Igor Graovac - Centar za politološka istraživanja

Svako društvo ima prošlost i sadašnjost. Ima li budućnost –
budućnost koja to ime zaslužuje – nije tako sigurno. Budućnost
bitno oblikuju smjernice sadašnjosti, a na sadašnjost,
pak, utječu smjernice prošlosti. Socijalni znanstvenici
s tim u vezi govore o naslijeđu (legacies) te ovisnosti o
putu. Odabir puta, kojim društvo kreće na važnim raskrižjima
svog razvoja, određuje i smjer daljnjeg razvoja, i to ne
u smislu historijskog determinizma nego u smislu ograničenja
opcija djelovanja. U životu jednoga društva nema
potpune slobode odlučivanja, nema nultog sata, ne postoji
tabula rasa. Naslijeđe i teret naslijeđa uvijek su prisutni,
nemoguće ih je lako ostaviti postrance. Za razliku od individue
koji omraženo naslijeđe može odbiti te tim činom
opteretiti zajednicu, društva to ne mogu, pa makar njihovo
naslijeđe bilo neželjeno i opterećujuće. Neugodnu prošlost
mogu potisnuti, šutjeti o njoj ili ju demonizirati, no ne mogu
je izbrisati.
Ne postoji totalan i sveobuhvatan obrat u orijentacijama
djelovanja nekoga društva niti, pak, lomovi u pravom smislu
te riječi. Pa i nakon revolucija (kao i drugih velikih
povijesnih preokreta) predrevolucionarna prošlost sustiže
na ovaj ili onaj način postrevolucionarnu sadašnjost. Nipošto
ne mora biti riječ o neposrednoj nego, naprotiv, o
daljoj prošlosti, tj. predprošlosti. Uspješne revolucije (uspješne
u smislu postizanja cilja, a ne same promjene vlasti)
odlikuju se upravo time da, bez obzira na sve promjene,
pokazuju važne elemente kontinuiteta. Ti, pak, pružaju
orijentaciju, olakšavaju prihvaćanje ciljeva revolucije u društvu
i time pridonose njihovu provođenju. Tradicija djeluje