Igor Graovac - Centar za politološka istraživanja

94
Povjesničari sami i slobodni
tati se koliko primjera, s kojima se možemo ponositi, imamo
u vlastitoj sredini (napose nakon angažmana Franje
Tuđmana u Bosni i Hercegovini/BiH)?
Jedna od zabluda koju su, moguće, među ostalima dijelili i
povjesničari u bivšoj drugoj/socijalističkoj Jugoslaviji bila je
i ta da će se s raspadom komunizma te sovjetskog, odnosno
jugoslavenskoga marksizma razbiti i određena ideologizirana
slika svijeta i ljudske povijesti. Jer poneke su
ideje i teme jugoslavenske historiografije bez sumnje ranije
bile zaštićene. Povlaštene historiografske teme bile su one
o isključivo komunističkoj ljevici, s glorifikacijom jugoslavenskog
unitarizma i hagiografijom narodnooslobodilačke
borbe, a bez ikakva uvida u liberalna i građanska nastojanja
i djelatnosti. Neke su od njih, poput historije radničkog
pokreta, samo naslovom slijedile od 60-ih godina 20.
stoljeća popularnu britansku marksističku historiografsku
školu, no rezultati su uglavnom bili siromašni i nečitljivi. Ne
treba posebno naglašavati kako je cenzura (ili autocenzura)
bila posvemašnja. Čitave su grane povijesti, primjerice
povijest parlamentarizma, institucija ili ideja, bile potpuno
potisnute, a povjesničari su pribjegavali različitim rješenjima,
prije svega bijegom u sigurnija, kronološki udaljenija
područja, poput srednjeg vijeka, ili otkrivanjem ekonomske
i socijalne povijesti.
Problem, međutim, nije u pojedinačnom odabiru niti se krije
u historiografskoj interpretaciji nekog događaja ili procesa,
jer se o interpretaciji povjesničari uvijek spore. Problem
je, kao i uvijek, što nas ne iznenađuje, u politici. U
pripremama za Dijalog povjesničara/istoričara rečeno je,
stoga, kako se ne očekuje institucionalna pomoć respektivnih
država, Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije.
No, tako dugo dok su javni institucije i mediji, škole