Igor Graovac - Centar za politološka istraživanja

126
Pomirenje u historiografiji
1991. izjavio da otpočeti rat zapravo i “nije rat, već
osveta”, vjerojatno za ustaške zločine.
Bazična i glavna odgovornost Srbije (pa i Crne Gore) za rat
u Hrvatskoj i BiH danas nije upitna na razini političke odgovornosti,
pa nikakva skrupulozna historiografska analiza
neće moći demantirati tu tvrdnju. No, inteligencija će i
historiografija Srbije morati objasniti prije svega 80-te
godine 20. stoljeća u kojima se rat pripremao, osobito
ulogu intelektualaca koji su pripremili rat. 3
2. Hrvatski odgovor i pozicija hrvatske historiografije
Kako je na tu višegodišnju kampanju odgovorila hrvatska
politika? Nitko od hrvatskih političara u to vrijeme nije bio
dovoljno sposoban niti hrabar suprotstaviti se takvoj agresivnoj
politici, pogotovo ne s oružjem napadača, a uz posve
istrošene parole o bratstvu i jedinstvu.
Kako se, pak, u toj situaciji snašla hrvatska historiografija?
Dovoljno je i u suvremenosti navesti riječi Miroslava Krleže,
koji je poodavno najkonciznije ocrtao tradicionalnu poziciju
hrvatske historiografije, istodobno napadajući one koji su iz
političkih razloga negirali samosvojnost hrvatske povijesti,
kao i one koji su je nekritički veličali:
Reakcionarna generalna linija naše “objektivne” nauke, koja se
rađala u drugoj polovini 19. stoljeća..., može se objasniti samo
društveno-strukturalno. Malograđansko društvo u nastajanju,
3 Doduše, dio je intelektualaca već trezveno i objektivno analizirao mnoge
ekonomske, društvene i političke probleme prijeratnoga i ratnog razdoblja
(usp., primjerice, povremene značajne tekstove u beogradskoj Republici,
Srpsku stranu rata, zbornik radova, priredio Nebojša Popov, Beograd,
1996., i sl.), što zaslužuje priznanje, no takvi su još malobrojni, a njihovi
tekstovi ne utječu na slično, također malobrojno čitateljstvo.