Igor Graovac - Centar za politološka istraživanja

128
Pomirenje u historiografiji
srpske, [točnije srbijanske], i jugoslavenske historiografije. 6
Općenito se držala digniteta struke, neposredno prije i
poslije demokratskih promjena, ništa ne mijenjajući. Stoga
su u radovima dvojice neprofesionalnih historičara – knjigama
Hebrang Zvonka Ivankovića Vonte i Gubici stanovništva
Jugoslavije u Drugome svjetskom ratu Vladimira
Žerjavića – na znanstveni način obrađene neke od najzanimljivijih
tabu-tema.
Ipak, popriličan se broj ličnosti s hrvatske opozicijske scene
utrkivao u prevrednovanju hrvatske bliže i dalje povijesti.
Dobar je primjer tome istraživanje jame Jazovka u Žumberku,
pri čemu se, bez ikakve mogućnosti provjere, u
jasenovačkoj maniri srpskih [i srbijanskih] kvazihistoričara,
tvrdilo da u njoj leže kosti 40.000 nevinih osoba koje su
pobili komunisti, da bi se danas procjena o broju tih žrtava
smanjila za približno stotinjak puta.
Među prevrednovateljima povijesti s vladajuće hrvatske
scene, prema političkoj se snazi i ugledu, ali i historiografskom
znanju te nekim širim pogledima na prošlost,
nedvojbeno istakao Franjo Tuđman. On je ubrzo u prevrednovanju
povijesti nadmašio sve ostale, pa je, stoga, u
sagledavanju tog problema i jedini vrijedan pozornosti.
Njegovom je izjavom, na 1. saboru Hrvatske demokratske
zajednice (HDZ) u početku 1990. godine, kako “Nezavisna
Država Hrvatska nije bila samo fašistička tvorevina nego i
izraz stoljetne težnje hrvatskog naroda za samostalnom
7
državom,” otpočela žestoka rasprava o svojstvima NDH.
6 Usp., primjerice, Ljubo Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, 1-3,
Zagreb, 1987.-1990. godine.
7 Večernji list, Zagreb, 25.2.1990. godine.