Igor Graovac - Centar za politološka istraživanja

146
Osam Dijaloga povjesničara/istoričara
Pritom je osobito potonji skup ukazao da će mogućnost
međusobnoga dijaloga o prošlosti, pa i onoj zajedničkoj
Hrvatima i Srbima te Srbijancima biti na tragu onoga što se,
“slijedom njemačkog iskustva i Drugoga svjetskog rata...,
naziva ovladavanjem prošlošću.” 8 Unatoč tome, Dijalog
povjesničara/istoričara početno je bio opterećen i teškoćama
(ne samo političke naravi) te protivljenjima (ne samo od
strane pragmatičara svakodnevnice). Razlozi tome dijelom
su se krili u sljedećem: ratne su traume još odviše bile prisutne,
a i razlikovanja samih povjesničara, pa i unutar nacionalnih
povijesti, ometala su, što se pokazalo korisnim, zajednički
nastup pojedine strane dijaloga. Stoga je u početku
“odlučeno da se ne otvara i diskusija o najnovijoj prošlosti”,
a da bi se izbjegle razmjene udaraca “na temu krivnje i
pokore”, koje bi već u početku dijalog osudile na propast, a
koji je, tome nasuprot, “zamišljen i kao proces izgradnje
povjerenja,” 9
koje je, na kasnijim skupovima, uspostavljeno
do te mjere da su slobodno raspravljane i teme o najnovijoj
prošlosti, odnosno da više i nije bilo tabu tema.
Ipak, početno je bila izražena i svojevrsna nesklonost službenih
strana, kako cehovskih, tako i državnih, o opravdanosti
i smislu dijaloga, iako je, istodobno, i jačala svijest u
RH i SRJ, sada SiCG, prije svega Srbiji, o potrebi za njime.
Tome su svakako pridonijele i demokratske promjene u
obje zemlje, koje su, među ostalim, i otvorile mogućnost da
Andrija Hebrang (1899.-1950.?), 99-123, Boris Maruna, Bolesno društvo,
125-132, Žarko Puhovski, Uporaba povijesti u tvorbi kolektivnoga identiteta,
133-153, i Grozdana Cvitan, Literatura kao svjedok – pitanja koja
(ni)smo postavili, 155-180.
8 H.-G. Fleck i T. Radja, n.dj., u: isto, 5.
9 H.-G. Fleck, O hrvatsko-srpskome [srbijanskome] dijalogu povjesničara...,
n.dj., u: Dijalog povjesničara/istoričara, knj. 1, n.dj., 16-17.