Igor Graovac - Centar za politološka istraživanja

98
Povjesničari sami i slobodni
definiraju intelektualnu povijest i inzistiraju na povijesnoj
konstrukciji ideja i socijalnog konteksta u kojemu se one
pojavljuju.
Već i ovo puko nabrajanje posve nam jasno ukazuje koliko
smo, sa svim onim što se danas objavljuje kao povijest,
daleko od suvremenosti. Povijest se kao disciplina nevjerojatno
razvila posljednjih godina, a mi smo za to vrijeme
tapkali u mjestu. Uostalom, potvrdu ne moramo tražiti daleko.
Već i površan uvid, primjerice u slovensku historiografsku
produkciju otkriva koliko su se u tom pogledu
slovenski povjesničari emancipirali od uske nacionalističke,
kao i komunističke historiografije...
Preostaje nam, dakle, vratiti dignitet povijesnoj struci. To
prije svega znači otvoriti mogućnosti za istraživanja i interpretacije,
a ne dociranja ex cathedra, te, posebno, za
ozbiljnu argumentaciju. Kvaliteta je profesije povjesničara
u njezinoj profesionalnosti i intelektualnosti, pouzdanosti i
otvorenosti. I to se više ne smije kompromitirati.
Paradoks je te profesije, svakako ne i jedini, da povjesničar
može biti najkorisniji kada je najslobodniji. Ili, kako je o
neovisnoj poziciji umjetnika (a zašto ne i povjesničara) govorio
pečuški biskup Ivan Česmički (Janus Pannonius,
1434.-1472.), sahranjen u katedrali grada u kojemu i održavamo
skup Dijaloga povjesničara/istoričara, dakle u
Pečuhu:
Ad regem (Kralju)
Sad je baš blagost me tvoja izvoljela zapitati,
O najveći kralju,
Što bih ti ja pjesnik mogao dati.
Sve što ti se hoće,
Samo ne – moje samoće.
(Preveo: Nikola Šop)