Igor Graovac - Centar za politološka istraživanja

86
Dva lica jedne znanosti
jedinstveni (unikum) među europskim povjesničarima. Jer
zaista je teško, potkraj 20. stoljeća, među njima naći one
koji su na svoje oči gledali kako nestaje država u kojoj su
rođeni, kako nestaju narodi koji su na nekim područjima
živjeli stoljećima i kako generalno nestaju kulturno-civilizacijska
uporišta jednoga cijelog zemljopisnog prostora. A
pri tome, usto, ne mogu biti osobno indiferentni jer je taj
prostor njihov vlastiti domovinski prostor, jer su svi ti ljudi i
narodi njihovi sunarodnjaci i jer je taj zemljopis formirao i
njihovu kulturnu matricu. Za povjesničara koji stoji na tome
samom izvoru prokletstva to ipak ne smije biti prepreka da
prošlost misli bez paranoidne dimenzije sadašnjosti.
Među povjesničarima iz Srbije može se čuti teza da je Jugoslavija
bila greška. Postavljaju se pitanja je li, pritom, riječ o
objašnjenju kao legitimnoj potrebi historiografije ili, možda,
o moralnom sudu kojega, također, historiografija ne
može izbjeći ili, naprosto, o osobnom stavu koji proizlazi iz
političkih motiva pojedinca koji koristi poziciju povjesničara
kako bi obavio historijsku arbitražu? Ako pođemo od toga
da se događaji i strukture moraju shvatiti u prostornovremenskoj
dimenziji, kako je moguće suditi o jednoj državnoj
tvorevini s pozicije sadašnjosti ili potpuno drugačije
prostorno-vremenske dimenzije, i to s lakonskom izjavom
kako je ona naprosto greška. Kako uopće povjesničar može
arbitrirati u ljudskoj povijesti koristeći samo sustav svojih
vrijednosnih normi, i to povijesti koja se dogodila i kojoj će
se on, jednoga dana, isto tako pridružiti? Ne više kao
arbitar nego kao onaj kojemu će možda netko drugi, isti
takav, iskonski presuditi. Možemo se, pritom, u argumentaciji
koristiti i nekima žovijalnijim primjerima. Recimo: je li
Aristotel bio budala pošto nije dobro razumio robovlasnički
sustav kao nehumanu formu rada ili zato što nije shvatio da