Igor Graovac - Centar za politološka istraživanja

124
Pomirenje u historiografiji
To je konačno dovršio i svojim autoritetom osnažio Memorandum
Srpske akademije nauka i umetnosti iz 1986. godine.
Tih 80-ih godina javili su se, usto, i poneki etablirani
historičari, čiji su posao, potom, nastavili razni publicisti,
dokazujući, na temelju istrgnutih, predimenzioniranih, iskrivljenih,
pa i falsificiranih podataka, kako su Srbi prevareni,
zakinuti, ubijani, “uništavani i poslije genocida”, i,
konačno, vječiti pobjednici u ratu, a gubitnici u miru, a sve
u sklopu nebulozne teorije o zavjeri svih protiv Srba. Pritom
je formulirana i teza o genocidnosti Hrvata:
Sasvim sigurno da genezu genocidnih radnji nad Srbima u Hrvatskoj
treba tražiti... u 16. i 17. veku [vijeku], kada su Srbi počeli
da naseljavaju [naseljavati] hrvatske zemlje,
no, za razdoblje od druge polovine 19. stoljeća, jedini argument
tome je sljedeći:
Upravnik [upravitelj] imanja zagrebačke biskupije Ambroz Kuzmić
u izveštaju [izvještaju] od 13.11.1710. je napisao da bi bilo bolje
“Vlahe vsze poklazi nego ztaniti” (tj. nastanjivati) jer oni “na vek
szu skodu plemenitomu orszagu u szsszarovoi szvetosti nego
haszan”.
Iz toga se, naposljetku, zaključuje:
Tako, već na osvitu [u početku] 18. veka [vijeka], nailazimo na
podatak da su feudalni krugovi Hrvatske, iz razloga klasnog i
verskog [vjerskog] antagonizma, bili spremni na genocid protiv
srpskog pravoslavnog stanovništva. 2
Ovakav je zaključak pravi primjer uplitanja politike u prošlost:
upravo je smiješno na temelju jednoga nevažnog i
zaboravljenog izvještaja efemerne osobe graditi tezu o
2 Vasilije Krestić, O genezi genocida nad Srbima u Nezavisnoj Državi
Hrvatskoj (NDH), Književne novine, br. 716, Beograd, 15.9.1986. godine.