Igor Graovac - Centar za politološka istraživanja

96
Povjesničari sami i slobodni
Činjenica je da povjesničari djeluju unutar određene kulturne
sredine i podliježu njenim pritiscima. Najčešće su
upravo povjesničari oni koji predsjedavaju konstrukciji
kolektivnog pamćenja. A kolektivno je pamćenje, poput
individualnoga, podložno vlasti interesa. Ili, riječima P.
Gaya:
Kolektivno pamćenje je ponajviše podobno iskrivljavanje, odnosno
podjednako podobna amnezija. Zadaća se povjesničara prečesto
svodila na to da pripomogne svojoj kulturi upamtiti one
događaje koji se nisu dogodili te zaboraviti one koji su se dogodili.
Kultura želi onu prošlost koju može upotrijebiti. 2
U Hrvatskoj je (a imam razloga vjerovati – i u Srbiji), zbog
shvaćanja povijesti kao svojevrsnoga mutnog ribnjaka iz
kojega se po potrebi mogu upecati kakve korisne ideje ili
koncepti koji će poslužiti trenutnima političkim ciljevima,
profesija povjesničara nerazvijena i neugledna. Tome svakako
pridonosi i nesloboda institucija – Hrvatske akademije
znanosti i umjetnosti, sveučilišâ i drugih – da samostalno i
isključivo na temelju akademskih kriterija razvijaju svoj
predmet.
Jedna od velikih tema o kojoj tek predstoji rasprava je, dakako,
nacionalizam. Kad je riječ o nacionalizmu, kao uostalom
i o naciji, zadaća je povjesničara pokazati kako ti
pojmovi imaju povijest, i to povijest koja se mijenjala
tijekom vremena, a osobito s obzirom na mjesto: ona nije
uvijek bila ista nego se izražavala u novim, uvijek drugačijim
oblicima. U tome povjesničari Hrvatske i Srbije nisu
nipošto usamljeni, pa se moraju, sa svojim istraživanjima,
priključiti svjetskoj zajednici povjesničara.
2 Style in History [Stil u povijesti], New York, 1974, 206-207 (prevela A.
Feldman).