Igor Graovac - Centar za politološka istraživanja

Ivo Goldstein 125
koljačkim namjerama čitavog naroda za puna dva stoljeća
njegove povijesti.
Takva je novokomponirana historija mogla biti osebujan i
zanimljiv kulturološki fenomen da se, pogotovo od dolaska
Slobodana Miloševića 1987. na vlast, nije počelo pokazivati
u kojoj su mjeri te znanstvene ocjene imale ratnohuškački
smisao. One su, naime, bile jedan od važnih čimbenika u
konačnoj pripremi osvajačkih ratova, u koje su Crna Gora i
Srbija, Jugoslavenska narodna armija (JNA) i dio Srba u
Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini (BiH) krenuli 1991.-1993.
godine. [Srbijanci i] Srbi su, u tom sklopu, u velikom dijelu
počeli izražavati osvetnički gnjev prema Albancima, a
potom i prema drugima, posebice Hrvatima i, naposljetku,
Muslimanima/Bošnjacima.
Takva je opsjednutost nacionalnim u povijesti dovedena do
apsurda, do historicističke histerije i potpunog ignoriranja
povijesnih činjenica. One, uostalom, onima koji izriču apodiktičke
misli nisu ni potrebne. Uvijek i nikada riječi su kojih
se historičar, u načelu, valja kloniti, a one ulaze u svakodnevnu
uporabu. Stoga, primjerice, Brana Crnčević u početku
1991. godine, u sklopu dokazivanja vječne povijesne
krivnje Hrvata spram Srba, može tvrditi da su Srbi “narod
koji ne umije mrziti [ne ume da mrzi]”, a mediji tzv. Srpske
Republike Krajine, u siječnju 1993. godine, da su se “Srbi u
povijesti uvijek [istoriji uvek] samo branili”. Milan Paroški,
nadalje, u baranjskom selu Jagodnjak, u proljeće 1991.
tvrdi da na baranjskome i širem prostoru nesrpski arheolozi
više ne istražuju akropole, jer svugdje “nalaze samo srpske
grobove”, iz čega izvodi i konkretna prava, pozivajući
slušatelje da “ubiju kao psa [k’o kera] kod tarabe svakog
onog koji kaže da to nije srpska zemlja”. I Borislav Jović je