom bivalo sve draže sjesti i poučavati,
gledati oduševljenje u mnoštvu,
osjećati užitak u pogledima prepunim očekivanja i pozornosti
i u vremenu darovanu pojedincima.

157
O pjesmama
Poetsko lomljenje Riječi
Fra Antin poetski stil često je na granici između nadahnute propovijedi,
poetskoga eseja, molitve i pjesme.
Fra Ante istodobno filozofski analizira, teološki deducira i sintetizira,
ljudski se ispovijeda, a pjesnički meditativno uranja u iskaz,
tekst, sliku, proizvodeći nova značenja, smislove i pouke. Svakom se
slikom i riječju oduševljava i uzvraća darom oduševljavanja, pritom
ne prikrivajući umišljenu duhovnu dominantnost ili pak pjesničku
umišljenost.
Udahnuvši Pavlovo Meni je život Krist, fra Ante iskazuje i: Meni je
život propovijedanje, nadahnuće, oduševljavanje Riječju. Njegov iskaz
nikada nije apstraktan, nije stvaratelj psihološkoga ili estetskoga dojma,
nije dovitljiva stilska vježba ili obezglavljeni oponašatelj obesredištene
suvremene stvarnosti. On polazi od čvrsta temelja, od Krista,
od njegove Riječi, zalazi među iste kao što je sâm, gladne i žedne,
među one što padaju; daje im ono što je najprimjerenije – sebe, svoju
ispovjednu iskrenost, svoje mane, propuste, da se u njemu prepoznaju.
A kad mu povjeruju, njihov pad se polako usporava, nekim čudom
zaustavlja i kreće put povratka stazom posutom mrvicama povjerenja,
mrvicama što ih je posuo Onaj koji uvijek bdije i nad njime i
nad svime, koji mu uvijek nudi okrjepu – Riječ, koju slobodno može
svojatati, izgovarati kao svoju, dokle god je kao nadu i dobro dijeli
drugima. Fra Ante uzima taj dar, tu Riječ kao mač da odsječe, ali i
kao pero iz krila uznosita Duha, i dijeli ju kao kruh što odjednom
postaje tako raznovrsna hrana za nepropadljivost, da se živi u punini,
da se ode „dalje od poznata i uroni dublje od spoznata…“, da se izađe
iz okvira ljudske ljuske, da se u sebi oživi slika Božjega lika.
Ova ujevićevska Kolajna od šutnje kao jeka kolajne od Riječi, spletena
je od zrnaca naizmjence nevidljivoga i vidljivoga, ljudskoga i
Božjega: ljubavi, ljepote, nadahnuća, dobrote, vjere, mjere, meditacije,
molitve, govora i šutnje. Evo je među nama, za nas i radi nas, da je
nosimo i iz nje crpimo snagu Onoga koji nas želi učiniti radosnima
„u sve dane do svršetka svijeta“.
Ivan Babić, pjesnik i prevoditelj

158
Riječi tvoje radosti
Pjesme su u ovoj zbirci nove, no ne i nepoznate. Autorovi su ih
mrežni prijatelji već čitali. Često su bile opremljene fotografijama
pa nismo znali jesu li ljepše slike ili riječi. No tiskane su bile samo
pjesme osme cjeline, u knjizi Vrata knjige, vrata grada. Stoga je ovo
prva vlastita zbirka pjesama Ante Vučkovića, sinjskoga fratra koji je
uspio pronaći svoj dom na izvoru svega što jest.
Rijetko se može naći toliko raznolikih ljubavnih pjesama Bogu.
Dugačkih i kratkih, ujednačenih ili skokovitih, tankih i razlivenih.
Mnoge pjesme govore o Njemu. Pjesnik se obraća svojemu
ljubljenomu, govori o njemu, njegovu glasu, porukama, učenjima.
U pjesmama se ove zbirke Bogu vapi, Boga pravda, razumije ga
se u nekomu njegovu vidu ili se to pokušava; tumači ga se, kaje se
uvidjevši svoje loše postupke, zastranjenja, izdaje, zataje. U njima se
od Boga uči kako da mu se služi, kako da se njegovo prima i prenosi
dalje.
Riječi su ovih pjesama prošarane Božjima. No katkada su samo
ljudske, ali one koje se oko Boga vrte, njemu usmjeruju i njega
zazivaju. No možda je osim ljubljenoga najčešća riječ ove zbirke ‘riječ’.
I kapitonim ‘Riječ’. Pjesnik toliko govori o riječi: odvaži se zaroniti u
riječ, riječima možeš učiniti čuda, pazi na svoju riječ. A ipak čezne i za
šutnjom kako bi čuo što o Ocu kaže njegova Riječ.
Zrinka Jelaska, znanstvenica
Slijediti svetoga Franju
Već pri prvom susretu s ovom poezijom sui generis uočava se
arhajsko odmotavanje lanenoga povijesma koje je pjesmi svoje dobno
dalo njezino svagda privlačno ime. To se odvijanje zbiva u ritmu koji
omogućuje riječima da se neusiljeno nižu i slažu u retke slobod noga
stiha koji to nije postao u želji da se liši rimom uvjetovane vezanosti.
Njegova sloboda nadaje se iz izričajnosti koju u pjesmu pretače
pjesnik koji svojim pjesnikovanjem ne prestaje biti ono što je primarna
odrednica njegova duhovnog ustrojstva, a to je franjevačko svećeništvo.
To pjesnika legitimira obraćati se Bogu kao Učitelju, sino v-
ski rabiti drugo lice jednine, reminiscirati blagovjesnu prošlost koja
naplavljuje vjerničku sadašnjost i trasira evangelizacijsku bu duć nost.

159
U fra Antinu je slučaju riječ o jedinstvenu prožimanju literarnoga
i pjesničkoga diskursa. Svojim pjesničkim duktusom nasljeduje sv.
Franju koji se i te kako lijepo umio služiti poezijom, kako bi njegovi
duhovni postulati još bolje došli do izražaja.
Ivan Sead Muhamedagić, književnik i prevoditelj
Tragovi Božje ljubavi
Dobro je – bit će i presudno – nekoga neslućenoga dana o podnevu
zateći se raspoloživ uz zdenac upravo u vrijeme kada naiđe
Namjernik koji se, jer je ožednio, ne ustručava nepoznatoga zamoliti
vode. I zauzvrat mu dati vode žive – za sve dane. Iz toga ne
slijedi samo iskustvo blagoslovljenosti nego i spoznaja upućenosti.
Ili ćeš biti poslužitelj, su-djelitelj vode žive ili – Grube li riječi!
– ispraznik. Ali ne možeš primiti milost na milost, a da te to
ne promijeni, životno odredi. S time se na svoj način suočio i fra
Ante Vučković. Dakako, ne bez zatečenosti, ne bez uzdrhtalosti,
ne bez suza. Jer Isus – Bog Susretnik – kada se suoči s čovjekom,
ne zastaje sve dok ne pohodi čovjeka sve do u dno njegove duše. A
taj pohod razdire. Jer u njemu su i neizreciva ljepota i nereciva bol.
Dok sam iščitavao ove stranice, osjećao sam se kao čovjek na putu
k svomu domu. Onomu najprisnijemu domu u kojemu prebiva sve
ono zbog čega sam rođen. I premda – i kad idemo istim putem –
svatko od nas ostavlja svoj trag, svi mi tek kušamo prepoznati one
tragove koji se Božjom Ljubavlju preobražavaju u put. Za nas. Za
svakoga od nas. Fra Ante Vučković ne ustručava se izložiti se svemu
što taj put jest. Željan samotnosti, ne usteže se biti suputnik. I
Bogu i čovjeku. I kada govori i kada piše, ostavlja prostora za tišinu.
Za govor tišine. Po tome je pred nama i ova kolajna od šutnje.
Stjepan Lice, književnik