Igor Graovac - Centar za politološka istraživanja

Ivo Goldstein 133
Položaj jasenovačkog logora bio je pažljivo odabran. Logor
je zbog blizine Save i Une, bio praktički neosvojiv, a s južne
je strane bio pokraj pruge kojom su se mogli dovoziti
zatočenici i vojna pomoć. Bio je postavljen u približno
središte značajnijih židovskih zajednica od Karlovca do
Dunava, koje se planiralo deportirati u logor, te u blizini
značajnijih koncentracija srpskog stanovništva na Baniji i
Kordunu te u zapadnoj Slavoniji i sjevernoj Bosni, kojega
se, također, planiralo deportirati u logor.
Jasenovac je bio jedini ustaški logor smrti od kolovoza
1941. do kraja rata. Bio je, dakle, središnji logor u NDH, u
kojemu su počinjeni najstrašniji i najmasovniji zločini.
Stoga nije čudno što je postao simbolom svih zla iz
vremena ustaškog režima. U njemu je sve bilo podređeno
samo jednome cilju: likvidaciji što je moguće više ljudi.
Stoga je opravdano, umjesto logorom, nazvati ga
tvornicom smrti.
Odgovornost je u svemu tome sa srpske [i srbijanske]
strane nastala zbog licitiranja s brojem ubijenih u Jasenovcu.
Tvrdilo se, primjerice 1946. godine, da je u Jasenovcu
stradalo 46.000 ljudi. U sljedećim desetljećima, pak, procjene
su o broju žrtava rasle, pa su službeno iznosile čak
600-700.000 stradalih. U iznimno opsežnom istraživanju
60-ih godina 20. stoljeća o žrtvama Jasenovca nije se
uspjelo sakupiti više od 49.000, uz još nešto više od 9000
njihovih imena za Staru Gradišku. Ako se tome pribroje i
žrtve čija se imena nisu mogla utvrditi, to nas istraživanje
ipak približava utvrđivanju konačnog broja stradalih.
Međutim, rezultati su istraživanja bili nedostupni javnosti
jer nisu potvrđivali već općeprihvaćeni stav o broju stradalih
u Jasenovcu.