Igor Graovac - Centar za politološka istraživanja

130
Pomirenje u historiografiji
Konačno, treće, srpska je pobuna u Hrvatskoj, uz pomoć
JNA, ogorčila i radikalizirala stanovništvo Hrvatske, koje se
dijelom priklonio neoustaškim idejama. Stvorilo se u dijelu
javnosti mišljenje kako je jedino pravo sredstvo, ako ne
pokolj Srba, a onda barem iznimno oštar stav prema njima.
Hrvatska je u ratu 1991.-1995. bila žrtva i hrvatska se
historiografija opredijelila za žrtvu. No, tijekom ratnih
godina, kada je Hrvatska ušla u rat protiv Muslimana/
Bošnjaka u BiH i u njemu se očevidno preobrazila u
agresora, uz istodobni osvetnički gnjev protiv Srba u
Hrvatskoj, historiografska je priprema takvih postupaka
postala bjelodanom. A sve je počelo, spomenuto je, s NDH.
S hrvatske će strane, stoga, trebati ustanoviti tko je, na
ovaj ili onaj način, pripremio val osvete koji je 1991. pokrenut
rušenjem srpskih kuća u područjima pod kontrolom
hrvatskih vlasti, a koji je kulminirao nakon operacije Oluja
1995. godine. A takva je osveta, kako bilo da bilo, bila
potkrijepljena poviješću, propagandom NDH kao pozitivne
činjenice hrvatske povijesti te ustaša i domobrana kao
dobrih momaka i pravih Hrvata. Iz te se dvije premise izveo
zločinački zaključak.
Međutim, svako je povezivanje uzroka rata i situacija iz
1941. i 1991. u historiografskom smislu posve promašeno,
jer riječ je o bitno različitima uzrocima i situacijama. No, u
svakodnevnoj smo se komunikaciji, kroz shematiziranu sliku
prošlosti, vratili na podjelu između ustaša i četnika. Tako su
se na istom poslu našli hrvatski i srpski [te srbijanski]
ekstremisti, i ta političko-zločinačka koalicija već duže
vrijeme funkcionira izvrsno. A ona je opasna jer razvija daljnju
mistifikaciju, koja pomirenju ne daje nikakve izglede.