VUKOVARSKA TRAGEDIJA 1991

Vukovarska tragedija 1991
Eskalaciju sukoba u Palači i masakr koji je bio na pomolu sprečili su
pripadnici JNA iz Osiječkog garnizona. U Palaču je stiglo 20-tak oklopnih
vozila tako da je stanje u ovom trenutku mirno.
Sve što smo naveli potvrdila je i komanda Osiječkog garnizona. Ono što
kažu u policijskoj upravi međutim, sasvim je drugačije. I ovoga puta su
naime, za početak borbe optuženi ʺčetniciʺ iz Palače. Recept je naravno
poznat: u optužbi na račun ʺčetnikaʺ nalazi se odličan alibi za divljanje
novokomponovanih hrvatskih ustaša, a okrivljavanjem Srba za početak
sukoba njima istovremeno se usmerava i nezadovoljstvo hrvatskog
stanovništva. Konačno, žestokom propagandnom kampanjom koja sledi posle
svakog obračuna odvači se pažnja i od zbilja tragičnog bilansa koji se
poodavno broji stotinama mrtvih u redovima gardista i mupovaca.
Čarda u vazduhu
Nema mira ni u Baranji. Noćas otprilike jedan čas posle ponoći
minirana je poznata Biljska ʺČingi-lingi čardaʺ njen vlasnik je Srbin Branko
Četrnjić. Prilikom eksplozije niko na sreću nije povređen, ali je materijalna
šteta velika. O tome ko je bacio eksplozivnu napravu na poznatu baranjsku
čardu za sada nema podataka. Do sada je rasvetljeno otprilike 2 odsto
ukupnog broja bombaških akcija koje su se dogodile u Slavoniji i Baranji.
(Dnevnik, 24. jul 1991)
NA TUĐI RAČUN
Ko gubi ima pravo i da se ljuti. Hrvati pogotovo, jer se ovih dana
potvrđuje da ih je povijest manje nego druge naučila dostojanstvenom i
muškom podnošenju poraza. Što ne znači da su za to imali i manje prilika od
drugih. Naprotiv.
ISTORIJA SE PONAVLJA
(ʺIzvadak iz jedne strogo poverljive okružnice Hrvatskog narodnog pokretaʺ –
1939. godine)
Često smo se kao građani ove zemlje pitali otkuda potreba hrvatskih
rukovodećih ljudi da, recimo, o istoj stvari u Beogradu, na sastancima govore
jedno, a čim se vrate u Zagreb, govore odmah na aerodromu, stanici i usred
noći sasvim drugo.
Ovakvo ponašanje može se shvatiti ako se pročita dokument pod
nazivom ʺIzvadak iz jedne strogo poverljive okružnice Hrvatskog narodnog
pokretaʺ za koga se u arhivi u kojoj se čuva, kaže da je upućen posle
488
Vukovarska tragedija 1991
sporazuma o donošenju uredbe o Banovini Hrvatskoj od 28. avgusta 1939.
godine, kada je praktično u teritorijalno-političkom smislu Uredbom o
Banovini Hrvatskoj izvršeno spajanje Savske i Primorske banovine i srezova
Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica u Banovinu
Hrvatsku sa sedištem u Zagrebu. To je bilo, u stvari stvaranje organizma sa
višim položajem od ostalih banovina. (Dravska, Vrbaska, Drinska, Zetska,
Dunavska, Moravska i Vardarska). U političkom smislu banovima Hrvatska
bila je prozvod sporazuma Cvetković – Maček.
Dva cilja
Hrvatski pokret teži – kaže se u ʺIzvatkuʺ pored ostalog i nastoji da
iskorištavajući svaku situaciju postigne što veći uspeh i baš zato je sklopio
ʺSporazumʺ kao zgodno sredstvo i oružje borbe Hrvatskog seljačkog
narodnog pokreta. Neka stoga bude svakom jasno da ʺSporazumomʺ
Hrvatsko narodno vođstvo nije se odreklo postojećih krajnjih ciljeva
hrvatskog naroda. Prema pristašama treba to uvek i posebno naglašavati. Pod
tim pretpostavkama ima se postupiti ovako:
Sporazumom su postignuta dva važna cilja Pokreta:
a) Slomljena je državna celina. Država je razdeljena na dva
područja. Biće to zadatak Hrvatskog narodnog vođstva da ovu razdiobu sve
to više i jače razvija. Zato u svim našim izjavama, govorima i člancima, kao i
razgovorima nećemo nikad upotrebiti ime Jugoslavija, nego Državna
zajednica. Ovim ćemo kazati i naglasiti da je država sastavljena od više
delova. Govorit ćemo i pisati o narodima državne zajednice, čime hoćemo
naglasiti da ima više naroda, time naglašujemo posebnost hrvatskog naroda.
b) Postignuto je da su beogradski faktori – mislimo na vlast
kneza – namesnika – odstupili od pojma narodnog jedinstva, što je vrlo važno
jer je time izgubljeno opravdanje za postojanje države. Srušen je tim sam
temelj Jugoslavije a to je najvažnije. Oni su već počeli da ističu posebno
srpstvo, čime su nama olakšali borbu protiv jugoslovenstva kao našeg
najvećeg neprijatelja. Trebat će zbog toga čuvati se napada na srpstvo, dok
ćemo vdoiti nesmanjenu akciju protiv jugoslovenstva u našoj štampi, u
izjavama itd. Ističemo uvek hrvatski, slovenski i srpski narod. Time laskamo
najvećoj slovenskoj stranci dr Korošeca, škakljamo javno mišljenje u Srbiji.
II
ʺSporazumomʺ smo postigli da su naši poduzetnici kao hrvatski
ministri ušli u centralnu vladu. Treba da se oni uvek u štampi – u našim
489