Igor Graovac - Centar za politološka istraživanja

Holm Sundhaussen 55
sveučilištima itd.), službama i visokim položajima. Riječ je o
eliti tumača koji utvrđuju pravila regrutiranja i profesionalizacije
svoje klase te određuju tko im smije pripadati
a tko ne. Takozvani sporovi povjesničara odnosno razilaženja
između historijskih škola uvijek su (iako ne isključivo)
borba za vlast interpretiranja i tumačenja u društvu te
borba za kulturna bogatstva. To objašnjava njihovu katkad
teško razumljivu, a znanstveno jedva razumljivu žestinu,
koja rezultira i strogom strategijom uključivanja i isključivanja.
Povijesna znanost (kao i druge socijalne znanosti) stoji u
jednome veoma zamršenom uzajamnom odnosu s društvom.
S jedne strane označila je vlastite i strane slike,
nacionalni identitet i vrijednosni sustav. S druge strane –
otprilike pri odabiru istraživačkih projekata, postavljanju
pitanja, raspodjeli istraživačkih sredstava itd. – utječu na
nju i vode je očekivanja društva. Jedna iz znanstvene perspektive
smislena, moguće potrebna promjena paradigmi
može naići na rezerviranost i masovno odbijanje u društvu.
Sve što je znanstveno potrebno ne nailazi nužno na prihvaćanje
od strane pučanstva i kolega stručnjaka. Stoga se
ceh povjesničara raspada u dvije skupine: jedna koja primarno
(ali ne isključivo) osjeća obvezu prema društvu
odnosno naciji (njenim mitovima i očekivanjima) te druga
koja primarno (ali ne i isključivo) osjeća obvezu prema znanosti
– njenim metodama i kritičko-prosvjetiteljskima spoznajnim
ciljevima. Obje imaju problema: prva znanstveni, a
druga resurni problem i problem prihvaćanja. Predstavnici
prve skupine moraju paziti na to da potpuno ne izgube
priključak na znanstveni razvoj, a oni druge skupine moraju
se boriti za prihvaćanje svojih paradigma te probijanje i
rastvaranje ideološke kore.