Igor Graovac - Centar za politološka istraživanja

Ivo Goldstein 137
mjesto za prvi sastanak. Trebali smo i simbolički pokazati
da nam je stalo do razgovora i pomirenja te skup organizirati
u Hrvatskoj ili Srbiji. Ponajbolje u Vukovaru ili
Kninu, jer ta mjesta simboliziraju dva krucijalna događaja,
dvije epizode u ratnoj tragediji Hrvata i Srba u nedavnom
ratu.
Došao sam jer sam želio pokazati kako možemo tri dana
sjediti zajedno i razgovarati, a da se ne posvadimo. Na
skupu ćemo slušati i nešto što želimo i ne želimo čuti, ali
ćemo se svakako bolje informirati. I sve to ima svoju svrhu.
No, to je, istodobno, i sporo, vjerojatno i presporo, a očevidno
i nedovoljno za približavanje i pomirenje, jer
historičari nisu oni koji odlučuju. Oni često nemaju ni
pristup medijima, a kada ga i ostvare često se pri tome ne
snađu, jer nisu pripremljeni za medijske nastupe.
Ne treba imati iluzija, pa navodim i nekoliko primjera.
Koliko su problema imali oni koji su izjavili: “Ovo nije moj
rat”? Historiografija u Srbiji kreće se od članka V. Krestića
(O genezi genocida...) do proglasa šestorice historičara u
jesen 1991. godine, u vrijeme napada JNA na Dubrovnik,
koji su se tome usprotivili. U Beogradu je to zastupati tada
bila iznimna hrabrost. No, kako se to ne bi činilo idealnim i
kako bi se, u stvari, uvidjelo koliko naša polazišta, makar se
obje strane smatraju umjerenima, i nisu tako bliska, neka
posluži rečenica iz tog teksta o Dubrovniku kao dijelu i
hrvatske i srpske te srbijanske historije. U Beogradu, reći to,
bio je čin građanske hrabrosti, a u Zagrebu je to nekima
značilo moguće otvaranje pregovora o ostanku Dubrovnika
unutar granica Republike Hrvatske.
No, ni u Hrvatskoj oni koji plivaju protiv struje nisu ostavljani
na miru.