Igor Graovac - Centar za politološka istraživanja

56
Prošlost, povijest i društvo
Zatvorena društva sa strogim strategijama razmeđivanja i
isključivanja – a tu pripadaju sva etnonacionalna društva –
postavljaju druge prioritete te rabe druge uzroke i filtere
opažanja od onih u otvorenim društvima, koja se prije svega
definiraju preko vrijednosnog konsenzusa. U oba slučaja
prošlost igra ključnu ulogu u priznanju i ustaljenju
sadašnjosti. Potom, ti veoma raznoliki pogledi i izdvojeni
različiti segmenti prošlosti, dolaze do izražaja.
U prvome se slučaju – u slučaju zatvorenih društava – nacija
smatra genetskom (organskom) cjelinom (kao tijelo) i
projicira daleko u prošlost kao da postoji navijeke, određena
od Boga ili prirode. Nitko ne može pristupiti naciji tko
joj porijeklom ne pripada i nitko je ne smije napustiti a da
se ne ogriješi o njen prirodni red. Porijekla se, za razliku od
jezika, vjere ili kulture, ne može odreći. Netko ili pripada ili
ne pripada naciji. Tertium non datur – treće mogućnosti
nema. Pristup je isto tako nemoguć kao i odstup. Potonje
su, primjerice, morali ponovno saznavati bosanski muslimani
koji se ne mogu osloboditi tobožnjega hrvatskog ili
srpskog porijekla. Ako ignoriraju svoje porijeklo, kritičari
smatraju da se ponašaju protuprirodno.
Organska nacija je u različitim trenucima svoje egzistencije
dobila tobožnja prava. Ta historijska prava slove kao sveta,
neprolazna i neotuđiva. U razdobljima strane vladavine
(primjerice pod turskim jarmom ili u habsburškoj mnogonacionalnoj
tamnici) mogu biti nasilno ukinuta, no održavaju
se kao pravni naslov. Stoga se borba za ponovno uspostavu
prava prikazuje kao legitimna, a s rezultatom ponovnog rođenja
(potlačene, u duboki san uljuljane) nacije. Trnoružicu
bude iz dubokog sna i lijepa je kao uvijek. Princ koji ju je
probudio u novi život nastupa u liku nacionalnih junaka.
Ma bili oni teroristi i separatisti (nastoje li, primjerice, na-