Igor Graovac - Centar za politološka istraživanja

54
Prošlost, povijest i društvo
živanja. Riječ je o promišljeno i svjesno umetnutim filterima
koji se jasno predočuju, mogu se provjeriti, o njima se može
raspravljati. Mogu se i moraju modificirati ili, pak, odbaciti
ako se njihove premise opovrgnu. Znanstveni filteri su
radni instrumenti, nisu pitanje biti ili ne biti niti pitanje
identiteta. Njihovo pravo na opstanak izvodi se samo iz
njihove spoznajne vrijednosti koja se može intersubjektivno
preispitati.
To načelno vrijedi i za povijesnu znanost. No, ipak se povjesničari
nalaze u teškoj i dvojbenoj situaciji. Kao pripadnici
nacije zaraženi su njenim kulturnim uređenjem. Oni – ili
njihovi prethodnici – bitno su pridonijeli izgradnji nacije ili
njenog sustava znakova. Povjesničari, dakle, istražuju i ono
što su sami stvorili. To još i ne bi bilo pogibeljno (često i
inženjeri čine isto), ali povjesničari su često emocionalno i
nesvjesno povezani sa svojim predmetom istraživanja, a to
pak rezultira kolizijama među filterima.
Oni koji se prije svega ili isključivo bave prošlošću vlastite
nacije moraju uložiti trajni napor da bi svoj vlastiti kulturni
kôd i nesvjesno djelotvorne rastere razjasnili, reflektirali te
ih zamijenili za znanost adekvatnim filterom. To je problem
odmaka između istraživača i predmeta njegova istraživanja.
Povjesničari su pritom mnogostruko griješili. Tijekom 19.
stoljeća – ponekad prije, ponekad kasnije – osvojili su,
zajedno s drugima predstavnicima duhovne elite (piscima,
lingvistima, etnolozima itd.) monopol u pridavanju smisla
svome društvu. Stariju elitu tumača –svećenike – stavili su u
drugi plan, prisvojili novu ulogu svećenika nacije, definirali
kulturni kapital svog društva – i sad nisu spremni ponovno
se odreći svoje transkontekstualne vlasti tumačenja jer ta je
povezana s pristupom kulturnim bogatstvima društva,
nacionalnima znanstvenim institucijama (akademijama,