Igor Graovac - Centar za politološka istraživanja

Ivo Goldstein 127
slabo samo po sebi, u okviru jednoga reakcionarnog carstva, kada
sanja o svojoj narodnoj “slobodi”, sanja o slobodi svojih tržišta u
budućnosti i prodire mislima na istok... Kod te romatične, malograđanske,
reakcionarne “žetve”, kritička, bogumilska, šizmatička,
protestantska, protupapinska naša prošlost predstavljala je
samo tehničku smetnju..., pak su je izbrisali u svojim glavama, a
potom i u knjigama... 4
Čitava naša malograđanska historija o idealističkoj konstanti
jednoga te istog hrvatstva, kao o vrhunaravnoj pojavi, jeste krivotvorina!
Ili je pisana tako da su već naše princeze Tuga i Buga
bile organizirane u Društvu Hrvatica grofice Katarine Zrinske, a svi
Hrvati bili najmanje Leonide ili barem članovi Čiste stranke prava,
ili opet tako kao da su već glagoljaši bili Pribićevićevi samostalni
5
demokrati, a Hrvati na Duvanjskom polju orjunaši.
Krleža je, s jedne strane, dobro uočio probleme naše historiografije.
Uistinu, ona je u posljednjih 150 godina, otkako
je s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim zadobila mnoge od
atributa onodobne znanstvenosti, bila isuviše svojom ili,
mimo svoje volje, u službi politike. Da je tome tako pokazuje
veoma banalan primjer: pitanje je li Tomislav bio
kralj ili ne, bilo je političko pitanje i prije 150 godina, a i
danas. Ipak, s druge strane, Krleža prije svega želi fascinirati
čitatelja vanjskim efektima, a manje uistinu analizirati
intelektualnu poziciju hrvatske historiografije. No, on je
lucidno opažao probleme o kojima se u našoj znanosti i do
današnjeg dana uglavnom šuti.
Etablirana se hrvatska historiografija, pak, nije žurila s pisanjem
nove povijesti. Činila je to uistinu polako, djelomično
otvarajući nove teme, a pod nesnosnim pritiskom
4 Prije trideset godina, Republika, g. II., br. 3, Zagreb, 1947., 770.
5 Nekoliko riječi o malograđanskom historicizmu uopće, u: Deset krvavih
godina, Zagreb, 1971., 114.