Oprosti mi, Nataša

»Ne sa da kad sam ta ko bli zu slo bo di!« U os vit novoga
da na ug le dao sam veo ma bli zu ri bar sko se lo.
Samo još nekoliko stotina metara! »O Bože, nakon
sve ga što sam pret rpio, ne do pus ti da um rem na dohvat
ci lju! Mo lim te, ne do pus ti to sa da!«
A on da mi se počelo mračiti pred očima. Pos ljednje
što sam još vi dio bi lo je seo ce ko je je po lako
bli jedjelo pred mo jim očima. Pos ljed nja mi sao ko je
se još sjećam bi la je: Moram pli va ti da lje! Mo ram
pli va ti da lje! Za tim pot pu ni mrak. Da lje se više ničega
ne sjećam.
Što sam uo pće ra dio toga hlad nog ru jan skog jut ra
1971. go di ne ta ko bli zu smr ti, a ta ko da le ko od domo
vi ne? Što me je uo pće nat je ra lo da na pus tim život
mor na ričkog čas ni ka i ko mu nis tičkog om la din skog
rukovodioca u Sovjetskom Savezu te me dovelo do
stjenovite obale Kanade i gotovo do smrti.
Povijest svega toga započela je veoma davno, još
s mo jim dje dom i ba kom u Ru si ji.
22