Igor Graovac - Centar za politološka istraživanja

Holm Sundhaussen 61
nome pogledu na prošlost, sadašnjost i budućnost. Moguće
je samo prihvatiti ga u cijelosti ili ga, pak, odbaciti. Ni o
pitanjima vjerovanja ne može se smisleno raspravljati. Prošlost
kao mit ne podliježe racionalnoj i analitičkoj raspravi.
Glorificiranje srednjovjekovnih feudalnih država (koje su za
većinu pučanstva često bile samo tlačiteljske), ocrnjivanje
strane vladavine (koja je često bila podnošljivija negoli
prethodni društveni poredak), mitovi o žrtvama i starosti
različitih naroda, samovoljno diferenciranje indogenih i alogenih
skupina stanovništva, sustavno konstruirana mržnja
prema strancima, srednjovjekovne predstave o čistoći društvenog
tijela, inzistiranje na historijskim pravima koja su u
opreci s pravima samoodređenja, proizvoljno ophođenje s
historijskim vremenom (njegovom ekstrakcijom i kontrakcijom)
– sva ta ahistorijska saznanja i teze o prošlosti i
vremenu imaju isto tako malo zajedničkoga s poviješću kao
i znanost s mitom.
Što se, dakle, može ili još treba učiniti? Naravno, svakom
društvu je dopušteno njegovati svoje mitove te očekivanja
od sadašnjosti i budućnosti koja iz toga proizlaze, stremiti
ka centraliziranoj državi te koristiti etnički čisti nacionalizam
kao instrument mobilizacije. No, mora postojati i svijest o
posljedicama takva čina.
Jer, prvo, postoji jasno prepoznatljiva negativna korelacija
između nacionalizma i civilnog društva: snažni nacionalizam
ukazuje na slabost civilnog društva, i obrnuto: razvijenije
civilno društvo umanjuje mogućnosti nacionalizma. Bogata
i razvijena društva sadašnjosti gotovo su posve pluralistička
i multikulturalna (pa čak i ako to sama osporavaju). Tendencija
ka multikulturalnosti i dalje se pojačava u tijeku
globalizacije (sviđalo nam se to ili ne). Samo siromašna i nerazvijena
društva mogu si još, dakle, priuštiti homogenost.