VUKOVARSKA TRAGEDIJA 1991

Vukovarska tragedija 1991
Pokolj hrvatskog stanovništva u Dalju na Dunavu, a potom izgon
preostalih Hrvata iz tog mesta, Aljmuša, Erduta i Sarvaša..
3. avgust
Matija Bećković, akademik: “Ono što su Srbi dali Jugoslaviji, dali su
pod uslovom da se ne iznosi iz nje. Bolesnika na Bosforu smenio je mrc na
Balkanu. Srbi su vezani za tog mrca, nose ga na ledjima dok ne spadne kao
krasta ili puževa kućica.
(...) Srbe iz Hrvatske sam nazvao ostatkom zaklanog naroda. Kad su
namerili da i taj ostatak dokusure – kako bi dokazali da ih nije bilo pa ih nisu
ni klali – izgleda da su verovali “da se onaj ko je klan nekažnjeno, preporučio
za večito klanje”. Najviše su se začudili kad se Agnec probudio. I evropske
kancelarije se dvoume ko je tu u pravu i imaju li pravo na pobunu. Da zaštite
svoje vratove i pragove pretvore u busiju. Nezavisne Hrvatske države ne
može biti sa Srbima. To je pokušavano i znamo kako je okončano. Krajina je
izronila sa dna pamćenja kao Atlantida.
Ako im je jedini san država Hrvatska, šta će im Srbi, sve da Srbi i hođe.
Ta ideja je ostvarljiva samo bez Srba. A oni se više ne daju ni klati ni
pokrštavati.
Hrvatski narod je preuzeo na sebe veću odgovornost nego za vreme
NDH. Jer ovo što se sada dešava dešava se njegovom demokratskom voljom.
(Politika, 2. avgust 1991)
Pavle Ivić, akademik: „(...) Kad se vojska povuče iz Slovenije, mi se ne
bismo smeli protiviti tome da ona zatim napusti Hrvatsku, naravno ne i SAO
Krajinu i srpske krajeve u Slavoniji, zapadnom Sremu i Baranji. Takvim povlačenjem
Armija bi bila rasterećena, nestalo bi opasnosti od prepada na kasarne
i oficirske stanove širom Hrvatske, a ujedno bi se razvejale optužbe da neko
želi da pokori Hrvate. Srpski krajevi u Hrvatskoj imali bi povoljne izglede da
se sačuvaju.
(...) U našem intresu je da otcepljenje Slovenije i Hrvatske bude
potpuno. Oni su svojom voljom i jednostrano proglasili nezaviosnost i zasuli
nas samo pogrdama i lažima, već i mecima. Posle toga, i posle svega što je
prethodilo tokom mnogih decenija, zašto bismo pristajali na igru “uzimala-
davala” koju nagoveštavaju neki od njihovih čelnika. U “savezu suverenih
država” nastavila bi se kolonijalna eksploatacija manje razvijenog “ostatka
Jugoslovije”, ovog puta vez ikakve kompenzacije“. (NIN, 2. avgust 1991)
66
Vukovarska tragedija 1991
2. avgust
Vasilije Kalezić: Prilog “grupnom portretu” hrvatskog vrhovništva:
Opterećenost, u suštini, raznim vrstama frustracija:
„(…) Hrvatsko rukovodstvo je sebi postavilo za cilj stvaranje,
obnavljanje, inaugurisanje, itd. velike države, koja bi bila ne samo balkanska
nego evropska i svjetska. U tom cilju i u ideji o hrvatskoj državnosti, koja za to
rukovodstvo postoji kroz vjekove, ima nečega somnabulskog – a pri tome
anahronog, mesijanskog – a pri tome apsurdnog, ubrzanog i skokovitog – a
pri tome nestvarnog i sukobljenog sa tuđim interesima. Ovo rukovodstvo ima
pred sobom ili u sebi već postojanje jedne takve hrvatske države. Nezavisne
države Hrvatske, iz vremena okupacije od strane fašističke Njemačke od 1941.
do 1945. godine. Ako ta NDH možda nije uzrok i ideal, ona je neposredno,
primjer mogućeg i postojećeg. Je li NDH putokaz ili nadahnuće, motiv za
posebni položaj u svijetu, naročito s obzirom na jačanje i moć ranijeg
saveznika i protektora, kakva je velika i ujedinjena Njemačka, a Njemačkoj,
ranijoj nacističkoj i zavojevačkoj, najvjerniji saveznik u istoriji i najkrvoličniji
po djelima bila je nekadašnaj NDH? To je pitanje kao prilika za sugestivni
odgovor: možda jeste!
Hrvatsko rukovodstvo ne vidi drugu stranu asocijacija, ’uzora i ideala’,
i ne vidi tu ’stranu’, tu pored sebe, u saznanju i iskustvu srpskog naroda koji
je najviše, za vjekova, stradao u toj NDH, kada je najsurovije i po vrstama
zločina najstrahotnije pobijeno na stotine hiljada Srba. Bila NDH ’uzor i ideal’,
a Njemačka snaga i pomoć, bilo saznanje i iskustvo srpskog naroda sumnja i
opomena, ovo su dvije ’prepreke’ koje je hrvatsko rukovodstvo moralo imati u
vidu. Možda je ono, to rukovodstvo, u prvoj fazi svog djelovanja, te ’prepreke’
potcijenilo i smatralo manje važnim, a kad je uvidjelo, a moralo je uvidjeti, jer
se počeo razbuktavati otpor i srpskog naroda i nekih evropskih zemalja, da su
te ’prepreke’ velike i jedva savladive, ono se strmoglavilo postajući još više
agresivno i apsurdno.
Prema sastavu najužeg hrvatskog rukovodstva ta agresivnost i
apsurdnost potpuno su logični.
Najprije, svi ’važniji’ ljudi iz tog sastava su sada u pedesetim,
šezdesetim i sedamdesetim godinama. A iako od njih, dosad, nije uradio nešto
velike i značajno da bi stavio ’spomen u rodu svom’”. (Politika, 2. avgust 1991)
3. avgust
Predsedništvo SFRJ donelo odluku o apsolutnom i neodložnom
prekidu vatre, o obustavljanju daljih pokreta i razdvajanja snaga. Formirana
67