Igor Graovac - Centar za politološka istraživanja

132
Pomirenje u historiografiji
nove vlasti, 17. travnja 1941. potpisao Zakonsku odredbu
za obranu naroda i države, koja je postala temeljnim aktom
na kojemu se dalje izgrađivao i provodio cjelokupni sustav
političkoga i genocidnog terora i nasilja u NDH:
1. Tko na bilo koji način povrijedi ili je povrijedio čast i životne
interese hrvatskog naroda ili bilo na koji način ugrozi opstanak
NDH ili državne vlasti, pa makar djelo ostalo samo u pokušaju,
čini se krivcem zločinstva veleizdaje.
2. Tko se učini krivcem zločina u točki 1. navedenoga ima ga stići
kazna smrti.
Njenom daljnjom razradom, tijekom sljedećih nekoliko mjeseci,
usvojeni su precizniji zakoni te upute o izvanrednima i
prijekim sudovima te strijeljanju talaca, kao i brojne diskriminirajuće
odredbe te naredbe protiv Srba i Židova. Naposljetku,
25. studenoga 1941. nastaje i Zakonska odredba
o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak
u sabirne i radne logore. No, sustavni se ustaški teror
još više provodio mimo zakona, masovnim ubijanjem stanovništva
u srpskim selima, likvidiranjem “viška” zatočenika
u logorima i transportima uhićenika na putu do logora,
pljačkom romske, srpske i židovske imovine, itd.
Logori su bili ključna karika u sustavu terora. Bilo ih je
približno 26, a teško ih je eufemistički nazivati sabirnima i
radnima, jer bili su koncentracijski. Već do ljeta 1941. otvoren
je logor u Jadovnu pokraj Gospića i dva logora na
Pagu, no brzo su raspušteni zbog blizine talijanskih područja
i partizanskog ustanka. Stoga je organiziran logor u
Jasenovcu.
Inače, za logore NDH bio je nadležan Maks Luburić, čelni
čovjek Ustaške obrane, Trećega ureda Ustaške nadzorne
službe. Nije, stoga, slučajno da je Dinko Šakić, Luburićev
šogor, bio neko vrijeme zapovjednik Jasenovca.