Igor Graovac - Centar za politološka istraživanja

“Zašto uvijek započinjati od Adama i Eve? Radije se bavite
zadaćama i problemima sadašnjosti i budućnosti. Njih imate
više no dovoljno!”
Takve i slične riječi uvijek se isponova upućuju inicijatorima
hrvatsko-srpskoga (srbijanskoga) dijaloga povjesničara –
Dijaloga povjesničara/istoričara – kada se oni, i mimo
svoga ceha, zalažu za ideje bez kojih oblikovanje demokratskoga
i slobodarskog društva ne može uspjeti ni u Jugoistočnoj
Europi, osobito ako se prethodno ne sruše i raznovrsne
mentalne hipoteke prošlosti. Posve se lako, pri tome,
što je u novije vrijeme, uz ogromne ekonomske, političke i
socijalne probleme ljudi, ponovno dokazano i aktualnim,
odveć ishitrenim strukturiranjem tzv. Pakta stabilnosti za
kriznu regiju na jugoistočnome rubu Europe, iz vida gubi
spoznaja da je korijen svega zla, izvor krvavog sukoba na
Balkanu i njegovu rubu, zbog kojega više od jednoga desetljeća
Europa i svijet neprestance zadržavaju dah, najuže
povezan s mentalitetima, povijesnim mitovima i političkopovijesnim
oblikovanjem identiteta u tom prostoru.
Protivljenja usmjerena na protagoniste dijaloga povjesničara,
prije svega iz Hrvatske i Srbije, ne dolaze samo od strane
pragmatičara svakodnevnice u društvu, gospodarstvu i
politici. I sami povjesničari, naime, veoma često, iako iz
posve drugih razloga, izbjegavaju kritički dijalog o prošlosti.
Pri tome se izriču ozbiljne i pažnje vrijedne sumnje o
tome je li uistinu nastupilo vrijeme u kojemu se već danas,
točnije 1998. godine, s neprijateljima od jučer može otvoriti
dijalog orijentiran ka budućnosti, a o prolemima koji su
proizišli iz zajedničke prošlosti. Nesigurnost u vlastite