Igor Graovac - Centar za politološka istraživanja

Igor Graovac - Centar za politološka istraživanja Igor Graovac - Centar za politološka istraživanja

11.12.2012 Views

136 Pomirenje u historiografiji Za hrvatsko-srpske [i hrvatsko-srbijanske] odnose neće biti sporni samo NDH i Jasenovac kao sublimacija kolektivne patnje, ali oni svakako predstavljaju najosjetljivije dijelove srpskog aspekta hrvatske povijesti. No, s hrvatske strane dodatna komplikacija leži u činjenici, što je [bila] Tuđmanova želja, pa i praksa hrvatske politike, da se svaka praktična mjera i svaki politički zaokret moraju objasniti i opravdati ideologijom, povijesnom zadanošću, svjetlom junačkom tradicijom i još svjetlijom vizijom daleke budućnosti. Najbolji i najdramatičniji primjer takva problema su, u tom sklopu, Srbi u Hrvatskoj. Događanja u proteklom ratu onemogućila su znatnom broju tih ljudi da se etabliraju kao građani hrvatske države. To je odjeknulo u hrvatskoj historiografiji i javnosti. Na pučkoj se razini, pak, sve svodilo na mitologeme o onima drugima, ali je, s druge strane, i značilo da nam ne treba nova povijest Srba u Hrvatskoj. Oni su, naime, zaslužni kao krajišnici za obranu Hrvatske, pridonijeli hrvatskoj kulturi i sl. Treba samo promicati ideju da oni nisu nikakvi gosti u Hrvatskoj nego da su, na mnoge načine, ravnopravno sudjelovali u hrvatskoj povijesti, što je najbolji temelj za građansko određenje srpskog pitanja u Hrvatskoj. Pritom nam i opća situacija ide na ruku, jer polako i sigurno ustašonostalgičari, ti pornografi historije, gube bitku. No, da bi se takvi ciljevi postigli valja u našim naporima otići korak dalje od načelnih, metodoloških ili teorijskih usaglašavanja. Trebalo bi iznaći načine objavljivanja zajedničkih izjava o nekima spornim pitanjima koje bi potvrđivale da historičari Hrvatske i Srbije i u konkretnijoj razradi problema mogu pronaći zajednički jezik. Za to su i ovakvi susreti, [poput skupa Dijaloga povjesničara/istoričara], dobri. Ali, upravo zbog tih viših ciljeva, čini mi se kako je Mađarska, odnosno Pečuh neprimjereno

Ivo Goldstein 137 mjesto za prvi sastanak. Trebali smo i simbolički pokazati da nam je stalo do razgovora i pomirenja te skup organizirati u Hrvatskoj ili Srbiji. Ponajbolje u Vukovaru ili Kninu, jer ta mjesta simboliziraju dva krucijalna događaja, dvije epizode u ratnoj tragediji Hrvata i Srba u nedavnom ratu. Došao sam jer sam želio pokazati kako možemo tri dana sjediti zajedno i razgovarati, a da se ne posvadimo. Na skupu ćemo slušati i nešto što želimo i ne želimo čuti, ali ćemo se svakako bolje informirati. I sve to ima svoju svrhu. No, to je, istodobno, i sporo, vjerojatno i presporo, a očevidno i nedovoljno za približavanje i pomirenje, jer historičari nisu oni koji odlučuju. Oni često nemaju ni pristup medijima, a kada ga i ostvare često se pri tome ne snađu, jer nisu pripremljeni za medijske nastupe. Ne treba imati iluzija, pa navodim i nekoliko primjera. Koliko su problema imali oni koji su izjavili: “Ovo nije moj rat”? Historiografija u Srbiji kreće se od članka V. Krestića (O genezi genocida...) do proglasa šestorice historičara u jesen 1991. godine, u vrijeme napada JNA na Dubrovnik, koji su se tome usprotivili. U Beogradu je to zastupati tada bila iznimna hrabrost. No, kako se to ne bi činilo idealnim i kako bi se, u stvari, uvidjelo koliko naša polazišta, makar se obje strane smatraju umjerenima, i nisu tako bliska, neka posluži rečenica iz tog teksta o Dubrovniku kao dijelu i hrvatske i srpske te srbijanske historije. U Beogradu, reći to, bio je čin građanske hrabrosti, a u Zagrebu je to nekima značilo moguće otvaranje pregovora o ostanku Dubrovnika unutar granica Republike Hrvatske. No, ni u Hrvatskoj oni koji plivaju protiv struje nisu ostavljani na miru.

136<br />

Pomirenje u historiografiji<br />

Za hrvatsko-srpske [i hrvatsko-srbijanske] odnose neće biti<br />

sporni samo NDH i Jasenovac kao sublimacija kolektivne<br />

patnje, ali oni svakako predstavljaju najosjetljivije dijelove<br />

srpskog aspekta hrvatske povijesti. No, s hrvatske strane<br />

dodatna komplikacija leži u činjenici, što je [bila] Tuđmanova<br />

želja, pa i praksa hrvatske politike, da se svaka<br />

praktična mjera i svaki politički <strong>za</strong>okret moraju objasniti i<br />

opravdati ideologijom, povijesnom <strong>za</strong>danošću, svjetlom junačkom<br />

tradicijom i još svjetlijom vizijom daleke budućnosti.<br />

Najbolji i najdramatičniji primjer takva problema su, u tom<br />

sklopu, Srbi u Hrvatskoj. Događanja u proteklom ratu onemogućila<br />

su znatnom broju tih ljudi da se etabliraju kao<br />

građani hrvatske države. To je odjeknulo u hrvatskoj historiografiji<br />

i javnosti. Na pučkoj se razini, pak, sve svodilo na<br />

mitologeme o onima drugima, ali je, s druge strane, i značilo<br />

da nam ne treba nova povijest Srba u Hrvatskoj. Oni su,<br />

naime, <strong>za</strong>služni kao krajišnici <strong>za</strong> obranu Hrvatske, pridonijeli<br />

hrvatskoj kulturi i sl. Treba samo promicati ideju da oni nisu<br />

nikakvi gosti u Hrvatskoj nego da su, na mnoge načine,<br />

ravnopravno sudjelovali u hrvatskoj povijesti, što je najbolji<br />

temelj <strong>za</strong> građansko određenje srpskog pitanja u Hrvatskoj.<br />

Pritom nam i opća situacija ide na ruku, jer polako i sigurno<br />

ustašonostalgičari, ti pornografi historije, gube bitku.<br />

No, da bi se takvi ciljevi postigli valja u našim naporima<br />

otići korak dalje od načelnih, metodoloških ili teorijskih<br />

usaglašavanja. Trebalo bi iznaći načine objavljivanja <strong>za</strong>jedničkih<br />

izjava o nekima spornim pitanjima koje bi potvrđivale<br />

da historičari Hrvatske i Srbije i u konkretnijoj razradi<br />

problema mogu pronaći <strong>za</strong>jednički jezik.<br />

Za to su i ovakvi susreti, [poput skupa Dijaloga povjesničara/istoričara],<br />

dobri. Ali, upravo zbog tih viših ciljeva, čini<br />

mi se kako je Mađarska, odnosno Pečuh neprimjereno

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!