Igor Graovac - Centar za politološka istraživanja

ČEMU DIJALOG 

POVJESNIČARA – 

ISTORIČARA? 

[Osam skupova: 1998.-2003. i osam knjiga/zbornika radova: 

2000.-2004. Dijaloga povjesničara/istoričara 

iz Hrvatske, Srbije...] 

Autori: 

Mile Bjelajac, Andrea Feldman, Hans-Georg Fleck, 

Igor Graovac, Ivo Goldstein, Stjepan Mesić, Andrej Mitrović, 

Branka Prpa, Holm Sundhaussen 

Priredio: 

Igor Graovac 

Zagreb 2005.

Biblioteka Dijalog 

Tematski zbornici 

sudionika Dijaloga povjesničara iz Hrvatske, Srbije... (1.): 

O DIJALOGU (1.1.) 

Knjiga 1.: Čemu Dijalog povjesničara/istoričara? (1.1.1.) 

Uredništvo biblioteke: 

Hans-Georg Fleck, Savezna Republika Njemačka 

Dušan Gamser, Srbija i Crna Gora 

Igor Graovac, Republika Hrvatska 

Izdavači: Zajednica istraživača Dijalog. 

Udruga za promicanje znanstvenog dijaloga (Dijalog), i 

Zaklada Friedrich Naumann, Zagreb 

Urednica: Daniela Krivda 

Lektura i korektura te prijevodi tekstova sa njemačkoga i 

srpskog na hrvatski te sažetaka sa hrvatskoga i srpskog 

na engleski i njemački jezik: Dijalog 

Grafičko oblikovanje: Barbara Galant 

Izrada naslovnice: Boris Ljubičić 

Tisak: Grafocentar, Sesvete 

ISBN 953-7267-00-8 (Dijalog). - 

ISBN 953-6922-07-X (Zaklada) 

Zagreb, svibanj 2005.

SADRŽAJ 

Uvodne napomene (Daniela Krivda) 

Hans-Georg Fleck 

O Dijalogu povjesničara/istoričara: kritička povijesna 

znanost, političko obrazovanje i društveni pluralizam 

Stjepan Mesić 

Povijest, oslobođena političkih utjecaja i motiviranih 

zlouporaba, putokaz je prema budućnosti 

Holm Sundhaussen 

Prošlost, povijest i društvo 

Andrej Mitrović 

Prevlast nerazuma. Segment o povijesnom nerazumu 

u duhovnim prilikama kriznog doba 

(pokušaj šireg tumačenja konkretnim povodom) 

Branka Prpa 

Dva lica jedne znanosti 

Andrea Feldman 

Povjesničari sami i slobodni 

Mile Bjelajac 

Je li moguća emancipacija znanosti od politike 

kada je riječ o povijesti Jugoslavije? 

Ivo Goldstein 

Pomirenje u historiografiji 

– pretpostavka ili posljedica političkog pomirenja? 


Osam skupova (1998.-2003.) i osam knjiga/zbornika 

radova (2000.-2004.) Dijaloga povjesničara/istoričara 

5 

17 

39 

49 

69 

83 

91 

103 

119 

141

Prilozi (Igor Graovac): 

- Popis plenarnih izlaganja i izjava 

(s osnovnim podacima o njihovim autorima) 

sa dosadašnjih Dijaloga povjesničara/istoričara 

- Popis saopćenja 


sa dosadašnjih Dijaloga povjesničara /istoričara 

Sažetak na hrvatskom, engleskom i njemačkom te 

rezime na srpskome jeziku 

Sadržaj na engleskom, njemačkom i srpskome jeziku 

189 

197 

223 

243

Daniela Krivda 

...................................................................... 

Uvodne napomene

Morala sam naći neku zajedničku točku..., teritorij koji će svima 

nama jednako pripadati, i koji će biti najbezbolniji. To je mogla 

biti... samo naša zajednička prošlost. Jer svima nama bilo je 

oduzeto i pravo na pamćenje... [S]jećanje na život u bivšoj 

zemlji... postal[o] je drugo ime za političku subverziju... 

Znala sam da hodam po oštrici noža. Jer poticanje sjećanja... je 

svojevrsna manipulacija prošlošću, baš kao i njegova zabrana... 

[No], činilo mi se da ćemo samo ako se pomirimo sa vlastitom 

prošlošću moći zaraditi i otpust od nje. 

Dubravka Ugrešić 1 

Dijalog povjesničara/istoričara skupni je naziv za međunarodne 

znanstvene skupove povjesničara, prije svega iz Republike 

Hrvatske (RH) i Savezne Republike Jugoslavije 

(SRJ), sada Srbije i Crne Gore (SiCG), te za knjige/zbornike 

radova plenarnih izlaganja i izjava te saopćenja podnijetih 

na tim skupovima. Dosad je, u organizaciji njemačke liberalne 

Zaklade Friedrich Naumann/F. Naumann Stiftung. Die 

Stiftung für liberale Politik (FNSt), od 1998. do 2004. održano 

devet skupova i, također od strane FNSt-a, od 2000. 

do 2004. tiskano osam knjiga/zbornika radova s većinom 

plenarnih izlaganja i izjava te saopćenja podnijetih na tim 

2 

skupovima: 

1 Ministarstvo boli, Zagreb, 2004., 63-65. 

2 Usp., u ovoj knjizi/tematskom zborniku skupine autora, Priloge, odnosno 

popise plenarnih izlaganja i izjava te saopćenja (s osnovnim podacima 

o njihovim autorima) sa dosadašnjih Dijaloga povjesničara/ istoričara, koji,

8 

Uvodne napomene 

Dijalog povjesničara/istoričara, priredili Hans-Georg Fleck i 

Igor Graovac, 1-8, 

urednici Mile Bjelajac, knj. 1, Dušan Gamser, knj. 3-4 i 7-8, 

Olivera Milosavljević, knj. 3-6, i Ljubinka Trgovčević, knj. 

2, iz Beograda, Srbija, SRJ, sada SiCG, te I. Graovac, knj. 1- 

8, iz Zagreba, RH, 

knjige/zbornici radova s međunarodnih znanstvenih skupova 

održanih u Pečuhu (Mađarska akademija znanosti), 

Republika Mađarska, 20.-22. studenoga 1998., 19.-21. 

studenoga 1999. te 12.-14. svibnja i 20.-22. listopada 

2000., Herceg Novome (Hotel Plaža), Crna Gora, SRJ, sada 

SiCG, 2.-4. ožujka, i Zagrebu (Tomislavov dom na Sljemenu), 

5.-7. listopada 2001., Beogradu (Hotel Trim u 

Košutnjaku), 20.-22. rujna 2002., i Zadru (Hotel Pinija, 

Petrčane), RH, 26.-28. rujna 2003. godine, 

Zagreb, FNSt, 2000. (1. i 2. skup, odnosno knj. 1 i 2), 2001. 

(3. i 4. skup, odnosno knj. 3 i 4), 2002. (5. i 6. skup, odnosno 

knj. 5 i 6), 2003. (7. skup, odnosno knj. 7) i 2004. (8. skup, 

odnosno knj. 8). 

Skupovi i osobito zbornici radova sa njih izazvali su pozornost 

stručne i druge javnosti ne samo u RH i SRJ, sada 

SiCG, iz kojih je pretežna većina sudionika skupova, nego i 

u drugim zemljama, i to ne samo onima iz kojih je manjina 

sudionika skupova (Republika Mađarska, Republika Poljska, 

Republika Austrija, Savezna Republika Njemačka/SRNJ i 

Sjedinjene Američke Države/SAD). Posebni su interes za 

pribavljanje tih knjiga pokazali brojne nacionalne, sveuči- 

naravno, ne sadrže priloge u tisku sa 9. skupa održanog u Vršcu (Hotel 

Srbija), Vojvodina, SiCG, 5.-7. studenoga 2004. godine.


lišne, fakultetske, institutske i druge knjižnice te odsjeci 

brojnih fakulteta, instituta, zavoda... i pojedine udruge za 

proučavanje povijesti Balkana i Jugoistočne Europe, Hrvatske 

i Srbije, bivše druge Jugoslavije... te južnoslavenskih 

naroda, Hrvata, Srba i/ili Srbijanaca..., 3 

3 U ovoj se knjizi rijetko koristi navedeno razlikovanje Srba i Srbijanaca, i 

to iz najmanje dva razloga: 1. većina sudionika skupova Dijaloga povjesničara/istoričara, 

osobito oni iz SRJ, sada SiCG, koristi samo naziv Srbi, 

a veoma rijetko naziv Srbijanci, iako se prvi naziv, u pravilu, često koristi 

za srpsko stanovništvo izvan Srbije, primjerice u Bosni i Hercegovini (BiH), 

RH..., a drugi za isto stanovništvo u SRJ, prije svega Srbiji; 2. međutim, 

naziv Srbijanci ne odnosi se samo na to stanovništvo nego obuhvaća 

ukupno stanovništvo Srbije (uostalom, svojedobno je i nastao baš zbog 

potreba izražavanja/objedinjenja ukupnog stanovništva Srbije, no nije, 

čini se, u potpunosti zaživio niti je prihvaćen baš u Srbiji, kao i svojedobno 

nastali sličan naziv Hrvaćani u Hrvatskoj za njeno ukupno, dakle ne samo 

hrvatsko stanovništvo). No, kako je riječ o skupovima na kojima ne samo 

iz RH sudjeluju hrvatski, srpski i drugi (dakle, objedinjeno prema zemlji iz 

koje dolaze: hrvatski), a iz SRJ, sada SiCG, srpski, pa dakle i srbijanski, 

primjerice i hrvatski te drugi (dakle, objedinjeno prema zemlji iz koje dolaze: 

srpski, ponekad i srbijanski) povjesničari, odabir je naziva prepušten 

samim sudionicima Dijaloga povjesničara/istoričara koji su, uostalom, i 

najmjerodavniji te najodgovorniji za njihovu uporabu. 

9 

kao i pojedinci, ne 

samo povjesničari i ne samo u tim zemljama. Interes nije 

bilo teško zadovoljiti jer je ta izdanja FNSt, i to besplatno, 

dijelio i dostavljao svim mjerodavno zainteresiranima, poštujući 

pri tome i načelo da se približno isti dijelovi naklade 

ravnomjerno rasporede prije svega u RH i SRJ, sada SiCG, a 

potom i u druge zemlje, prije svega iz kojih su sudionici 

Dijaloga povjesničara/istoričara. Unatoč tome, interes se 

nije mogao u potpunosti zadovoljiti, odnosno nadmašio je 

očekivanja, pa se pojedini zbornici radova, primjerice prve 

dvije knjige, više ne mogu pribaviti, a preostali su još jedva 

dostupni, osobito treća i četvrta knjiga.

10 


Iz tih je razloga FNSt, sada u suradnji i sa zagrebačkom Zajednicom 

istraživača Dijalog. Udrugom za promicanje znanstvenog 

dijaloga (Dijalog), 4 

odlučio ponoviti poneka dosadašnja 

izdanja Dijaloga povjesničara/istoričara, odnosno 

njihove pojedinačne dijelove, ali na sadržajno posve različiti 

način koji proizlazi iz pojedinih tema oblikovanih u plenarnim 

izlaganjima i izjavama te saopćenjima podnijetima 

na skupovima, odnosno objavljenima u dosadašnjim zbornicima 

radova Dijaloga povjesničara/istoričara. Takav će 

izbor, prema programu zajedničkog objavljivanja FNST-a i 

Dijaloga, rezultirati nizom knjiga (tematskih zbornika više 

autora i monografija) sudionika Dijaloga povjesničara/istoričara. 

Biblioteka Dijalog, obuhvatit će, stoga, više cjelina 

(primjerice, cjeline planirane za objavljivanje 2005. godine: 

o Dijalogu povjesničara/istoričara, ljudskim gubicima, disi- 

4 I Dijalog je proizišao iz rada te djelovanja Dijaloga povjesničara/istoričara. 

Naime, skupina je njegovih sudionika 2003. u Zagrebu osnovala 

Dijalog kao neprofitnu, nepolitičku i nevladinu organizaciju/udrugu, a sa 

svrhom ostvarenja još šire zamišljenih ciljeva i djelatnosti od onih već ostvarenih 

Dijalogom povjesničara/istoričara. Tako, primjerice, Dijalog, uz 

predstavljanje već obavljenih, planira i posve nove programe istraživanja, 

čiji bi rezultati – putem unutarnjeg dijaloga u RH te dijaloga sa svima 

drugima u hrvatskom okruženju i zajedničkoj povijesti – mogli poslužiti 

promicanju ne samo znanosti nego i demokracije, javnog mnijenja i tolerancije 

u nas, kao i međunarodnoga mira te moguće i nužne međusobne 

suradnje s drugima, prevladavanjem, u oba slučaja, povijesnih stereotipa, 

trauma i sukoba rješenjima lišenima bilo kakvih ideologijskih i političkih 

pretpostavki, odnosno prijepora nametnutih izvan znanosti. Ostvarenje 

toga moguće je, a svakako i ponajbolje samo u suradnji s odgovarajućima 

institucijama u RH i njenom povijesnom okruženju, a u svrhu razvoja 

znanstvene svijesti o društvu te širenja povijesnih i drugih znanja koja 

pripomažu unutarnjemu i pomirenju s drugima: nije, naravno, riječ o političkom 

pomirenju nego o pomirenju s vlastitom prošlošću i/ili vlastitim 

prošlostima.


dentima u drugoj Jugoslaviji..., te 2006. godine: o nacionalnim 

manjinama, udžbenicima povijesti...), koje će, 

ovisno o interesu i financijskim mogućnostima, biti tiskane 

ne samo na hrvatskome nego i engleskom, moguće i 

njemačkom te srpskom jeziku. 

Ova, prva takva knjiga (tematski zbornik skupine autora) – 

Čemu Dijalog povjesničara/istoričara? – sadrži izbor iz plenarnih 

izlaganja i izjava, prije svega načelnih, sa osam 

skupova Dijaloga povjesničara/istoričara. Za ovakav naizgled 

pomalo čudni naslov postoji, naravno, razlog. Naslov 

joj je, naime, mogao glasiti: O Dijalogu povjesničara/istoričara 

ili Zašto (Zbog čega) Dijalog/povjesničara/istoričara? 

No, prvi bi naslov samo opisao i konstatirao početke, razvoj 

i izdanja Dijaloga povjesničara/istoričara, dok bi drugi 

sugerirao navodno znane odgovore o njegovu početku, 

razvoju i izdanjima. Naslov Čemu Dijalog povjesničara/istoričara?, 

međutim, obuhvaća sve o njemu, njegovim počecima, 

razvoju i izdanjima ali, istodobno, još i danas 

promišlja njegovu svrhu, ovisnu o razvoju znanosti, prije 

svega povijesne, u zemljama sudionika Dijaloga povjesničara/ 

istoričara, prije svega iz RH i SRJ, sada SiCG, te 

konstatira čemu je početno poslužio, zašto i kako se razvio 

te čemu može i u budućnosti poslužiti, razvojem koji ne 

proizlazi iz njegove navodno zadane svrhe nego iz njegove 

unutarnje logike i mijena, opet ovisnih o razvoju znanosti, 

prije svega povijesne, ali i razvoju međusobnih odnosa, 

dakle i znanstvenih, prije svega među zemljama nastalima 

na području bivše Socijalističke Federativne Republike 

Jugoslavije (SFRJ). 

Svi prilozi, ovdje prema odabiru priređivača I. Graovca, a u 

dogovoru i s Uredništvom biblioteke Dijalog: O DIJALOGU 

(H.-G. Fleck, SRNJ, Dušan Gamser, SiCG, te I. Graovac, 

11

12 


RH) i urednicom knjige (Daniela Krivda, tajnica Dijaloga), 

već su objavljeni u pojedinima od osam ranije navedenih 

zbornika radova Dijaloga povjesničara/istoričara. Ovdje su, 

međutim, za razliku od oblika dosadašnjeg objavljivanja 

prema jeziku i pismu autora, svi tiskani na hrvatskome jeziku 

(a ne, primjerice, i na njemačkom ili srpskom), uz 

uporabu latiničkoga pisma (a ne, primjerice i ćiriličkog), jer 

riječ je o posebnom izdanju prije svega za hrvatsko područje, 

pri čemu više nije potrebno štititi ravnopravnost jezika 

i pisma dijela autora, osim kada je riječ o njihovu 

osobnom izboru izričaja/stila u oblikovanju priloga. Ne 

samo iz tih razloga i naslovi su pojedinih priloga morali biti 

izmijenjeni (izmijenjeni ili ispušteni dijelovi ipak se navode 

u uglatim zagradama, ali samo ovdje, a ne, primjerice, i u 

sadržaju), 5 

i to kako slijedi, uz naznaku knjiga (i stranica u 

njima) Dijaloga povjesničara/istoričara u kojima su već 

objavljeni: 

- H.-G. Fleck, O Dijalogu povjesničara/istoričara [hrvatskosrpskome 

dijalogu povjesničara]: kritička povijesna 

znanost, političko obrazovanje i društveni pluralizam, knj. 

1, 11-20 (Uvodno izlaganje/uvodna izjava na zajedničkoj 

sjednici 1. skupa), i knj. 6, 17-25 (Uvodni govor na 

6 

svečanoj završnoj sjednici 6. skupa), 

5 Isto vrijedi i za slične kasnije izmjene i slična kasnija ispuštanja: mimo 

uglatih zagrada je hrvatski, a unutar njih neki drugi izričaj, najčešće pri 

navođenju dijela literature. Obrnuto je, međutim, kod prijevoda koji nisu 

objavljeni na hrvatskom jeziku te, rjeđe, pri navođenju dijela literature: 

unutar uglatih zagrada je hrvatski, a izvan njih neki drugi izričaj. Kada je, 

pak, riječ o manjim ispuštanjima ranijih dijelova unutar ovdje objavljenih 

priloga, oni se označavaju sa ..., dakle tri točke bez zagrada. 

6 Novi je, od urednice naslovljeni prilog sastavljen, dakle, od navedenih 

uvodnog izlaganja/uvodne izjave i uvodnog govora, koji su ovdje, zbog


- Stjepan Mesić, Povijest, oslobođena političkih utjecaja i 

motiviranih zlouporaba, putokaz je prema budućnosti, knj. 

6, 27-32 (Pozdravni govor na svečanoj završnoj sjednici 6. 

skupa), 7 

- Holm Sundhaussen, Prošlost, povijest i društvo, knj. 2, 

19-32, 

- Andrej Mitrović, Prevlast nerazuma. Segment o povijesnom 

[istorijskom] nerazumu u duhovnim prilikama kriznog doba 

(pokušaj šireg tumačenja konkretnim povodom), knj. 2, 61-70, 

- Branka Prpa, Dva lica jedne znanosti [nauke], knj. 2, 71-74, 

- Andrea Feldman, Povjesničari sami i slobodni, knj. 1, 47- 

8 

54, 

izbjegavanja manjih ponavljanja, neznatno skraćeni te, stoga, u manjem 

dijelu i ponešto funkcionalno, a nikako sadržajno izmijenjeni, ponajaviše 

jer se jedan na drugoga naslanjaju i nastavljaju. U konačnoj verziji, pak, 

zbog razlikovanja, jedan su od drugoga odvojeni zvjezdicom: *. 

7 Ovako od urednice naslovljeni prilog predstavlja veći dio spomenutog 

pozdravnog govora, koji je ovdje, dijelom i zbog logičnog nastavljanja na 

prethodni tekst (točnije njegov drugi dio) H.-G. Flecka, neznatno (u zanemarivom 

dijelu) funkcionalno skraćen, no time ne i sadržajno izmijenjen. 

Usto, prilog predstavlja i jedino dosad objavljeno izlaganje jednoga 

političara (Predsjednika RH) na dosadašnjim skupovima Dijaloga povjesničara/istoričara, 

i to političara “koji je, još prije samo desetak godina, bio... 

zajednički predsjednik”, među ostalima i Hrvatima te Srbima [i Srbijancima]: 

I to neovisno što je bilo i što će biti polemika koliko je on i je li 

uopće bio naš zajednički predsjednik. No, ima li uopće zajedničkog 

– i srpskog [srbijanskog] i hrvatskog – povijesnoga pitanja 

koje ne izaziva kontroverze? (Ivo Goldstein, Govor u ime sudionika 

6. skupa na svečanoj završnoj sjednici 6. skupa, knj. 6, 35). 

8 Prilog je ovdje u zanemarivom dijelu neznatno skraćen, no time nikako 

nije i sadržajno izmijenjen: ispušten je samo dodatak tekstu (bibliografija 

otvorenih pitanja). 

13

14 


- M. Bjelajac, Je li moguća emancipacija znanosti od politike 

kada je riječ o povijesti Jugoslavije? [Istorija Jugoslavije 

1918-1991. godine – da li je na prostoru prethodne Jugoslavije 

moguća emancipacija nauke od politike?], knj. 1, 

33-46, 9 

- I. Goldstein, Pomirenje [hrvatsko-srpsko pomirenje] u historiografiji 

– pretpostavka ili posljedica političkog pomirenja?, 

knj. 1, 55-72, i 

- I. Graovac, Osam skupova (1998.-2003.) i osam knjiga/ 

zbornika radova (2000.-2004.) Dijaloga povjesničara/isto- 

10 ričara. 

Tom su izboru pridodati i prilozi I. Graovca: popisi plenarnih 

izlaganja i izjava te saopćenja (s osnovnim podacima 

o njihovim autorima) sa dosadašnjih, točnije osam Dijaloga 

11 

povjesničara/istoričara, te on, gotovo ravnopravno, sadrži 

9 Ovako od urednice naslovljeni prilog predstavlja veći dio plenarnog 

izlaganja podnijetog na 1. skupu: funkcionalna skraćenja, bez sadržajnih 

izmjena izlaganja, odnose se na ranije komentare, primjerice hrvatskog 

sociologa i političara Stipe Šuvara, u: Historija i suvremenost. Idejne kontroverze, 

zbornik radova, Ljubljana-Zagreb, 1984., te komentare u vrijeme 

skupa aktualnih memoarskih bilježaka posljednjega veleposlanika 

SAD-a u SFRJ Warena Zimmermana, Porijeklo [poreklo] jedne katastrofe. 

Jugoslavija i njeni rušitelji, Beograd, 1996., te knjiga hrvatskog povjesničara 

Hrvoja Matkovića, Povijest Jugoslavije (1918.-1991.). Hrvatski pogled, 

Zagreb, 1998., i srbijanskog povjesničara Branka Petranovića, [H]istoriografske 

kontroverze, Beograd, 1998. godine. 

10 Pregled je priređen nakon svih dosad održanih skupova, dakle za ovaj 

tematski zbornik skupine autora. 

11 Prilozi/popisi su, također, sastavljeni nakon svih dosad održanih skupova, 

dakle za ovu knjigu. U zbornicima radova Dijaloga povjesničara/ 

istoričara nisu, naime, postojali u ovom obliku nego su odvojeno tiskani 

popis(i) sudionika/autora i njihova plenarna izlaganja (i izjave) te sa-


priloge povjesničara iz RH (četiri: 3+1), SRJ, sada SiCG 

(tri), i SRNJ (dva). 

Sva plenarna izlaganja i izjave te pregled o skupovima i 

zbornicima radova Dijaloga povjesničara/istoričara sadrže i 

sažetke: prvi je sažetak uvijek na jeziku autora (ovdje: 

sažetak na hrvatskome i njemačkom te rezime na srpskom 

jeziku), a potom slijede oni na hrvatskom (taj se sažetak, 

naravno, ne ponavlja ako je i prvi sažetak na tom, dakle 

autorovu jeziku), engleskom i njemačkome jeziku (i ovaj se 

sažetak također ne ponavlja ako je i prvi sažetak na tom, 

dakle autorovu jeziku). A kako bi bili obuhvaćeni svi izvorni 

jezici autora priloga, uz iznimku sa sažetkom te sadržajem i 

na engleskom jeziku, slijede, na kraju ove knjige, i njen 

sažetak, ovdje na hrvatskom, engleskom i njemačkom, te 

rezime, ovdje na srpskome jeziku, i njen sadržaj, s izuzetkom, 

naravno, sadržaja na hrvatskome jeziku koji je tiskan 

na početku knjige. 

Ovdje objavljeni prilozi, posebno jer je prije svega riječ o 

prilozima povjesničara, a potom i o svojevrsnoj povijesti 

Dijaloga povjesničara/istoričara, nisu mijenjani (samo su, 

gotovo neznatno te manji broj njih, i to funkcionalno te 

zbog izbjegavanja ponavljanja skraćivani) i gotovo su 

istovjetni onima već objavljenima u zbornicima radova 

Dijaloga povjesničara/istoričara. Razlozi su tome, uz izbjegavanje 

naknadne pameti, što se u potpunosti htjelo 

očuvati izgovoreno (i objavljeno) te značenje izgovorenog 

(i objavljenog) u vremenima, točnije godinama kada se 

ništa slično u RH i SRJ, sada SiCG, nije izgovaralo (i objavljivalo). 

Taj je vremenski kontekst u pojedinim prilozima i 

općenja grupirani prema temama (plenarna izlaganja i izjave) i tematskim 

radionicama, a prema kronološkom redu i sadržajnoj bliskosti. 

15

16 


značajniji od njihove znanstvene i druge vrijednosti. Stoga 

će isti pristup biti korišten i u drugim knjigama (tematskim 

zbornicima više autora i monografijama) sudionika Dijaloga 

povjesničara/istoričara koje slijede u biblioteci Dijalog. 

Naposljetku, ne samo stoga što je to uobičajeno, zahvale: 

skupna i jedna pojedinačna. Skupna se odnosi na sve sudionike 

(njih 112 iz sedam zemalja), osobito one na početnim 

skupovima Dijaloga povjesničara/istoričara, koji su, sudjelujući 

na njima, izrazili znanstvenu i svaku drugu hrabrost 

da se, unatoč teškoćama i protivljenjima iz pojedinih zemalja 

sudionika skupova, od kojih su neke bile i međusobno 

neprijateljske, suoče sa zajedničkom prošlošću te 

vlastitima i prošlostima drugih. Pojedinačna, pak, upućuje 

se H.-G. Flecku iz FNSt-a u Zagrebu, voditelju Ureda za 

Jugoistočnu Europu te voditelju i zastupniku projekta SOE 

I: Hrvatska te BiH, bez čijeg zalaganja projekt Dijaloga 

povjesničara/istoričara moguće nikada ne bi ni otpočeo, a 

svakako se ne bi niti razvio u poželjnom smislu, a bez 

ikakvih sugestija ili pritisaka mimo znanosti od strane FNSta 

kada je bila ili jeste riječ o izboru sudionika skupova ili 

njihovim sadržajima, koje su određivali i određuju te kreirali 

i kreiraju, u zajednici s H.-G. Fleckom, sami njihovi sudionici. 

Zahvala je, na žalost, i pozdravna (jer H.-G. Fleck 

uskoro, nedugo nakon objavljivanja ove knjige, preuzima 

novu dužnost u Jeruzalemu), no nije i konačna: projekt Dijaloga 

povjesničara/istoričara se, osobito zalaganjem H.-G. 

Flecka, i dalje nastavlja te će on i dalje u njemu sudjelovati.


...................................................................... 

O Dijalogu povjesničara/istoričara: 

kritička povijesna znanost, 

političko obrazovanje i 

društveni pluralizam

“Zašto uvijek započinjati od Adama i Eve? Radije se bavite 

zadaćama i problemima sadašnjosti i budućnosti. Njih imate 

više no dovoljno!” 

Takve i slične riječi uvijek se isponova upućuju inicijatorima 

hrvatsko-srpskoga (srbijanskoga) dijaloga povjesničara – 

Dijaloga povjesničara/istoričara – kada se oni, i mimo 

svoga ceha, zalažu za ideje bez kojih oblikovanje demokratskoga 

i slobodarskog društva ne može uspjeti ni u Jugoistočnoj 

Europi, osobito ako se prethodno ne sruše i raznovrsne 

mentalne hipoteke prošlosti. Posve se lako, pri tome, 

što je u novije vrijeme, uz ogromne ekonomske, političke i 

socijalne probleme ljudi, ponovno dokazano i aktualnim, 

odveć ishitrenim strukturiranjem tzv. Pakta stabilnosti za 

kriznu regiju na jugoistočnome rubu Europe, iz vida gubi 

spoznaja da je korijen svega zla, izvor krvavog sukoba na 

Balkanu i njegovu rubu, zbog kojega više od jednoga desetljeća 

Europa i svijet neprestance zadržavaju dah, najuže 

povezan s mentalitetima, povijesnim mitovima i političkopovijesnim 

oblikovanjem identiteta u tom prostoru. 

Protivljenja usmjerena na protagoniste dijaloga povjesničara, 

prije svega iz Hrvatske i Srbije, ne dolaze samo od strane 

pragmatičara svakodnevnice u društvu, gospodarstvu i 

politici. I sami povjesničari, naime, veoma često, iako iz 

posve drugih razloga, izbjegavaju kritički dijalog o prošlosti. 

Pri tome se izriču ozbiljne i pažnje vrijedne sumnje o 

tome je li uistinu nastupilo vrijeme u kojemu se već danas, 

točnije 1998. godine, s neprijateljima od jučer može otvoriti 

dijalog orijentiran ka budućnosti, a o prolemima koji su 

proizišli iz zajedničke prošlosti. Nesigurnost u vlastite

20 

O Dijalogu povjesničara/istoričara 

stavove te nedosljednosti vlastitog razumijevanja i slika 

povijesti izražavaju se i u sumnji ne bi li, ipak, moguće bilo 

mudrije prvo postići sporazum među povjesničarima vlastitog 

naroda, a tek potom otpočeti razgovor s drugima, osobito 

zbog opasnosti da preuranjeni dijalozi znanstvenike 

vode na tanak led, uz posve konkretnu opasnost otkrivanja 

i historiografske terrae incognitae. 

Spremnost na dijalog i sposobnost njegova vođenja danas 

se, inače, manifestiraju i u sličnim, iako ne i u identičnima 

uvjetima u brojnima drugim regijama Istočne i Jugoistočne 

Europe, no oni se često, pa i brzopleto pobijaju argumentima 

neusporedivosti, pa čak i jedinstvenosti uvjeta koji, 

navodno, ne dopuštaju analogne zaključke. Pri tome ni u 

kojemu slučaju ne želimo umanjiti brigu ili podcijeniti 

ozbiljnost opasnosti nesporazuma koje bi znanstveni dijalog 

među povjesničarima mogao izazvati u zemljama u kojima 

je demokracija još u začetku, odnosno u kojima još nije 

učvršćena država zasnovana na pravu. Naime, argumente 

protiv dijaloga sada i ovdje te bojažljivi oprez pred pogrešnim 

korakom jača i pred-demokratsko razumijevanje 

povijesne znanosti, koje se, prije svega, želi nametnuti kao 

homogeni davatelj smisla nacionalnog identiteta, bez kojega 

je, navodno, nacija nezaštićena u svijetu neprijatelja. 

Nasuprot dijalogu, koji nastoji pluralitet znanstvenih metoda 

i spoznaja učiniti polaznom točkom susreta, a s mogućim 

rezultatom napretka spoznaje, još se, dakle, artikulira 

duboki strah pred nepredvidljivostima i opasnostima 

svijeta društvenoga i intelektualnog pluralizma, kojemu je, 

pak, potpuno strana patrijarhalna, naređujuća nakana davatelja 

smisla, pod kojim se, u tom sklopu, zaštićeni povjesničari 

mogu, u ugodnoj radnoj sobi, baviti istraživanjima 

oslobođenima vrijednosnih sudova.

Hans-Georg Fleck 21 

Očevidno je pri tome da je dijalog povjesničara snažno i 

usko povezan s političkim obrazovanjem. Naime, oni koji se 

bave znanstvenim dijalogom o kontroverznim pitanjima 

nacionalnoga ili, čak, međunacionalnog značenja, istodobno 

široko otvaraju i prozore vjetru promjene, pa i onda 

kada to, za sada, rade “samo” u znanstvenom cehu. Demokracija 

i pluralizam te dijalog i o međusobno suprotstavljenim 

interesima stoga ne mogu biti nikakva smetnja 

nego prigoda međusobnog obogaćenja i otvaranja novih 

izgleda. Oni su, štoviše, instrumenti koji ponekad i djelotvornije 

djeluju od drugih poznatih instrumenata izgradnje 

demokracije i stvaranja suvremenih tržišno-gospodarskih 

struktura. Intelektualna diskusija u društvu i među društvima 

koja su upućena ka demokraciji, pluralizmu i toleranciji 

sama je po sebi duboko liberalna te, stoga, nikako 

ne može, kao do sada, biti dijelom problema nego samo 

dijelom njegova rješenja. Otvaranje ili, mogli bismo reći, 

osposobljavanje za znanstveni diskurs je, u tom sklopu, od 

neprocjenjivog značenja za političku kulturu primjerenu 

jednome demokratskom društvu. Naime, upravo je takvo 

otvaranje onaj političko-obrazovni poticaj koji čini temelj 

djelovanja institucije političkog obrazovanja odraslih, što 

je, pak, i glavna zadaća Zaklade Friedrich Nauman/F. 

Naumann Stiftung. Die Stiftung für liberale Politik (FNSt). 

Političku kulturu nekog društva oblikuje, iako ne isključivo, 

ali svakako mjerodavno, njegova intelektualna elita. Njemačka 

povijest u 20. stoljeću, iz koje, pak, uvijek ponovno 

možemo nešto naučiti, gotovo iznenađujuće dojmljivo i 

jasno potvrđuje kako mogu nastati i katastrofalne posljedice 

u društvu koje je, doduše, zasnovano na formalno demokratsko-ustavnima 

temeljima i tržišno-gospodarskome 

poretku, ako u njemu istodobno nema i intelektualne elite

22 


odane demokraciji i pluralizmu, a time i demokratskoj političkoj 

kulturi. Baš zbog toga treba još jednom naglasiti: 

upravo u vremenima nepromjenjivo mehanicističkog razmišljanja, 

koje smatra da se nesinkroniziranosti u ljudskim 

mentalitetima mogu poništiti etabliranjem demokratskih 

izbora i uvećanjem bruto društvenog proizvoda, svaki je 

doprinos demokratskoj političkoj kulturi, s pojmovno široko 

postavljenim političkim obrazovanjem, od ključnog značenja. 

Mogli bismo, stoga, pozivajući se na Friedricha Meineckea 

i parafrizirajući ga, reći: Nemojmo dopustiti činjenje 

ponovljenih grešaka te povjerovati u stabilnost i 

vjerodostojnost demokracije bez demokrata. 

Od samog su početka, u tom sklopu, razmišljanja inicijatora 

hrvatsko-srpskoga (srbijanskoga) dijaloga povjesničara uzimala 

u obzir spoznaju i iskustvo kako je nemoguće ostvariti 

pluralistički zamišljenu demokraciju i političku kulturu utemeljenu 

na dijalogu te razviti sposobnosti kompromisa i 

dobrosusjedskog suživota donedavno bliskih naroda i država 

sve dok su slika vlastite povijesti svake strane i poimanje 

povijesti drugoga (susjeda) obilježeni i određeni nacionalnim 

mitovima, stereotipima i – često duboko ukorijenjenima 

– predrasudama. Ili, drugim riječima: Svi će 

navodni ili stvarni uspjesi europskih zemalja u tranziciji na 

putu u demokraciju, tržišnu privredu i pravnu državu 

(državu zasnovanu na pravu) toliko dugo biti kule u pijesku 

dok se ne osnaže temelji demokratske političke kulture, 

kojoj, pak, bezuvjetno pripada i pravilno ophođenje spram 

vlastite povijesti i povijesti regije. 

Zaklada je F. Naumann, polazeći od te temeljne pretpostavke, 

koja inicijativu o dijalogu povjesničara dovodi u 

sklad s njenim političkim ciljevima, koji su, što je znano, 

često i u većoj mjeri orijentirani na dnevno-političke aktiv-


nosti, u proljeće 1998. započela, u krugovima povjesničara 

Hrvatske i Srbije, ispitivati teren kako bi ustanovila uviđa li 

se u tim zemljama potreba nužnosti dijaloga o kontroverznim 

pitanjima zajedničke povijesti. Taj je proces ispitivanja 

terena bio pluralistički orijentiran te određen spoznajom 

kako je i ranije bilo organiziranih susreta opozicijskih 

intelektualaca iz tih zemalja, čak i u vrijeme trajanja rata. 

No, takvi su, kao i neki slični pokušaji dijaloga ponajviše 

zamrli već u početnoj fazi. Mogli su se, što bi bilo časno, i 

nastaviti, no njihov je doprinos razvitku političke kulture u 

tim zemljama uistinu bio krajnje ograničen, pa se od njih 

postupno odustalo. Usto, službene su političke vlasti u Beogradu 

i Zagrebu mogle proglasiti, a ponekad i jesu proglasile 

sudionike takvih skupova nepouzdanim elementima, pa 

čak i izdajicama domovine. Iz tih je razloga FNSt svoje napore 

i pozornost posvetio tome da okupi i pozove na zajednički 

skup i one povjesničare iz obje zemlje koji se smatraju 

bliskima režimu ili nacionalno orijentiranima. Uostalom, bez 

tog pluralističkog pristupa i zamišljeni bi prvi skup više bio 

konferencija perifernoga znanstvenog značenja za otpočeti 

dijalog negoli forum na kojemu se znanstvene spoznaje 

konstitutivne za nacionalnu sliku povijesti svake strane i 

povijesni mitovi podvrgavaju novome kritičkom vrednovanju 

te na kojemu se, bar u pokušaju, definira ono zajedničko, 

kao i ono što dijeli obje strane. 

Poziv na 1. međunarodni znanstveni skup Dijalog povjesničara/istoričara 

bio je, a takav će biti [a i bio je] i ubuduće, 

upućen prije svega akademski obrazovanim povjesničarima 

i ostalim stručnjacima koji su se u dosadašnjem radu već 

dokazali i potvrdili brojnima relevantnim radovima o i iz 

povijesti hrvatsko-srpskih (srbijanskih) odnosa. Stoga, početno, 

nisu na skup pozvani i zainteresirani laici iz društve-

24 


noga i političkog života, kao ni posrednici znanstvene spoznaje, 

primjerice učitelji, nastavnici i srednjoškolski profesori 

povijesti. Takva, prije svega pragmatična, a nikako kvalitativna 

odluka usvojena je u nastojanju izbjegavanja 

opterećenja ovoga ionako krajnje teškog ambijenta dijaloga 

drugim problemima koji moguće ne bi imali veze sa 

temom/temama skupa ili bi ga otežavali. 

U tom je sklopu, potpuno svjesno – do daljnjega – početno 

izostavljena i problematika školskih udžbenika povijesti, 

iako inicijatori skupa znaju i praktički svaki dan otkrivaju na 

kakav se očevidan način baš u njima ponajviše ponovno 

javljaju stari mitovi i jačaju predrasude. Dva su temeljna 

razloga takve odluke, koja se, svakako, može povrći kritici. 

Prije svega riječ je o institucionalnome i strukturalnom 

aspektu odluke. Naime, Zaklada F. Naumann kao nevladina 

organizacija, čije je područje djelovanja građansko društvo, 

načelno, doduše, ne odbija suradnju s državnim institucijama, 

ali ju izbjegava. Međutim, voditi dijalog povjesničara 

o školskim udžbenicima povijesti bez predstavnika odgovarajućih 

školskih uprava ne bi imalo mnogo smisla. A, 

opet, pozivanje predstavnika vlada rezultiralo bi dominacijom 

zastupnika državnih organa nad sudionicima internoga 

znanstvenog dijaloga, pa bi se sve svelo na prostu 

razmjenu službenih stavova pojedinih delegacija (izaslanstava), 

a to je put koji uistinu ne pridonosi poticanju mentalnih 

procesa promjena. Usto, za početak dijaloga odlučeno 

je da se ne otvara i diskusija o najnovijoj prošlosti, 

tj. o godinama raspada Jugoslavije, preciznije Socijalističke 

Federativne Republike Jugoslavije, a u težnji izbjegavanja, i 

u krugu povjesničara, krajnje emocionalnih i politiziranih 

razmjena udaraca na temu krivnje i pokore, čime bi se, već


u prvome koraku, na propast osudio dijalog zamišljen i kao 

proces izgradnje povjerenja. 

Ipak, na Dijalogu povjesničara/istoričara, što je naglašeno i 

prisutnošću Wlodzimierza Borodzieja, dopredsjednika Njemačko-poljskoga 

povjerenstva za školske udžbenike na 1. 

skupu, na određeni način, uzimajući rad tog tijela za uzor, 

nije se htjelo niti moglo u potpunosti potisnuti problematiku 

školskih udžbenika. No, u sadašnjem je razdoblju, dakle 

u početnom razdoblju Dijaloga povjesničara/istoričara, ponajviše 

riječ o pripremi za razvoj kakav je, već prije nekoliko 

desetljeća, pokrenut u sklopu njemačko-poljskih 

odnosa, a upravo kroz postojanje i rad Njemačko-poljskoga 

povjerenstva za školske udžbenike, sastavljenoga od povjesničara 

obje strane, koje je nastalo inicijativom sa državnih 

strana te je djelovalo prema nalozima država, dakle uz 

službeni, državni blagoslov. Inicijativa, pak, za hrvatskosrpski 

(srbijanski) dijalog povjesničara dolazi, naprotiv, iz 

samoga građanskog društva. A on ne bi trebao (dodatno) 

biti opterećen i općepolitičkim problemima i pitanjima statusa 

koji nisu relevantni za građansko društvo. U tom nam 

sklopu njemačko-poljska iskustva mogu poslužiti kao uzor 

u metodičkome i sadržajnom, ali ne, za sada, i u institucionalnom 

pogledu. Kada u Beogradu, kao i u Zagrebu jednoga 

dana budu nastali preduvjeti stvarnih demokratskih 

promjena, tada će inicijativa FNSt-a moguće poprimiti i 

oblik dijaloga koji bi, primjerice, vodila službena udruženja 

povjesničara obiju zemalja. Izgledi za takav rasplet događaja 

mnogo su veći no što se to moglo i očekivati na 

početku inicijativa o potrebi hrvatsko-srpskoga (srbijanskoga) 

dijaloga povjesničara, jer danas je, potkraj 1998. 

godine, pojam svladavanja problema prošlosti postao sas-

26 


tavnim dijelom vokabulara svih društvenih i političkih snaga 

orijentiranih ka temeljitim promjenama u regiji. 

Prvi hrvatsko-srbijanski Dijalog povjesničara/istoričara održan 

je, inače, od 20. do 22. studenoga 1998. u južnome 

mađarskom sveučilišnom gradu Pečuhu, i to u prostorijama 

tamošnje Mađarske akademije znanosti. Na tome je međunarodnom 

znanstvenom skupu sudjelovalo više sveučilišnih 

i znanstvenih radnika (24) iz pet zemalja (Republika Hrvatska/RH, 

Republika Mađarska, Republika Poljska, Savezna 

Republika Jugoslavija/SRJ i Savezna Republika Njemačka). 

Pečuh kao mjesto održanja skupa izabran je, također, iz 

čisto pragmatičnih razloga, jer je u to vrijeme Republika 

Mađarska i hrvatskima i srpskim (srbijanskim), odnosno 

jugoslavenskim građanima (preciznije građanima SRJ) nudila 

mogućnost susreta bez problema i ograničenja zbog 

viza. Usto, za prvi se susret neutralni teren činio ponajboljim 

rješenjem. 

Zahtjev, pak, postignuća pluralističkog sastava delegacija 

(izaslanstava) povjesničara iz Hrvatske i Srbije, odnosno 

SRJ, nije na 1. skupu postignut u željenoj mjeri. S hrvatske 

su strane, naime, unatoč početnom oklijevanju, bili dijelom 

zastupljeni i povjesničari koji naglašeno zastupaju nacionalno 

shvaćanje hrvatske povijesti, dok su srpsku (srbijansku) 

stranu gotovo isključivo predstavljali mlađi, opozicijski 

povjesničari. Pri tome se, tijekom veoma teških razgovora 

u sklopu ispitivanja terena, a koji su trajali mjesecima 

prije održanja 1. skupa, moglo uočiti kako je veći 

dio povjesničara, posebice hrvatskih, ponajprije oklijevao 

odazvati se pozivu na, prije svega, bilateralni dijalog. Stoga 

se pomalo naivno-optimističko očekivanje FNSt-a kako je 

moguće organizirati radni susret na kojemu će se jednostavno 

odrediti metoda rada i glavne teme dijaloga pokazalo


neostvarivim. Skup, koji je trebao označiti početak dijaloga, 

dobio je, ipak, svoj prikladno izabrani naslov (Državotvorne 

ideje i nacionalnointegralističke ideologije u Hrvata i Srba) 

te odgovarajući okvirni program predavača i izvan Hrvatske 

i Srbije, odnosno SRJ, čime je skup zadobio svojstva konvencionalne 

međunarodne znanstvene konferencije. 

Svakako treba navesti da su inicijatori i organizatori Dijaloga 

povjesničara/istoričara za realizaciju svoje ideje tražili 

te pronašli nadasve velikodušne potpore i drugih financijera, 

primjerice Zaklade Otvoreno društvo – Hrvatska 

(Open Society Fund for Croatia) iz Zagreba i Središnjega 

europskog sveučilišta (Central European University) iz Budimpešte, 

na čemu zahvaljujemo, čime je projekt poprimio 

šire značenje i osigurao trajnost prema kojima se – kako 

jučer, tako i danas – razlikuje od drugih i sličnih inicijativa 

kratkoga vijeka. 

Naposljetku zahvaljujem i sudionicima Dijaloga povjesničara/istoričara 

(među njima i prevoditeljima te priređivačima i 

urednicima zbornika) te im čestitam što su, unatoč grobovima, 

hrabro i intelektualno otvoreno omogućili ovaj 

znanstveni pothvat. 

* 

Zahvaljujem se, nadalje, sada već tri godine kasnije, 2001. 

godine, a na 6. skupu Dijaloga povjesničara/istoričara, Gradu 

Zagrebu što nam je omogućio održavanje svečane završne 

sjednice skupa u prostorijama Starogradske vijećnice, 

koja je od tako velikog značaja za političku i kulturnu povijest 

Hrvatske, te ponajprije i posebno predsjedniku RH 

Stjepanu Mesiću, koji nam svojom nazočnošću ukazuje ne

28 


samo posebnu čast nego i, svojom spontanom spremnošću, 

potvrđuje kakve je velike promjene doživjela Hrvatska u 

dvije protekle godine (2000.-2001.). Naime, deset su 

godina predstavnici mlade hrvatske države tvrdili, i to na 

način koji je – barem u inozemstvu – često zvučao 

arogantno, da se samo po sebi razumije kako je Hrvatska 

dio Europe i njezine kulture. Istodobno su, međutim, ti isti 

predstavnici poduzimali sve kako bi uskratili praktičnopolitičke 

dokaze za te tvrdnje. Nejasno su filozofirali o 

Europi kao o veoma labavo zamišljenom Savezu suverenih 

naroda, pri čemu su, ponašajući se balkanski, prezirali 

Balkan. A činjenica da danas predsjednik demokratske Hrvatske 

samom svojom nazočnošću odaje priznanje znanstvenom 

dijalogu povjesničara iz RH i SRJ, meni osobno, kao 

strancu koji već neko vrijeme živi i radi u ovoj zemlji, pruža 

nevjerojatan osjećaj zadovoljstva – osjećaj da su Hrvatska i 

njezina demokracija nakon vremena autoparalize i lutanja 

sada na pravome putu. 

Dijalog povjesničara/istoričara je formalno započeo, već je 

spomenuto, u studenome 1998. u mađarskome gostoljubivom 

gradu Pečuhu. Tada se još činilo preodvažnim i teškim 

održati takav skup u jednoj od zemalja iz kojih su gotovo 

svi dosadašnji sudionici. I nakon toga su, 1999. i 2000. 

godine, održana tri daljnja skupa u Pečuhu (Mađarska akademija 

znanosti), a u ožujku 2001. skup je prvi put održan 

u SRJ, u Herceg-Novome (Hotel Plaža), Crna Gora, a sada, 

u listopadu iste godine, i u RH, u Zagrebu (Tomislavov dom 

na Sljemenu). 1 

1 [Potom je 7. skup održan u rujnu 2002. u Beogradu (Hotel Trim na Košutnjaku), 

Srbija, SRJ, 8. skup u rujnu 2003. u Zadru (Hotel Pinija, 

Petrčane), RH, a 9. skup u studenome 2004. u Vršcu (Hotel Srbija),


Prije no što se pozabavim znanstvenim, pa i političkim značenjem 

ovog dijaloga za Jugoistočnu Europu, osvrnuo bih 

se još jednom na same početke naših nastojanja. Kada sam, 

sa Hrvojem Glavačem, svojim tadašnjim suradnikom, a 

sada pomoćnikom ministra, u kasnu jesen 1997. planirao 

program aktivnosti FNSt-a za sljedeću, 1998. godinu, nisam 

podcjenjivao ili ignorirao teškoće u ostvarivanju ideje takva 

dijaloga. Obojica smo bili u vezi s time suglasni te smo 

željeli, predviđajući mogući kompleks značajnijih tema dijaloga, 

u sklopu svojih mogućnosti pridonijeti razvoju 

demokratske političke kulture u regiji. 

Znali smo, usto, upravo na temelju iskustva Njemačke u 20. 

stoljeću, kako nije dovoljno samo uspostaviti demokratske 

institucije a da bi se uspostavila i stabilna demokracija, 

otporna na krize i iskušenja političke svakodnevnice. 

Znali smo, nadalje, da je za razvoj demokracije potrebna i 

demokratska politička kultura, koja se razvija organski i potiče 

toleranciju, ravnopravnost interesa i poštivanje drugih, 

dakle svih ljudi neovisno o, primjerice, njihovu spolu ili njihovoj 

etničkoj i/ili vjerskoj pripadnosti. No, takva se 

kultura ne može razviti sve dok su prisutni razmišljanje u 

crno-bijelima kategorijama, uz pojmove prijatelj i neprijatelj, 

mistificiranje prošlosti i pretjerano veličanje vlastite 

nacije. 

Demokracija, stoga, treba sadržavati, točnije sadrži ispravan 

pristup prošlosti. U njoj je moguće bez predrasuda 

baviti se i vlastitim greškama, nedjelima, čak i mogućim 

zločinima. Jer samo oni koji su u stanju samokritički i su- 

Vojvodina, Srbija i Crna Gora (SiCG), prije SRJ. Zbornik radova s posljednjeg 

skupa tek se priprema za tisak u 2005. godini.]

30 


vereno razmotriti vlastite greške mogu, s dovoljno samopouzdanja, 

onima drugima, onima koji drugačije razmišljaju, 

primjerice dojučerašnjima genetskim neprijateljima, pružiti 

ruku i odvažiti se na suradnju s njima u obostranome 

interesu. 

Pritom, naravno, nije riječ o olakom oprostu te zaboravima 

grešaka prošlosti i dugova iz prošlosti. Riječ je, naime, o 

prepoznavanju, o tome da JA – kao građanin – mogu izgraditi 

demokratsko i smireno zajedništvo sa svim svojim 

sugrađanima, građanima svoje zemlje, SAMO ako stvarno i 

zauvijek prevladam sindrom crno-bijeloga razmišljanja koji 

nikada ne prepoznaje vlastite krivicu i odgovornost nego 

uvijek – ponajprije ili, čak, i isključivo – vidi krivicu kod 

drugih i traži odgovornost drugih. 

U tom bi sklopu onom nesretniku u ovoj zemlji, koji se 

razmetao riječima kako niti jedan Hrvat u ratnim sukobima 

90-ih godina 20. stoljeća nije počinio zločin jer je djelovao 

u oslobodilačkom ratu, trebalo još za života podignuti spomenik. 

Jer on bi i buduće generacije opominjao te podsjećao 

kakve je katastrofalne posljedice u ovoj ispaćenoj 

europskoj regiji već imao opasan spoj autoritarnog, protudemokratskog 

i antiliberalnoga razmišljanja homo sovieticusa 

i predstavnika radikalnoga europskog nacionalizma u 

20. stoljeću. 

A oni koji su takvom gotovo smrtonosnom intelektualnom 

kašom čitav niz godina vodili politiku te pritom često sklapali 

i dobre poslove, još su i danas većinom na slobodi. Ne 

čekaju, naime, svi takvi pred ulazom u Haaški tribunal ocjenu 

svojih djela. 

Hrvatska je i u protekle gotovo dvije godine (2000.-2001.) 

pokazala, a često i potvrdila kako i nadalje postoje nedo-


voljne težnje u nadilaženju neodlučnosti, pa i nesposobnosti 

pri ostvarivanju mira prema vani, pri otklanjanju 

razmišljanja u kategorijama prijatelj i neprijatelj te pri razvijanju 

samokritičkog bavljenja vlastitom prošlošću. Pokazala 

je to, pa i potvrdila mnogo češće no što bi to bilo 

korisno za njezin međunarodni ugled. Potvrdu tome daju 

oni hrvatski građani koji ne prezaju od toga da u ime 

oslobođenja Hrvatske od inozemne agresije opravdavaju 

zločine nad ljudima koji su – često stari i bespomoćni – 

postali žrtvama samo stoga što su, primjerice, bili pripadnici 

druge etničke skupine. Oni, usto, sve one koji hrabro 

ustaju kako bi ugled Hrvatske očuvali, među ostalim i čišćenjem 

od tamnih mrlja prošlosti, etiketiraju kao izdajnike 

hrvatske nacije. 

A takvim je postupcima bila i još jest oštećena država čijim 

je nastankom, kako je često naglašavao i dr. Franjo Tuđman, 

prvi hrvatski predsjednik, postignut najviši cilj hrvatskog 

naroda. Ista ocjena vrijedi i za postupke onih koji 

omalovažavaju demokratski izabrane predstavnike ove, 

svoje države, pokazujući time kakve posljedice izazivaju 

negativan duh netolerancije, crno-bijelo razmišljanje i neprestano 

iznalaženje krivice kod drugih: oni ne pridonose 

samo neprijateljstvu prema vani nego, prije svega, i nemiru 

te svađi iznutra. 

Dakle, oni koji vjeruju da mogu voditi politiku moderne, 

demokratske Hrvatske u Europi na stavovima koji potječu iz 

mračne prošlosti, mogu, doduše, kako i ne tako davna iskustva 

pokazuju, moguće i dobiti potporu značajnijeg dijela 

birača, ali ne i povijesnu potvrdu. Stoga oni koji Hrvatskoj 

žele dobro trebaju što prije raščistiti s takvima negativnim 

stavovima.

32 


Njemačka je već prošla, a potom i nadišla takvu fazu svoje 

povijesti. Kad kažem prošla, mislim pritom na Weimarsku 

Republiku u kojoj je veliki dio stanovništva smatrao kako se 

bez poštovanja i s prezirom može odnositi spram predstavnika 

nove demokratske Njemačke. A ti isti su se Nijemci, 

nedugo nakon toga, ogriješili o svoju domovinu, i to tako 

što su gotovo nepovratno oštetili čast i dostojanstvo domovine, 

čime su i za nekoliko desetljeća odgodili političko jedinstvo 

naroda za čiju su čast i dostojanstvo navodno bili 

spremni prinijeti svaku žrtvu. 

U 2001. godini u Hrvatskoj se još izražava takav manjak 

demokratske političke kulture koji je Njemačka uspjela 

prevladati tek nakon povijesnih lekcija nacionalsocijalističke 

vladavine i ubilačkog rata kojega je sama skrivila. 

Zaključno ćemo se o tome – o manjku političke kulture – 

ograničiti samo na još jedan takav slučaj, doduše manjih 

razmjera: naime, i u pripremana za zagrebački Dijalog povjesničara/istoričara, 

potvrdilo se, nažalost, nepoštovanje slobodno 

izabranim predstavnicima jedne demokratske države, 

a koje je, primjerice, izrazio ravnatelj jedne znanstvene 

institucije u Zagrebu, i to institucije kojoj je na poseban 

način povjerena zadaća razrade hrvatske povijesti. Riječ je 

o Hrvatskom institutu za povijest koji je odbio ustupiti 

svoju Zlatnu dvoranu za plenarnu sjednicu skupa. 

Iz navedenih se razloga, pri izgradnji stabilne demokracije u 

Hrvatskoj, ne smije izgubiti iz vida razvoj demokratske političke 

kulture, na koju se jednostavno ne može gledati 

samo kao na funkciju gospodarskog uspjeha i širokoga 

društvenog prosperiteta. U stvaranje i razvoj te kulture 

potrebno je uložiti i napor. A taj napor uključuje, otvorenih 

očiju, i bespoštedno i otvoreno bavljenje vlastitom prošlošću, 

uz izbjegavanje crno-bijeloga razmišljanja, onako kako


mi to pokušavamo činiti u projektu Dijaloga povjesničara/istoričara. 

U tom je naporu, već je spomenuto, Zaklada 

F. Naumann u početku naišla i na potporu zainteresiranih. 

No, potom sama organizira i financira taj dijalog i sve njegove 

popratne oblike, primjerice tiskanje knjiga/zbornika 

radova. Ipak, sada vjerujem kako je sazrelo vrijeme da se i 

državne institucije obiju zemalja – RH i SRJ 2 

– na veoma 

konkretan način angažiraju u ovom projektu. 

I još nešto: Dijalog povjesničara/istoričara otpočeo je u 

teškim vremenima kao skup koji je isključivao javnost. Jer 

ponajprije je trebalo izgraditi temelj povjerenja za znanstveni 

dijalog. Tada je to bilo dobro i ispravno. A danas, 

kada se raniji politički zadani uvjeti mijenjaju, možemo se i 

moramo odvažiti i na nešto više, jer nije dovoljno samo 

prikupljati znanstvene spoznaje niti je dovoljno te spoznaje, 

publiciranjem zbornika skupova, samo učiniti dostupnima 

široj javnosti. Upravo zato što povjesničari obje zemlje 

imaju tako važnu i središnju ulogu u razvoju demokratske 

kulture, njihovo se djelovanje mora razviti. A ono, 

među ostalim, podrazumijeva i sljedeće: njima ne smije biti 

svejedno što će drugi, primjerice njihovi kolege, učiniti s 

tim spoznajama pri izradi školskih udžbenika za nove 

naraštaje. Oni, pak, koji smatraju da se mogu izuzeti od 

odgovornosti za uporabu svojih znanstvenih spoznaja, 

samo pokazuju da još pate od sindroma nekoga drugog 

političkog poretka, svakako ne onoga kojega su građani 

Hrvatske, a sada i građani Srbije otpočeli graditi. 

Sve u svemu, da parafraziram izjavu državnika i povijesnog 

publicista Winstona Churchilla, demokracija je, doduše, loš, 

2 [U početku veljače 2003. godine, pak, na području SRJ formirana je 

nova državna zajednica: SiCG.]

34 


ali istodobno i najbolji oblik vladavine koji je dosad ostvaren 

ljudskim djelovanjem. Ona je, pak, u državama 

Jugoistočne Europe usto i mlada biljka kojoj je potrebna 

neprekidna pažnja i njega te koja ne podnosi da, grubim i 

nestručnim postupanjem, bude oštećena i zaustavljena u 

rastu. To vrijedi ne samo za demokraciju nego, posebice, i 

za demokratsku političku kulturu, bez koje bi demokracija 

postala samo beživotnom ljušturom. Dijalogom povjesničara/istoričara 

želimo dati skroman, ali veoma konkretan 

doprinos polaganom, ali i kontinuiranome daljnjem razvoju 

te stalno ugrožene biljčice zvane demokracija u Hrvatskoj i 

Srbiji. 

Zusammenfassung 

Auch die Historiker Südosteuropas haben oft den kritischen Gedankenaustausch 

über die Vergangenheit wie auch die Eröffnung eines 

wissenschaftlichen Dialogs über kontroverse Fragen von nationaler und 

auch internationaler Bedeutung vermieden, obwohl das Eröffnen oder 

gar Befähigen zum wissenschaftlichen Diskurs von außerordentlichem 

Wert für jene politische Kultur ist, die einer demokratischen Gesellschaft 

angemessen erscheint. Und eben dieses Eröffnen eines Dialoges 

und Befähigen zum Dialog ist jener politikbildernerische Impuls, der für 

das Wirken einer Institution der politischen Erwachsenenbildung 

grundlegend ist. Politische Bildung: Das aber ist die Hauptaufgabe der 

Friedrich-Naumann-Stiftung (FNSt). Die Stiftung für liberale Politik. Im 

Frühjahr 1998 begann die Stiftung zu eruieren, ob in den Historikerkreisen 

der Republik Kroatien und der Bundesrepublik Jugoslawien 

(heute die neue Staatengemeinschaft Serbien und Montenegro), vor 

allem aber in Serbien die Notwendigkeit eines Dialogs gerade über 

kontroverse Fragen der gemeinsamen Geschichte erkannt wird. Darauf 

erging die Einladung vor allem an akademisch tätige Historiker und 

andere Fachleute zur 1. internationalen wissenschaftlichen Konferenz 

des Kroatisch-Serbischen Historikerdialoges, die Ende 1998 in Pécs 

(Ungarn) in den dortigen Räumlichkeiten der Ungarischen Akademie 

der Wissenschaften stattgefunden hat. Danach fanden 1999 und 2000


drei weitere Konferenzen in Pécs statt. Im März 2001 wurde der Dialog 

zum ersten Mal in der Bundesrepublik Jugoslawien durchgeführt, 

und zwar in Herceg-Novi, im Oktober desselben Jahres auch in der 

Hauptstadt der Republik Kroatien. Danach wurde die 7. Konferenz im 

Herbst 2002 in Belgrad (Bundesrepublik Jugoslawien), die 8. im Herbst 

2003 im kroatischen Zadar (Republik Kroatien) veranstaltet. Rasch hat 

sich erwiesen, dass trotz des bisherigen unwissenschaftlichen Zugangs 

zu den Problemen der gemeinsamen Geschichte und trotz der hier und 

da hämischen und negativen Erwartungen der demokratische und 

pluralistische Dialog selbst über entgegengesetzte Interessen keine 

Irritationen auslöst, sondern vielmehr Anlass für eine gegenseitige 

Bereicherung und zur Schaffung neuer Perspektiven und Erkenntnisse 

bietet. Es wurde somit gezeigt, dass eine intellektuelle und offene 

Diskussion in der Gesellschaft und zwischen den Gesellschaften, die 

nach Demokratie, Pluralismus, und Toleranz streben, kein Problem darstellt, 

sondern, im Gegenteil, ein Teil der Problemlösung bildet. Heute 

gilt es nun einen weiteren Schritt in die Öffentlichkeit zu tun, denn es 

reicht weder aus, wissenschaftliche Erkenntnisse anzuhäufen, noch 

diese Erkenntnisse einer breiteren Öffentlichkeit durch die Publikation 

von Konferenzsammelbänden (Kroatisch-Serbischer Historikerdialog, 

1-8, vorbereitet von Hans-Georg Fleck und Igor Graovac, Zagreb, 

FNSt, 2000, 2001, 2002 und 2003) zugänglich zu machen. 

Sažetak 

I povjesničari su Jugoistočne Europe često izbjegavali kritički dijalog o 

prošlosti, pa i otvaranje znanstvenog dijaloga o kontroverznim pitanjima 

nacionalnog, pa i međunacionalnoga značenja, iako je otvaranje 

ili čak i osposobljavanje za znanstveni diskurs od neprocjenjiva 

značenja za političku kulturu primjerenu nekome demokratskom društvu. 

A upravo je takvo otvaranje ili osposobljavanje onaj političkoobrazovni 

poticaj koji čini temelj djelovanja institucije političkog obrazovanja 

odraslih, što je, pak, i glavna zadaća Zaklade Friedrich 

Nauman/F. Naumann Stiftung. Die Stiftung für liberale Politik (FNSt), 

koja je u proljeće 1998. započela, u krugovima povjesničara Republike 

Hrvatske/RH i Savezne Republike Jugoslavije/SRJ (potom nove državne 

zajednice: Srbija i Crna Gora), prije svega Srbije, ispitivati teren 

kako bi ustanovila uviđa li se u tim zemljama potreba nužnosti dijaloga 

i o kontroverznim pitanjima zajedničke povijesti. Iz toga je proizišao

36 


poziv, upućen prije svega akademski obrazovanim povjesničarima i 

ostalim stručnjacima, na 1. međunarodni znanstveni skup Dijalog povjesničara/istoričara, 

koji je održan potkraj 1998. u Pečuhu (u prostorijama 

tamošnje Mađarske akademije znanosti). I nakon toga su, 1999. 

i 2000. godine, održana tri daljnja skupa u Pečuhu, a u ožujku 2001. 

skup je prvi put održan u SRJ – u Herceg-Novome, Crna Gora – te u 

listopadu iste godine i u RH – u Zagrebu. Potom je 7. skup održan 

2002. u Beogradu, Srbija, SRJ, a 8. skup 2003. u Zadru, RH. Ubrzo se 

pokazalo, unatoč dotad neznanstvenim pristupima, pa i zluradim 

očekivanjima, da demokratski te pluralistički dijalog i o međusobno 

suprotstavljenim interesima ne predstavlja nikakvu smetnju nego prigodu 

međusobnog obogaćenja te otvaranja novih izgleda i spoznaja. 

Pokazalo se, dakle, da intelektualna i liberalna diskusija u društvu i 

među društvima koja su upućena ka demokraciji, pluralizmu i toleranciji 

sama po sebi nikako ne može biti dijelom problema nego samo 

dijelom njegova rješenja. Danas, stoga, treba krenuti i dalje, jer nije 

dovoljno samo prikupljati znanstvene spoznaje niti je dovoljno te 

spoznaje, publiciranjem knjiga/zbornika radova sa skupova (Dijalog 

povjesničara/istoričara, 1-8, priredili Hans-Georg Fleck i Igor Graovac, 

Zagreb, FNSt, 2000., 2001., 2002. i 2003.), samo učiniti dostupnima 

široj javnosti. 

Summary 

Historians in South East Europe often avoided a critical dialogue on the 

past, or they even avoided opening a scientific dialogue on controversial 

issues of national, and even international significance, although 

opening or even training for a scientific discourse is invaluable for the 

political culture appropriate for a democratic society. And exactly such 

opening or training is the political-educational motivation, which forms 

the basis for the functioning of the institution of the political education 

of adults, which is the main task of the Friedrich Naumann Foundation/F. 

Naumann Stiftung. Die Stiftung für liberale Politik (FNSt). In 

the spring of 1998, the FNSt started sounding out the historians in the 

Republic of Croatia/RC and the Federal Republic of Yugoslavia/FRY 

(and the new state of Serbia and Monte Negro later on), but primarily 

Serbia, to find out whether the necessity for a dialogue, even on the 

controversial issues of the common past, was perceived in those countries. 

These efforts resulted in an invitation, sent primarily to academic


historians and other experts, to the first international scientific conference 

entitled The Dialogue of Croatian and Serbian Historians, which 

was held at the Hungarian Academy of Science in Pecs at the end of 

1998. Three further conferences were also held in Pecs after that, in 

1999 and 2000. In March of 2001, the conference took place in 

Herceg-Novi, Monte Negro, FRY, for the first time, and then also in 

Zagreb, RC, in October the same year. After that, the 7th conference 

took place in Belgrade, Serbia, FRY, in 2002, and the 8th one in Zadar, 

RC, in 2003. It soon proved, despite the previous unscientific 

approach, and even gloating expectations, that the democratic and 

pluralistic dialogue, also on opposing interests, did not present a setback, 

but an opportunity for mutual enrichment and opening of new 

prospects and insights. So, it showed that an intellectual and liberal 

discussion in a society and among societies, which strive for democracy, 

pluralism and tolerance, cannot be part of the problem itself, but 

only part of its solution. One, therefore, needs to go even further, 

because it is not enough just to collect scientific insights, nor it is 

enough to only make these insights available to the wider public by 

publishing the collected papers from the conferences (Dialogue of 

Croatian and Serbian Historians, vol. 1-8, edited by Hans-Georg Fleck 

and Igor Graovac, Zagreb, FNSt, 2000, 2001, 2002 and 2003).


..................................................................... 

Povijest, oslobođena političkih utjecaja 

i motiviranih zlouporaba, 

putokaz je prema budućnosti

O povijesti, ali još više o onome što se s poviješću radilo u 

proteklom desetljeću, može se i mora mnogo toga reći. 

Stoga je dobro da se sastajete i razgovarate na susretima 

Dijaloga povjesničara/istoričara kojih bi teško uopće i bilo 

bez Zaklade Friedrich Naumann/F. Naumann Stiftung. Die 

Stiftung für liberale Politik, kojoj za to odajem priznanje. 

Ja, naravno, nisam povjesničar. Ja sam političar. No, ako 

imamo u vidu s kolikom je bezočnošću politika manipulirala 

poviješću u posljednjim godinama prošlog stoljeća, onda mi 

se čini ne samo normalnim nego i prijeko potrebnim da se 

povjesničarima iz Hrvatske i Srbije obrati upravo jedan 

političar. 

Vi ste se počeli sastajati u vrijeme kada je normalizacija 

odnosa između Beograda i Zagreba još bila, da tako kažem, 

u povojima. Bili ste tada, iako ste se sastajali bez medijske 

buke i publiciteta, neka vrsta ledolomaca. Sklonjeni od 

očiju javnosti počinjali ste lomiti stereotipe koji su, svjesno 

konstruirani, poslužili uspostavljanju barijera i pothranjivanju 

neprijateljstava između dva naroda koji nikada ranije 

nisu ratovali, osim u odorama tuđih vojski – ponekad na 

obje suprotstavljene strane, ponekad samo na jednoj strani 

u sukobu. 

Danas se i dalje sastajete, no u bitno promijenjenim uvjetima, 

iako – moram to sa žaljenjem reći – normalizacija odnosa 

nije odmakla onoliko koliko je mogla i koliko bi nam, i 

jednima i drugima, bila potrebna i obostrano korisna. 

Kada, međutim, govorim o promijenjenim uvjetima onda, 

prije svega, mislim na to da je Hrvatska na parlamentarnima 

i predsjedničkim izborima u početku 2000. godine

42 

Povijest je i putokaz prema budućnosti 

napravila demokratski zaokret, a da je Srbija potkraj te iste 

godine demokratskim putem okrenula leđa Slobodanu Miloševiću, 

koji je danas zatvoren u Haagu. No, iako su time 

otvorene mogućnosti korjenitim promjenama, one – u obje 

zemlje – još nisu ostvarene u stupnju kakvoga su birači 

priželjkivali. Ipak, da ne bi bilo zabune: ne uspoređujem 

nego naprosto konstatiram, točnije navodim činjenice onakve 

kakve jesu, bez obzira sviđalo se to nekome ili ne. Dakle, 

mandat za promjene, onaj mandat koji su novima vladajućim 

ekipama dali birači, još nije do kraja ispunjen, a 

bojim se da ponekad i ponegdje nije ni dovoljno ozbiljno 

shvaćen. A dok se to ne ostvari, borit ćemo se s naslijeđem 

prošlosti na raznim poljima, pa i na polju povijesne znanosti. 

Ako nas povijest uči tome kako je bilo, a mislim da je to 

povijest, onda moram konstatirati da je povijesna znanost u 

proteklih deset godina svjesno i sustavno zlorabljena kako 

bi nam se nametnula iskrivljena verzija proteklih zbivanja. 

Drugim riječima: učilo nas se onome kako nije bilo i tvrdilo 

da je upravo tako bilo. Lagalo se i varalo, a sve u težnji ostvarivanja 

političkih ciljeva. Zavedene su generacije mladih 

i posijano je sjeme mogućih budućih nesuglasica i sukobljavanja. 

Iako je iza svega toga stajala politika, ne može se prešutjeti 

činjenica da su i ljudi iz... povijesne struke pristajali služiti 

toj politici, zanemarujući ili zaboravljajući temeljna načela 

znanstvenog rada. 

Bili smo, stoga, svjedoci povijesnog revizionizma na djelu – 

od daleke prošlosti, pa do ove nedavne, nove i najnovije. 

Brisala su se sjećanja, negirale činjenice, prešućivali podaci 

ili, najkraće rečeno, prekrajala se povijest, a da bi se iznašla 

opravdanja za ono što se radilo ili tek željelo raditi.

Stjepan Mesić 43 

Pritom je počinjena golema šteta. U glavama ljudi proizvedena 

je i nastala konfuzija. Onaj toliko spominjani prosječan 

građanin ne zna više što bi i kome bi vjerovao, a najmlađi 

naraštaj, koji je imao nesreću upravo u proteklom 

desetljeću učiti povijest svoga naroda, naučio je nešto što 

zasigurno nije povijest. 

No, jasno mi je da vi, sudionici Dijaloga povjesničara/istoričara, 

sve to veoma dobro znate. Znate kako se povijest 

krivotvorila, znate da je krivotvorenja bilo (uostalom, kao i 

prije 1990. godine, iako, mislim, u znatno manjoj mjeri) i, 

napokon, znate da se na državnoj razini – ni u Hrvatskoj, 

niti u Srbiji – još nismo ozbiljno prihvatili posla da to 

okončamo, odnosno da s time prekinemo. 

U Hrvatskoj, pak, uz neke nove školske udžbenike u uporabi 

su, koliko znam, još i oni koje je, barem u nekima 

njihovim dijelovima, uopće teško i nazivati udžbenicima, jer 

oni su zapravo politički pamfleti. Posljedica je da u različitim 

školama djeca uče različitu povijest ili više vrsta povijesti. 

Štoviše, još apsurdnije, i u istoj školi, ovisno o odabiru 

nastavnika, u jednome razredu uče revidiranu povijest, 

a u drugome – povijesne činjenice. 

Takvo je stanje neodrživo, pa, stoga, hitno moramo napraviti 

nekoliko stvari. Pritom, naravno, mislim prije svega na 

Hrvatsku, no ako povjesničari iz Srbije u ovome što govorim 

prepoznaju i situaciju u svojoj zemlji moguće će i oni 

pokloniti pozornost mojim sugestijama i prihvatiti dio mojih 

prijedloga. 

Moramo, prvo, prije svega prestati robovati povijesti, osobito 

onoj koja je u funkciji dnevne politike. Naime, ne 

može se, stalno zagledan u prošlost, ići naprijed. Ili, kako ja 

to običavam reći, ne može čovjek, gledajući samo u retro-

44 


vizor, voziti automobil prema naprijed. Stoga povijest moramo 

vratiti onima kojima i pripada: povjesničarima da je 

izučavaju te učenicima i studentima da je uče. To je ono 

osnovno. Moramo se, dakle, odlijepiti od prošlosti i okrenuti 

budućnosti. 

To, međutim, nije dovoljno. Kada provedemo taj nezaobilazni 

zaokret, moramo, drugo, i sanirati štetu koja je 

počinjena u proteklom razdoblju. To znači da moramo argumentirano 

i javno razotkriti manipuliranje poviješću i 

uzdizanje na razinu povijesti zamagljenih uspomena raznoraznih 

opskurnih tipova, odnosno stavljanje znaka jednakosti 

između povijesti i povijesnih mitova veoma pogodnih 

za proizvođenje netrpeljivosti – nacionalne i svake druge. 

Pri tome vidim i naglašavam upravo nezaobilaznu zadaću 

medija koji su, svojedobno, i sami odigrali kobnu ulogu u 

širenju povijesnih poluistina i golih laži. Svojim uključivanjem 

u kampanju potiranja učinaka povijesnog revizionizma, 

mediji mogu, makar dijelom, ispraviti ili poništiti zlo 

čijemu su rastu i sami pripomogli. 

I treće, posljednje, ali neizmjerno važno. Mladima se moraju 

staviti na raspolaganje udžbenici oslobođeni svakog 

pokušaja da se, kroz izučavanje onoga što je bilo, plasiraju 

političke poruke u funkciji onoga što bi pobornici retrogradnih 

ideologija i zaljubljenici u sramne strane povijesti 

htjeli da opet bude. 

Pritom će posebno teško, a nerijetko i bolno biti izučavanje 

zbivanja u proteklom desetljeću, koje obuhvaća razdoblje 

od početka raspada nekadašnje jugoslavenske federacije do 

današnjih dana. Utvrđivanje će se povijesnih činjenica iz 

tog razdoblja i o tom razdoblju morati povezati s procesom 

katarze kroz kojega moramo proći u jednoj i drugoj zemlji. 

Međutim, još ima dosta otpora na obje strane, a i nadalje


će ga biti. Taj je otpor dijelom posljedica, točnije iskaz nespremnosti 

da se istini, ma kakva ona bila, pogleda u oči, a 

dijelom i odraz straha od snošenja posljedica za stvari koje 

su se događale, a naprosto se nisu smjele dogoditi u spomenutom 

razdoblju. U tom ćemo sklopu morati raspraviti i 

pitanje krivnje. Ne krivnje kolektiviteta, naroda, jer takva ni 

ne postoji, nego krivnje pojedinaca, bilo da su djelovali 

samostalno, bilo u političkima ili vojnim skupinama. 

Pred vama stoje, dakle, veliki i odgovorni zadaci. Ponajprije 

da povratite dostojanstvo struci i onima koji se njome bave, 

a potom da povijesna zbivanja stavite u odgovarajući 

kontekst, oboružani činjenicama i samo činjenicama te oslobođeni 

svake zle namjere ili podložnosti onima koji bi 

takve namjere mogli imati. 

Vrijeme je da počnete raditi javno. 

Vrijeme je da javnost sazna što radite i zašto to radite, 

odnosno zašto to morate raditi. 

Vrijeme je da, uz vašu pomoć, povijest otmemo onima koji 

su je revidirali da bi nas, cijelome civiliziranom svijetu usprkos, 

vratili u tamna poglavlja prošlosti, tvrdeći istodobno 

da za nas samo to može biti i naša budućnost. 

Vrijeme je da povijest, oslobođenu političkih utjecaja, a još 

više i politike motiviranih zlouporaba, pretvorimo u pouzdani 

putokaz prema budućnosti, i to ne bilo kakvoj nego 

europskoj budućnosti koja će svima demokratski opredijeljenim 

zemljama našeg kontinenta biti zajednička. 

Sažetak 

O povijesti i, još više, o onome što se s poviješću donedavno radilo u 

Srbiji i Hrvatskoj može se i mora mnogo toga reći. Stoga je dobro što 

je Zaklada Friedrich Naumann/F. Naumann Stiftung. Die Stiftung für

46 


liberale Politik organizirala susrete Dijaloga povjesničara/istoričara još 

u vrijeme kada normalizacija odnosa između Beograda i Zagreba nije 

bila uspostavljena te kada je povijesna znanost bila svjesno i sustavno 

zlorabljena u težnji ostvarivanja političkih ciljeva. Tada su se, u sklopu 

povijesnog revizionizma na djelu i prekrajanja povijesti, iznalazila 

opravdanja za ono što se radilo ili tek željelo raditi. Pritom je počinjena 

golema šteta, s posljedicama danas, primjerice u Hrvatskoj, da djeca u 

školama uče različitu povijest ili više vrsta povijesti. Mora se, stoga, 

prestati robovati povijesti koja je u funkciji dnevne politike te odlijepiti 

od prošlosti i okrenuti budućnosti. No, ni to nije dovoljno: potrebno je 

i sanirati štetu koja je počinjena u proteklom razdoblju. Pritom će 

posebno teško i bolno biti izučavanje zbivanja u proteklom desetljeću. 

Usto, utvrđivanje će se povijesnih činjenica iz tog razdoblja – od 

početka raspada nekadašnje jugoslavenske federacije do današnjih 

dana – morati povezati s procesom katarze koji treba biti potpun u 

jednoj i drugoj zemlji. Povjesničare, dakle, čekaju veliki i odgovorni 

zadaci: ponajprije povrata dostojanstva struci i onima koji se njome 

bave, potom stavljanja povijesnih zbivanja u odgovarajući kontekst i, 

naposljetku, otvaranja prema javnosti, jer vrijeme je da se povijest, 

oslobođena političkih utjecaja, a još više i politike motiviranih zlouporaba, 

pretvori u pouzdani putokaz prema budućnosti, i to europskoj, 

koja će svima demokratski opredijeljenim zemljama našeg 

kontinenta biti zajednička. 

Summary 

Much can and must be said about history, and moreover, about what 

was done with history in Serbia and Croatia until recently. This is why 

it is good that the Friedrich Naumann Foundation/F. Naumann Stiftung. 

Die Stiftung für liberale Politik organized conferences entitled 

Dialogue of Croatian and Serbian Historians back at the time when 

historical science was deliberately and systematically misused to achieve 

political goals. Then, within historical revisionism in action and rewriting 

of history, justifications were sought for what was being done, 

or was intended to be done. Great damage was done in that process, 

and the consequences are, that in Croatia, for example, children are 

taught a different history, or more kinds of history. It is, therefore, 

necessary to stop being a slave to the history, which serves the interests 

of everyday politics, and undock from the past and turn towards


the future. But, even this is not enough: it is also necessary to alleviate 

the damage, which has been done in the past period. The most 

difficult and painful part of it will be studying the events from the past 

decade. Furthermore, establishing historical facts from that period - 

from the beginning of the disintegration of the former Yugoslav Federation 

until today - will need to be connected with a process of 

catharsis, which should be thorough in both countries. Thus, great and 

responsible tasks await historians: first of all the restoration of dignity 

to the profession and the ones who practise it, putting the historical 

events in an appropriate context, and finally, opening towards the 

public. Because, it is time that history, freed from political influences, 

and even more of the policy of motivated misuse, turned into a reliable 

signpost to the future, a European future, which will be common to all 

democratically inclined countries of our continent. 


Über die Geschichte und darüber, was mit ihr bis vor kurzem in Serbien 

und Kroatien geschah, gibt es einiges zu berichten. Deshalb ist es 

gut, dass die Friedrich Naumann Stiftung, die Stiftung für liberale 

Politik, den Kroatisch-Serbischen Historikerdialog organisiert hat, zu 

einer Zeit noch, als die Normalisierung der Beziehungen zwischen 

Belgrad und Zagreb noch nicht zu Stande gekommen war, und als die 

Geschichte bewusst und systematisch zu politischen Zwecken missbraucht 

wurde. Damals wurden im Zuge eines herrschenden geschichtlichen 

Revisionismus und einer Umdeutung der Geschichte Rechtfertigungen 

gesucht, für begangene Taten und jene, die man noch zu 

begehen wünschte. Dabei wurde enormer Schaden angerichtet, mit 

der derzeitigen Folge, dass beispielsweise Kinder in Kroatien in den 

Schulen unterschiedliche Geschichten oder mehrere Arten von Geschichte 

lernen. Es muss deshalb damit aufgehört werden, die Geschichte, 

die im Dienste der täglichen Politik steht, zu versklaven, gleichzeitig 

gilt es sich von der Vergangenheit zu lösen und der Zukunft zuzuwenden. 

Doch selbst das reicht nicht aus: Der in der Vergangenheit 

begangene Schaden muss behoben werden. Dabei wird das Erforschen 

der Geschehnisse des letzten Jahrzehnts besonders schwierig und 

schmerzvoll sein. Daneben muss das Feststellen von geschichtlichen 

Tatsachen aus diesem Zeitabschnitt - vom Anfang des Zerfalls der 

einstigen jugoslawischen Föderation bis zum heutigen Tag - mit dem

48 


Prozess der Katharsis verbunden werden, der in beiden Ländern vollständig 

sein muss. Auf die Historiker kommen, demnach, große und 

verantwortungsvolle Aufgaben zu: zuallererst dem Fach und jenen, die 

sich damit befassen, wieder zur Würde zu verhelfen, danach die geschichtlichen 

Vorkommnisse in einen entsprechenden Kontext zu setzen 

und, zuletzt, sich der Öffentlichkeit gegenüber zu öffnen. Denn es ist 

an der Zeit, dass uns die Geschichte, befreit von politischem Einfluss 

und noch mehr von der Politik motivierten Missbrauchs, verlässlich die 

Zukunft weist, und zwar die europäische, die alle demokratischen 

Länder dieses Kontinents gemeinsam haben werden.


..................................................................... 

Prošlost, povijest i društvo

Svako društvo ima prošlost i sadašnjost. Ima li budućnost – 

budućnost koja to ime zaslužuje – nije tako sigurno. Budućnost 

bitno oblikuju smjernice sadašnjosti, a na sadašnjost, 

pak, utječu smjernice prošlosti. Socijalni znanstvenici 

s tim u vezi govore o naslijeđu (legacies) te ovisnosti o 

putu. Odabir puta, kojim društvo kreće na važnim raskrižjima 

svog razvoja, određuje i smjer daljnjeg razvoja, i to ne 

u smislu historijskog determinizma nego u smislu ograničenja 

opcija djelovanja. U životu jednoga društva nema 

potpune slobode odlučivanja, nema nultog sata, ne postoji 

tabula rasa. Naslijeđe i teret naslijeđa uvijek su prisutni, 

nemoguće ih je lako ostaviti postrance. Za razliku od individue 

koji omraženo naslijeđe može odbiti te tim činom 

opteretiti zajednicu, društva to ne mogu, pa makar njihovo 

naslijeđe bilo neželjeno i opterećujuće. Neugodnu prošlost 

mogu potisnuti, šutjeti o njoj ili ju demonizirati, no ne mogu 

je izbrisati. 

Ne postoji totalan i sveobuhvatan obrat u orijentacijama 

djelovanja nekoga društva niti, pak, lomovi u pravom smislu 

te riječi. Pa i nakon revolucija (kao i drugih velikih 

povijesnih preokreta) predrevolucionarna prošlost sustiže 

na ovaj ili onaj način postrevolucionarnu sadašnjost. Nipošto 

ne mora biti riječ o neposrednoj nego, naprotiv, o 

daljoj prošlosti, tj. predprošlosti. Uspješne revolucije (uspješne 

u smislu postizanja cilja, a ne same promjene vlasti) 

odlikuju se upravo time da, bez obzira na sve promjene, 

pokazuju važne elemente kontinuiteta. Ti, pak, pružaju 

orijentaciju, olakšavaju prihvaćanje ciljeva revolucije u društvu 

i time pridonose njihovu provođenju. Tradicija djeluje

52 


kao resurs promjene. Holističke reforme, bez barem djelomičnih 

dodirnih točaka u prošlosti, krajnje su nevjerojatne. 

Za stvaranje sadašnjosti i budućnosti nisu relevantne samo 

smjernice prošlosti te historijske činjenice koje su iz toga 

proizišle nego i konstrukcija prošlosti te slike iz prošlosti. 

Konstrukcija prošlosti elementarni je dio kolektivnog osnutka 

identiteta koja životu neke skupine, primjerice nacije, 

mora dati smisao i cilj, spasiti je od prolaznosti i slučajnosti 

trenutka, uvrstiti je u lanac generacija, uliti joj kontinuitet i 

vječni život. Iz tijeka događaja i situacija te toka sudionika 

odvajaju se oni elementi koji životu skupine daju smjer i 

trajnost. Ti elementi postaju sastavnim dijelom tzv. povijesnog 

pamćenja jednoga društva. 

Povijesno pamćenje (odnosno kolektivno sjećanje) ne reproducira 

prošlo događanje, ono nije izraz prošlih činjenica, 

nego konstrukt pomoću kojega se prošli (i sadašnji) događaji 

filtriraju, sređuju, tumače te isponova interpretiraju. 

Ono nije refleks prošlih događaja u čovječjem mozgu nego 

aktualna prerada i oblikovanje prošloga, put od percepcije 

ka apercepciji. Drugim riječima: sjećanje će se tako dugo 

nanovo tumačiti, prilagođavati i uređivati dok ne poprimi 

onaj stilizirani oblik koji odgovara samosvijesti i kulturnom 

kôdu društva. 

Između kolektivnog sjećanja skupine i onoga “kako je zapravo 

bilo” većinom zjapi duboko neslaganje. Tim je potrebnije 

razlikovati slike iz prošlosti od povijesti (povijesti kao 

rezultata metodičkog istraživanja). U oba slučaja prošlost se 

konstruira, no način konstrukcija je različit. Naše opažanje 

kompleksne socijalne stvarnosti – bila to prošla ili sadašnja 

stvarnost – uvijek je selektivno, budući da smo nesposobni 

kompleksnu stvarnost uočiti u cijelosti. To je naš antropološki 

manjak (jedan od mnogih). Uvijek uočavamo samo

Holm Sundhaussen 53 

isječke, a ti su, pak, rezultat procesa filtriranja, pri čemu se 

pojedini filteri svjesno ili nesvjesno rabe. Svi koristimo 

nesvjesne rastere koji upravljaju našim opažanjem i preradom 

informacija – neovisno od njihove istinonosnosti. Za 

prihvaćanje odnosno neprihvaćanje informacije nije odlučujuće 

je li ona istinita, napola istinita ili, pak, neistinita, 

nego odgovara li našem filteru opažanja. Informacija će 

koja odgovara našemu selektivnom mehanizmu biti prihvaćena 

ma bila ona netočna ili samo djelomično točna. I u 

ovom sklopu vrijedi paradigma ovisnosti o putu: filteri stvoreni 

u prošlosti upravljaju našim opažanjem stvarnosti i 

služe kao informacijska brana. Primjerice, onaj tko je dugom 

vježbom i socijalizacijom naviknut samoga sebe promatrati 

kao žrtvu drugih, prihvatiti će samo one informacije 

koje tu predrasudu i potvrđuju. 

Nesvjesni filteri opisuju se često kao kulturni kôd neke 

nacije koji se iskristalizirao u procesu njene izgradnje. Kao i 

ona sama, i njen kulturni sustav znakova je pronalazak. To 

je djelo onih koji tumače i daju smisao, onih koji interpretiraju 

prošlost (ali i sadašnjost i budućnost) te životu 

nacije daju smisao, smjer i cilj. Insceniranjem i emocionaliziranjem 

nacionalnog u muzejima, praznicima, himnama i 

simbolima te na spomenicima itd. nastaje sustav znakova 

koji prisvajaju pripadnici nacije tijekom socijalizacije u obitelji, 

školi, javnosti itd. Taj ritualizirani sustav znakova gradi 

nesvjesni filter putem kojega se stvarnost prihvaća, modificira 

ili odbacuje. Kulturni kôd je dio kolektivnog identiteta. 

Nije ga moguće bez teškoća i zapreka promijeniti ili ukinuti 

jer izgleda da je na egzistencijalni način povezan s nacijom 

i njenim samorazumijevanjem. 

I povijest kao znanost koristi filtere koji proizlaze iz pitanja 

istraživača i metoda korištenih pri obradi predmeta istra-

54 


živanja. Riječ je o promišljeno i svjesno umetnutim filterima 

koji se jasno predočuju, mogu se provjeriti, o njima se može 

raspravljati. Mogu se i moraju modificirati ili, pak, odbaciti 

ako se njihove premise opovrgnu. Znanstveni filteri su 

radni instrumenti, nisu pitanje biti ili ne biti niti pitanje 

identiteta. Njihovo pravo na opstanak izvodi se samo iz 

njihove spoznajne vrijednosti koja se može intersubjektivno 

preispitati. 

To načelno vrijedi i za povijesnu znanost. No, ipak se povjesničari 

nalaze u teškoj i dvojbenoj situaciji. Kao pripadnici 

nacije zaraženi su njenim kulturnim uređenjem. Oni – ili 

njihovi prethodnici – bitno su pridonijeli izgradnji nacije ili 

njenog sustava znakova. Povjesničari, dakle, istražuju i ono 

što su sami stvorili. To još i ne bi bilo pogibeljno (često i 

inženjeri čine isto), ali povjesničari su često emocionalno i 

nesvjesno povezani sa svojim predmetom istraživanja, a to 

pak rezultira kolizijama među filterima. 

Oni koji se prije svega ili isključivo bave prošlošću vlastite 

nacije moraju uložiti trajni napor da bi svoj vlastiti kulturni 

kôd i nesvjesno djelotvorne rastere razjasnili, reflektirali te 

ih zamijenili za znanost adekvatnim filterom. To je problem 

odmaka između istraživača i predmeta njegova istraživanja. 

Povjesničari su pritom mnogostruko griješili. Tijekom 19. 

stoljeća – ponekad prije, ponekad kasnije – osvojili su, 

zajedno s drugima predstavnicima duhovne elite (piscima, 

lingvistima, etnolozima itd.) monopol u pridavanju smisla 

svome društvu. Stariju elitu tumača –svećenike – stavili su u 

drugi plan, prisvojili novu ulogu svećenika nacije, definirali 

kulturni kapital svog društva – i sad nisu spremni ponovno 

se odreći svoje transkontekstualne vlasti tumačenja jer ta je 

povezana s pristupom kulturnim bogatstvima društva, 

nacionalnima znanstvenim institucijama (akademijama,


sveučilištima itd.), službama i visokim položajima. Riječ je o 

eliti tumača koji utvrđuju pravila regrutiranja i profesionalizacije 

svoje klase te određuju tko im smije pripadati 

a tko ne. Takozvani sporovi povjesničara odnosno razilaženja 

između historijskih škola uvijek su (iako ne isključivo) 

borba za vlast interpretiranja i tumačenja u društvu te 

borba za kulturna bogatstva. To objašnjava njihovu katkad 

teško razumljivu, a znanstveno jedva razumljivu žestinu, 

koja rezultira i strogom strategijom uključivanja i isključivanja. 

Povijesna znanost (kao i druge socijalne znanosti) stoji u 

jednome veoma zamršenom uzajamnom odnosu s društvom. 

S jedne strane označila je vlastite i strane slike, 

nacionalni identitet i vrijednosni sustav. S druge strane – 

otprilike pri odabiru istraživačkih projekata, postavljanju 

pitanja, raspodjeli istraživačkih sredstava itd. – utječu na 

nju i vode je očekivanja društva. Jedna iz znanstvene perspektive 

smislena, moguće potrebna promjena paradigmi 

može naići na rezerviranost i masovno odbijanje u društvu. 

Sve što je znanstveno potrebno ne nailazi nužno na prihvaćanje 

od strane pučanstva i kolega stručnjaka. Stoga se 

ceh povjesničara raspada u dvije skupine: jedna koja primarno 

(ali ne isključivo) osjeća obvezu prema društvu 

odnosno naciji (njenim mitovima i očekivanjima) te druga 

koja primarno (ali ne i isključivo) osjeća obvezu prema znanosti 

– njenim metodama i kritičko-prosvjetiteljskima spoznajnim 

ciljevima. Obje imaju problema: prva znanstveni, a 

druga resurni problem i problem prihvaćanja. Predstavnici 

prve skupine moraju paziti na to da potpuno ne izgube 

priključak na znanstveni razvoj, a oni druge skupine moraju 

se boriti za prihvaćanje svojih paradigma te probijanje i 

rastvaranje ideološke kore.

56 


Zatvorena društva sa strogim strategijama razmeđivanja i 

isključivanja – a tu pripadaju sva etnonacionalna društva – 

postavljaju druge prioritete te rabe druge uzroke i filtere 

opažanja od onih u otvorenim društvima, koja se prije svega 

definiraju preko vrijednosnog konsenzusa. U oba slučaja 

prošlost igra ključnu ulogu u priznanju i ustaljenju 

sadašnjosti. Potom, ti veoma raznoliki pogledi i izdvojeni 

različiti segmenti prošlosti, dolaze do izražaja. 

U prvome se slučaju – u slučaju zatvorenih društava – nacija 

smatra genetskom (organskom) cjelinom (kao tijelo) i 

projicira daleko u prošlost kao da postoji navijeke, određena 

od Boga ili prirode. Nitko ne može pristupiti naciji tko 

joj porijeklom ne pripada i nitko je ne smije napustiti a da 

se ne ogriješi o njen prirodni red. Porijekla se, za razliku od 

jezika, vjere ili kulture, ne može odreći. Netko ili pripada ili 

ne pripada naciji. Tertium non datur – treće mogućnosti 

nema. Pristup je isto tako nemoguć kao i odstup. Potonje 

su, primjerice, morali ponovno saznavati bosanski muslimani 

koji se ne mogu osloboditi tobožnjega hrvatskog ili 

srpskog porijekla. Ako ignoriraju svoje porijeklo, kritičari 

smatraju da se ponašaju protuprirodno. 

Organska nacija je u različitim trenucima svoje egzistencije 

dobila tobožnja prava. Ta historijska prava slove kao sveta, 

neprolazna i neotuđiva. U razdobljima strane vladavine 

(primjerice pod turskim jarmom ili u habsburškoj mnogonacionalnoj 

tamnici) mogu biti nasilno ukinuta, no održavaju 

se kao pravni naslov. Stoga se borba za ponovno uspostavu 

prava prikazuje kao legitimna, a s rezultatom ponovnog rođenja 

(potlačene, u duboki san uljuljane) nacije. Trnoružicu 

bude iz dubokog sna i lijepa je kao uvijek. Princ koji ju je 

probudio u novi život nastupa u liku nacionalnih junaka. 

Ma bili oni teroristi i separatisti (nastoje li, primjerice, na-


silno odcijepiti područje pod stranom vlašću), ako su uspješni 

i dalje su borci za slobodu, barem za pripadnike 

vlastite skupine. Jer povijest je prije svega povijest uspješnih. 

Samo u očima protivnika ostaju teroristi i separatisti. 

Dakle, mnogo toga je (ali ne i sve) pitanje perspektive. 

Prošlost, sadašnjost i budućnost organske nacije tumače se 

u kategorijama zlatnog doba, tlačenja i ponovnog rođenja. 

Iza toga se krije cikličko shvaćanje vremena koje je u neizmjernoj 

suprotnosti s linearnim shvaćanjem vremena. Cikličko 

shvaćanje dopušta projiciranje modernih fenomena i 

pojmova (poput nacije, samoodređenja, suvereniteta itd.) 

daleko u prošlost. To je jedno posve ahistorično shvaćanje 

prošlosti učvršćeno na nepromjenjivom, a s poviješću kao 

promjenom nema apsolutno ništa. 

Za razliku od iskonske nacije (tj. prototipa modernoga zatvorenog 

društva), otvoreno društvo smatra se produktom 

promjene. Iz tog aspekta nacija nije konstantna ni u vremenu 

niti u oblicima javljanja. Nije cjelovito tijelo nego 

interaktivna skupina ljudi, moderna komunikacijska zajednica 

za koju je narodnost pripadnika skupine od sekundarnoga 

značenja. To ne znači da je narodnost nevažna, ali 

nije konstitutivni element skupine niti mora biti identična za 

sve njene članove. Tako shvaćene nacije nastaju, tj. konstruiraju 

se, modificiraju i nestaju. Ono što njene pripadnike 

drži zajedno nije (u pravilu nedokazivo) zajedničko 

porijeklo nego kultura i s njom povezani katalog vrijednosti. 

Kultura se smatra promjenjivom i otvorena je za pristup 

i istup pojedinaca (barem teoretski). Nacije te vrste 

sliče udrugama. Tko prihvaća i podupire ciljeve udruge 

može pristupiti, a tko ne – istupiti. U prvome planu uvijek 

je subjektivno zalaganje za zajednicu, a to je nešto posve 

drugo od prisilne zajednice.

58 


I prošlost se posve drugačije predstavlja. Ne postoje ni nacionalno 

ponovno rođenje (jer ponovno se roditi može 

samo ono što se već jednom rodilo) niti historijska prava, 

koja jedna nepostojeća nacija želi zadobiti u nekome proizvoljnom 

trenutku svoje prednacionalne prošlosti. Prijašnje 

države nisu bile nacionalne države budući da nije bilo nacija, 

a narodnost podanika bila je posve sporedna stvar. 

Također nema ni stoljetnih rivalstva među nacijama, osim 

ako im se ne pripisuju prenatalna svojstva. Sigurno da je 

bilo prednacionalnih konflikata i neprijateljstava, no oni 

nisu tekli duž nacionalnih nego vjerskih, socijalnih i staleških 

linija razdvajanja ili su proizlazili iz borbi rivalskih 

vladarskih klika u koje je pučanstvo bilo uvučeno i protiv 

svoje volje. Sudionici predmodernih migracija nisu se sukobljavali 

na nacionalnim granicama naseljavanja, jer tih 

nije ni bilo, a etnička homogenost teritorija nije bila pravilo 

nego iznimka. Potpuno je ahistorijski kada se zahtjev za 

nekim teritorijem potkrjepljuje obrazloženjem da je on nekada 

u prošlosti – dulje ili kraće vrijeme – pripadao državi 

koja se smatra pretečom današnje nacionalne države. To 

više nema veze s poviješću. To je čista nacionalna ideologija. 

Tko povijest u smislu sve prolazi shvaća kao tijek događaja, 

gdje na kraju ništa više nije onako kao što je bilo na početku, 

ima, dakle, drugačiji pristup prošlosti negoli onaj tko 

povijest shvaća kao cikličko ponavljanje događaja ili stanja. 

Nacija u smislu recentnog istraživanja nacionalizma te 

nacionalna država zasnovana na narodnom suverenitetu 

moderni su fenomeni, sljednici Francuske revolucije i njenoga 

kataloga građanskih prava. Nisu identični srednjovjekovnom, 

staleškome natiu ili, pak, srednjovjekovnima državama 

ili državama novijeg doba koje su se zasnivale na


dinastičkim ugovorima o nasljedstvu, osvajanjima ili Božjoj 

milosti. Između oba pristupa počivaju svjetovi. Moderna 

nacija i država ne predstavljaju ciklički povratak prošlih fenomena 

niti ponovno rođenje, nego su produkt najmlađe 

povijesti. 

Još jednom, pritom, izlazi na površinu i značenje ovisnosti o 

putu. Nacionalni pokreti koji pribjegavaju cikličkom poimanju 

vremena, naciji kao iskonskoj zajednici i historijskim 

pravima imaju druge predstave o opravdanosti i legitimnosti 

negoli nacionalni pokreti koji su obvezni linearnom 

poimanju vremena i konceptu otvorenog društva. Hrvatsko, 

kao i srpsko, bosansko, makedonsko i albansko pitanje, 

problematike Krajine i Kosova itd. posve različito djeluju i 

izgledaju već prema uskoj vezanosti za jednu ili drugu poziciju. 

Uslijed te ambivalentnosti historijska prava i prava 

samoodređenja na mnogim su mjestima zapala u nerazrješivu 

suprotnost. 

Još je lošije kada se nacionalisti u jednome slučaju služe 

argumentima historijskih prava, a u drugome argumentima 

prava samoodređenja: argumentacijski se uzorci izmjenjuju 

već prema prikladnosti. Kada su pripadnici vlastite nacije na 

nekom teritoriju u većini i suočeni sa historijskim pravima 

neke druge nacije, onda se poziva na pravo samoodređenja 

(primjerice Srbi u Krajini). Naprotiv, kada su pripadnici 

druge nacije u većini, poseže se za historijskim pravima 

(primjerice Srbi na Kosovu). Svi mi znamo da je ta ambivalentnost 

mnogo više od akademskog pitanja. 

Povijest Jugoistične Europe morala bi se u potpunosti napisati 

iznova, jer još je u velikoj mjeri ovisna o romantičnim 

paradigmama ranoga 19. stoljeća, o vremenu u kojemu su 

se države interpretirale kao Božje zamisli. Ljudi i društva u 

toj se povijesti javljaju samo onda ako se smatraju dijelom

60 


nacije ili su, pak, s njom izjednačeni. Vrhunac nacionalne 

povijesti je stvaranje nacionalne države, svejedno u kojemu 

obliku i uz koju cijenu. Modeli nacije i nacionalne države 

preuzeti su od Zapadne i Srednje Europe te nametnuti regiji, 

koja je, pak, slijedila drugačiji razvojni put od Zapadne 

i Srednje Europe. Kombinacija njemačkog poimanja nacije 

(kao zajednice po porijeklu) i francuskog poimanja države 

(država kao centralistička poslovnica) u regiji, koja je obilježena 

ekstremnom etničkom mješavinom, vodila je gotovo 

neizbježno u katastrofe 20. stoljeća. Najnovija povijest 

Jugoistočne Europe drugačije bi protekla da se francusko 

poimanje nacije (nacija kao politička zajednica) kombiniralo 

s njemačkim poimanjem države (država kao federacija). No 

takav je pokušaj iniciran samo jednom, u drugoj, socijalističkoj 

jugoslavenskoj državi, i došao je prekasno, uslijedio 

pod krivim političkim okolnostima, a elita ga je provela bez 

oduševljenja, odnosno 60-ih godina 20. stoljeća dalekosežno 

je od njega odustala, ako ga nije i suzbila. 

Povjesničari su u procesu izdvajanja uvijek nanovo pridonosili 

snaženju konflikta. To se može objasniti upravo na 

primjeru rane Jugoslavije. Naravno nije riječ o svim povjesničarima, 

no više ih je nego dovoljno. Usto, kada se netko 

izvana bavi poviješću regije, često je suočen s argumentom 

“da jedan stranac ne može općenito shvatiti probleme” u 

Jugoistočnoj Europi. Taj sam prigovor već dovoljno često 

čuo. Ali zašto to mora biti tako? Nerazumijevanje može 

uslijediti iz dva razloga. Ponajprije zbog manjka informacija. 

No, taj manjak nije načelni problem, jer informacije 

koje nedostaju mogu se nadoknaditi. Drugačije je s interpretacijom 

ili tumačenjem informacija. Tu u biti može doći 

do prividno ili stvarno nerazrješivih razilaženja u mišljenju. 

Ne može se raspravljati u detalje o cjelovito-egzistencijal-


nome pogledu na prošlost, sadašnjost i budućnost. Moguće 

je samo prihvatiti ga u cijelosti ili ga, pak, odbaciti. Ni o 

pitanjima vjerovanja ne može se smisleno raspravljati. Prošlost 

kao mit ne podliježe racionalnoj i analitičkoj raspravi. 

Glorificiranje srednjovjekovnih feudalnih država (koje su za 

većinu pučanstva često bile samo tlačiteljske), ocrnjivanje 

strane vladavine (koja je često bila podnošljivija negoli 

prethodni društveni poredak), mitovi o žrtvama i starosti 

različitih naroda, samovoljno diferenciranje indogenih i alogenih 

skupina stanovništva, sustavno konstruirana mržnja 

prema strancima, srednjovjekovne predstave o čistoći društvenog 

tijela, inzistiranje na historijskim pravima koja su u 

opreci s pravima samoodređenja, proizvoljno ophođenje s 

historijskim vremenom (njegovom ekstrakcijom i kontrakcijom) 

– sva ta ahistorijska saznanja i teze o prošlosti i 

vremenu imaju isto tako malo zajedničkoga s poviješću kao 

i znanost s mitom. 

Što se, dakle, može ili još treba učiniti? Naravno, svakom 

društvu je dopušteno njegovati svoje mitove te očekivanja 

od sadašnjosti i budućnosti koja iz toga proizlaze, stremiti 

ka centraliziranoj državi te koristiti etnički čisti nacionalizam 

kao instrument mobilizacije. No, mora postojati i svijest o 

posljedicama takva čina. 

Jer, prvo, postoji jasno prepoznatljiva negativna korelacija 

između nacionalizma i civilnog društva: snažni nacionalizam 

ukazuje na slabost civilnog društva, i obrnuto: razvijenije 

civilno društvo umanjuje mogućnosti nacionalizma. Bogata 

i razvijena društva sadašnjosti gotovo su posve pluralistička 

i multikulturalna (pa čak i ako to sama osporavaju). Tendencija 

ka multikulturalnosti i dalje se pojačava u tijeku 

globalizacije (sviđalo nam se to ili ne). Samo siromašna i nerazvijena 

društva mogu si još, dakle, priuštiti homogenost.

62 


Drugo, društva bivše druge/socijalističke Jugoslavije koja, 

primjerice, sama sebe izoliraju ne mogu se integrirati u 

europske strukture. Nitko ne želi nove partnere koji bi 

europske institucije opteretili gomilom neriješenih problema 

sa susjedima. Samo ako korporacija unutar regije poprimi 

poželjno obličje, a granice više ne budu predstavljale 

barijere, postoje izgledi za suradnju izvan regije. A to 

zahtijeva uklanjanje slika neprijatelja. 

I njemačko se društvo u desetljećima nakon 1945. moralo 

oprostiti od mnogih dragih slika neprijatelja. Njemačkofrancusko 

naslijeđeno neprijateljstvo, primjerice, također je 

pripadalo tome, kao i opterećenja u odnosima Njemačke i 

njenih istočnih susjeda. Stoga je svladavanje vlastite prošlosti 

bio i jest neodloživ dio procesa obnove. Povjesničari su 

tome uvelike pridonijeli: u Francuskoj, Poljskoj, Njemačkoj, 

Češkoj itd. Rasprave i dalje traju, jer ispod prošlosti još nije 

podvučena crta. No, one su poprimile drugu kvalitetu. 

Povjesničare bivše druge/socijalističke Jugoslavije čekaju 

veliki izazovi. Na njima je da suzbiju prošlost poviješću. Mitovi 

prošlosti i povijesno pamćenje moraju se podvrgnuti 

racionalnoj analizi. Prvotna koncentracija na naciju i nacionalnu 

državu mora se relativirati uključivanjem ljudi i društava, 

struktura i životnih iskustava. Nacionalni se autizam 

mora omekšati uporabom komparativnih metoda. Jer samo 

usporedba otvara nacionalni horizont i nudi mogućnosti 

razumijevanja razlika i sličnosti. Moraju se prevladati pitanja 

o krivnji i pomirenju, krivcima i žrtvama. To, pak, 

zahtijeva empatiju, hrabrost i strpljenje, pretpostavlja probijanje 

nesvjesnih i kulturno kodiranih filtera opažanja te 

formiranje okruglog stola povjesničara iz različitih zemalja. 

Ovdašnji skup – Dijalog povjesničara/istoričara – mogao bi 

tome dati poticaj.



Für die Gestaltung von Gegenwart und Zukunft sind nicht nur die 

Weichenstellungen in der Vergangenheit und die daraus resultierenden 

historischen Realia, sondern auch die Konstruktion von Vergangenheit, 

die Vergangenheitsbilder relevant. Aus dem Fluß der Ereignisse, Konstellationen 

und Akteure werden jene Elemente heausgefiltert, die der 

Existenz einer Gruppe Richtung und Dauerhaftigkeit verleihen. Diese 

Elemente werden Bestandteil des sog. historischen Gedächtnisses einer 

Gesellschaft. Zwischen dem kollektiven Erinnern einer Gruppe und 

dem, „wie es eigentlich gewesen“, klafft zumeist eine tiefe Diskrepanz. 

Umso notwendiger ist es, zwischen Vergangenheitsbildern und 

Geschichte (Geschichte als Ergebnis methodischer Forschung) zu 

differenzieren. 

Auch die Geschichte als Wissenschaft benutzt Filter, die sich aus den 

Fragestellungen des Forschers und den Methoden des Faches ergeben. 

Doch Historiker befinden sich in einer schwierigen und zwiespältigen 

Situation. Als Mitglieder einer Nation sind sie von den kulturellen 

Arrangements dieser Nation infiziert und untersuchen dabei, was sie 

selber geschaffen haben. Hier taucht aber das Problem der Distanz 

zwischen Forscher und Forschungsgegenstand auf, wobei Historiker als 

Deutungselite vielfach gesündigt haben. Die Historikerzunft zerfällt 

daher in zwei Gruppierungen: in diejenigen, die sich primär der Gesellschaft, 

bzw. der Nation – ihren Mythen und Erwartungen, und in 

diejenigen, die sich primär der Wissenschaft verpflichtet fühlen. 

Anders als die Abstammungsnation (d.h. der Prototyp der modernen 

geschlossenen Gesellschaft) versteht sich die offene Gesellschaft als 

Produkt der Veränderung. Die Nation ist aus dieser Sicht weder in der 

Zeit noch in der Zusammensetzung konstant und die Vergangenheit 

stellt sich auch gänzlich anders dar. Es gibt weder eine „nationale 

Wiedergeburt“, noch gibt es „historische Rechte“. Es gibt auch keine 

jahrhundertealten Gegnerschaften zwischen Nationen. Nationalbewegungen, 

die auf ein zyklisches Zeitverständnis, auf die Nation als 

Abstammungsgemeinschaft auf „historische Rechte“ rekurieren, haben 

deshalb andere Vorstellungen von „Gerechtigkeit“ und „Legitimität“ 

als Nationalbewegungen, die dem linearen Zeitverständnis und dem 

Konzept der offenen Gesellschaft verpflichtet sind.

64 


Die Geschichte Südosteuropas müßte gänzlich neu geschrieben werden, 

da die Menschen und Gesellschaften in dieser Geschichte nur 

vorkommen, sofern sie als Teil der Nation verstanden oder mit der 

Nation gleichgesetzt werden. Historiker haben im Prozeß der Ausgrenzung 

immer wieder eine konflikttreibende Rolle gespielt, was sich 

am früheren Jugoslawien geradezu exemplarisch verdeutlichen läßt, 

besonders am Beispiel ahistorischer Perzeptionen von Vergangenheit 

und Zeit, die mit Geschichte ebenso wenig zu tun haben wie die 

Wissenschaft mit dem Mythos. 

Was bleibt zu tun? Vor allem muß man Mythen und Homogenität 

aufgeben und sich dem Pluralismus und der Multikulturalität öffnen, 

was den Abbau von Feindbildern erfordert. Dabei war und ist die 

„Bewältigung der eigenen Vergangenheit“ ein unverzichtbarer Teil 

dieses Aufarbeitungsprozesses. Auf die Historiker im früheren Jugoslawien 

warten große Herausforderungen. Der nationale Autismus ist 

durch den Einsatz komparativer Methoden aufzuweichen und die 

Frage nach Schuld und Sühne, nach Tätern und Opfern muß über die 

Grenzen hinweg geführt werden. Das hiesige Colloquium möge dazu 

einen Anstoß geben. 

Sažetak 

Za izgradnju sadašnjosti i budućnosti nisu relevantne samo smjernice u 

prošlosti te historijske činjenice koje su iz toga proizišle nego i 

konstrukcija prošlosti iz slike prošlosti. Iz tijeka događaja i situacija te 

toka sudionika odvajaju se oni elementi koji životu neke skupine daju 

smjer i trajnost. Ti elementi postaju sastavnim dijelom tzv. povijesnog 

pamćenja jednoga društva. No, između kolektivnog sjećanja neke 

skupine i onoga “kako je zapravo bilo” većinom zjapi duboko 

neslaganje. Tim je potrebnije razlikovati slike iz prošlosti od povijesti 

(povijesti kao rezultata metodičkog istraživanja). 

I povijest kao znanost koristi filtere koji proizlaze iz pitanja istraživača i 

metoda korištenih pri obradi predmeta istraživanja. No, ipak se 

povjesničari nalaze u teškoj i dvojbenoj situaciji. Kao pripadnici nacije 

zaraženi su njenim kulturnim uređenjem, a pri tome istražuju ono što 

su i sami stvorili. Tu se javlja problem odmaka između istraživača i 

predmeta njegova istraživanja, pri čemu su povjesničari, kao elita 

tumača, mnogostruko griješili. Ceh povjesničara dijeli se, dakle, na


dvije skupine: na one koji se primarno osjećaju predani društvu, tj. 

naciji – njezinim mitovima i očekivanjima, te one koji se primarno 

osjećaju predani znanosti. 

Za razliku od iskonske nacije (tj. prototipa modernoga zatvorenog 

društva), otvoreno društvo smatra se produktom promjene. Iz tog 

aspekta nacija nije konstantna ni u vremenu niti u oblicima javljanja, a 

i prošlost se posve drugačije predstavlja. Ne postoje ni nacionalno 

ponovno rođenje niti historijska prava ili stoljetna rivalstva među 

nacijama. Stoga nacionalni pokreti koji pribjegavaju cikličkom poimanju 

vremena, naciji kao iskonskoj zajednici i historijskim pravima imaju 

druge predstave o opravdanosti i legitimnosti negoli nacionalni pokreti 

koji su obvezni linearnom poimanju vremena i konceptu otvorenog 

društva. 

Povijest Jugoistične Europe morala bi se u potpunosti napisati iznova, 

jer ljudi i društva u toj se povijesti javljaju samo onda ako se smatraju 

dijelom nacije ili su s njom izjednačeni. Povjesničari su, pak, u procesu 

izdvajanja uvijek nanovo pridonosili snaženju konflikta, što se može 

objasniti upravo na primjeru rane Jugoslavije, pogotovu u primjerima 

ahistorijskih saznanja o prošlosti i vremenu, koja imaju isto tako malo 

zajedničkoga s poviješću kao i znanost s mitom. 

Što se, dakle, može ili još treba učiniti? Ponajprije odustati od mitova i 

homogenizacija, a otvoriti se pluralizmu i multikulturalnosti. A to zahtijeva 

uklanjanje slika neprijatelja. Usto, svladavanje vlastite prošlosti 

neodloživ je dio tog procesa obnove. Povjesničare bivše druge/socijalističke 

Jugoslavije pritom čekaju veliki izazovi. Na njima je da 

suzbiju prošlost poviješću. Nacionalni se autizam mora omekšati uporabom 

komparativnih metoda, a moraju se prevladati i pitanja o krivnji 

te pomirenju, krivcima i žrtvama. Ovdašnji skup – Dijalog povjesničara/istoričara 

– mogao bi tome dati poticaj. 

Summary 

Not only the guidelines from the past and the historical facts resulting 

from them are relevant to shaping the present and future, but also the 

construction of the past, the images of the past. Those elements, 

which give a group's existence direction and duration, are filtered out 

from the flow of events, constellations and protagonists. Those ele-

66 


ments become part of the so-called historical memory of a society. 

There is mostly a wide discrepancy between the collective memory of a 

group and "the way it really was". All the more reason to differentiate 

between the images of the past and history (history as a result of 

methodical research). 

History as a science also uses the filters, which result from the 

researchers' questions and the profession's methods. Still, historians are 

in a difficult and conflicting situation. As members of a nation they are 

contaminated by its cultural arrangements, and at the same time, they 

research what they have created themselves. The problem of the distance 

between researchers and the researched arises here; historians, 

as the elite among interpreters, have frequently sinned in this respect. 

The historians' guild is divided into two groups: the ones, who are 

primarily committed to the society, i.e. the nation - its myths and 

expectations, and the others, who are primarily committed to science. 

Unlike the primeval nation (i.e. the prototype of the modern closed 

society), an open society is considered to be the product of change. 

From that viewpoint, the nation is neither constant in time nor in 

composition, and the past also presents itself in a completely different 

way. There is neither the re-birth of a nation, nor the historical rights. 

There are also no centuries-long rivalries among nations. This is why 

the national movements, which resort to a cyclic understanding of 

time, the nation as a primeval community and historical rights have a 

different understanding of "justice" and "legitimacy" than the national 

movements, which are committed to a linear understanding of time 

and the concept of an open society. 

The history of South East Europe should be re-written all over again, 

because people and societies only come up in that history if they are 

considered to be part of a nation, or if they are made equal with it. In 

the process of separation, however, historians have played a conflictinstigating 

role over and over again, which can be best seen on the 

example of former Yugoslavia, especially on the examples of the 

ahistorical perceptions of the past and time, which have as little in 

common with history as science has with myth. 

What is still to be done? Before all, one has to give up myths and 

homogeneity and open oneself to pluralism and multiculturalism, 

which requires abolishing the images of enemies. And "mastering one's 

own past" was and is an indispensable part of this process of dealing


with it. Great challenges await the historians of the former socialist 

Yugoslavia on that way. It is up to them to suppress the past by 

history. National autism must be softened up by employing comparative 

methods, and issues of guilt and penance, perpetrators and 

victims must be put aside. May this discourse be a starting point.


..................................................................... 

Prevlast nerazuma. 

Segment o povijesnom nerazumu 

u duhovnim prilikama kriznog doba 

(pokušaj šireg tumačenja 

konkretnim povodom)

1. Polazišta 

Tema ove skice nije historiografija nego premoć povijesno 

iracionalnoga u, Jaspers bi rekao, duhovnim prilikama vremena. 

No, ono što ću reći proizlazi prije svega iz činjenice 

da sam s onoga područja na kojemu se u jesen 1987. 

dogodio rušilački politički potres, koji se još nije smirio, 

iako je u međuvremenu smanjen krug njegova dosega, a 

aktivirana se njegova regionalna žarišta postupno isključuju, 

iako usporedo nastaju i nova na drugim mjestima. 

Političkim potresima izazvana kriza je dugotrajna te je, mada 

se njena ranija žarišta gase, a nova pale, i nadalje prisutna, 

uz lokalna svojstva i mijene u intenzitetu iskazivanja. 

Njena snažna aktualnost za kolektivno povijesno mišljenje 

određena je, inače, uzburkano ključajućim nacionalizmom, 

s nasiljem njemu svojstvenim od sredine 20. stoljeća. Pojave 

o kojima govorim su veoma uočljive na za krizu inicirajućemu 

i još nikako smirenom tlu, a njihova obrada, 

koliko sam mogao uočiti preko plota, šire je zanimljiva. 

Pripadam povjesničarima koji cijene čovjekovu sposobnost 

spoznaje historije kao dijela istog svijeta čije različite druge 

dijelove proučavaju, na svoj način, prirodne, društvene i 

ostale humanističke znanosti. Prisjećam se, pritom, suvremenoga 

indigniranog odbacivanja partijnosti u historiografiji. 

Proizvoditi znanja, pak, kulturna je djelatnost i u historiografiji 

i mimo nje. Učinak znanja je široko plodonosan i 

kulturno djelatan: kultura je, naime, angažirana već time 

što znanje uopće postoji, pri čemu znanja proizišla iz historiografije, 

koja je vjerna svojoj svrsi da saznaje, nude ra-

72 

O prevlasti povijesnog nerazuma 

zumnoj politici koristan kulturni ambijent te pridonose 

izravnom razvoju kulturne politike. 

2. Napomena o iskustvu socijalističkog vremena 

Iskustvo s historiografijom socijalističkog vremena, koje je 

zajedničko objema stranama Dijaloga povjesničara/istoričara, 

zasigurno nije jednostrano. Počelo je, istina, nametanjem 

pojednostavljenja, naime zahtjevom za strogom 

primjenom historijskog materijalizma. Od te ideološke premise 

se brzo evoluiralo ka tematski sve selektivnijim, suženijima 

političkim ograničenjima, što je podrazumijevalo 

verbalno naglašavanje neprikosnovenosti marksizma, a uz 

povremene kampanje, u gotovo pravilnima vremenskim 

razmacima, kritika pojava u kulturi, dakle i u historiografiji, 

poticanih od utjecajnih pojedinaca, dirigiranih od partijskih 

komiteta i bučno razglašavanih u medijima, što je rezultiralo 

smanjenjem razine ne samo stručne (posebice teorijske) 

nego i nužne šire kulture, a potom, primjerice, i rasprostranjenom 

samocenzurom među povjesničarima. U 

praksi je, ipak, bilo svega: od visoke odanosti struci, pa – 

preko mnogih varijanta – do ne baš čestih potpune partijske 

rigidnosti i usporednih nacionalističkih konstrukcija. 

Vladala je, dakle, neodređeno ograničena koegzistencija 

različitih postulata, odnosno vladalo je više stručnih morala, 

metoda i rezultata. 

Partija je pružila primjer pisanjem svoje povijesti primjenom 

postupka konsenzusa o onome što će se uopće i detaljnije 

pisati (i tada su komunisti od svojih najpouzdanijih 

povjesničara dobili o povijesti svoje partije neosporno lošu 

knjigu). Istom je formulom i Savez povjesničara (istoričara, 

historičara...) pokušao nadići teškoće i izraditi pregled po-

Andrej Mitrović 73 

vijesti Jugoslavije (nije se, međutim, otišlo mnogo dalje od 

početka). Ipak, ostala su tri neosporna područja partijskog 

pristupa: ličnost (i djelo) Josipa Broza Tita (s time da novo 

izdanje Dedijerovih Priloga za biografiju... unosi demistifikaciju, 

ali sa izvorima koji tek moraju biti podvrgnuti provjerama), 

povijest Komunističke partije/Saveza komunista 

Jugoslavije i, uistinu mnogostruka, a od angažiranih pojednostavljivano 

obrađivana, povijest Drugoga svjetskog rata. 

3. Mi i Oni 

Prethodno je razdoblje sa kriznim godinama nakon 1987. 

bilo uočljivije povezano gledištem da je historijska svijest 

društva reducirana na našu i njihovu povijest, ali su razlike 

u sadržaju postale posve drugačije, jer se razlika prava na 

prednost u historiji više nije nalazila u klasnom nego u 

obnovljenoj naciji. Suština je metodološki ostala ista: Mi i 

Oni smo jednostavno neprijatelji. O dobu zajedničkog života 

svi su nacionalni subjekti jednostavno u glas vikali da 

je upravo samo njihova nacija bila politički ugnjetavana, 

gospodarski eksploatirana i kulturno zanemarivana, a nitko 

nije postavljao pitanje je li to tako i bilo, dok su djeca u 

školama učila da je doista tako bilo. Shvaćanje o nama i 

njima nije samo podrazumijevalo da su Oni među sobom u 

svakom pogledu oprečni, suparnički, čak i neprijateljski, 

nego i da su fundamentalno različiti – jer nisu ista povijest. 

Marksistička sugestija o snagama progresa i regresa, pripadnicima 

budućnosti i ostacima prošlosti, ipak je podrazumijevala, 

čak i naglašavala dvije sastavnice povijesti, iako 

je, već i načelno, osporavala bilo kakvo pravo onoga drugoga, 

dakle njima ikakvu povijesnu ulogu u suvremenom 

dobu. Razlika se i nesvjesno pravila već u egzistencijalome 

prema pratipu dobroga (“to smo Mi”) i lošega (“to su

74 


Oni”). Misaone su pretpostavke o nama i njima svoj vrhunac 

izražavale sugestijom isključivih vrijednosti – o apsolutno 

vrijednom i apsolutno nevrijednom – koje su, uz 

ostalo, predmnijevale da je naša povijest bolja, slavnija itd. 

od njihove. Unatoč tome negiranja nisu išla tako daleko da 

bi se partner potpuno isključio iz povijesti, iako je i to 

podrazumijevala najzadrtija varijanta klasnog pristupa. U 

svakom slučaju vrednovanje je načelno bilo političko, pa je 

kao takovo i korišteno u političkoj propagandi, borbi..., a 

potom i putem negativnih ocjena povijesti onoga drugoga. 

Priznavano je samo mjerilo koje je potvrđivalo povijesnu 

vrijednost nas. 

Povijest Mi i Oni je, gledano teorijski, u stvari psihološko 

oružje s mnogostrukom uporabom “u našoj borbi s njima”. 

Ona pretpostavlja važnost kolektiva i njegovu nadmoć nad 

pojedincem: razum jednostavno mora prihvatiti odrednicu, 

koja je i upozorenje, da su Oni neprijatelj, koji je još 

predstavljen i kao vječan i beskrajno zao, dakle praneprijatelj. 

Njegova vječno takva uloga čini ga mističnim, što još 

i uvećava razliku i dodatno potiče da borba s njime mora ići 

do krajnjih konsekvenci. Prošlost kao nekdašnje, time, u 

sadašnjoj stvarnosti, i nepostojeće, a ipak živo u psihološki 

kolektivnome i pojedinačnom, predstavljena je, u tom sklopu, 

kao područje gdje je prebivao, gdje prebiva i gdje će 

prebivati neprijatelj (valjda ipak samo do “pobjede svjetskog 

komunizma”). Sve navedeno, već samo po sebi, 

objašnjava zašto se pritom ne može računati na trezveno 

mišljenje. Otuda proizlazi da povijesno služi psihološkopropagandnome 

za potiskivanje razumnosti. Zamjenica Mi, 

u tom kontekstu, izražava iznimno usko, načelno neobjektivno 

i agresivno kolektivno, dakle ono što je tipično za 

oba totalitarizma 20. stoljeća, i za komunistički i za na-


cionalistički. Ona je prije svega agresivna prema svom pripadniku: 

obmanjuje ga, lišava ne samo kulture nego i razumnosti, 

oduzima mu slobodu njegova psihološkog života 

jer plijeni osjećanja i uništava razum, instrumentalizira ga i 

konfrontira s općim vrijednostima poput humanizma i demokracije. 

Dilema Mi ili Oni, pak, otežava pogled i spoznaju 

te, još više, shvaćanje složenosti problema, ujedno i 

ukupnog okruženja, prošloga i trenutnog, dakle i budućeg, 

očevidno cjeline svijeta povijesti. 

Totalitarizacija neprijateljstva, posredstvom nepomirljivog, 

vječnog, sveukupnog i nemilosrdnoga, nije prijatelj spoznaje. 

To se moglo pretpostaviti, ali je i praksa to potvrdila. 

Do neke spoznaje počelo se dolaziti tek s izvjesnim opuštanjem 

totalitarnog. 

4. Duhovna pometnja i vrijednost nevrijednog 

Duhovnu klimu doba krize, izraženu u historijskoj svijesti i, 

uže, u historijskom mišljenju, karakterizira kaos apodiktičkih 

tvrdnji sačinjenih od pojednostavljenih predstava, nevjerojatnih 

kombinacija, nesastavljivih i proturječnih pojmova, 

beskrajnih proizvoljnosti, očevidnih neistina, ogromnih 

neznanja, pojednostavljenih sugestija, naivnih povezivanja 

često i međusobno nepovezivoga... U samom središtu 

su, dakako i iznimno naglašena, dva pojma: narod i prošlost. 

Oni su svakodnevni, veoma važni za raznovrsna komuniciranja 

među ljudima, imaju svoju veliku i višestranu, 

dakle i kulturnu te političku vrijednost. Iznimno je, u 

slučajevima o kojima je ovdje riječ, eksploatirano to da oba 

pojma posjeduju i značajnu snagu mistike, a iz mnogih 

razloga su i pogodni za (zlo)uporabu jer su među osnovnim 

pojmovima razvijenog mišljenja i kao takvi bliski obrazo-

76 


vanima, ali su, usporedo, česti i u govoru poluobrazovanih, 

izazivaju radoznalost, privlačni su i naivnosti neznanja, 

dakle zahvaćaju i veoma niske slojeve. Međutim, oni su 

samo osnovni materijal u čudnovatome i čudovišnom spletu 

kojekakvih sadržaja, alogičnosti, kontradiktornosti, izmišljanja, 

apsurda, pojednostavljenih logičkih trikova, utjerivanja 

činjenica u pretpostavljenu tezu, pogrešnih čitanja, poluznanja 

korisnih u pribavljanju bilo kakva legitimiteta praznogovora. 

Koriste se, pri tome, bijele mrlje (tj. slučajevi 

kada svaka ozbiljnost zastane i prizna da je nemoćna nešto 

tvrditi) da se iskaže izmišljeno ili ponudi pseudologički 

zaključak. Kombinira se nasuprot znanjima i logici tvrdeći 

nedokazivo u nadi da je tvrdnja neprovjeriva, pri čemu se, 

prije svega, računa na uspjeh kod neobaviještenih ljudi. 

Često se čini da je u pitanju namjera unošenja pometnje u 

mišljenje: Herostrat je zapalio Aleksandrijsku knjižnicu sa 

spisima u kojima su bili dokazi o narodu najstarijem! Ako 

se, pak, uzme ime Friedrich Barbarosa i od njegova posljednjeg 

dijela, inače talijanske riječi, odbaci slovo a, koje je za 

kombinatora “slavenski sufiks”(!), tvrdi se da se time dobiva 

jedno od osobnih imena Lužičkih Srba i zaključuje 

kako je taj car Lužički Srbin, a odmah time, čini se, i Srbin, 

koji je, dakle, sa Stefanom Nemanjom stoga mogao poduže 

satima razgovarati u četiri oka (usputno, car se zvao Friedrich 

I. von Staufer, na njemačkom jeziku mu je nadimak der 

Rotbart, suvišni “slavenski” dodatak a je uobičajeni 

nastavak prvoga lica jednine skupine talijanskih imenica 

ženskog roda, itd., itd.). Ima ih koji bi prisvajali i sve ranije 

kulture koje su na datom tlu postojale (Lepenski Vir, 

vinčanska kultura; na jednome međunarodnom skupu tvrdi 

se da je sve što je ostalo od prošlosti na tlu nove države 

njeno nacionalno, ali se ne kaže kako i zašto; ostaje bez


odgovora i podsjećanje na samostalnu kulturnu važnost 

rimskih ostataka za cijeli svijet; iz druge nove države uporno, 

pak, tvrde da je cijela historija koju personificira Aleksandar 

Veliki samo učinak predaka današnjih žitelja; arheolozi 

iz različitih ovdašnjih zemalja pronalaze grobove samo 

svojih prapredaka u pravremenima balkanskog tla...). 1 

Kada je nacionalizam svjesno stupio na povijesnu scenu u 

19. stoljeću, kulturni su radnici marljivo, uporno i stalno sa 

sve većim znanjima tragali za svojima istinskim precima, 

najpažljivije razlikovali njihov učinak od učinka predaka 

drugih naroda, izučavali odnose, točno znali za beskrajnu 

kulturnu i moralnu, također identifikacijsku vrijednost neosporno 

istinito njihovoga, poštovali tuđe... Potkraj 20. 

stoljeća je, pak, na djelu otimanje, zaslijepljenost zadrtošću, 

nekakav imperijalistički pohod u prošlost. Tužna groteska, 

značajna beskrajno kao pokazatelj razaranja uma, 

jesu tvrdnje izricane na televiziji zemlje inicijalnog potresa, 

naime ništa manje nego da su Etrušćani Srbi (dakle, tvrdilo 

se čak više od neistine da su, primjerice, Srbi potomci 

Etrušćana). Danas se može pročitati i da su u rana vremena 

preci današnjih Srba rasprostrli svoja naselja od Crnoga 

mora do Skadinavije i Velike Britanije, da potječu od onoga 

Nojeva brata čije ime počinje sa slovom S, da više starih 

imena u Iraku, koja počinju istim slovom, neoborivo svjedoče 

o porijeklu naroda koji nastanjuje tu zemlju... 

Navedeni primjeri nagovješćuju pravu navalu kvaziučenja. 

Moguće ih je beskrajno nabrajati, no to i nije potrebno jer, 

1 Nasuprot prisvajanjima kultura stoji javno zastupano gledište D. Srejovića, 

jednoga neosporno velikog arheologa, koje se, parafrizirajući, 

može svesti na sljedeće: Treba biti ponosan što se živi na tlu toliko bogatome 

ranijim učincima kultura drugih naroda.

78 


čine se, svodljivi su na “samo” deset primjera, iako međusobno 

nisu uvijek komplementarni, a ponekad su i kontradiktorni, 

dok se poneki, pak, suštinski međusobno razlikuju, 

iako su periferno podudarni. 

Pokušaj njihova grupiranja prema sličnosti sadržaja daje 

jednu skupinu od četiri i dvije skupine od tri učenja. Među 

njima je osnovno ono o narodu najstarijem, kojemu je dodatno 

ono o narodu koji je porijeklom iz regije najstarijih 

poznatih razvijenih civilizacija, dok je kontradiktorno ono o 

narodu autohtonom. Kako nas ovdje zanimaju one pojave 

kao skup tvrdnji koje nastoje sugerirati rješenja o svakojakim 

pitanjima etnogeneza (za ovog autora uvijek vrhunski 

sumnja vrijednih), zadovoljimo se napomenom da među 

nekadašnjima narodima bivše druge/socijalističke Jugoslavije 

ima onih koji tvrde da su iz Iraka ili Irana ili sa Kavkaza, 

pri čemu svaki od njih u tome vidi neku prednost kojom 

povremeno svoju javnost nastoje obradovati uvjetni proučavatelji, 

a ponekad i veoma visoki političari. A kada je o 

autohtonosti riječ, već je nekoliko arheoloških timova više 

balkanskih naroda pronašlo ostatke svojih predaka kao 

najstarijeg stanovništva. 

U drugoj skupini zasigurno je temeljna teza o narodu koji 

bira Carstvo Nebesko. Ona je, inače, višestrukih značenja, 

ali dovoljno je zadržati se na njenom sadržaju o spremnosti 

da se do posljednjega izgine za domovinu. Sadržajno ova 

teza nije povijesna, ali su povijesne, uz motiv i vrijeme nastanka, 

njene uporaba i, posljednjih više od deset godina, 

zlouporaba, nastala potiskivanjem onih povijesnih iskustava 

kada se pojedino vodstvo u potpunosti ponašalo u skladu s 

mogućnostima i datim prilikama. U istom sklopu zlouporabe 

ili nepromišljenih sugestija treba sagledati i teze o 

narodu izabranom (da preporodi svijet ovoga doba!) i o


narodu nevinoj žrtvi (uz ignoriranje mnogo veće skupine 

činjenica koje govore protiv nego što ih je za ovakvu tvrdnju). 

5. Protumit degeneracije 

Ono što unaprijed nameće ozbiljnost kritičnosti prema ovoj 

temi jeste činjenica da su navedene teze postale vidljive s 

nagovještajima krize i, postupno s njenim razvijanjem, stekle 

utjecaj. Postale su tematski proširenije (time, onim što 

nude, i apsurdnije), a prate i sva dublja zapadanja društva 

u teškoće, pri čemu ljude izdvajaju iz realnosti i odvajaju 

od prilika u svijetu. Drugačije rečeno, pojava je važna u 

krizi, koja joj daje ozbiljnost dok i sama traje. Ipak, ova 

pojava nagriza osnove razumske kulture, što je dalekosežni 

element nazadovanja. 

Oslikane teze predstavljaju po sebi ukidanje kulture koja 

traži i omogućuje razmišljanja. Nisu dio subkulture, usporedne 

kulture ili kontrakulture. Govore o svijetu, događajima 

ili navodnim dokazima, ali je presudno da nude netočno 

ili, u najboljem slučaju, nagađanja (koje prikriva sugestija 

da je priopćeno novo neosporno otkriće). Nude fikcije 

umjesto svijeta prošlosti, oštećuju prevažnu realističku sliku, 

koja je preduvjet trezvenih shvaćanja, štoviše nameću 

pogrešno mišljenje. Sredstvo su zavođenja, ali s utjecajem 

na lakovjerne, neuke, zbunjene te, ipak, i na sluđene ljude 

zlim vremenom. Teže uvjeriti kako su sadašnji ljudi nešto 

važno prošlo (pri tome netočno prošlo), što pomaže da ne 

vide kako su jadno sadašnje. Navode da svijet ne bude 

mišljen takav kakav je, odvraćaju da se misli i o sebi kao 

dijelu realnosti, nameću isprazno zadovoljstvo zbog (lažnih) 

predaka. To je u skladu s krizom i vladajućim prilikama,

80 


nikako u skladu sa stvarnim položajem ljudi. Djeluju kao 

pomoćna antikultura suglasna s politikom nerazdvojnom od 

krize. Srž je u sugeriranju određene nadvrijednosti, a nju 

nalaze u pojmu starosti kao najvažnijoj odlici prošlosti, 

hijerarhijski prvoj pri stvaranju prednosti u sadašnjici. Poziv 

na stara prava jeste već unisona tvrdnja nacionalizma o 

tisućugodišnjima težnjama koje ispunjavaju sadašnji predvodnici. 

Riječ je o starim pravima iz dobre prošlosti koja 

nisu dokazana i koja u suvremenosti nemaju značaj, osim u 

izazivanju teških sukoba. Na suprotnoj su strani od dokazivih, 

sa ovim vremenom spojivih, usporedno razložno 

naglašavanih prava. Međutim, posebne nevolje proizlaze iz 

toga što su upletene u samodovoljnost i ksenofobičnost, a 

prate ih i prisutni začeci, čak izražavanja rasizma. 

Ipak, najbitnije je to da zaslijepljenost navedenih teza vodi 

u anakroničnost, a nemoć nerealnog viđenja prošlosti u 

tananom je odnosu s manjkom realizma koje se pokazuje i 

prikazuje u obliku izdvajanja iz sadašnjosti i zakržljavanju 

zbog udaljavanja od suvremene civilizacije. 

Rezime 

Mada govorim na osnovu iskustava zemlje koja se nalazi u epicentru 

potresa, u kojoj i sâm živim, čini mi se kako opažanja o duhovnim prilikama 

vremena, koja ću ovde ukratko i sažeto da opišem, imaju širu aktuelnost 

na prostoru bivše druge Jugoslavije u vreme poslednje velike krize. 

Naglašavam pri tome dve grupe istorijskih tvrdnji: 1. onu da smo mi 

oni koji stvaraju istoriju, a da su oni drugi toliko loši da ne pripadaju ni 

u kakvu istoriju, i 2. da smo mi jedan od najstarijih naroda, izabrani 

autohtoni narod na području u kojem sada živimo, a da istovremeno 

smo poreklom sa područja najstarijih kultura: iz Mesopotamije i Persije 

te s Kavkaza! 

Reč je dakle o antimitu, koji dovodi do prevlasti nerazuma, a istovremeno 

i do neprijateljstva prema modernoj civilizaciji.

Sažetak 


Iako govorim na temelju iskustava zemlje koja se nalazi u epicentru 

potresa, u kojoj i sâm živim, čini mi se da opažanja o duhovnim prilikama 

vremena, koja ću ovdje ukratko i sažeto opisati, imaju širu 

aktualnost u prostoru bivše druge Jugoslavije tijekom posljednje velike 

krize. 

Naglašavam, pritom, dvije skupine povijesnih tvrdnji: 1. onu da smo 

mi oni koji stvaraju povijest, a da su oni drugi toliko loši da ne pripadaju 

ni u kakvu povijest, i 2. da smo mi jedan od najstarijih naroda, 

izabrani autohtoni narod na području u kojemu sada živimo, a istodobno 

potječemo i sa područja najstarijih kultura: iz Mezopotamije i 

Perzije te s Kavkaza! 

Riječ je, dakle, o antimitu, koji dovodi do prevlasti nerazuma, a istodobno 

i do neprijateljstva spram moderne civilizacije. 

Summary 

Although I am speaking from the experience of a country, which lies in 

the epicentre of turbulence, in which I live myself, it seems to me that 

the observations on the mental climate of the time, which I will briefly 

sum up here, have had wider topicality on the territory of the former 

Yugoslavia during the latest big crisis. 

I will point out two groups of historical statements: 1/ the one, that 

we are those who create history, and that the other ones are so bad 

that they do not belong to any history; 2/ that we are one of the 

oldest nations, the chosen, indigenous nation in the area where we 

now live, and at the same time, our origins lie in the area, which the 

oldest cultures originated from: Mesopotamia, Persia and Caucasus! 

This is about an anti-myth, which brings about the predominance of 

irrationality, and also animosity towards the modern civilization at the 

same time. 


Obwohl ich auf Grund von Erfahrungen eines sich im Epizentrum von 

Erschütterungen befindenden Landes spreche, wo ich selbst lebe,

82 


scheint es mir, dass die Bemerkungen zur geistigen Situation der Zeit, 

die ich hier kurz und zusammenfassend schildern werde, eine breitere 

Aktualität im ehemaligen jugoslawischen Raum während der letzten 

großen Krise haben. 

Ich hebe zwei Gruppen von historischen Behauptungen hervor: 1/ die, 

dass wir diejenigen sind, die Geschichte machen, die anderen aber so 

schlimm sind, dass sie zu keiner Geschichte gehören: 2/ dass wir eines 

der ältesten Völker sind, ein auserwähltes, autochthones Volk auf dem 

Gebiet, wo wir jetzt leben, gleichzeitig aus einem Gebiet der ältesten 

Kulturen stammend, d.h. aus Mesopotamien, Persien und dem 

Kaukasus! 

Es handelt sich um einen Antimythos, der die Vorherrschaft des Irrationalismus 

und gleichzeitig die Feindschaft gegenüber der modernen 

Zivilisation hervorruft.

Branka Prpa 

..................................................................... 

Dva lica jedne znanosti

Neznanje je moć! 

To je jedno od tri uporišta vladavine Velikog brata u Orwelovu 

viđenju totalitarnog društva. Uz njega su moguća i 

sljedeća dva: rat je mir i sloboda je ropstvo. Jer, samo je 

neznanjem moguće uvjeriti ljude da su bolji od drugih, da 

mrze i ubijaju te da bez pogovora trpe sužavanje prostora 

vlastite slobode. 

Povijesna je znanost kao dio sveukupnih ljudskih znanja na 

našim prostorima pokazala, poput boga Janusa, oba svoja 

lica. Jedno predstavlja pokušaj objektivizacije prošlog vremena 

bez obzira na to ima li kao naslijeđe pamćenja 

podjele i rat. Drugo je naprosto u funkciji sadašnjosti koja 

treba oživjeti podjele i rat. 

A historiografija, da navedem Agnes Heller, počinje govoriti 

kada se jedna tragedija završi, a svi protagonisti odu sa 

scene. Ona istinito prikazuje kriminalni slučaj u kojemu sudionici 

više ne ubijaju i ne pate. A što se to desilo s historijom 

Jugoslavije u kojoj su povjesničari postali ne samo 

svjedoci kriminalnog slučaja nego, što je mnogo gore, njegovi 

protagonisti? Kako je u takvim okolnostima moguća 

povijesna znanost? Na taj način sigurno nije. 

Obrana zanata povjesničara iz tih razloga nije više samo 

profesionalno motivirana. Iza nje stoji pojedinac sa moralnim 

normama koje ne može sam kreirati jer su univerzalne. 

Stoga zahtjev za autonomnom i nepristranom povijesnom 

znanošću nije samo kodeks ceha nego, u našem slučaju, i 

moralni zahtjev humanističke civilizacije kojoj pripadamo. 

Mi sami jednostavno moramo iz sadašnjosti nepristrano 

okrenuti pogled ka budućnosti, bez obzira što smo uistinu

86 


jedinstveni (unikum) među europskim povjesničarima. Jer 

zaista je teško, potkraj 20. stoljeća, među njima naći one 

koji su na svoje oči gledali kako nestaje država u kojoj su 

rođeni, kako nestaju narodi koji su na nekim područjima 

živjeli stoljećima i kako generalno nestaju kulturno-civilizacijska 

uporišta jednoga cijelog zemljopisnog prostora. A 

pri tome, usto, ne mogu biti osobno indiferentni jer je taj 

prostor njihov vlastiti domovinski prostor, jer su svi ti ljudi i 

narodi njihovi sunarodnjaci i jer je taj zemljopis formirao i 

njihovu kulturnu matricu. Za povjesničara koji stoji na tome 

samom izvoru prokletstva to ipak ne smije biti prepreka da 

prošlost misli bez paranoidne dimenzije sadašnjosti. 

Među povjesničarima iz Srbije može se čuti teza da je Jugoslavija 

bila greška. Postavljaju se pitanja je li, pritom, riječ o 

objašnjenju kao legitimnoj potrebi historiografije ili, možda, 

o moralnom sudu kojega, također, historiografija ne 

može izbjeći ili, naprosto, o osobnom stavu koji proizlazi iz 

političkih motiva pojedinca koji koristi poziciju povjesničara 

kako bi obavio historijsku arbitražu? Ako pođemo od toga 

da se događaji i strukture moraju shvatiti u prostornovremenskoj 

dimenziji, kako je moguće suditi o jednoj državnoj 

tvorevini s pozicije sadašnjosti ili potpuno drugačije 

prostorno-vremenske dimenzije, i to s lakonskom izjavom 

kako je ona naprosto greška. Kako uopće povjesničar može 

arbitrirati u ljudskoj povijesti koristeći samo sustav svojih 

vrijednosnih normi, i to povijesti koja se dogodila i kojoj će 

se on, jednoga dana, isto tako pridružiti? Ne više kao 

arbitar nego kao onaj kojemu će možda netko drugi, isti 

takav, iskonski presuditi. Možemo se, pritom, u argumentaciji 

koristiti i nekima žovijalnijim primjerima. Recimo: je li 

Aristotel bio budala pošto nije dobro razumio robovlasnički 

sustav kao nehumanu formu rada ili zato što nije shvatio da

Branka Prpa 87 

se takav sustav neće moći održati u budućnosti; jesu li, potom, 

barbarsko osvajanje Rima, a time i pad Rimskog 

Carstva te barbarizacija Europe bili teške greške; jesu li, 

naposljetku, to bili i Napoleonovi ratovi te izvoz ideja 

Francuske revolucije? 

Diobe i sukobi, međutim, predstavljaju znatan dio naših 

cjelokupnih znanja o ljudskom rodu. Gotovo da naš identitet 

proizlazi iz podjela i sukoba. Historiografija Hrvatske i 

Srbije kada proučavaju jugoslavensko iskustvo moraju, 

stoga, imati u vidu da su u pamćenju ukorijenjena uzajamna 

neprijateljstva, ali isto tako da pamćenje sadrži i 

primjere ljubavi, napretka, solidarnosti... Jednodimenzionalna 

i manihejska slika svijeta u pravilu je lažna slika. 

Stoga nam samo to saznanje ne dopušta da reduciramo 

svijet prošlosti niti da ga interpretiramo u paranoidnoj 

formi koja će sutra raspaljivati nove ratove. 

Kada tvrdim da je nastupilo vrijeme rekapitulacije i redefinicije 

naših historijskih znanja o 20. stoljeću ne mislim na 

to da se u novom čitanju povijesti trebaju izbrisati diobe i 

ratovi, kao što ni ne mislim da se oni moraju posebno naglasiti. 

Jednostavno smatram kako je došlo vrijeme kritičkog 

preispitivanja naših znanja o prošlosti jer su nedostatna 

te ideologizirana i politizirana. Time, dakako, ne dovodim u 

pitanje cijeli historiografski korpus, ali svakako smatram da 

mu je potrebno jedno kritičko čitanje, ovaj put samo s 

pozicija znanosti i nikoga i ničega više. 

Ako to ne uradimo, makar sa ove, srpske (srbijanske) strane 

– ovu drugu, hrvatsku, na žalost, ne poznajem više tako 

dobro, pa o njoj ni ne mogu kompetentno suditi – prijeti 

nam opasnost da historiografija izgubi svoju znanstvenost. 

Ili da završi – još drastičnije izgovoreno – u potpunom 

šarlatanstvu koje će početak novog milenijuma označiti kao

88 


poraz znanstvenog uma i vratiti nas stotine godina unazad. 

Više nije moguće, čak s polazišta zdrave pameti, slušati 

tlapnje pojedinih povjesničara. Neznanje koje šire zastrašujućih 

je razmjera, kao što je zastrašujuća i njihova 

smjelost da na potpunim falsifikatima grade povijesnu sliku 

svijeta. Može se reći kako su prošlost počeli misliti kao 

prostor apsolutne slobode u kojemu je dopušteno reći sve 

što čovjeku padne na pamet ili bezočno braniti, korištenjem 

bilo kojega podatka, poteze aktualne vlasti. 

U tome profesionalnom i moralnom sunovratu pred nama 

su specifični problemi i zadaci, koji su, u odnosu na iskustva 

Zapada, gotovo nadrealni. Podrazumijevaju, kao prvo, potrebu 

razobličavanja šarlatanstva koje se uspostavilo pod 

firmom povijesne znanosti, potom, kao drugo, vraćanje 

autonomne pozicije struci i njeno oslobađanje od utjecaja 

dnevne politike te, kao treće, preispitivanje svih historiografskih 

rezultata te ozbiljno proučavanje potpuno neistraženih 

područja i razdoblja u povijesti 20. stoljeća. 

Ako riješimo te probleme i obavimo te zadatke u prostoru 

na kojemu, kako bi to rekao profesor Trajan Stojanović, 

prosvjetiteljstvo nije dovršeno, moguće pojedinci i skupine 

više neće moći graditi svoju moć na neznanju koje ih 

okružuje i koje, u svom interesu, nastoje još i produbiti. 

Rezime 

Na kraju XX veka srpska je istoriografija prisiljena da brani temeljne 

principe naučnosti. Korišćenje istorijske nauke u političke svrhe dovelo 

je u pitanje sveukupno znanje o istoriji Jugoslavije i onemogućilo sve 

ozbiljnije pokušaje da se iskustva XX veka ponovo definišu i podvrgnu 

rekapitulaciji. Zbog toga pred srpskom istoriografijom stoje sledeći 

zadaci kao najviša obaveza: 1. vraćanje autonomne pozicije struci i 

njeno oslobađanje od upliva svakodnevne politike te 2. preispitivanje

Branka Prpa 89 

svih dosadašnjih rezultata istoriografije i temeljito istraživanje potpuno 

neistraženih područja i vremenskih perioda u istoriji Jugoslavije. 

Sažetak 

Na kraju 20. stoljeća srpska (srbijanska) je historiografija prisiljena braniti 

osnovna načela znanstvenosti. Uporaba povijesne znanosti u političke 

svrhe dovela je u pitanje sveukupno znanje o povijesti Jugoslavije 

i onemogućila sve ozbiljnije pokušaje da se iskustva 20. stoljeća 

isponova definiraju i rekapituliraju. Stoga pred srpskom (srbijanskom) 

historiografijom stoje sljedeći zadaci kao najviša obveza: 1. vraćanje 

autonomne pozicije struci i njeno oslobađanje od utjecaja svakodnevne 

politike te 2. preispitivanje svih dosadašnjih rezultata historiografije 

i temeljito istraživanje potpuno neistraženih područja i vremenskih 

razdoblja u povijesti Jugoslavije. 

Summary 

At the end of the 20th century, Serbian historiography was forced to 

defend the elemental principles of scientificality. Using historical science 

for political purposes has questioned the overall knowledge on 

the history of Yugoslavia, and made any more serious attempts to redefine 

and recapitulate experiences of the 20th century impossible. 

This is why Serbian historiography faces the following tasks as the 

highest obligation: 1) re-attaining an autonomous position of the 

profession and its liberation from the influences of everyday politics; 

2) questioning of all results of the historiography so far and thorough 

research of the completely unexplored areas and periods of time in the 

history of Yugoslavia. 


Am Ende des 20. Jahrhunderts ist die serbische Geschichtsschreibung 

gezwungen, elementare Grundsätze der Wissenschaftlichkeit verteidigen 

zu müssen. Die Benutzung der Geschichtswissenschaft zu politischen 

Zwecken hat die gesamten Kenntnisse über die Geschichte 

Jugoslawiens in Frage gestellt und alle ernsthafteren Versuche, Erfah-

90 


rungen des 20. Jahrhunderts wieder zu definieren und zu rekapitulieren, 

unmöglich gemacht. Deshalb stehen vor der serbischen Geschichtsschreibung 

folgende Aufgaben als höchste Pflicht: 1) Wiedergewinnung 

der autonomen Position des Faches und seine Befreiung 

von den Einflüssen der täglichen Politik; 2) Überprüfung von allen 

bisherigen Leistungen der Geschichtsschreibung und eine gründliche 

Erforschung der gänzlich unerforschten Bereiche und Zeitspannen in 

der Geschichte Jugoslawiens.


...................................................................... 

Povjesničari sami i slobodni

Živim od danas do sutra i jedva se usuđujem pitati o budućnosti. 

Ipak, ponekad se ponadam da ćemo se, kad nastupi mir, ti i ja 

susresti, rukovati i reći si kako nikada nismo ništa ružno pomislili 

jedan o drugome, a zatim ćemo sjesti i razmisliti možemo li 

nekako pomoći da zacijele rane civilizacije. 

Graham Wallas 1 

Godine 1915. usred Prvoga svjetskog rata, koji je generirao 

neviđene traume za cjelokupnu europsku kulturu, a potpuno 

uništio kulturne odnose koje je Njemačka imala kako 

s drugim zemljama, tako i spram vlastite korisne prošlosti, 

rijetki su bili intelektualci koji su očuvali otvorenu međusobnu 

komunikaciju. Navod na početku teksta izrekao je... 

poznati psiholog i fabijevski socijalist u pismu svom prijatelju 

Eduardu Bernsteinu (poznati njemački socijalistrevizionist). 

Nameće se, pritom, nimalo slučajna usporedba 

s vremenom rata u Hrvatskoj (1991.-1995.): bilo je ljudi s 

kojima smo ostali u vezi tijekom rata i unatoč njemu, no 

otvorene su i rane koje je teško zaliječiti. Činjenica je da su 

poneki od nas uspijevali čitati tekstove pokojnoga Ivana 

Đurića, u Beču slušati predavanja Bogdana Bogdanovića o 

urbicidu, gledati žene u crnom u rijetkima televizijskim 

vijestima o tome... Njihovi su iskazi, unatoč mučnini i očaju 

koje je generirao rat, ostavljali prostor nadi. Istina, voljeli 

bismo moći navesti više primjera, no konstruktivnije je upi- 

1 Prema: Peter Gay, Weimar Culture: The Outsider as Insider [Weimarska 

kultura: neupućeni poput upućenoga], New York, 1968, 8 (prevela A. 

Feldman).

94 


tati se koliko primjera, s kojima se možemo ponositi, imamo 

u vlastitoj sredini (napose nakon angažmana Franje 

Tuđmana u Bosni i Hercegovini/BiH)? 

Jedna od zabluda koju su, moguće, među ostalima dijelili i 

povjesničari u bivšoj drugoj/socijalističkoj Jugoslaviji bila je 

i ta da će se s raspadom komunizma te sovjetskog, odnosno 

jugoslavenskoga marksizma razbiti i određena ideologizirana 

slika svijeta i ljudske povijesti. Jer poneke su 

ideje i teme jugoslavenske historiografije bez sumnje ranije 

bile zaštićene. Povlaštene historiografske teme bile su one 

o isključivo komunističkoj ljevici, s glorifikacijom jugoslavenskog 

unitarizma i hagiografijom narodnooslobodilačke 

borbe, a bez ikakva uvida u liberalna i građanska nastojanja 

i djelatnosti. Neke su od njih, poput historije radničkog 

pokreta, samo naslovom slijedile od 60-ih godina 20. 

stoljeća popularnu britansku marksističku historiografsku 

školu, no rezultati su uglavnom bili siromašni i nečitljivi. Ne 

treba posebno naglašavati kako je cenzura (ili autocenzura) 

bila posvemašnja. Čitave su grane povijesti, primjerice 

povijest parlamentarizma, institucija ili ideja, bile potpuno 

potisnute, a povjesničari su pribjegavali različitim rješenjima, 

prije svega bijegom u sigurnija, kronološki udaljenija 

područja, poput srednjeg vijeka, ili otkrivanjem ekonomske 

i socijalne povijesti. 

Problem, međutim, nije u pojedinačnom odabiru niti se krije 

u historiografskoj interpretaciji nekog događaja ili procesa, 

jer se o interpretaciji povjesničari uvijek spore. Problem 

je, kao i uvijek, što nas ne iznenađuje, u politici. U 

pripremama za Dijalog povjesničara/istoričara rečeno je, 

stoga, kako se ne očekuje institucionalna pomoć respektivnih 

država, Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije. 

No, tako dugo dok su javni institucije i mediji, škole

Andrea Feldman 95 

i druge institucije poticane služiti politikama diskriminacije i 

segregacije prema unutra, a politikama izolacionizma, ksenofobije 

i mržnje prema vani ne možemo očekivati bitne 

promjene, odnosno pomake spram povijesne znanosti. U 

tom je sklopu i projekt skupa Dijaloga povjesničara/istoričara, 

kako ga je zamislila Zaklada Friedrich Naumann/F. 

Naumann Stiftung. Die Stiftung für liberale Politik, unaprijed 

osuđen na neku vrst akademske rasprave, koja će, 

moguće, biti stimulativna, no, ipak, relativno ograničena. 

Imajući u vidu iskustva sličnih projekata i rasprava njemačko-francuskih 

i njemačko-poljskih državnih komisija za 

istraživanja povijesti te dogovora o interpretaciji i 

prezentaciji povijesti u školskim udžbenicima, ovaj projekt 

ima bitno nezahvalniju zadaću, osobito s obzirom na 

apriornu nesklonost državnih institucija s obje strane, ali i 

zbog relativne nerazvijenosti povijesne znanosti, koja je, 

usto, još i intenzivno ideologizirana, što državne institucije 

svesrdno podupiru. Stoga je upravo pitanje dezideologizacije 

povijesne znanosti ključno ne samo u obračunu s ideolozima 

šovinistima nego i s nositeljima ostalih ideoloških 

orijentacija koje susrećemo u historiografiji (od komunističke, 

odnosno marksističke, do nacističke, odnosno, danas 

češće, revizionističke orijentacije). U tom je sklopu logično 

očekivati da granica konflikta neće prije svega ići crtom 

nacionalnog razdvajanja nego, pod pretpostavkom znanstvene 

utemeljenosti rasprava, crtom koja razdvaja znanost 

od politike. Pritom moramo, zajedno s Benedettom Croceom, 

biti svjesni kako je svaka povijest – suvremena povijest, 

jer iznimno je teško odvojiti povijest od ideologija i 

politika što ih zastupaju povjesničari. No, s punom sviješću 

o kompleksnosti problema postavljamo pitanje o naravi komunikacije 

između povjesničara i kulture u kojoj sudjeluju.

96 


Činjenica je da povjesničari djeluju unutar određene kulturne 

sredine i podliježu njenim pritiscima. Najčešće su 

upravo povjesničari oni koji predsjedavaju konstrukciji 

kolektivnog pamćenja. A kolektivno je pamćenje, poput 

individualnoga, podložno vlasti interesa. Ili, riječima P. 

Gaya: 

Kolektivno pamćenje je ponajviše podobno iskrivljavanje, odnosno 

podjednako podobna amnezija. Zadaća se povjesničara prečesto 

svodila na to da pripomogne svojoj kulturi upamtiti one 

događaje koji se nisu dogodili te zaboraviti one koji su se dogodili. 

Kultura želi onu prošlost koju može upotrijebiti. 2 

U Hrvatskoj je (a imam razloga vjerovati – i u Srbiji), zbog 

shvaćanja povijesti kao svojevrsnoga mutnog ribnjaka iz 

kojega se po potrebi mogu upecati kakve korisne ideje ili 

koncepti koji će poslužiti trenutnima političkim ciljevima, 

profesija povjesničara nerazvijena i neugledna. Tome svakako 

pridonosi i nesloboda institucija – Hrvatske akademije 

znanosti i umjetnosti, sveučilišâ i drugih – da samostalno i 

isključivo na temelju akademskih kriterija razvijaju svoj 

predmet. 

Jedna od velikih tema o kojoj tek predstoji rasprava je, dakako, 

nacionalizam. Kad je riječ o nacionalizmu, kao uostalom 

i o naciji, zadaća je povjesničara pokazati kako ti 

pojmovi imaju povijest, i to povijest koja se mijenjala 

tijekom vremena, a osobito s obzirom na mjesto: ona nije 

uvijek bila ista nego se izražavala u novim, uvijek drugačijim 

oblicima. U tome povjesničari Hrvatske i Srbije nisu 

nipošto usamljeni, pa se moraju, sa svojim istraživanjima, 

priključiti svjetskoj zajednici povjesničara. 

2 Style in History [Stil u povijesti], New York, 1974, 206-207 (prevela A. 

Feldman).


Osobito zanimljiva, a nedovoljno istražena pitanja čine iskustva 

i traume Prvoga svjetskog rata i njihova utjecaja na 

dominantne ideologije poslijeratnog vremena. Posebno se 

to odnosi na intelektualce, književnike i druge umjetnike te 

na njihovo shvaćanje procesa raspada Habsburške Monarhije 

i osnivanja jugoslavenske države. Rasprava o idejama 

jugoslavenstva te pitanje odnosa prema demokraciji, fašizmu, 

liberalizmu i komunizmu ključni su za razumijevanje 

razvoja između dva svjetska rata. Istodobno to su i teme o 

kojima, uz primjer povijesti Drugoga svjetskog rata, osobito 

u historiografskom tretmanu te razumijevanju ustaškog 

pokreta i Nezavisne Države Hrvatske, kao i četničkoga 

i partizanskog pokreta, postoji najmanja suglasnost među 

povjesničarima. 

Dakako, velika je tema i BiH u hrvatskoj i srpskoj (srbijanskoj) 

politici tijekom 19. i 20. stoljeća. Pitanje je hoćemo 

li se i može li se o toj temi razgovarati bez bosanskohercegovačkih 

povjesničara? 

Čitav je niz i podtema o kojima se nedovoljno razmišljalo. 

Malo je, primjerice, kvalitetnih studija o povijesti manjina, 

nacionalnih i vjerskih, te njihovu iskustvu u općoj povijesti, 

a nedovoljno su istražena i poneka danas već priznata 

akademska područja, poput povijesti žena. 

Rasprave o stanju u suvremenoj historiografiji neprestance 

se odvijaju na različitima zemljopisnim, teorijskim i intelektualnima 

razinama. No, zajednica povjesničara nije nikakav 

jedinstveni blok. Postoje povjesničari koji inkliniraju društvenoj 

povijesti, odnosno povijesti koja ima socijalno definirani 

kontekst, dok se drugi zanimaju za popularnu kulturu 

ili smatraju da je potrebno iznova konceptualizirati kulturu 

kao kolektivitet diskursa, mentaliteta, svjetonazora, pa čak i 

“jezika”. Postoje, naposljetku, i povjesničari koji iznova

98 


definiraju intelektualnu povijest i inzistiraju na povijesnoj 

konstrukciji ideja i socijalnog konteksta u kojemu se one 

pojavljuju. 

Već i ovo puko nabrajanje posve nam jasno ukazuje koliko 

smo, sa svim onim što se danas objavljuje kao povijest, 

daleko od suvremenosti. Povijest se kao disciplina nevjerojatno 

razvila posljednjih godina, a mi smo za to vrijeme 

tapkali u mjestu. Uostalom, potvrdu ne moramo tražiti daleko. 

Već i površan uvid, primjerice u slovensku historiografsku 

produkciju otkriva koliko su se u tom pogledu 

slovenski povjesničari emancipirali od uske nacionalističke, 

kao i komunističke historiografije... 

Preostaje nam, dakle, vratiti dignitet povijesnoj struci. To 

prije svega znači otvoriti mogućnosti za istraživanja i interpretacije, 

a ne dociranja ex cathedra, te, posebno, za 

ozbiljnu argumentaciju. Kvaliteta je profesije povjesničara 

u njezinoj profesionalnosti i intelektualnosti, pouzdanosti i 

otvorenosti. I to se više ne smije kompromitirati. 

Paradoks je te profesije, svakako ne i jedini, da povjesničar 

može biti najkorisniji kada je najslobodniji. Ili, kako je o 

neovisnoj poziciji umjetnika (a zašto ne i povjesničara) govorio 

pečuški biskup Ivan Česmički (Janus Pannonius, 

1434.-1472.), sahranjen u katedrali grada u kojemu i održavamo 

skup Dijaloga povjesničara/istoričara, dakle u 

Pečuhu: 

Ad regem (Kralju) 

Sad je baš blagost me tvoja izvoljela zapitati, 

O najveći kralju, 

Što bih ti ja pjesnik mogao dati. 

Sve što ti se hoće, 

Samo ne – moje samoće. 

(Preveo: Nikola Šop)

Sažetak 


Unatoč očaju i ranama koje je generirao rat (1991.-1995), postoji i 

prostor nade, moguće suradnje povjesničara Republike Hrvatske i Savezne 

Republike Jugoslavije. Pri tome se treba odustati od ranije 

povlaštenih i zaštićenih ideja i tema te depolitizirati historiografiju. No, 

politike diskriminacije i segregacije prema unutra, a izolacionizma, 

ksenofobije i mržnje prema vani nimalo ne pridonose pomacima i 

promjenama spram povijesne znanosti. Apriorna nesklonost državnih 

institucija s obje strane, kao i relativna nerazvijenost te ideologiziranost 

povijesne znanosti to još i otežavaju. 

U Hrvatskoj je, kao i u Srbiji profesija povjesničara nerazvijena i neugledna. 

Izmjena takva stanja je u otvaranju novih rasprava (primjerice 

o naciji i nacionalizmu te idejama i ideologiji jugoslavenstva, kao 

i o pitanju odnosa prema demokraciji, državnom pravu i parlamentarizmu 

te fašizmu, liberalizmu i komunizmu) i ponovno uspostavljenih 

tema (primjerice o iskustvima i traumama Prvoga i Drugoga 

svjetskog rata, Bosni i Hercegovini te značenju i utjecaju islama, 

ustašama i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj te drugoj/socijalističkoj Jugoslaviji), 

ali i podtema (primjerice o povijesti nacionalnih i vjerskih 

manjina te o povijesti žena). 

Preostaje nam, dakle, vratiti dignitet povijesnoj struci. To prije svega 

znači otvoriti mogućnosti za istraživanja i interpretacije, a ne dociranja 

ex cathedra, te, posebno, za ozbiljnu argumentaciju. Profesionalnost 

se i intelektualnost te pouzdanost i otvorenost povijesne struke više ne 

smiju kompromitirati. 

Summary 

Despite the despair and wounds generated by the war (1991-1995), 

there is also room for hope and possible co-operation of the historians 

from the Republic of Croatia and the Federal Republic of Yugoslavia. 

In doing so, previously privileged and protected ideas and issues need 

to be given up, and historiography must be de-politicized. But, 

discriminating and segregating policies on the inside, and an isolationist, 

xenophobic and hate policy on the outside in no way 

contribute to the changes in historical science. A priori unfavourable

100 


state institutions on both sides, as well as a relatively undeveloped and 

ideologized historical science make it even more difficult. 

In Croatia, as well as in Serbia, the profession of historians is neither 

developed nor respected. This can change if new discussions are 

opened (for example, on the nation and nationalism, on the ideas and 

ideology of Yugoslavism, as well as on the issue of the attitude towards 

democracy, state law and parliamentarism, fascism, liberalism 

and communism) and issues that have become topical again (for 

example, on the experiences and traumas from the First and Second 

World War, Bosnia and Herzegovina, and the significance and influence 

of the Islam, the Ustasha and the Independent State of Croatia, 

and the socialist Yugoslavia), as well as sub-topics (e.g. on the history 

of ethnic and religious minorities and the history of women). 

So, we only need to restore dignity to the historians' profession. Before 

all, it means opening possibilities for research and interpretations, and 

especially serious argumentation, instead of ex cathedra lecturing. Professionalism 

and intellectualism, as well as reliability and openness of 

the historians' profession must not be compromised any more. 


Trotz der, durch den Krieg (1991-1995) verursachten Verzweifelung 

und den Wunden, gibt es immer noch Raum für Hoffnung und die 

Möglichkeit für die Zusammenarbeit zwischen Geschichtsforschern/ 

Historikern der Republik Kroatien und Bundesrepublik Jugoslawien. 

Dabei müssen die bisher begünstigten und beschirmten Ideen und 

Themen aufgegeben, und die Geschichtsschreibung entpolitisiert 

werden. Die Politik der Segregation und Diskriminierung nach innen, 

der Fremdenfeindlichkeit, des Isolationismus and des Hasses nach 

außen, tragen der Umwandlung und Entwicklung der Geschichtswissenschaft 

jedoch kaum bei. Eine grundsätzliche Abgeneigtheit der 

staatlichen Einrichtungen auf beiden Seiten, sowie die relative 

Zurückgebliebenheit und Ideologisierung der Geschichtswissenschaft 

erschweren dies nur noch. 

Sowohl in Kroatien als auch in Serben, ist der Beruf des Geschichtsforschers 

weder entwickelt noch angesehen. Dies kann geändert 

werden durch das Eröffnen neuer Diskussionen (z.B. über die Nation


und den Nationalismus, sowie die Ideen und Ideologien des Jugoslawentums 

und die Fragen über das Verhältnis zur Demokratie, dem 

Staatsrecht und Parlamentarismus, sowie dem Liberalismus, Kommunismus 

und Faschismus), wieder aktueller Themen (z.B. über die 

Erfahrungen und seelischen Wunden aus dem Ersten und Zweiten 

Weltkrieg, über Bosnien und die Herzegowina und die Bedeutung und 

Einfluss des Islams, über die Ustascha und den Unabhängigen Staat 

Koroatien/USK in Jugoslawien), aber auch Unterthemen (z.B. über die 

Geschichte nationaler und religiöser Minderheiten, und über die 

Geschichte der Frauen). 

Uns bleibt nur noch, dem Geschichtsfach seine Würde wiederzugeben. 

Das bedeutet, vor allem, Möglichkeiten zu eröffnen für die Erforschung 

der Geschichte und deren Interpretierung, und, insbesondere, 

für ernsthafte Argumentierungen, anstatt ex cathedra zu lehren. Der 

Professionalismus, der Intellektualismus, sowie die Glaubwürdigkeit 

und Offenheit des Geschichtsfaches dürfen nicht mehr kompromittiert 

werden.

Mile Bjelajac 

..................................................................... 

Je li moguća emancipacija 

znanosti od politike 

kada je riječ o povijesti Jugoslavije?

Kulminacija jugoslavenske krize 1991. i potom destrukcija 

države koja je trajala više od 70 godina pokrenule su u 

svijetu veliki interes za Jugoslaviju, tu do tada mirnu i 

stabilnu zemlju koja je uspješno razdvajala dva suprotstavljena 

politička i vojna bloka. Nenadanu konjukturu pratila 

je velika produkcija raznovrsnih povijesnih, socioloških 

ili dnevnoanalitičkih tekstova (više od 2000 naslova 

pobrojao je jedan njemački institut i prezentirao ih na CDu), 

koji su se oslanjali na dotadašnju dosta skromnu produkciju 

koja, usto, nije pokrivala sve teme jednako. S druge 

strane, tek što se povijesna znanost u Socijalističkoj Federativnoj 

Republici Jugoslaviji (SFRJ) počela otimati nametnutim 

klišejima i osvajati nova polja istraživanja na 

suvremenijima metodološkim premisama, okolnosti su se 

preko noći isponova promijenile. Naime, stvaranjem novih 

država – država sljednica i/ili nasljednih država – ponovno 

se otvorio proces u kojemu je povijest morala pružiti jedan 

od izvora legitimiteta novima političko-nacionalnim snagama. 

Takvo je ozračje pogodovalo rušenju jedne vrste mitova, 

uz istodobno prihvaćanje nekih ranije potiskivanih, ili 

kreiranju novih mitova kao refleksiji na okončanu krizu i 

dovršeni građanski rat. 

Ranija iskušenja jugoslavenske historiografije, da parafraziram 

jedan naslov nastao potkraj 80-ih godina 20. stoljeća, 

1 

nasljeđuju iskušenja historiografije u zemljama sljednicama 

(nasljednim državama). Međusobna komunikacija ili 

1 Đorđe Stanković, Iskušenja jugoslovenske istoriografije, Beograd, 1998. 

godine.

106 

Emancipacija znanosti od politike 

znanstvena informiranost o tome gdje su drugi, što se piše, 

više su bile, kao posljedica prekinutih veza, sporadične. 

Dakle, ranijima stručnim ili ideologijskim iskušenjima pridružilo 

se novo iskušenje i te kako važno kada je u pitanju 

pisanje o povijesti bivše zajedničke države. U međuvremenu 

su stasale i nove generacije istraživača te objavljena 

mnoga nezaobilazna djela, utemeljena na skrupuloznim istraživanjima 

primarnih izvora, a metodološki i stručno verificirana 

na susretima s kolegama u svijetu. Prekinute komunikacije 

oslobodile su mnoge autore obzira da ne povrijede 

osjećaje druge sredine i da ne izazovu političku osudu, a uz 

lagodno prepuštanje lokalnima poželjnim trendovima u kojima 

je moguće o drugome izreći svaku vrstu suda ili neprovjerenih 

činjenica. Dakle, nema okruglih stolova na kojima 

se znanstvenost izlaže iskušenjima stručnog suda, dok su 

sporadični kritički prikazi u časopisima drugih sredina daleko 

od očiju vlastite sredine. 

Međutim, htjeli mi to ili ne, ovaj će svijet, svijet znanstvenih 

krugova i suvremenih komunikacijskih tokova, nametnuti 

da se s prostora bivšega SFRJ naposljetku prihvati 

samo kvaliteta uklopiva u modernu povijest Srednje i Jugoistočne 

Europe. Koliko će biti održivi neki današnji trendovi 

ne može se s točnošću prognozirati, ali vremena kritičkih 

preispitivanja uvijek su dolazila i nijedna im pojava ili bilo 

koji proces nisu izmakli. 

A kada su udžbenici u pitanju, koje prije svega profilira 

država, dugo će njihov sadržaj biti određen potrebom da 

budu činitelj stvaranja novoga kolektivnog identiteta i davanja 

legitimiteta novima povijesnim snagama.

Mile Bjelajac 107 

1. Ima li povijest Kraljevine Jugoslavije/SFRJ šansu? 

Ima ako iziđe iz začaranog govora politike i reduciranja 

jednoga bogatstva življenja (totaliteta) samo na sferu te 

iste politike i ako se opredijeli za istraživanja mjerljivih 

parametara, primjerice modernizacijskih procesa u različitim 

sferama života, činitelja koji su ih poticali ili ograničavali, 

uspoređivanjem takvih procesa ili dostignute razine razvoja 

sa bližim i širim okruženjem te razumijevanjem vremena 

umjesto projektiranja suvremenosti u prošlost. 

2. Gdje se stalo potkraj 90-ih godina 20. stoljeća? 

Vrijeme koje za nama nije bilo bez sporova u pristupu i 

pisanju povijesti Jugoslavije. O knjigama iz novije povijesti 

raspravljali su povjesničari te filozofi, politolozi, pravnici i 

sociolozi. Rasprave organiziraju izdavači, redakcije časopisa, 

ali i partijski forumi, najčešće kroz formu djelovanja 

centara za idejno-teorijski rad Centralnog komiteta (CK) 

Saveza komunista Jugoslavije (SKJ), republičkih CK ili pokrajinskih 

i gradskih komiteta Saveza komunista. Pritom se 

više od konkretnih sadržaja često mjere političke posljedice 

u odnosu na političku (partijsku) dogmu. 

Ilustrativan je primjer stanja duhova i iskušenja struke bilo 

savjetovanje u Zagrebu (7. i 8. listopada 1983. godine) pod 

naslovom Historiografija, memoarsko-publicistička i feljtonistička 

produkcija u svjetlu aktualnih idejnih kontroverzi u 

organizaciji CK Saveza komunista Hrvatske. 

Stipe Šuvar, [hrvatski sociolog i političar], ličnost koja se 

tada najviše eksponirala u javnosti kao pokretač projekta... 

ukazao je na “tendencije revizije spoznaja, analiza i ocjena 

nekih ključnih zbivanja, kretanja i pokreta naše novije po-

108 


vijesti... Najizrazitije i ujedno najopasnije revizije odnose se 

na sljedeće”: 

- karakter stvaranja jugoslavenske buržoaske države, njeno 

društveno biće i ulogu društvenih klasa i slojeva te socijalnih i 

političkih pokreta... [tijekom njena] postojanja; 

okolnosti i uzroke propasti stare Jugoslavije..., [uz uloge i 

ponašanja] Komunističke partije... i... snaga vladajućeg poretka i 

buržoaskih političkih partija i pokreta; 

tzv. lijeva skretanja... [te] otkrića tamnih mrlja i prljavština 

narodnooslobodilačke borbe [NOB], avnojevske odluke i velike 

bitke Narodnooslobodilačke vojske. 2 

Upozorio je pritom da treba imati na umu i veoma štetne 

posljedice “svih tih sumnjivih rovarenja po historiji i protiv 

njezine istine u sferi međunacionalnih odnosa te bratstva i 

jedinstva”. Iako će reći da “nema vječnih i nepromjenjivih 

istina”, on će ipak i dodati da pod “opasnim iskrivljavanjima 

historijskih istina” misli na one koje su naveli Josip 

Broz Tito na 5. kongresu Komunističke partije Jugoslavije, 

Vladimir Bakarić na 2. kongresu Komunističke partije Hr- 

vatske (1948.), Edvard Kardelj u svojim Sećanjima [Sjeća- 

3 

njima], itd. 

Na ovo razdoblje, moguće prelomno u jugoslavenskoj historiografiji, 

podsjetio je nedavno i profesor s Yale univerziteta 

Ivo Banac te točno zaključio da su, primjerice, teme i 

radovi beogradskih profesora izazvali pozornost partijskih 

dežurnih čuvara (LCY watch-dogs) u drugim sredinama, 

2 Prema: Historija i suvremenost. Idejne kontroverze, zbornik radova, 

Ljubljana - Zagreb, 1984., 13-14. 

3 Prema: isto, 15.


posebno u Zagrebu, koji su i sazvali navedeni skup 1983. 

godine. 4 

Rasprava je, ne ulazeći u detalje, u javnost iznijela dilemu 

je li uopće moguće ili dopušteno istraživati nešto o čemu je 

sve rečeno. A polemike su se nastavile poslije pojava knjiga 

Dušana Bilandžića, [hrvatskog povjesničara], i Janka Pleterskog, 

[slovenskog povjesničara], te zbornika građe o Jugoslaviji 

povjesničara Branka Petranovića i Momčila Zečevića 

[iz Srbije], pri čemu je svoju dilemu tada, primjerice, 

formulirao B. Petranović...: 

Deli [dijeli] nas, [među ostalim], velika razlika u načinima prikaza i 

razmišljanja: dok Bilandžića, [primjerice], muči kompleks straha 

od revizije najnovije istorije [povijesti], mene zabrinjava dogmatski 

otpor objektivnim istraživanjima istorijskog [povijesnog] 

fenomena. Deo neistoričara [dio nepovjesničara], naročito vezan 

za nekadašnje najopštije [posve opće] teze nastale u zahuktalosti 

borbe klasno nepomirljivih snaga, brka dnevnu političku ocenu 

[ocjenu] sa objektivnom analizom istorijske nauke [povijesne 

5 

znanosti]... 

Mnogo je, usto, rasprava slijedilo, išlo se iz centra u centar 

ili iz ljetovališta u ljetovalište. 

Rezime iskušenja kroz koje je prolazila jugoslavenska historiografija 

na temu Jugoslavije sabrali su, pak, u dva toma 

6 

naši kolege Ljubodrag Dimić i Đ. Stanković. Taj teorijski 

4 The Dissolution of Yugoslav Historiography [Raspad jugoslavenske historiografije], 

u: Beyond Yugoslavia. Politics, Economics and Culture in Shattered 

Community [Izvan Jugoslavije. Politika, gospodarstvo i kultura u 

uništenom društvu], [urednici] S. P. Ramet - Lj. Adamović, eds., Westview 

Press, 1995, 39-65. 

5 Istoriografske [historiografske] kontroverze, Beograd, 1998., 264. 

6 Istoriografija [historiografija] pod nadzorom. Prilozi istoriji istoriografije 

[povijesti historiografije], 1-2, Beograd, 1996. godine.

110 


rad, praćen analitičkim pregledom i zbornikom teorijskih 

radova iz vremena Kraljevine Jugoslavije /SFRJ, čitateljima 

otkriva dileme države i partije oko dirigiranog jedinstva u 

školskim programima iz nastave povijesti, tj. zajedničkih 

osnova (još 1956.) i njihovu nespremnost da politički 

presijecaju moguća udaljavanja. 7 

Je li to bilo dobro ili ne za državu koje sada nema postalo je 

akademsko pitanje. Međutim, nekakav je ideološki obrazac 

postojao u svim sredinama, a političari su moguće točno 

uočavali da je dovođenje u pitanje jednoga neformalno 

izgrađenog konsenzusa rušenje stupova na kojima se oslanja 

pažljivo građena ravnoteža moći u državi i monopol 

jedne partije. 

Njemački se filozof Jürgen Habermas pitao je li moguće u 

složenim društvima (poput multietničkih, multikonfesionalnih, 

klasno izdiferenciranih društava) razviti zajednički identitet 

koji bi bio sposoban integrirati svu njihovu raznolikost? 

Polazeći od tog pitanja, dopunjujući to i određenjem 

da zajednički identitet uz ostalo počiva na zajedničkim 

vrijednostima (što nadilazi značenje nametnutoga općeg 

interesa), [njemački povjesničar] Wolfgang Höpken je mišljenja 

da [socijalističko] jugoslavensko društvo, kompleksno 

kakvo je bilo, može upravo poslužiti kao snažan primjer za 

negativni odgovor. Ako je za stvaranje zajedničkog identiteta 

potrebna nekakva umješnost, druga/socijalistička je 

8 

Jugoslavije zasigurno nije razvila. 

7 Usp. isto, 346: Stenografske beleške [bilješke] sa sastanka Ideološke 

komisije CK SKJ 8.-9. maja [svibnja] 1956. godine. 

8 Usp. W. Höpken, History Education and Yugoslav (Dis-)integration 

[Povijesno obrazovanje i (ras)pad Jugoslavije], u: isti: ed. (urednik), Oil on 

Fire? Texbooks, Ethnic Stereotypes and Violence in South-Eastern Europe


Stvarana poslije oslobodilačkog, ali i bratoubilačkoga rata 

(1918.) i obnavljana poslije još jednoga oslobodilačkog, ali 

i jezivoga građanskog rata (1945.) ujedinjavala je bivše 

protivnike i pobijeđene. Da bi funkcionirala kao zemlja pomirenja 

veoma brzo je vladajuća ideologija nametnula 

selektivnu sliku prošlosti, stvarajući tabue od nepoželjnih 

razdavajajućih tema i forsirajući pozitivne primjere koji bi 

se mogli svrstati u kategoriju pozitivnoga zajedničkog 

iskustva. Opća klima utjecala je na znanost kroz oblike 

autocenzure i poželjne angažiranosti ili putem biranja manje 

osjetljivih tema. Vremena za zrelu znanost kao da je 

bilo malo. 

3. Kakvi su izgledi da se racionalno odnosimo prema vremenu 

koje je prošlo? 

Neki će reći da su izgledi za sada mali, ali izgledni. Znanost, 

naime, sama po sebi može ponuditi mnoga točna saznanja 

te provjeriti ranije postavke i tvrdnje. Izgledi za razdoblje 

do 1965. sve su izgledniji. No, za posljednje decenije trajanja 

SFRJ arhivski će fondovi još dugo biti zatvoreni. Ipak, 

ukrštanjem već postojećih izvora, mogu se nadići mnoga 

opća mjesta koja su nastala u dijelu nove produkcije... 

Nastaju, međutim, nova opća mjesta, primjerice u knjizi 

(koju smo dobili u pripremi za sudjelovanje na skupu) zagrebačkog 

profesora Hrvoja Matkovića o hrvatskom pogledu 

na povijest Jugoslavije, 9 

u kojoj su, na jednome mjestu, 

dotaknuti gotovo svi momenti političke (nešto manje one 

[Ulje na vatru? Udžbenici, etnički stereotipi i nasilje u Jugoistočnoj 

Europi], Hannover, 1996, 99. 

9 Povijest Jugoslavije (1918.-1991.). Hrvatski pogled, Zagreb, 1998.

112 


druge) povijesti, uz kraću rekapitulaciju geneze jugoslavenske 

ideje koja je prethodila stvaranju države... 

Dakle, sve ukazuje da je riječ o predlošku ili dobrom povodu 

za razgovor. Čitatelja najviše zanima što je tu novo. 

Možda, ako se izuzme najnovije vrijeme, to je ipak nekakva 

sloboda izražavanja uvjerenja. U vrijeme dok nam je autor 

predavao povijest naroda Jugoslavije nismo bili u prigodi 

čuti kako je za Hrvatsku: 

Jugoslavija bila negacija nacionalne neravnopravnosti, ne samo u 

međuratnom razdoblju, nego i u vrijeme komunističkog režima, 

kada je ravnopravnost bila proklamirana i u temeljnome državnom 

dokumentu – ustavu – i kada se neprestano isticala u javnim 

nastupima. 

Za nas je, na određeni način, novo i što je nekadašnja 

analiza položaja naroda-nacije sada zamijenjena utvrđenim 

i neprekinutim trajanjem Hrvatske kao entiteta. Čitatelj 

našega profila se usputno pita na koji prostor se to odnosi 

u pojedinom razdoblju trajanja Jugoslavije. 

Iz korpusa, pak, političkog govora koji je kritički pratio 

trajanje Jugoslavije, da se poslužimo autorovim sveobuhvatnim 

izrazom hrvatski pogled, ništa od tradicionalnoga ne 

manjka. 

Pa, ipak, neka nam bude dopušteno zapitati se kako je, 

prema autorovim tezama, tek sa stvaranjem Jugoslavije 

došlo do susretanja naroda (“koji su stoljećima bili odvojeni”) 

te do dodira različitih kulturnih i civilizacijskih krugova, 

takoreći do sudara, što nije moglo ostati bez 

posljedica. 10 

10 Isto, 420-421.


Ako zadržimo razinu povijesne znanosti, ostavljajući etnologiju 

i geografiju po strani, možemo se složiti da su se srele 

različite državne i pravne tradicije, pa - ako hoćete – da 

su se sreli i različiti politički mentaliteti u sklopu istih, ponavljam 

– istih, a ne samo različitih naroda i manjina. Isto 

je bilo i s razinom ekonomskog, kulturnog i svakoga drugog 

civilizacijskog elementa. I sami pojedini narodi nisu bili 

dovršili svoje nacionalne integracije ili uopće konstiruiranje 

u nacije (narode). 

Zajednički život različitih naroda ili etničkih zajednica na 

mnogim prostorima prije stvaranja Jugoslavije, sa svim svojim, 

posebno negativnima iskustvima, ulazi kao njihova 

prtljaga, naslijeđe i u novu državu, nekad čak i u obliku 

osobnih animoziteta starih političkih rivala. Ta država im je 

dodala ponešto novo ili učvrstila staro. U čemu se izražava 

(i mjeri) njen doprinos, pozitivni i negativni, stvar je i struke 

kojoj pripadamo... 

4. Treba li o najnovijem vremenu povjesničar pisati uz dužne 

ograde? 

Odgovor je svakako potvrdan. Dovoljno je uzeti u obzir 

vlastito iskustvo rada s izvorima prvoga reda, pošto su nam 

prethodno, desetljećima, isključivo dostupni izvori bili bijele 

knjige, sjećanja i tisak. 

Stoga, promatrajući sa ovog stajališta, neke od posljednjih 

stranica spomenute Matkovićeve knjige mogle bi biti i ponešto 

kvalitetnije dopunjene danas već dostupnim izvorima 

kako na Zapadu, tako i drugdje, primjerice memoarskim 

bilješkama Warena Zimmermana, posljednjeg veleposlanika 

Sjedinjenih Američkog Država u SFRJ:

114 


Postojao je jedan jedinstveni jugoslovenski [jugoslavenski] aspekt 

u ratu u Sloveniji i... Hrvatskoj. Nije bilo tačno [točno] govoriti o 

invaziji Jugoslovenske [Jugoslavenske] narodne armije [JNA] jer je 

JNA bila u sopstvenoj [vlastitoj] zemlji... [Novi] nenormalni aspekt 

uloge JNA (na... [čije] vojnike se [u Sloveniji i Hrvatskoj] gledalo 

kao na okupatore), jednoga dana branilac [branitelj], drugoga... 

okupator, imao je stravično psihološko dejstvo [stravičan psihološki 

učinak] na običan svet [svijet] koji se našao između dve 

[dvije] strane. Ljudi u etnički mešovitim [miješanim] brakovima, 

oni koji su osjećali snažnu privrženost Jugoslaviji, iznenada su 

ostali bez svoje zemlje... 

Janšin rat je definitivno udaljio Sloveniju od Jugoslavije..., [uz] 

najbriljantniji public relations udar u istoriji [povijesti] Jugoslavije..., 

[pri čemu je] najekstremnija frakcija u koaliciji, koja je 

dobila samo 54 odsto [posto] glasova, razradila... strategiju za 

sticanje nezavisnosti [stjecanja neovisnosti]..., [pri čemu su] 

Slovenci znali da će njihov odlazak dovesti do eksplozije nasilja u 

ostatku Jugoslavije... 

Krajem avgusta [potkraj kolovoza Franjo] Tuđman me je obavestio 

[obavijestio] o planovima da pokrene ratnu opciju [pokretanja 

ratne opcije]... sa svojom početničkom vojskom..., [očekujući 

američku vojnu pomoć, iako] sam mu [rekao] da nikakve vojne 

kalkulacije ne zasniva... [na tome]. Pokušao sam [i] da promenim 

prilaz [promijeniti pristup]: “Zašto ne pokušate da okončate 

[okončati] otpor Srba time što ćete im ponuditi autonomiju u 

okviru Hrvatske, [koju] oni... u suštini ionako imaju pod zaštitom 

JNA? [To] bi moglo da pomogne [pripomoći] da se pojavi onaj 

elemenat [element] povjerenja koji nedostaje, a bio bi dobro 

primljen na Zapadu”. Tuđman nije pokazao interes za ovu ideju. 

Niti je želeo da razgovara [želio razgovarati] o predlogu [prijedlogu] 

koji su njegovi sopstveni [vlastiti] ministri nudili naokolo – o 

asocijaciji jugoslovenskih [jugoslavenskih] država. 11 

11 Poreklo [porijeklo] jedne katastrofe. Jugoslavija i njeni rušitelji, Beograd, 

1996., 120 i 126-127.


Povjesničar, pa i onaj koji pretendira da kaže nešto iz povijesti 

Jugoslavije ponovno je pred izborom: hoće li njegov 

rad biti samo slika vremena u kojemu je nastao ili čvrsti 

kamen na koji će se nadograđivati doprinos budućih generacija? 

Rezime 

Jugoslovenska kriza pobudila je interes za analitičke i istorijske radove. 

Uskoro je nastala velika produkcija (2000 radova), pretežno napisana 

na osnovu starije strane i jugoslovenske produkcije, tačnije rečeno na 

osnovu 10 do 20 standardnih radova koje koriste svi analitičari. Radi se 

o radovima koji su već u vreme nastanka delom bili prevaziđeni novim 

naučnim postignućima, upravo u segmentu osetljivih nacionalnih odnosa. 

Pisanje se i danas nastavlja, ponekad nažalost u tonu političke 

propagande. Motiv za takav način pisanja lako je identifikovati. S druge 

je strane dobar izazov odgovoriti na to postignućima prave nauke. 

Mora se, međutim, još računati s dva različita pravca u razmišljanju, 

koja su odražavala stavove 80-ih i 90-ih godina XX veka (iz vremena 

Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije). S jedne strane reč je 

o metodološki opravdanom pokušaju da se politički govor prosmatra 

samo kao jednu od činjenica prošlog vremena, a s druge strane radi se 

o pokušaju da se političkom govoru, tačnije rečeno govoru samo jednog 

protagoniste istorije slepo veruje kao istini o prošlosti. Ovu ocenu 

potvrđuje i uvid u neke najnovije publikacije, koje tvrde da su opisale 

potpunu istoriju. 

Sažetak 

Jugoslavenska je kriza potaknula zanimanje za analitičke i povijesne 

radove. Uskoro je nastala brojna produkcija (2000 radova), napisana 

prije svega na temelju starije inozemne i jugoslavenske produkcije, 

točnije na temelju 10 do 20 standardnih radova koje rabe svi analitičari. 

Riječ je o radovima, koji su već u vrijeme nastanka dijelom bili 

nadmašeni novima znanstvenim postignućima, i to baš u segmentu 

osjetljivih nacionalnih odnosa. Pisanje se i danas nastavlja, ponekad na 

žalost i sa ciljem političke propagande. Motiv za takav način pisanja

116 


lako je identificirati. S druge je strane dobar izazov odgovoriti na to 

postignućima prave znanosti. Mora se, međutim, još računati s dva 

različita pravca u razmišljanju, koja su odražavala stavove 80-ih i 90-ih 

godina 20. stoljeća (iz vremena Socijalističke Federativne Republike 

Jugoslavije). S jedne je strane riječ o metodologijski opravdanom 

pokušaju da se politički govor promatra samo kao jednu od činjenica 

prošlog vremena, a s druge strane o pokušaju da se političkom govoru, 

točnije rečeno govoru samo jednoga protagonista povijesti slijepo 

vjeruje kao istini o prošlosti. Ovu ocjenu potvrđuje i uvid u poneke 

najnovije publikacije, koje tvrde da su opisale potpunu povijest. 

Summary 

The crisis in Yugoslavia brought about an interest in analyses and 

papers on history. The mass production (2000 papers), which followed 

soon, was mainly based on the older foreign and Yugoslav production, 

more precisely, on ten to twenty standard papers, which all analysts 

use. These are the papers, which were already then somewhat outstripped 

by new scientific achievements, exactly in the segment of the 

sensitive national relations. Such writing still goes on today, sometimes, 

unfortunately, in the tone of political propaganda. A motive for 

such a way of writing can be easily identified. On the other hand, it is 

a great challenge to respond to it by the achievements of genuine 

science. One still has to consider the two opposing ways of thinking, 

which reflected the viewpoints from the 80s and 90s (the time of the 

SFR of Yugoslavia). On the one hand, a methodologically justified 

attempt to view the political speech only as a fact from the past, and 

on the other, an attempt to grant the political speech, more precisely, 

the words of only one historical protagonist unimpeachable legitimacy 

of the truth about the past. This assessment is confirmed by the insight 

into some most recent publications, which claim to have described the 

complete history. 


Die jugoslawische Krise regte das Interesse an analytischen und geschichtlichen 

Arbeiten an. Die bald entstandene große Produktion 

(2000 Aufsätze) wurde vorwiegend aufgrund älterer ausländischen


und jugoslawischen Produktion geschrieben, genauer gesagt, aufgrund 

zehn bis zwanzig Standardaufsätze, die von allen Analytikern benutzt 

werden. Es handelt sich um Werke, die schon damals durch neue 

wissenschaftliche Leistungen gerade im Segment empfindlicher nationalen 

Verhältnissen einigermaßen überholt waren. Das Schreiben geht 

auch heutzutage weiter, manchmal leider im Ton politischer Propaganda. 

Das Motiv zu einer solchen Schreibweise kann leicht identifiziert 

werden. Andererseits, das ist eine gute Herausforderung, mit 

Leistungen der echten Wissenschaft zu antworten. Man muss immer 

noch mit zwei Auseinandersetzungsarten rechnen, welche Gesinnungen 

der 80er und 90er Jahren (die Zeit der SFR Jugoslawiens), 

widerspiegelten. Einerseits, der methodologisch rechtfertigte Versuch, 

politische Rede nur als eine Tatsache der vergangenen Zeit zu betrachten, 

und andererseits, der Versuch, der politischen Rede, genauer 

gesagt, der Rede nur eines geschichtlichen Akteurs, als Wahrheit über 

Vergangenheit unantastbares Vertrauen zu schenken. Diese Beurteilung 

wird auch durch Einsicht in einige neuesten Veröffentlichungen 

bestätigt, die den Anspruch erheben, eine vollkommene Geschichte 

der Kroaten in Serbien dargestellt zu haben.

Ivo Goldstein 

..................................................................... 


– pretpostavka ili posljedica 

političkog pomirenja?

Što mi kao historičari možemo napraviti? Valja se zapitati 

što smo napravili dobro ili loše i što smo mogli napraviti 

(jer, moguće, nismo napravili ništa)? No, to ne bi trebalo 

biti središnje pitanje. Stoga se neću baviti prošlošću, a još 

manje ću po njoj prekapati, ali ponešto ipak valja reći kako 

bi nam bilo jasno što treba i što je moguće učiniti u bližoj 

budućnosti. 

Tema nije samo povijesna, odnosno historiografska, nego 

očevidno i politička. Ona bi to bila u svakom slučaju, a 

pogotovu u našem slučaju – [hrvatsko-srbijanskom i] hrvatsko-srpskom 

– u kojemu je politika postala povijest, a 

povijest politika. 

Vrijeme je da stvari postavimo na pravo mjesto, da govorimo 

otvoreno. Kada sam sudjelovao u studenome 1993. 

na prvome skupu Srbi i Hrvati, u Mimari u Zagrebu, onda je 

neki dogovor, više ili manje prešutan, barem među nekima 

od sudionika s hrvatske strane, bio da se ne postavljaju 

pitanja granica i odgovornosti za rat 1991.-1995. godine. 

Danas je prvo pitanje gotovo izlišno, no pitanje odgovornosti 

za rat ostaje (i nakon niza prošlih godina od, primjerice, 

pada Vukovara, kojega smo ja i mnogi drugi u 

Hrvatskoj doživjeli kao vrhunac hrvatsko-srpskoga [i hrvatsko-srbijanskoga] 

rata). 

Ipak, mnogi su kontakti uspostavljeni. Jedni pri tome zaobilaze 

probleme i okreću glavu od njih, a drugi ne žele 

dijalog jer su sudionici zločina. Nade i želje trećih da život 

miri ljude mogu, pak, biti utemeljene i na najboljim namjerama 

ili pragmatičnosti, ali ne otklanjaju i ne mogu riješiti 

probleme.

122 


Pomirenje je intelektualni proces, kojemu gospodarski i 

drugi kontakti mogu pripomoći, ali ipak ga moraju osmisliti 

intelektualci u posve slobodnoj diskusiji. Ako oni (u našem 

slučaju, mi, historičari) to ne učine, onda će nam se, na 

žalost, gomila neraščišćenih problema vraćati na naplatu s 

kamatama. To vrijedi za opću političku situaciju, ali i za povijest 

i historijsku znanost. No, intelektualno je, pa i historiografsko 

pomirenje Hrvata i Srba [te Srbijanaca] tek u 

začecima. Pokušaji su pomirenja malobrojni, a ljudi koji se 

za njega izravno ili neizravno zalažu su neutjecajni. Usto, 

njihov glas i njihovu intelektualnu snagu nadglasavaju oni 

kojima pomirenje ne ide u prilog. 

No, mi ne možemo i ne želimo živjeti s kolektivnom krivnjom. 

Pred drugom stranom i pred vlastitom savješću ne 

želimo biti optuživani za nešto što nismo počinili, štoviše za 

zlodjela na koja smo ukazivali i osuđivali ih. Najvažnije je 

osuditi ih, jer mirenje ili pomirenje sa zločinom u ime 

vlastite nacije najgori je tumor u društvenom tkivu. U promicanju 

toga moramo, na neki način, biti misaoni elitisti. 

Na razini, pak, historijske znanosti dogodila se manipulacija, 

koja se pretočila u politiku, dogodilo se veliko povijesno 

izvrtanje, stvorene su polukonstruirane, poluizmišljene 

priče koje su veoma dobro nalegle na neke kulturne obrasce 

koji žive u narodu. Te su priče izrazile duboke, općeprihvaćene 

osjećaje, uglavnom predrasude, neutemeljena 

uvjerenja i vjerovanja, koja su, prema definiciji, suprotstavljena 

znanosti. Sve se to svodi na veoma jednostavne 

mitologeme, gotovo slogane: riječ je o kultovima vječne 

povijesne žrtve i vječne povijesne tragedije. A stvaranje 

neprijatelja ide postupno. Prvo se stvara uvjerenje da sam 

ja dobar, pošten. Dakle, ja, odnosno mi smo u pravu, oni 

su u krivu. Mi smo se samo branili, oni su nas uvijek ugro-

Ivo Goldstein 123 

žavali i napadali. Nikada se s njima nije moglo. Naše su 

težnje prema uspostavi nacionalne države posve legitimne i 

opravdane, a takav sveti cilj opravdava uporabu bilo kojega 

sredstva. 

Svi su ti jednostavni zaključci argumentirani primjerima iz 

povijesti. U takvom gradiranju saznanja o povijesti, u zidanju 

premisa, zadnja je stepenica da je onaj drugi opasan, 

jer ugrožava sve svete ciljeve mog naroda, štoviše njegovu 

egzistenciju. Logično, iz toga proizlazi i dopuštenje za 

zločin. 

Gdje se, u tom sklopu, nalazi historijska znanost u Hrvatskoj 

i Srbiji te čime su opterećena znanja o povijesti u tim 

sredinama? 

1. Srpski/srbijanski napad 

Ranih je 80-ih godina 20. stoljeća krenula svestrana nacionalna 

ofenziva iz Beograda: srbijanski je nacionalni pokret 

smatrao da su položaj Socijalističke Republike Srbije, kao i 

Srba u Jugoslaviji krajnje nezadovoljavajući, a jedan od 

glavnih argumenata toj tezi morala je biti isponova napisana 

povijest, drugačija od vladajuće dogme. Riječ je, 

međutim, o velikoj mistifikaciji, kultu žrtvovanja i opsjednutosti 

prošlošću, koji su se temeljili na općoj koncepciji 

koju je, još kasnih 60-ih godina istog stoljeća, počeo 

postavljati i dalje izgrađivati Dobrica Ćosić: 

Srpski narod u današnjem svetu [svijetu], valjda, znan najviše po 

velikim žrtvama i patnjama za slobodu, koja tvori idejnu bit 

srpske kolektivne duhovnosti i morala... Malo je evropskih naroda 

koje toliko muči istorija [historija], koliko muči srpski narod. 1 

1 Stvarno i moguće, Ljubljana - Zagreb, 1998., 188 i 190.

124 


To je konačno dovršio i svojim autoritetom osnažio Memorandum 

Srpske akademije nauka i umetnosti iz 1986. godine. 

Tih 80-ih godina javili su se, usto, i poneki etablirani 

historičari, čiji su posao, potom, nastavili razni publicisti, 

dokazujući, na temelju istrgnutih, predimenzioniranih, iskrivljenih, 

pa i falsificiranih podataka, kako su Srbi prevareni, 

zakinuti, ubijani, “uništavani i poslije genocida”, i, 

konačno, vječiti pobjednici u ratu, a gubitnici u miru, a sve 

u sklopu nebulozne teorije o zavjeri svih protiv Srba. Pritom 

je formulirana i teza o genocidnosti Hrvata: 

Sasvim sigurno da genezu genocidnih radnji nad Srbima u Hrvatskoj 

treba tražiti... u 16. i 17. veku [vijeku], kada su Srbi počeli 

da naseljavaju [naseljavati] hrvatske zemlje, 

no, za razdoblje od druge polovine 19. stoljeća, jedini argument 

tome je sljedeći: 

Upravnik [upravitelj] imanja zagrebačke biskupije Ambroz Kuzmić 

u izveštaju [izvještaju] od 13.11.1710. je napisao da bi bilo bolje 

“Vlahe vsze poklazi nego ztaniti” (tj. nastanjivati) jer oni “na vek 

szu skodu plemenitomu orszagu u szsszarovoi szvetosti nego 

haszan”. 

Iz toga se, naposljetku, zaključuje: 

Tako, već na osvitu [u početku] 18. veka [vijeka], nailazimo na 

podatak da su feudalni krugovi Hrvatske, iz razloga klasnog i 

verskog [vjerskog] antagonizma, bili spremni na genocid protiv 

srpskog pravoslavnog stanovništva. 2 

Ovakav je zaključak pravi primjer uplitanja politike u prošlost: 

upravo je smiješno na temelju jednoga nevažnog i 

zaboravljenog izvještaja efemerne osobe graditi tezu o 

2 Vasilije Krestić, O genezi genocida nad Srbima u Nezavisnoj Državi 

Hrvatskoj (NDH), Književne novine, br. 716, Beograd, 15.9.1986. godine.


koljačkim namjerama čitavog naroda za puna dva stoljeća 

njegove povijesti. 

Takva je novokomponirana historija mogla biti osebujan i 

zanimljiv kulturološki fenomen da se, pogotovo od dolaska 

Slobodana Miloševića 1987. na vlast, nije počelo pokazivati 

u kojoj su mjeri te znanstvene ocjene imale ratnohuškački 

smisao. One su, naime, bile jedan od važnih čimbenika u 

konačnoj pripremi osvajačkih ratova, u koje su Crna Gora i 

Srbija, Jugoslavenska narodna armija (JNA) i dio Srba u 

Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini (BiH) krenuli 1991.-1993. 

godine. [Srbijanci i] Srbi su, u tom sklopu, u velikom dijelu 

počeli izražavati osvetnički gnjev prema Albancima, a 

potom i prema drugima, posebice Hrvatima i, naposljetku, 

Muslimanima/Bošnjacima. 

Takva je opsjednutost nacionalnim u povijesti dovedena do 

apsurda, do historicističke histerije i potpunog ignoriranja 

povijesnih činjenica. One, uostalom, onima koji izriču apodiktičke 

misli nisu ni potrebne. Uvijek i nikada riječi su kojih 

se historičar, u načelu, valja kloniti, a one ulaze u svakodnevnu 

uporabu. Stoga, primjerice, Brana Crnčević u početku 

1991. godine, u sklopu dokazivanja vječne povijesne 

krivnje Hrvata spram Srba, može tvrditi da su Srbi “narod 

koji ne umije mrziti [ne ume da mrzi]”, a mediji tzv. Srpske 

Republike Krajine, u siječnju 1993. godine, da su se “Srbi u 

povijesti uvijek [istoriji uvek] samo branili”. Milan Paroški, 

nadalje, u baranjskom selu Jagodnjak, u proljeće 1991. 

tvrdi da na baranjskome i širem prostoru nesrpski arheolozi 

više ne istražuju akropole, jer svugdje “nalaze samo srpske 

grobove”, iz čega izvodi i konkretna prava, pozivajući 

slušatelje da “ubiju kao psa [k’o kera] kod tarabe svakog 

onog koji kaže da to nije srpska zemlja”. I Borislav Jović je

126 


1991. izjavio da otpočeti rat zapravo i “nije rat, već 

osveta”, vjerojatno za ustaške zločine. 

Bazična i glavna odgovornost Srbije (pa i Crne Gore) za rat 

u Hrvatskoj i BiH danas nije upitna na razini političke odgovornosti, 

pa nikakva skrupulozna historiografska analiza 

neće moći demantirati tu tvrdnju. No, inteligencija će i 

historiografija Srbije morati objasniti prije svega 80-te 

godine 20. stoljeća u kojima se rat pripremao, osobito 

ulogu intelektualaca koji su pripremili rat. 3 

2. Hrvatski odgovor i pozicija hrvatske historiografije 

Kako je na tu višegodišnju kampanju odgovorila hrvatska 

politika? Nitko od hrvatskih političara u to vrijeme nije bio 

dovoljno sposoban niti hrabar suprotstaviti se takvoj agresivnoj 

politici, pogotovo ne s oružjem napadača, a uz posve 

istrošene parole o bratstvu i jedinstvu. 

Kako se, pak, u toj situaciji snašla hrvatska historiografija? 

Dovoljno je i u suvremenosti navesti riječi Miroslava Krleže, 

koji je poodavno najkonciznije ocrtao tradicionalnu poziciju 

hrvatske historiografije, istodobno napadajući one koji su iz 

političkih razloga negirali samosvojnost hrvatske povijesti, 

kao i one koji su je nekritički veličali: 

Reakcionarna generalna linija naše “objektivne” nauke, koja se 

rađala u drugoj polovini 19. stoljeća..., može se objasniti samo 

društveno-strukturalno. Malograđansko društvo u nastajanju, 

3 Doduše, dio je intelektualaca već trezveno i objektivno analizirao mnoge 

ekonomske, društvene i političke probleme prijeratnoga i ratnog razdoblja 

(usp., primjerice, povremene značajne tekstove u beogradskoj Republici, 

Srpsku stranu rata, zbornik radova, priredio Nebojša Popov, Beograd, 

1996., i sl.), što zaslužuje priznanje, no takvi su još malobrojni, a njihovi 

tekstovi ne utječu na slično, također malobrojno čitateljstvo.


slabo samo po sebi, u okviru jednoga reakcionarnog carstva, kada 

sanja o svojoj narodnoj “slobodi”, sanja o slobodi svojih tržišta u 

budućnosti i prodire mislima na istok... Kod te romatične, malograđanske, 

reakcionarne “žetve”, kritička, bogumilska, šizmatička, 

protestantska, protupapinska naša prošlost predstavljala je 

samo tehničku smetnju..., pak su je izbrisali u svojim glavama, a 

potom i u knjigama... 4 

Čitava naša malograđanska historija o idealističkoj konstanti 

jednoga te istog hrvatstva, kao o vrhunaravnoj pojavi, jeste krivotvorina! 

Ili je pisana tako da su već naše princeze Tuga i Buga 

bile organizirane u Društvu Hrvatica grofice Katarine Zrinske, a svi 

Hrvati bili najmanje Leonide ili barem članovi Čiste stranke prava, 

ili opet tako kao da su već glagoljaši bili Pribićevićevi samostalni 

5 

demokrati, a Hrvati na Duvanjskom polju orjunaši. 

Krleža je, s jedne strane, dobro uočio probleme naše historiografije. 

Uistinu, ona je u posljednjih 150 godina, otkako 

je s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim zadobila mnoge od 

atributa onodobne znanstvenosti, bila isuviše svojom ili, 

mimo svoje volje, u službi politike. Da je tome tako pokazuje 

veoma banalan primjer: pitanje je li Tomislav bio 

kralj ili ne, bilo je političko pitanje i prije 150 godina, a i 

danas. Ipak, s druge strane, Krleža prije svega želi fascinirati 

čitatelja vanjskim efektima, a manje uistinu analizirati 

intelektualnu poziciju hrvatske historiografije. No, on je 

lucidno opažao probleme o kojima se u našoj znanosti i do 

današnjeg dana uglavnom šuti. 

Etablirana se hrvatska historiografija, pak, nije žurila s pisanjem 

nove povijesti. Činila je to uistinu polako, djelomično 

otvarajući nove teme, a pod nesnosnim pritiskom 

4 Prije trideset godina, Republika, g. II., br. 3, Zagreb, 1947., 770. 

5 Nekoliko riječi o malograđanskom historicizmu uopće, u: Deset krvavih 

godina, Zagreb, 1971., 114.

128 


srpske, [točnije srbijanske], i jugoslavenske historiografije. 6 

Općenito se držala digniteta struke, neposredno prije i 

poslije demokratskih promjena, ništa ne mijenjajući. Stoga 

su u radovima dvojice neprofesionalnih historičara – knjigama 

Hebrang Zvonka Ivankovića Vonte i Gubici stanovništva 

Jugoslavije u Drugome svjetskom ratu Vladimira 

Žerjavića – na znanstveni način obrađene neke od najzanimljivijih 

tabu-tema. 

Ipak, popriličan se broj ličnosti s hrvatske opozicijske scene 

utrkivao u prevrednovanju hrvatske bliže i dalje povijesti. 

Dobar je primjer tome istraživanje jame Jazovka u Žumberku, 

pri čemu se, bez ikakve mogućnosti provjere, u 

jasenovačkoj maniri srpskih [i srbijanskih] kvazihistoričara, 

tvrdilo da u njoj leže kosti 40.000 nevinih osoba koje su 

pobili komunisti, da bi se danas procjena o broju tih žrtava 

smanjila za približno stotinjak puta. 

Među prevrednovateljima povijesti s vladajuće hrvatske 

scene, prema političkoj se snazi i ugledu, ali i historiografskom 

znanju te nekim širim pogledima na prošlost, 

nedvojbeno istakao Franjo Tuđman. On je ubrzo u prevrednovanju 

povijesti nadmašio sve ostale, pa je, stoga, u 

sagledavanju tog problema i jedini vrijedan pozornosti. 

Njegovom je izjavom, na 1. saboru Hrvatske demokratske 

zajednice (HDZ) u početku 1990. godine, kako “Nezavisna 

Država Hrvatska nije bila samo fašistička tvorevina nego i 

izraz stoljetne težnje hrvatskog naroda za samostalnom 

7 

državom,” otpočela žestoka rasprava o svojstvima NDH. 

6 Usp., primjerice, Ljubo Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, 1-3, 

Zagreb, 1987.-1990. godine. 

7 Večernji list, Zagreb, 25.2.1990. godine.


Pritom se, kako to često kod Tuđmana biva, organizacijska 

praksa počela tumačiti kao ideologija, a pragmatička se 

politika povezala s reinterpretacijama povijesti. Najgore je 

u svemu što je ta izjava omogućila nekima drugima pokušaje 

potpune rehabilitacije NDH i ustaškog režima, iako 

se Tuđman kasnije odricao od bilo kakve veze s fašizmom i 

nacizmom, no bilo je prekasno. Uostalom, da je u svojim 

demantijima i postupcima bio dosljedniji, štete koje je 

ustašizacija Hrvatske izazvala bile bi kudikamo manje. A 

učestala su pojavljivanja bivših ustaša u medijima, srušene 

su stotine antifašističkih spomenika i spomen-ploča te su se 

u mnogim prigodama orile ustaške pjesme. 

Kako je, međutim, došlo do te NDH-nostalgije? 

Prvo, 45 je godina javnosti nametana jedna veoma jednostrana 

slika prošlosti, pa se, stoga, osjećala potreba za 

svježim, drugačijim interpretacijama. Nije se uistinu više 

mogla trpjeti ahistorijska legenda o junačkim partizanima 

kao neporočnim borcima za pravdu i slobodu, a nesloboda, 

u kojoj su se takvi legende i mitovi stvarali, nije pogodovala 

zdravom rasuđivanju o prošlosti. Rehabilitacija je 

ustaša stoga mogla biti uspješna, jer crno-bijela historija 

uvijek izaziva otpor i često vodi u drugu krajnost. Za 

javnost novootkriveni zločini partizana, prije svega na 

Bleiburgu i Križnom putu, pridonosili su proširenju sljedeće 

teze: budući su “i jedni i drugi” (i ustaše i partizani) “radili 

zločine”, onda su, u stvari, “i sve strane u ratu iste”. 

Drugo, vlast HDZ-a nije bila niti jest ustaška, ali je bila nedopustivo 

tolerantna prema ekstremnoj emigraciji. A, kada 

je ustašonostalgija uzela maha, vlast je postala nedopustivo 

tolerantna i prema ustašoidnim ekscesima.

130 


Konačno, treće, srpska je pobuna u Hrvatskoj, uz pomoć 

JNA, ogorčila i radikalizirala stanovništvo Hrvatske, koje se 

dijelom priklonio neoustaškim idejama. Stvorilo se u dijelu 

javnosti mišljenje kako je jedino pravo sredstvo, ako ne 

pokolj Srba, a onda barem iznimno oštar stav prema njima. 

Hrvatska je u ratu 1991.-1995. bila žrtva i hrvatska se 

historiografija opredijelila za žrtvu. No, tijekom ratnih 

godina, kada je Hrvatska ušla u rat protiv Muslimana/ 

Bošnjaka u BiH i u njemu se očevidno preobrazila u 

agresora, uz istodobni osvetnički gnjev protiv Srba u 

Hrvatskoj, historiografska je priprema takvih postupaka 

postala bjelodanom. A sve je počelo, spomenuto je, s NDH. 

S hrvatske će strane, stoga, trebati ustanoviti tko je, na 

ovaj ili onaj način, pripremio val osvete koji je 1991. pokrenut 

rušenjem srpskih kuća u područjima pod kontrolom 

hrvatskih vlasti, a koji je kulminirao nakon operacije Oluja 

1995. godine. A takva je osveta, kako bilo da bilo, bila 

potkrijepljena poviješću, propagandom NDH kao pozitivne 

činjenice hrvatske povijesti te ustaša i domobrana kao 

dobrih momaka i pravih Hrvata. Iz te se dvije premise izveo 

zločinački zaključak. 

Međutim, svako je povezivanje uzroka rata i situacija iz 

1941. i 1991. u historiografskom smislu posve promašeno, 

jer riječ je o bitno različitima uzrocima i situacijama. No, u 

svakodnevnoj smo se komunikaciji, kroz shematiziranu sliku 

prošlosti, vratili na podjelu između ustaša i četnika. Tako su 

se na istom poslu našli hrvatski i srpski [te srbijanski] 

ekstremisti, i ta političko-zločinačka koalicija već duže 

vrijeme funkcionira izvrsno. A ona je opasna jer razvija daljnju 

mistifikaciju, koja pomirenju ne daje nikakve izglede.


3. Može li se doći do zajedničkih ili sličnih stavova o NDH i 

Jasenovcu? 

U hrvatsko-srpskima [i hrvatsko-srbijanskima] sporovima 

središnja je tema svakako bio logor u Jasenovcu. No, čini 

mi se, koliko god to izgledalo paradoksalno, da unatoč 

tonama potrošene tinte i strašnom intenzitetu emocija oko 

Jasenovca, kako do zajedničkih stavova i ne bi bilo tako 

teško doći. Stvari postaju jasnijima u posljednje vrijeme, 

nakon što je nedavno objavljen popis jasenovačkih žrtava, 

dosad nepublicirani popis iz 1964. godine. 

Nije sporno ili barem ne bi trebalo biti sporno što su bili 

Jasenovac i NDH. Potonja nije bila “izraz stoljetne težnje 

hrvatskog naroda za samostalnom državom”, nije bila 

nezavisna nego svojevrsni njemačko-talijanski protektorat, 

nije bila Hrvatska, jer kakva je to Hrvatska izvan koje 

ostaju znatni njeni dijelovi, a nije bila ni država, jer država 

pretpostavlja uređene odnose sa svojim građanima, a u njoj 

je vladao teror. Usto, partizanski pokret među Hrvatima i u 

čisto hrvatskim krajevima svjedoči da Hrvati nisu prihvatili 

NDH. Uostalom, u ustaškome je i njemačko-talijanskom 

teroru pobijeno približno 30.000 Hrvata, a 60.000 ih je 

stradalo u partizanskim jedinicama. I prema tome takva 

država nije, prema svojim svojstvima, državotvorna nego 

protudržavotvorna. Ona je izravno razgrađivala svaku uređenu 

državnu instituciju, a zbog nje su, u kasnijim desetljećima, 

nastale predrasude o Hrvatima, pa su sve kasnije 

inicijative i želje za većom neovisnošću Hrvata i Hrvatske 

unutar Jugoslavije ili za potpunom neovisnošću Hrvatske 

bile okarakterizirane kao ustaške. 

Nezavisna Država Hrvatska bila je teroristička država s 

planiranim sustavom terora ustaša. Dva dana po dolasku na 

vlast u Zagrebu Ante Pavelić je, među prvima odlukama

132 


nove vlasti, 17. travnja 1941. potpisao Zakonsku odredbu 

za obranu naroda i države, koja je postala temeljnim aktom 

na kojemu se dalje izgrađivao i provodio cjelokupni sustav 

političkoga i genocidnog terora i nasilja u NDH: 

1. Tko na bilo koji način povrijedi ili je povrijedio čast i životne 

interese hrvatskog naroda ili bilo na koji način ugrozi opstanak 

NDH ili državne vlasti, pa makar djelo ostalo samo u pokušaju, 

čini se krivcem zločinstva veleizdaje. 

2. Tko se učini krivcem zločina u točki 1. navedenoga ima ga stići 

kazna smrti. 

Njenom daljnjom razradom, tijekom sljedećih nekoliko mjeseci, 

usvojeni su precizniji zakoni te upute o izvanrednima i 

prijekim sudovima te strijeljanju talaca, kao i brojne diskriminirajuće 

odredbe te naredbe protiv Srba i Židova. Naposljetku, 

25. studenoga 1941. nastaje i Zakonska odredba 

o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak 

u sabirne i radne logore. No, sustavni se ustaški teror 

još više provodio mimo zakona, masovnim ubijanjem stanovništva 

u srpskim selima, likvidiranjem “viška” zatočenika 

u logorima i transportima uhićenika na putu do logora, 

pljačkom romske, srpske i židovske imovine, itd. 

Logori su bili ključna karika u sustavu terora. Bilo ih je 

približno 26, a teško ih je eufemistički nazivati sabirnima i 

radnima, jer bili su koncentracijski. Već do ljeta 1941. otvoren 

je logor u Jadovnu pokraj Gospića i dva logora na 

Pagu, no brzo su raspušteni zbog blizine talijanskih područja 

i partizanskog ustanka. Stoga je organiziran logor u 

Jasenovcu. 

Inače, za logore NDH bio je nadležan Maks Luburić, čelni 

čovjek Ustaške obrane, Trećega ureda Ustaške nadzorne 

službe. Nije, stoga, slučajno da je Dinko Šakić, Luburićev 

šogor, bio neko vrijeme zapovjednik Jasenovca.


Položaj jasenovačkog logora bio je pažljivo odabran. Logor 

je zbog blizine Save i Une, bio praktički neosvojiv, a s južne 

je strane bio pokraj pruge kojom su se mogli dovoziti 

zatočenici i vojna pomoć. Bio je postavljen u približno 

središte značajnijih židovskih zajednica od Karlovca do 

Dunava, koje se planiralo deportirati u logor, te u blizini 

značajnijih koncentracija srpskog stanovništva na Baniji i 

Kordunu te u zapadnoj Slavoniji i sjevernoj Bosni, kojega 

se, također, planiralo deportirati u logor. 

Jasenovac je bio jedini ustaški logor smrti od kolovoza 

1941. do kraja rata. Bio je, dakle, središnji logor u NDH, u 

kojemu su počinjeni najstrašniji i najmasovniji zločini. 

Stoga nije čudno što je postao simbolom svih zla iz 

vremena ustaškog režima. U njemu je sve bilo podređeno 

samo jednome cilju: likvidaciji što je moguće više ljudi. 

Stoga je opravdano, umjesto logorom, nazvati ga 

tvornicom smrti. 

Odgovornost je u svemu tome sa srpske [i srbijanske] 

strane nastala zbog licitiranja s brojem ubijenih u Jasenovcu. 

Tvrdilo se, primjerice 1946. godine, da je u Jasenovcu 

stradalo 46.000 ljudi. U sljedećim desetljećima, pak, procjene 

su o broju žrtava rasle, pa su službeno iznosile čak 

600-700.000 stradalih. U iznimno opsežnom istraživanju 

60-ih godina 20. stoljeća o žrtvama Jasenovca nije se 

uspjelo sakupiti više od 49.000, uz još nešto više od 9000 

njihovih imena za Staru Gradišku. Ako se tome pribroje i 

žrtve čija se imena nisu mogla utvrditi, to nas istraživanje 

ipak približava utvrđivanju konačnog broja stradalih. 

Međutim, rezultati su istraživanja bili nedostupni javnosti 

jer nisu potvrđivali već općeprihvaćeni stav o broju stradalih 

u Jasenovcu.

134 


Demografsko-povijesne analize pokazuju da je u Jasenovcu 

stradalo približno 83.000 ljudi, 8 no poneki historičari i 

kvazihistoričari (Milan Bulajić, Velimir Terzić i drugi), koji se 

bave srpskim stradanjima u Drugome svjetskom ratu u nas 

i, posebno, logorom Jasenovac, kao središnjim mjestom tog 

stradanja, stalno su uvećavali ionako već preuveličani broj, 

tvrdeći kako je, među ukupno stradalima, samo Srba bilo 

ubijeno 700.000, potom milijun, pa i više od 1.100.000, 9 

s 

time još da se točan broj žrtava ionako “nikada neće moći 

ustanoviti”. 

No, i sam je Bulajić potkraj 1998. godine, u radio-emisijama 

Slobodne Europe, počeo izjavljivati kako u svojim 

radovima nikada nije i potvrdio spomenute visoke brojeve 

nego je, tvrdi, samo navodio podatke drugih autora. U tom 

je sklopu i izjavio kako je, u istraživanjima Muzeja genocida 

u Beogradu, kojega [je tada vodio], do sada utvrđeno 

“samo” 77.000 poimenično pobrojanih žrtava Jasenovca. A 

to je već približno realan broj. 

Navedene činjenice o NDH i Jasenovcu samo su teze koje 

bi, vjerujem, mogla prihvatiti većina historičara u Hrvatskoj 

i Srbiji. 

4. Uloga historičara u pomirenju 

Mi, historičari, ne možemo čekati političko pomirenje, jer 

ono ipak ovisi o političkim elitama. No, možemo i moramo 

raditi na historiografskom pomirenju. Nitko ne može reći da 

8 Usp. V. Žerjavić, Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga, 

Zagreb, 1992., 43 i dalje. 

9 Usp. Radomir Bulatović, Koncentracijski logor Jasenovac, s posebnim 

osvrtom na Donju Gradinu, Sarajevo, 1990. godine.


nije znao i osjetio kako je i on odgovoran, odnosno da ne 

može pridonijeti pomirenju. 

Prvu korak pri tome mora biti dezaktualizacija: utvrditi 

kako je riječ o prošlosti, koja više nije politički nego povijesni 

problem. Tu prošlost, pak, valja prepustiti historičarima 

i oni moraju imati glavnu riječ u njezinu tumačenju 

ili ih se barem mora čuti što govore. 

Drugi je korak u poznanstvenju historije prema vani i prema 

unutra. Prema vani treba afirmirati tezu kako je smisao 

znanosti u traganju za istinom te da su njeni rezultati trajno 

otvoreni za provjeru, popunu i usavršavanje, pri čemu je 

besmisleno konačna rješenja i apsolutne istine utvrđivati u 

dnevnopolitičkoj praksi. Dileme, hipoteze i cjelovita istraživanja 

ne smiju biti ispolitizirani, a istraživači moraju uživati 

punu slobodu istraživanja, lišenu političkih pritisaka. Prema 

unutra, pak, valja promicati vrijednosti modernih historiografskih 

pravaca koji neizravno posve udaljuju povijest i 

historijsku znanost od politike. 

Posvadili smo se i zaratili preko povijesti. Je li moguće 

preko nje se miriti? Moguće je, ali nam povijest, dakle ono 

što pričaju historičari, ne smije biti neka vrsta naravoučenija, 

novokomponiranoga bratstva i jedinstva, odnosno 

zbirka lijepih primjera o Hrvatima te Srbima [i Srbijancima] 

tijekom povijesti. Valja težiti dezideologizaciji historijske 

znanosti i izboriti se za njen dignitet te za pravo da javnost 

sazna realnu priču o jednima i drugima tijekom povijesti. 

Pri tome ne treba bježati od notorne činjenice da ima te 

kako će nužno biti i više pogleda na tu prošlu stvarnost. 

Historičari time mogu pripomoći u smirivanju stanja, da 

kultura pomirenja počne nadjačavati kulturu osvete.

136 


Za hrvatsko-srpske [i hrvatsko-srbijanske] odnose neće biti 

sporni samo NDH i Jasenovac kao sublimacija kolektivne 

patnje, ali oni svakako predstavljaju najosjetljivije dijelove 

srpskog aspekta hrvatske povijesti. No, s hrvatske strane 

dodatna komplikacija leži u činjenici, što je [bila] Tuđmanova 

želja, pa i praksa hrvatske politike, da se svaka 

praktična mjera i svaki politički zaokret moraju objasniti i 

opravdati ideologijom, povijesnom zadanošću, svjetlom junačkom 

tradicijom i još svjetlijom vizijom daleke budućnosti. 

Najbolji i najdramatičniji primjer takva problema su, u tom 

sklopu, Srbi u Hrvatskoj. Događanja u proteklom ratu onemogućila 

su znatnom broju tih ljudi da se etabliraju kao 

građani hrvatske države. To je odjeknulo u hrvatskoj historiografiji 

i javnosti. Na pučkoj se razini, pak, sve svodilo na 

mitologeme o onima drugima, ali je, s druge strane, i značilo 

da nam ne treba nova povijest Srba u Hrvatskoj. Oni su, 

naime, zaslužni kao krajišnici za obranu Hrvatske, pridonijeli 

hrvatskoj kulturi i sl. Treba samo promicati ideju da oni nisu 

nikakvi gosti u Hrvatskoj nego da su, na mnoge načine, 

ravnopravno sudjelovali u hrvatskoj povijesti, što je najbolji 

temelj za građansko određenje srpskog pitanja u Hrvatskoj. 

Pritom nam i opća situacija ide na ruku, jer polako i sigurno 

ustašonostalgičari, ti pornografi historije, gube bitku. 

No, da bi se takvi ciljevi postigli valja u našim naporima 

otići korak dalje od načelnih, metodoloških ili teorijskih 

usaglašavanja. Trebalo bi iznaći načine objavljivanja zajedničkih 

izjava o nekima spornim pitanjima koje bi potvrđivale 

da historičari Hrvatske i Srbije i u konkretnijoj razradi 

problema mogu pronaći zajednički jezik. 

Za to su i ovakvi susreti, [poput skupa Dijaloga povjesničara/istoričara], 

dobri. Ali, upravo zbog tih viših ciljeva, čini 

mi se kako je Mađarska, odnosno Pečuh neprimjereno


mjesto za prvi sastanak. Trebali smo i simbolički pokazati 

da nam je stalo do razgovora i pomirenja te skup organizirati 

u Hrvatskoj ili Srbiji. Ponajbolje u Vukovaru ili 

Kninu, jer ta mjesta simboliziraju dva krucijalna događaja, 

dvije epizode u ratnoj tragediji Hrvata i Srba u nedavnom 

ratu. 

Došao sam jer sam želio pokazati kako možemo tri dana 

sjediti zajedno i razgovarati, a da se ne posvadimo. Na 

skupu ćemo slušati i nešto što želimo i ne želimo čuti, ali 

ćemo se svakako bolje informirati. I sve to ima svoju svrhu. 

No, to je, istodobno, i sporo, vjerojatno i presporo, a očevidno 

i nedovoljno za približavanje i pomirenje, jer 

historičari nisu oni koji odlučuju. Oni često nemaju ni 

pristup medijima, a kada ga i ostvare često se pri tome ne 

snađu, jer nisu pripremljeni za medijske nastupe. 

Ne treba imati iluzija, pa navodim i nekoliko primjera. 

Koliko su problema imali oni koji su izjavili: “Ovo nije moj 

rat”? Historiografija u Srbiji kreće se od članka V. Krestića 

(O genezi genocida...) do proglasa šestorice historičara u 

jesen 1991. godine, u vrijeme napada JNA na Dubrovnik, 

koji su se tome usprotivili. U Beogradu je to zastupati tada 

bila iznimna hrabrost. No, kako se to ne bi činilo idealnim i 

kako bi se, u stvari, uvidjelo koliko naša polazišta, makar se 

obje strane smatraju umjerenima, i nisu tako bliska, neka 

posluži rečenica iz tog teksta o Dubrovniku kao dijelu i 

hrvatske i srpske te srbijanske historije. U Beogradu, reći to, 

bio je čin građanske hrabrosti, a u Zagrebu je to nekima 

značilo moguće otvaranje pregovora o ostanku Dubrovnika 

unutar granica Republike Hrvatske. 

No, ni u Hrvatskoj oni koji plivaju protiv struje nisu ostavljani 

na miru.

138 


Što, dakle, činiti? Svatko mora raditi sam, na svojoj strani, 

ali istodobno i znati da ovisimo jedni o drugima. [Pa i naše] 

historiografije ovise [jedna o drugoj]. Slobodarstvo i demokratičnost 

na jednoj potiču slobodarstvo i demokratičnost 

na drugoj strani, a nesnošljivost na jednoj potiče nesnošljivost 

na drugoj strani. I to bez obzira što je u 

posljednjih sedam, [a sada i više] godina blokada između 

dvije kulture veća no ikada. Ipak, informacije stižu i ovisnost 

postoji, pa i zakon spojenih posuda funkcionira. 

Valja potaknuti otvaranje. Nikoga se ne može prisiliti da 

voli nekoga koga ne želi voljeti, ali ga se barem može 

naučiti trpjeti drugoga. Ako su to naši ciljevi i ako budemo 

sudjelovali u njihovu ostvarenju, to će biti solidna osnova 

da jednoga dana više, doduše, ne budemo lažna braća 

nego, manje ili više, snošljivi, ako ne i dobri susjedi. 

Pomirenje se, naravno, mora odvijati na više razina. Ono 

neće doći samo iz politike. Ono mora stići iz društva. U 

tome općem približavanju te procesu mirenja i historičari i 

historiografija svakako imaju značajno mjesto. 

Sažetak 

Pomirenje je intelektualni proces, kojemu gospodarski i drugi kontakti 

mogu pripomoći, ali ipak ga moraju osmisliti intelektualci u posve 

slobodnoj diskusiji. Gdje se, u tom sklopu, nalazi historijska znanost u 

Hrvatskoj i Srbiji te čime su opterećena znanja o povijesti u tim 

sredinama? Opterećena su u Srbiji mistifikacijama, kultom žrtvovanja i 

opsjednutosti prošlošću, a ta je novokomponirana historija, još od 

1987. godine, imala i posve ratnohušački smisao. Takva je opsjednutost 

nacionalnim u povijesti dovedena do apsurda, do historističke 

histerije i potpunog ignoriranja povijesnih činjenica. Kako se, pak, u toj 

situaciji snašla hrvatska historiografija? Ona se nije žurila s pisanjem 

nove povijesti, no popriličan se broj istraživača i ostalih ipak utrkivao u 

prevrednovanju hrvatske bliže i dalje povijesti, ponajviše Franjo Tuđ-


man. A kada je ustašonostalgija uzela maha, vlast je postala nedopustivo 

tolerantna i prema ustašoidnim ekscesima. Ipak, Hrvatska je u 

ratu 1991.-1995. bila žrtva i hrvatska se historiografija, stoga, opredijelila 

za žrtvu. Unatoč tome, na istom su se poslu našli i hrvatski i 

srpski [te srbijanski] ekstremisti, i ta političko-zločinačka koalicija već 

duže vrijeme funkcionira izvrsno. A ona je opasna jer razvija daljnju 

mistifikaciju (primjerice obje strane o Jasenovcu), koja pomirenju ne 

daje nikakve izglede. Stoga mi, historičari, možemo i moramo raditi 

ako ne na političkom, a ono na historiografskome pomirenju, i to bez 

političkih pritisaka. Posvadili smo se i zaratili preko povijesti. Možemo 

li se preko nje i miriti? Ne treba imati iluzija, ali valja potaknuti 

otvaranje. 

Summary 

Reconciliation is an intellectual process, which can be somewhat 

helped by economic and other contacts, but still needs to be worked 

out by intellectuals in a totally free discussion. Where does historical 

science in Croatia and Serbia stand in that respect, and what burdens 

the knowledge on history in those areas? In Serbia, it is burdened with 

mystifications, the cult of sacrifice and an obsession with the past, and 

ever since 1987, this newly concocted history has also had a completely 

war-instigating purpose. Such obsession with the national in 

history has been driven to the absurd, to historical hysteria and a total 

disregard of the historical facts. And how did the Croatian historiography 

do in such a situation? It did not hurry up with writing a new 

history, but still, quite a number of researchers did race to re-value the 

recent and older Croatian history - Franjo Tudjman most of all. And 

when the nostalgia for the Ustasha spread, the authorities became 

impermissibly tolerant to Ustasha-related excesses, as well. Still, 

Croatia was the victim in the war from 1991 to 1995, so Croatian 

historiography took the side of the victim. Despite that, both Croatian 

and Serbian extremists found themselves doing the same thing and 

this political-criminal coalition has been functioning great for a long 

time already. And it is dangerous, because it develops further mystification 

(for example, both sides on the Jasenovac camp), which does 

not give reconciliation any chance. This is why we, historians, can and 

must work towards historiographic reconciliation, if not political, and it 

has to be done without political pressure. We started arguing and

140 


fighting a war over history. Can we reconcile on it, as well? We must 

not have any illusions, but we must encourage the opening. 


Aussöhnung ist ein intellektueller Prozess, den wirtschaftliche und 

andere Kontakte unterstützen können, dem aber trotzdem Intellektuelle 

in völlig offener Diskussion einen Sinn geben müssen. Wo 

befindet sich in diesem Zusammenhang die historische Wissenschaft in 

Kroatien und Serbien und womit sind die Kenntnisse von der Geschichte 

in diesen Gebieten belastet? In Serbien werden diese Kensntnisse 

von einer Mystifizierung, einem Opfer-Kult sowie der Besessenheit 

von der Vergangenheit belastet, und diese neukomponierte 

Historie hatte, schon seit 1987, einen vollständig kriegshetzerischen 

Sinn. Diese Besessenheit von dem Nationalen in der Geschichte wurde 

ad absurdum geführt und führte zur historistischen Hysterie und zur 

völligen Ignoranz historischer Fakten. Wie fand sich in dieser Situation 

die kroatische Historiographie zurecht? Sie eilte nicht mit dem 

Schreiben einer neuen Geschichte, doch überboten sich eine größere 

Anzahl von Geschichtsforschern und Anderer in der Überbewertung 

der näheren und ferneren Geschichte Kroatiens, Franjo Tuđman allen 

voraus. Und als die Ustacha-Nostalgie überhand nahm, wurde die 

Regierung unzulässig tolerant gegenüber ustaschoiden Exzessen. 

Trotzdem, Kroatien war im Krieg zwischen 1991 und 1995 ein Opfer 

und deshalb entschloss sich die kroatische Historiographie, auf der 

Seite des Opfers zu stehen. Trotzdem trafen sich kroatische und 

serbische Extremisten bei derselben Arbeit, und diese politisch-verbrecherische 

Koalition funktioniert schon längere Zeit ausgezeichnet. 

Und sie ist gefährlich, da sie eine weitere Mystifizierung entwickelt 

(z.B. von Jasenovac), die der Aussöhnung keine Chance gibt. 

Deswegen können und müssen wir Historiker, wenn schon nicht an der 

politischen, dann aber an der geschichtlichen Aussöhnung arbeiten, 

und zwar ohne politischen Druck. Wir haben uns über die Geschichte 

zerstritten und wegen ihr bekriegt. Kann uns die Geschichte wieder 

aussöhnen? Wir dürfen uns darüber keinen Illusionen hingeben, es 

muss der erste Schritt getan werden.


..................................................................... 

Osam skupova (1998.-2003) i 

osam knjiga/zbornika radova 

(2000.-2004.) 

Dijaloga povjesničara/istoričara

U organizaciji je njemačke Zaklade Friedrich Naumann/F. 

Naumann Stiftung. Die Stiftung für liberale Politik (FNSt) 1 

u 

šest godina (1998.-2003.) održano osam međunarodnih 

znanstvenih skupova Dijaloga povjesničara/istoričara u: 

- Pečuhu (Mađarska akademija znanosti), Republika Mađarska 

(RM), 20.-22. studenoga 1998., 19.-21. studenoga 

1999. te 12.-14. svibnja i 20.-22. listopada 2000. godine 

(1.-4. skup), 

- Herceg Novome (Hotel Plaža), Crna Gora, SRJ, sada SiCG, 

2.-4. ožujka (5. skup), i 

- Zagrebu (Tomislavov dom na Sljemenu), RH, 5.-7. listopada 

2001. godine (6. skup), 

- Beogradu (Hotel Trim u Košutnjaku), Srbija, SRJ, sada 

SiCG, 20.-22. rujna 2002. godine (7. skup), te 

- Zadru (Hotel Pinija, Petrčane), RH, 26.-28. rujna 2003. 

godine (8. skup), 

a u pet godina (2000.-2004.) tiskano osam knjiga/zbornika 

radova s tih skupova: 

1 FNSt potiče, u sklopu duhovnoga i političkog liberalizma, razvoj demokracije, 

države zasnovane na pravu i djelotvornog poretka u tržišnom gospodarstvu. 

To čini u suradnji s (liberalnima) političkim strankama te raznim 

organizacijama civilnog društva, među ostalim, već više od jednoga desetljeća, 

i na prostorima bivše druge/socijalističke Jugoslavije, sa uredima 

najprije - do 1997. - u Ljubljani, Republika Slovenija (RS), potom Zagrebu, 

Republika Hrvatska (RH), a od 2001. i u Beogradu, Savezna Republika 

Jugoslavija (SRJ), sada Srbija i Crna Gora (SiCG), potom i u Sarajevu, Republika 

Bosna i Hercegovina (RBiH).

144 

Osam Dijaloga povjesničara/istoričara 

- Dijalog povjesničara/istoričara, priredili Hans-Georg Fleck 

i Igor Graovac, 1-8, Zagreb, FNSt, 2000. (knj. 1 i 2), 2001. 

(knj. 3 i 4), 2002. (knj. 5 i 6), 2003. (knj. 7) i 2004. (knj. 

8). 

Početno su se, dakle, skupovi održavali u Republici Mađarskoj 

(1998.-2000.), 2 koja je tada “hrvatskima i srpskim” 

te srbijanskim, “odnosno jugoslavenskim građanima nudila 

mogućnost susreta bez problema i ograničenja zbog viza,” 3 

a potom (2001.-2003.) naizmjenično u SRJ, sada SiCG, 4 

RH. U međuvremenu je održan i 9. skup u Vršcu (Hotel Srbija), 

Vojvodina, Srbija, SiCG, 5.-7. studenoga 2004. godine 

(radovi s tog skupa su u pripremi za tisak), a potkraj 

rujna 2005. će biti održan i 10. skup, gotovo sigurno u 

Osijeku, RH. 

FNSt je, inače, još potkraj 1997. i u proljeće 1998. pokrenuo 

inicijativu o dijalogu povjesničara iz RH i SRJ, sada 

SiCG, prije svega Srbije, “smatrajući da je, zbog ranije zajedničke 

povijesti, nužno”, nakon godina prekida, “ponovno 

pokrenuti rasprave i o kontroverznim pitanjima od 

interesa za obje strane dijaloga,” 

2 Usp. I. Graovac, Četiri Dijaloga povjesničara/istoričara u Pečuhu (1998.- 

2000.), u: Dijalog povjesničara/istoričara, knj. 5, n.dj., 15-38. 

3 H.-G. Fleck, O hrvatsko-srpskome [srbijanskome] dijalogu povjesničara: 

kritička povijesna znanost, političko obrazovanje i društveni pluralizam, u: 

isto, knj. 1, n.dj., 18. 

4 U početku je veljače 2003. na području SRJ formirana nova državna 

zajednica: SiCG. 

5 Hrvoje Glavač, Dijalog je i nadalje potreban, u: Dijalog povjesničara/ 

istoričara, knj. 2, n.dj., 13. 

5 

pri čemu se mogu, slično 

ranijima njemačkim iskustvima o uspostavi dijaloga sa 

francuskim i poljskim susjedima, postići uklanjanja slika 

i

Igor Graovac 145 

neprijatelja i svladavanja vlastitih prošlosti. 6FNSt 

je pritom 

želio potaknuti i razvoj međusobne političke kulture, primjerene 

demokratskim društvima, pa i onima koja žele postati 

takvima, a putem poticanja i znanstvene kulture, smatrajući 

kako bilo kakvo otvaranje, pa i otvaranje mogućnosti 

dijaloga povjesničara, predstavlja i poticaj djelovanju 

institucije političkog obrazovanja odraslih, što je, uostalom, 

i glavna zadaća FNSt-a. 

Prvome su skupu, barem u RH, potporu predstavljali tribina 

Srbi i Hrvati u Mimari, održana 1993. u Zagrebu, te okrugli 

stol Prošlost je teško pitanje, održan, u organizaciji FNSt-a, 

7 

u početku prosinca 1998. u Brezovici (Dvorac Brezovica). 

6 Kako je teško, pak, ostvariti i rezultate tako uspostavljenih dijaloga svjedoči, 

primjerice, podatak da je tek nedavno, točnije 18. ožujka 2005. godine, 

na sastanku u Berlinu, Savezna Republika Njemačka (SRNj), postignut 

konačni dogovor, i to samo francuskih i njemačkih stručnjaka o izdavanju 

zajedničkog udžbenika povijesti 20. stoljeća, a kojega bi koristili 

srednjoškolci tih zainteresiranih zemalja tek od školske godine 2006./ 

2007. S druge strane, 60 godina nakon okončanja Drugoga svjetskog rata, 

u Narodnoj Republici Kini su gotovo istodobno, sredinom travnja 

2005. godine izbili neredi i organizirani prosvjedi među ostalim i zbog 

određenja tog rata u japanskima udžbenicima povijesti. 

7 Usp. Prošlost je teško pitanje, priredio H. Glavač, zbornik radova, Zagreb, 

FNSt, 2000. godine: H.-G. Fleck i Tihomil Radja, Poziv na okrugli stol 

Prošlost je teško pitanje, 5-6, Uvodna izlaganja: Josip Šentija, Nad 

hrvatskom prošlošću ni plakati ni kliktati, 7-30, i Neven Šimac, Riječ, savjest, 

povijest, 31-38, Sažetak rasprave (o uvodnim izlaganjima): Stipe Bagarić, 

Ivo Derado, Andrea Feldman, H. Glavač, Pavle Kalinić, Josip Kregar, 

Slaven Letica, Srećko Lipovčan, Vladimir Pavlinić, Čedo Prica, Ivan Prpić, 

T. Radja, Ines Sabalić, Branko Salaj, J. Šentija, N. Šimac i Dražen Vukov- 

Colić (bez rasprava, također prisutnih, Branka Matana i Meri Štajduhar), 

39-78, Saopćenja (poneka i naknadna ili većinom od autora koji nisu sudjelovali 

na okruglom stolu): Holm Sundhaussen, Postsocijalistička konstrukcija 

društvenog identiteta: izazov intelektualcima, 79-98, P. Kalinić,

146 


Pritom je osobito potonji skup ukazao da će mogućnost 

međusobnoga dijaloga o prošlosti, pa i onoj zajedničkoj 

Hrvatima i Srbima te Srbijancima biti na tragu onoga što se, 

“slijedom njemačkog iskustva i Drugoga svjetskog rata..., 

naziva ovladavanjem prošlošću.” 8 Unatoč tome, Dijalog 

povjesničara/istoričara početno je bio opterećen i teškoćama 

(ne samo političke naravi) te protivljenjima (ne samo od 

strane pragmatičara svakodnevnice). Razlozi tome dijelom 

su se krili u sljedećem: ratne su traume još odviše bile prisutne, 

a i razlikovanja samih povjesničara, pa i unutar nacionalnih 

povijesti, ometala su, što se pokazalo korisnim, zajednički 

nastup pojedine strane dijaloga. Stoga je u početku 

“odlučeno da se ne otvara i diskusija o najnovijoj prošlosti”, 

a da bi se izbjegle razmjene udaraca “na temu krivnje i 

pokore”, koje bi već u početku dijalog osudile na propast, a 

koji je, tome nasuprot, “zamišljen i kao proces izgradnje 

povjerenja,” 9 

koje je, na kasnijim skupovima, uspostavljeno 

do te mjere da su slobodno raspravljane i teme o najnovijoj 

prošlosti, odnosno da više i nije bilo tabu tema. 

Ipak, početno je bila izražena i svojevrsna nesklonost službenih 

strana, kako cehovskih, tako i državnih, o opravdanosti 

i smislu dijaloga, iako je, istodobno, i jačala svijest u 

RH i SRJ, sada SiCG, prije svega Srbiji, o potrebi za njime. 

Tome su svakako pridonijele i demokratske promjene u 

obje zemlje, koje su, među ostalim, i otvorile mogućnost da 

Andrija Hebrang (1899.-1950.?), 99-123, Boris Maruna, Bolesno društvo, 

125-132, Žarko Puhovski, Uporaba povijesti u tvorbi kolektivnoga identiteta, 

133-153, i Grozdana Cvitan, Literatura kao svjedok – pitanja koja 

(ni)smo postavili, 155-180. 

8 H.-G. Fleck i T. Radja, n.dj., u: isto, 5. 

9 H.-G. Fleck, O hrvatsko-srpskome [srbijanskome] dijalogu povjesničara..., 

n.dj., u: Dijalog povjesničara/istoričara, knj. 1, n.dj., 16-17.


se od 5. skupa i nadalje Dijalog povjesničara/istoričara naizmjenično 

održava u njima. 

Obje strane na skupovima, već je spomenuto, nisu bile niti 

jesu predstavljene delegacijama. Naime, svi sudionici skupova 

izražavaju samo rezultate vlastitih istraživanja, a 

nikako stavove država ili institucija kojima pripadaju. No, 

na 1. skupu se hrvatska strana ipak predstavila u svojevrsnome 

zajedničkom nastupu službenih povjesničara, dakle 

onih koji zastupaju i ponešto naglašenije nacionalno 

shvaćanje hrvatske povijesti, dok je srpska/srbijanska strana 

gotovo isključivo bila predstavljena mlađim, opozicijskima 

povjesničarima. 10 

Od 2. skupa pa nadalje uspostavljena 

je, pak, i u tom pogledu svojevrsna ravnoteža: hrvatska je 

strana, uz službene povjesničare, nastupala i s mlađim, 

opozicijskima povjesničarima, a srpska/srbijanska je strana 

osnažena većim brojem službenih povjesničara, onih koji 

zastupaju i ponešto naglašenije nacionalno shvaćanje srpske/srbijanske 

povijesti. 

Usto, na skupovima nisu sudjelovali samo povjesničari iz 

RH i SRJ, sada SiCG, prije svega Srbije, pa čak ni samo 

povjesničari: uz njih su sudjelovali i pojedini demografi, 

ekonomisti, filozofi, politolozi, pravnici, sociolozi te viktimolozi, 

matematičari i statističari, arhivisti, inženjeri, javni 

djelatnici, knjižničari, muzealci, novinari, političari, predstavnici 

nevladinih udruga, publicisti, studenti te svećenici, a, 

11 

naravno, i predstavnici FNSt-a, kao i voditelji radionica. 

10 Usp. isto, 18. 

11 Usp., u ovome tematskom zborniku skupine autora (I. Graovac, Prilozi), 

ne samo za ove nego i za podatke koji slijede, popise plenarnih izlaganja i 

izjava te saopćenja (s osnovnim podacima o njihovim autorima) sa dosadašnjih 

Dijaloga povjesničara/istoričara.

148 


Sve u svemu, na skupovima Dijaloga povjesničara/istoričara 

sudjelovalo je dosad, na osam skupova, 112 sudionika iz 

sedam zemalja, poneki, usto, i više puta: 12 

- 53 iz RH (gotovo polovica ili 47 posto), 

- 42 iz SRJ, sada SiCG (gotovo četiri desetine ili 38 posto), 

- šest iz SRNj (više od pet posto), 

- pet iz Sjedinjenih Američkih Država/SAD (gotovo pet 

posto), 

- tri iz Republike Austrije/RA (više od dva posto), 

- dva iz RM (gotovo dva posto) i 

- jedan iz Republike Poljske/RP (gotovo jedan posto). 

Pritom je zanimljivo, dijelom i logično, ako se izuzmu sudionici 

sa prostora izvan bivše druge/socijalističke Jugoslavije, 

da su gotovo svi sudionici iz SRJ, sada SiCG, njih 41 (ili 

čak 98 posto) iz Srbije, preciznije 35 iz Beograda i jedan iz 

Užica, dva iz Novoga Sada te po jedan iz Subotice i Zrenjanina 

(Vojvodina) te, i to formalno, jedan iz Prištine, 

potom Kosovske Mitrovice (Kosovo), dok je samo jedan 

sudionik (ili dva posto) iz Crne Gore, preciznije Podgorice. I 

sudionici iz RH ponajviše su iz jednoga grada, i to Zagreba, 

njih 41 (više od tri četvrtine ili 77 posto), no ima ih i iz 

gotovo svih regija te sveučilišnih i znanstvenih središta RH: 

pet iz Dalmacije (četiri iz Zadra i jedan iz Dubrovnika), tri iz 

Zapadne Slavonije (dva iz Slavonskog Broda i jedan iz 

Jasenovca), dva iz Hrvatskog primorja (Rijeka) te po jedan 

12 Na svim skupovima sudjelovali su samo Vladimir Geiger i I. Graovac iz 

RH te Zoran D. Janjetović i Olivera Milosavljević iz SRJ, sada SiCG.


iz Istre (Pula) i Turopolja/Sjeverozapadne Hrvatske (Velika 

Gorica). 13 

Zanimljivo je i da je među sudionicima samo 26 (ili 23 posto, 

dakle manje od četvrtine) žena, dok je muškaraca 86 (ili 

77 posto, dakle više od tri četvrtine). Taj se postotni odnos 

mijenja ako se opet izuzmu sudionici sa prostora izvan 

bivše druge/socijalističke Jugoslavije: 29 posto (gotovo tri 

desetine) je žena među sudionicima iz SRJ, sada SiCG, a 

samo 21 posto (više od petine) žena među sudionicima iz 

RH. No, ako se posebno sagledaju i sudionici sa prostora 

izvan bivše druge/socijalističke Jugoslavije, među njima je 

samo 18 posto (manje od petine) žena. Od Istoka ka Zapadu 

smanjuje se, dakle, njihov broj! 

Nadalje, među sudionicima je: 

- 64 doktora znanosti (29 iz RH, 23 iz SRJ, sada SiCG, pet 

iz SRNj, tri iz RA, dva iz SAD-a te po jedan iz RM i RP) u 

više nastavnih (sveučilišnih je profesora, primjerice, 14 iz 

RH, 10 iz SRJ, sada SiCG, tri iz SRNj, po dva iz RA i SAD-a 

te po jedan iz RM i RP) i/ili znanstvenih zvanja, 

- 27 magistra znanosti, odnosno M.A., M.Phil. (12 iz RH, 

10 iz SRJ, sada SiCG, tri iz SAD-a te po jedan iz RM i SRNj), 

- 14 profesora (osam iz RH, a šest iz SRJ, sada SiCG), 

- tri akademika (dva iz RH, a jedan iz SRJ, sada SiCG) te 

- po jedan dipl. pravnik i inženjer te student iz RH i dipl. 

politolog iz SRJ, sada SiCG, 

13 Zbog promjena, uglavnom mjesta rada poneki bi se sudionici iz RH 

mogli svrstati i u dva grada, no to bi, netočno, uvećalo njihov ukupni broj: 

još dva su sudionika, prema tom određenju, iz Zagreba, a po jedan iz 

Dubrovnika i Rijeke.

150 

koji su radili ili rade: 


- 45 na fakultetima: 

- 23 u RH: devet na Filozofskom fakultetu/FF, Zagreb, po 

četiri na FF, Rijeka, i FF, Zadar, dva na Fakultetu političkih 

znanosti, Zagreb, i po jedan na FF, Pula, potom Rijeka, te 

Katoličkome bogoslovnom fakultetu/Teologija u Rijeci i 

Pravnom fakultetu, Rijeka, te Pravnom fakultetu, Zagreb, 

- 14 u SRJ, sada SiCG: sedam na FF, Beograd, dva na FF, 

Novi Sad, te po jedan na Fakultetu političkih nauka, Beograd, 

FF, Priština, potom Kosovska Mitrovica, i Pravnome, 

Prirodoslovno-matematičkome te Saobraćajnom fakultetu, 

Beograd, 

- četiri u SAD-u: Yale University, New Haven (tri), i Purdue 

University (jedan), 

- po dva u RM: Central European University, Budimpešta 

(jedan), i FF, Pečuh (jedan), te SRNj: Berlin, Frie Universität 

(jedan), i Leipzig, Universität Leipzig (jedan), te 

- jedan u RA: Universität Graz, 

- 40 u znanstvenim institutima i/ili zavodima, odnosno 

- 38 u institutima: 

- 20 u SRJ, sada SiCG: devet u Institutu za noviju istoriju 

Srbije, sedam u Institutu za savremenu istoriju, dva u Balkanološkom 

institutu Srpske akademije nauka i umetnosti/ 

SANU, Beograd, te po jedan u Istorijskom institutu Crne 

Gore, Podgorica, i Istorijskom institutu SANU, Beograd, 

- 16 u RH: svi u Hrvatskom institutu za povijest/HIP, 14 u 

HIP-u, Zagreb, a dva u HIP-u. Podružnici za povijest Slavonije, 

Srijema i Baranje, Slavonski Brod, 

- te dva u SRNj: po jedan u Braunschweigu, Georg Eckert 

Institut, i Münchenu, Südosteuropa Institut, a


- dva u zavodima, i to u RH: 

- po jedan u Zavodu za povijesne znanosti Hrvatske akademije 

znanosti i umjetnosti/HAZU, Dubrovnik, i Zavodu za 

hrvatsku povijest FF-a, Zagreb, 

- sedam u ministarstvima, skupštinama, vladama...: 

- pet u RH: po jedan Predsjednik te član Vlade i ministar/ 

Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog planiranja te pomoćnik 

u tom Ministarstvu i savjetnik u Ministarstvu 

vanjskih poslova RH, Zagreb, a 

- po jedan u SRJ, sada SiCG: jedan preds[j]ednik V[ij]eća 

građana Savezne skupštine SRJ, Beograd, i u SRNj: Ministarstvo 

za gospodarsku suradnju i razvoj, Bonn, 

- šest u FNSt-u: 

- četiri iz ureda u Zagrebu, RH, a 

- dva iz ureda u Beogradu, Srbija, SRJ, sada SiCG, 

- pet u nevladinim udrugama te centrima i institutima: 

- četiri u RH: po jedan u Interuniverzitetskome centru, Dubrovnik, 

te Hrvatskome Helsinškom odboru, Hrvatskome 

pravnom centru i Institutu Vlado Gotovac, Zagreb, a 

- jedan u SRJ, sada SiCG: Akademska alternativa, Užice, 

- četiri u muzejima, i to u SRJ, sada SiCG: 

- tri u Beogradu, Muzej žrtava genocida, a jedan u Subotici, 

Gradski muzej, 

- tri u izdavačkim/novinskim kućama: 

- dva u RH: po jedan u Profilu internationalu i Večernjem 

listu, Zagreb, te

152 


- jedan u SRJ, sada SiCG: Telegraf, Beograd, 

- dva u arhivima: 

- jedan u RH: Arhiv HAZU, Zagreb, a 

- jedan u SRJ, sada SiCG: Istorijski arhiv Beograda, Beograd, 

te 

- po jedan: 

- u akademiji, i to u RH: HAZU, Zagreb, 

- u knjižnici, i to u SRJ, sada SiCG: Univerzitetska biblioteka 

Srbije, Beograd, 

- u osnovnoj školi (OŠ), i to u RH: OŠ Eugen Kumičić, Velika 

Gorica, 

- u spomen području, i to u RH: Javna ustanova Spomen 

područje Jasenovac, Jasenovac, 

odnosno ne zna im se mjesto rada ili ono nije strogo 

određeno (ostalo), nezaposleni su ili umirovljeni: 

- osam u kategoriji ostalo: 

- po dva u RH, Zagreb, u SRJ, sada SiCG, Beograd i Zrenjanin, 

te u SRNj, Berlin i Frankfurt, te 

- po jedan u RA, Beč, i RP, Varšava, te 

- po dva: 

- nezaposlena, i to u RH, te 

- umirovljenika: 

- u RH (jedan) i 

- u SRJ, sada SiCG (jedan). 14 

14 Zbroj je ovako raspoređenih sudionika veći (128) od njihova ranije 

navedenoga ukupnog broja (112) jer poneki od njih istodobno obavljaju


Samo je, na svima do sada održanim skupovima, njih osam, 

na prvome bio određen i radni naslov cjelokupnog skupa: 

Državotvorne ideje i nacionalnointegralističke ideologije u 

Hrvata i Srba [Srbijanaca]. No, kako su se već na tom skupu, 

koji je u suštini bio konvencionalna znanstvena konfe- 

rencija, 15 

otvorila i specifična pitanja te posebne teme, koje 

se uobičajeno obrađuju u za to predviđenim radionicama, 

na sljedećim su skupovima, uz zadržavanje plenarnih izlaganja 

i izjava, one i uvedene. Na skupovima koji su potom 

slijedili rad se, stoga, odvijao na tematskima plenarnim 

sjednicama i u tematskim radionicama. 

Plenarne su sjednice, ako se izuzmu uvodna, pozdravna i 

završna izlaganja i izjave sa njih (1., 2., 5. i 6. skup) te 

nakon skupova nastali pregled skupova u Pečuhu (knj. 5) i 

uvodne napomene objavljene u zbornicima radova od nji- 

16 

hovih urednika, bile posvećene sljedećim temama: 

- načelnim temama (1., 2. i 6. skup), sa izlaganjima i izjavama 

u kojima se raspravljaju prijateljstvo i neprijateljstvo 

u Jugoistočnoj Europi, stereotipi o drugima te naslijeđe 

prošlosti i budućnosti odnosa južnoslavenskih naroda i država, 

kao i povijesni nerazum te dva lica povijesne znanosti, 

uz mogućnost hrvatsko-srpskoga/srbijanskoga pomirenja 

u historiografiji, 

više poslova, odnosno rade na više mjesta, ili su u međuvremenu promijenili 

posao, odnosno započeli raditi i na drugim mjestima. 

15 Usp. H.-G. Fleck, O hrvatsko-srpskome [srbijanskome] dijalogu povjesničara..., 

n.dj., u: Dijalog povjesničara/istoričara, knj. 1, n.dj., 19. 


popis plenarnih izlaganja i izjava (s osnovnim podacima o njihovim autorima) 

sa dosadašnjih Dijaloga povjesničara/istoričara.

154 


- teorijsko-metodološkima pitanjima i problemima (1. i 2. 

skup) te novima metodološkim pristupima u povijesnim 

istraživanjima (2., 5. i 7. skup), sa izlaganjima i izjavama o 

mogućnostima primjena oralne historije, komparativnih istraživanja, 

emancipacije znanosti od politike i slobode povjesničara, 

- raspadu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije/ 

SFRJ (8. skup), sa izlaganjima i izjavama o tom raspadu u 

univerzalno-historijskome kontekstu, primjerima raskola u 

državno-partijskome vrhu te države 60-ih godina te djelovanja 

srpskih/srbijanskih liberala 70-ih godina 20. stoljeća, 

kao i o pitanjima mogućnosti održanja SFRJ te stvaranja 

hrvatske države izvan prava, te 

- problematici revizije udžbenika povijesti (3. i 4. skup), sa 

izlaganjima i izjavama o istraživanju udžbenika u Jugoistočnoj 

Europi i njihovu stanju te perspektivama u RH i SRJ, 

sada SiCG, prije svega Srbiji, 17 

- a na jednoj je, usto, usvojena i završna izjava (2. skup), 

18 

koja je, potom, i objavljena (knj. 2). 

17 Ista ili slična problematika posebno se obrađuje i u saopćenjima unutar 

radionica (sedam): nacionalni identitet, hrvatski narodni preporod, ljudski 

gubici u 20. stoljeću, Drugi svjetski rat, nacionalne manjine, a posebno 

sudbina njemačke nacionalne manjine, i slika naroda s prostora bivšeg 

SFRJ, sve u hrvatskim udžbenicima povijesti. 

18 Izjavu je u Pečuhu 21. studenoga 1999. potpisalo 10 povjesničara iz RH 

(Ivo Banac, Darko Dukovski, A. Feldman, V. Geiger, Ivo Goldstein, I. Graovac, 

Tvrtko Jakovina, Ivica Prlender, Zdenko Radelić i Mario Strecha) i 16 

istoričara iz SRJ, sada SiCG (Mile Bjelajac, Đorđe Borozan, Ljubodrag 

Dimić, Veljko Đ. Đurić, Z. D. Janjetović, O. Milosavljević, Maja Miljković, 

Andrej Mitrović, Miroslav Perišić, Branka Prpa, Radmila Radić, Mira Radojević, 

Milan Ristović, Dubravka Stojanović, Ljubinka Trgovčević i Nikola 

Žutić). U njoj apeliraju na ponovno uspostavljanje međusobnih “uobiča-


Radionice (kojih je na 3. skupu bilo šest, na 2., 6. i 7. skupu 

po pet, na 4. i 5. skupu po četiri te na 8. skupu tri) su, pak, 

ako se izuzmu već navedena saopćenja podnijeta u njima o 

hrvatskim udžbenicima povijesti, bile posvećene sljedećim 

temama: 19 

20 

- Nacionalni identitet Hrvata i Srba 

U toj je radionici postignut i najširi vremenski raspon: od 

Ilirika do kraja 20. stoljeća. Dio je saopćenja, onih objavljenih 

(53), teorijsko-metodološke i pregledno-povijesne 

naravi: etnopsihologija i interdisciplinarni pristup srednjovjekovlju, 

značenja primordijalnog kôda, etnički i nacionalni 

te demografski identiteti, nacionalne ideologije, etno- 

jenih i potrebnih profesionalnih veza”, naglašavaju “autonomiju povijesne 

znanosti [istorijske nauke] od politike” te odbijaju daljnju “manipulaciju... 

rezultatima” povijesnih [istorijskih] istraživanja “u dnevnopolitičke svrhe”, 

koja je, kao “i mitomanija”, nespojiva “sa svojstvima [karakterom] i 

ciljevima... struke” (Dijalog povjesničara/istoričara, knj. 2, n.dj., 671), 

čime je, ne samo formalno, izražena i težnja za funkcioniranjem okupljenih 

“u skladu s načelima” svojevrsne “zajednice istraživača” (Ž. Puhovski, 

Znanost protiv samoposluživanja. O dijalogu kao uvjetu mogućnosti poslijeratnoga 

razumijevanja: Dijalog povjesničara/ istoričara, 1-2..., Zarez, 

br. 39, Zagreb, 28. rujna 2000., 17), koja je, bar što se tiče dijela sudionika 

iz RH, i formalno nastala 2003. u Zagrebu kada je osnovana neprofitna, 

nepolitička i nevladina organizacija, sada već i suizdavač ove knjige: 

Zajednica istraživača Dijalog. Udruga za promicanje znanstvenog dijaloga, 

a sa svrhom ostvarenja još šire zamišljenih ciljeva i djelatnosti od onih već 

ostvarenih Dijalogom povjesničara/istoričara. 


popis saopćenja (s osnovnim podacima o njihovim autorima) sa dosadašnjih 

Dijaloga povjesničara/istoričara. 

20 Radionica je u tom obliku uvedena na 5. skupu, a ranije se – na 2. i 3. 

skupu – odnosila i na stvaranje etničkih i nacionalnih identiteta u južnoslavenskome 

prostoru iz povijesne perspektive te – na 4. skupu – i na 

povijesne stereotipe Hrvata i Srba jednih o drugima.

156 


konfesionalni nacionalizam, tipovi nacionalizama, nastanak 

drugih nacionalnih subjektiviteta, ideološka konstrukcija i 

kritičko preispitivanje identiteta, uključivo i slavenskog 

identiteta, nacionalno i državnopravno u identitetu, metodološki 

problemi istraživanja stereotipa i sl. Većina se 

saopćenja ipak odnosi na oblikovanje i shvaćanje nacionalnog 

identiteta (te izgradnju modernih zajednica), ponekad 

i na regionalnoj (Dalmacija i Vojvodina) i gradskoj 

(Dubrovnik i Mostar) te stranačkoj (Hrvatska seljačka stranka/HSS 

i bački Hrvati te Komunistička partija Jugoslavije i 

novi identitet inteligencije), vojnoj (habsburški fortifikacijski 

sustav na jugoistoku Europe te Jugoslavenska narodna 

armija i identitet) i pojedinačnoj razini (Načertanija Ilije 

Garašanina, povijesne kontroverze oko Stjepana Radića, 

Svetozar Pribićević i hrvatski Srbi, Blaško Rajić i koncepti 

identiteta bačkih Hrvata, Dragoljub Draža Mihailović o Hrvatima 

te Titova shvaćanja nacionalnoga i državnog identiteta), 

pri čemu se neka saopćenja u teritorijalnom pogledu 

ne odnose na Hrvatsku i Srbiju nego i na Bosnu i Hercegovinu 

(BiH) te Makedoniju, a poneka, usto, nisu samo o 

Hrvatima i Srbima/Srbijancima nego, primjerice, i o Vlasima. 

Preostala saopćenja odnose se na konstrukcije identiteta 

drugoga te stereotipe Hrvata i Srba/Srbijanaca jednih 

o drugima prije, tijekom i poslije Drugoga svjetskog rata, 

sve do suvremenosti: transfer etničkih stereotipa, hrvatska 

strana u Narodnoj armiji, medijski stereotipi o Hrvatima i 

Srbima/Srbijancima u američkoj javnosti i sl. Usto, iz te su 

radionice, uz neobjavljene rasprave u njoj, što je slučaj s 

raspravama i u drugim radionicama, u zbornicima radova 

objavljene i poneke diskusije/polemike, primjerice ona između 

N. Žutića iz SRJ, sada SiCG, i Drage Roksandića iz RH 

o ideologijama i nacijama, kao i polemičko saopćenje O. 

Milosavljević o Titovu Jugoslavenu – nacionalnome i držav-


nom identitetu, a kao reakcija na tekst Predraga J. Markovića 

o Titovu shvaćanju nacionalnoga i jugoslavenskog 

identiteta (oboje iz SRJ, sada SiCG). 

- Položaj Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj21 U toj radionici, s vremenskim rasponom od 18. do 20. st., 

objavljena se saopćenja (11) ponajviše odnose na položaj i 

stanje Hrvata u južnoj Ugarskoj, odnosno bačkih Hrvata/Hrvata-Bunjevaca 

u Bačkoj, te Srba u Hrvatskoj, uz 

odnos potonjih spram hrvatske državne ideje i razmatranje 

njihove sudbine u vrijeme Prvoga svjetskog rata, Banovine 

Hrvatske, Drugoga svjetskog rata, odnosno Nezavisne Države 

Hrvatske/NDH (s prikazom i sudjelovanja Hrvata i 

Srba u narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj), te nakon 

rata, sve do suvremenosti kada je riječ o interpretacijama 

njihova položaja i stanja u hrvatskoj i srpskoj/srbijanskoj 

historiografiji. 

- Katolička (KC) i Srpska pravoslavna crkva (SPC) u Hrvatskoj 

22 

i Srbiji u 19. i 20. stoljeću 

U toj su radionici objavljena saopćenja (24) vremenski 

ograničenija: gotovo sva se, ako se zanemare dva o ulogama 

države i crkve u srpskom pravoslavlju te SPC-u u 19. 

st. u Banskoj Hrvatskoj, odnose na 20. stoljeće: u njima se, 

pritom, razmatraju pitanja Vatikana i hrvatstva, a – u 

sklopu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) – i politika 

21 Radionica je uvedena na 5., a ukinuta na 6., te ponovno uvedena na 7., 

a potom opet ukinuta na 8. skupu. 

22 Radionica je u tom obliku uvedena na 4. skupu, a ranije se – na 2. 

skupu – odnosila na KC i SPC u totalitarnim režimima u 20. st., što je na 3. 

skupu izmijenjeno/izbačeno, te je – na 4. skupu – i vremenski proširena: i 

na 19. st., a potom, od 5. skupa, ukinuta.

158 


katoličkog jugoslavenstva, ustavno pitanje, odnosno pitanje 

konkordata Kraljevine SHS i Svete Stolice, te položaj 

RKC pod kraljevom diktaturom. Saopćenja koja vremenski 

spadaju u Drugi svjetski rat u nas odnose se na protukatoličku 

propagandu i vjerske prijelaze, odnosno prekrštavanje, 

prije svega u NDH, na sudjelovanje i stradanje katoličkog 

svećenstva u partizanima te na Treći Reich i pravoslavne 

crkve na Balkanu. Poslijeratna problematika, pak, 

odnosi se na progone i stradanja svećenika: mitropolita 

Germogena (Grigorija Ivanoviča Maksimova) i nadbiskupa 

Alojzija Stepinca, na sukobe novih vlasti s RKC (križari i 

problemi vjeronauka, uz jedan i regionalni istarski primjer) i 

SPC, kao i na njihov međusobni odnos, s posebnim osvrtom 

na tumačenje Protokola o odnosima bivše druge/socijalističke 

Jugoslavije i Vatikana. Tome treba pridodati i jedno 

teorijsko-povijesno saopćenje o političkoj ideologiji kao 

sekularnoj religiji. 

- Elite i modernizacija23 Slično je prethodnoj radionici, a kada je riječ o vremenskom 

ograničenju, i s ovom radionicom: samo se, od svih 

objavljenih saopćenja (31), dva – o ulozi Cincara u srpskom 

društvu i razvoju talijanskog nacionalizma u Dalmaciji – 

odnose na duže vremensko razdoblje, dok ih se sedam 

odnosi na 19. st.: modernizacija u Hrvatskoj i Srbiji, s uporedbama 

u sklopu Jugoistočne Europe, uz opis djelovanja 

Imbre Tkalca i Ivana Mažuranića te srpske financijske elite 

u Hrvatskoj i gradskog života te uloge žena u Srbiji, a jedno 

i na 19. i 20. st.: o jugoslavenskim Sokolima. Preostala se 

23 Radionica je tom obliku uvedena na 4. skupu, a ranije se – na 2. i 3. 

skupu – odnosila samo na procese modernizacije u Hrvatskoj i Srbiji u 19. 

i 20. st., a potom je, od 7. skupa, ukinuta.


saopćenja odnose na 20. st.: dio njih je, osobito ona koja 

su vremenski ograničena na razdoblje do izbijanja Drugoga 

svjetskog rata u nas, o procesima modernizacije i političkoj 

kulturi te elitama i naciji, političkim skupinama i socijalnim 

problemima, osobito u vrijeme stvaranja jugoslavenske države 

1918. godine, a ima i saopćenja koja su, u sklopu 

pitanja elita i modernizacije, posvećena samo jednoj ideologiji 

(građanskom liberalizmu, odnosno protuliberalizmu), 

stranci (Srpskoj samostalnoj stranci) i/ili klubu (Srpskome 

kulturnom klubu), osobi (Božidaru Markoviću), listu (Srbobranu), 

djelatnosti (željezničkom prometu) ili događaju 

(Svibanjskoj deklaraciji). Uz tri saopćenja o vremenu 

Drugoga svjetskog rata u nas – o razaranju društva u Srbiji 

te odnosu tog društva spram jugoslavenske države i stavovima 

srpske/srbijanske elite u emigraciji o stvaranju nove 

Jugoslavije – sva preostala se odnose na poslijeratno razdoblje 

djelovanja elita u Hrvatskoj i Srbiji, s posebnim osvrtom 

i na neka specifična pitanja: o društvenoj podlozi nastanka 

komunističke partijske elite, jugoslavenskim stipendistima 

na europskim sveučilištima, potpisnicima Deklaracije o 

nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika 1967. i 

stavovima članova Saveza komunista Hrvatske Filozofskog 

fakulteta u Zagrebu o studentskim demonstracijama 1968. 

godine. 

- Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca – hrvatski i srpski 

[srbijanski] pogled na kraju 20. st., odnosno Demokracija, 

republikanizam, nacionalizam: utjecaj modernih ideologija na 

Kraljevinu SHS/Jugoslaviju 24 

24 Radionica je uvedena na 2. te joj je ime promijenjeno na 3. skupu, a 

potom je, od 4. skupa, ukinuta.

160 


Ova se radionica (kao i sve preostale radionice) odnosi, 

pak, samo na 20. stoljeće. U objavljenim saopćenjima (11) 

riječ je o europskim uzorima te problemima i zamkama 

demokracije, parlamentarizma, liberalizma i korporativizma, 

monarhiji ili republici, kulturnoj politici i sadržaju Kraljevine 

SHS/Jugoslavije (ancien régime), s obradom i ponekih specifičnih 

pitanja, poput integralnog jugoslavenstva i kulture, 

pri čemu se neke teme obrađuju na regionalnoj (Dalmacija) 

i osobnoj razini (S. Radić), pa dijelom čak i izvan sklopa 

Hrvatske i Srbije (spor oko BiH). 

- Manjine u Kraljevini Jugoslaviji, tijekom Drugoga svjetskog 

rata [u nas] i poslije25 U drugoj od radionica koje se odnose samo na 20. st. većina 

je objavljenih saopćenja (12) o zaštiti i položaju manjina 

u Kraljevini Jugoslaviji te o odnosu i povijesnim uzrocima 

odnosa državotvornih naroda spram nacionalnih manjina, s 

posebnim osvrtima na položaj i prava njemačke i židovske 

manjine. Razdoblje Drugoga svjetskog rata u nas posvećeno 

je, pak, albanskoj i poljskoj manjini te neslavenskim 

manjinama u Vojvodini, a ono nakon tog rata sudbini Folksdojčera. 

Samo jedno saopćenje, i to o nacionalnim manjinama 

u Istri, obuhvaća cijelo stoljeće. 

- Socijalistička [druga] Jugoslavija od 1945. do 1990. 

26 godine 

Objavljena su saopćenja (22) u toj radionici, trećoj od onih 

radionica koje se odnose samo na 20. st., o federalizaciji, 

25 Radionica je u tom obliku uvedena na 3. skupu, a ranije se – na 2. 

skupu – odnosila samo na vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a potom je, od 4. 

skupa, ukinuta. 

26 Radionica je uvedena na 6. skupu.


Jugoslavenskoj armiji, dilemama između demokracije i komunizma 

te narodnima i državnim neprijateljima neposredno 

poslije Drugoga svjetskog rata u nas, sa sudskim progonima 

prvaka pojedinih stranaka (HSS) ili predstavnika 

pojedinih političkih pokreta (ibeovci), te o kulturnoj politici, 

svojstvima jugoslavenskog centralizma i ulozi prava u reformama 

socijalističke/druge Jugoslavije, pri čemu su poneka 

posvećena samo jednoj regiji (Istra), organizaciji (Matica 

hrvatska) ili osobi (Josip Broz Tito) te jednome fenomenu 

(model egzodusa, opet u Istri), događaju (Balkanski pakt 

1953., studentski pokret 1968., Hrvatsko proljeće 1971. i 

antibirokratska revolucija 1987.-1991. godine), časopisu 

(Hrvatska revija i Praxis) i listovima (inozemni i pravoslavni 

vjerski tisak) ili radio postaji (Radio Slobodna Europa). Dva 

su saopćenja, pak, posvećena povijesnim metodama i tehnikama 

(istraživački alati njemačke historiografije o Hrvatskom 

proljeću) te mogućnostima, u sklopu razrješenja hrvatsko-srpskih/srbijanskih 

kontroverzi, istraživanja i pisanja 

povijesti Domovinskog rata u Hrvatskoj. 

- Ljudski gubici Hrvatske i Srbije u 20. stoljeću27 Naposljetku, u četvrtoj ili posljednjoj od radionica koje se 

odnose samo na 20. st. samo u četiri od objavljenih saopćenja 

(32) problematika radionice nije vremenski ili prostorno 

određena, jer u njima se obrađuju teorijske/pojmovne 

dileme (žrtve i/ili stradalnici?), metodološka pitanja 

(suodnos demografije i historiografije) te iskustva, primjerice 

i njemačka, u istraživanju ljudskih gubitaka, kao i 

manipulacije s njima. Od drugih, vremenski i prostorno 

određenih saopćenja samo se jedno saopćenje odnosi na 

27 Radionica je uvedena na 3. skupu.

162 


vrijeme Kraljevine SHS/Jugoslavije (o Hrvatima kao žrtvama 

u njoj). Preostala se saopćenja ponajviše odnose na 

ljudske gubitke tijekom Drugoga svjetskog rata (prinudni i 

robovski radnici i radnice kao žrtve nacionalsocijalizma), 

osobito u nas, sa stradanjima pojedinih kategorija stanovništva 

(crnogorskog, hrvatskog, srpskog, srbijanskog, židovskog 

i ostaloga stanovništva) u Jugoslaviji, posebno u 

Hrvatskoj (posebice i u Dubrovniku, Rijeci te Zagrebu) i 

Srbiji (uključivo i na Kosovu i Metohiji) te izvan tih zemalja 

(u zarobljeničkim logorima), pa i uz obradu i pojedinačnih 

sudbina i uloga (Ivo Rojnica) te profesija (stradanje medicinskog 

osoblja u Jasenovcu) i stanja arhivskih izvora (primjerice 

o ljudskim gubicima na Kosovu i Metohiji te o ljudskim 

gubicima u izdanjima Muzeja žrtva genocida u Beogradu), 

a koje je stradalo od albanskih nacionalista, četnika, 

njemačkih nacista, talijanskih fašista, ustaša i drugih. Pojedina 

se saopćenja o tim stradanjima odnose na literaturu o 

tome ili se zasnivaju na poslijeratnima svjedočenjima/ 

memoarskim zapisima, primjerice logorašica iz logora Jasenovac 

i Stara Gradiška u NDH, i popisima (sva o stradanjima 

u Hrvatskoj, odnosno onih iz Hrvatske) iz 1950. i, uz 

reviziju, 1964. godine: stvarni gubici Hrvatske te stradali 

pripadnici Vojske Kraljevine Jugoslavije i Narodnooslobodilačke 

vojske Jugoslavije, sa socijalno-ekonomskom strukturom 

potonjih. Manji se broj saopćenja, pak, odnosi na 

razdoblje neposredno nakon Drugoga svjetskog rata: stradali 

Folksdojčeri, s posebnim osvrtom na stradanje djece, u 

drugoj Jugoslaviji, posebno u Hrvatskoj, odnosno radnim 

logorima Krndija i Valpovo, uz djelovanje prognanih predstavnika 

i organizacija njemačke nacionalne manjine iz Jugoslavije 

u inozemstvu. Manji se dio saopćenja odnosi i na 

najnovije razdoblje, točnije na Domovinski rat u Hrvatskoj 

1991.-1995. godine: položaj hrvatskog stanovništva na


Banovini za vrijeme Republike Srpske Krajine te pokazatelji 

o civilnim, prije svega srpskima žrtvama u bivšim, pod 

zaštitom Ujedinjenih naroda, sektorima Jug i Sjever u Oluji 

i nakon nje. Usto, iz te su radionice, uz neobjavljene 

rasprave u njoj, što je, već je spomenuto, slučaj i s raspravama 

u drugim radionicama, u zbornicima radova objavljene 

i poneke diskusije/polemike, primjerice one između 

Vladimira Žerjavića i I. Graovca iz RH o stradalim Hrvatima 

od četnika i stradalim Srbima te broju stradalih u Jasenovcu 

tijekom Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj te I. Graovca i 

V. Geigera, također iz RH, o pitanjima istraživanja poslijeratnih 

žrtava i stradalnika, osobito bleiburških. 

Brojnost i sadržajna raznolikost radionica te plenarnih izlaganja/izjava 

i saopćenja, kao i množina sudionika skupova 

daje za pravo da se, kako neki ne samo u šali govore, ovdje 

prikazanih osam skupova Dijaloga povjesničara/istoričara 

mogu smatrati i svojevrsnim hrvatsko-srpskim/srbijanskim 

povijesnim kongresom. 

Inače, u zbornicima skupova tiskani su gotovo svi podnijeti 

radovi. Naime, nisu objavljeni, jer pravodobno nisu predani 

samo 10 plenarnih izlaganja/izjava, među kojima četiri 

uvodna, pozdravna i/ili završna govora, te 23 saopćenja. 

Sve zbornike, već je spomenuto, priredili su H.-G. Fleck i I. 

Graovac, a uredili su ih Mile Bjelajac, knj. 1, Dušan Gamser, 

knj. 3-4 i 7-8, O. Milosavljević, knj. 3-6, i Lj. Trgovčević, 

knj. 2, iz Beograda, Srbija, SRJ, sada SiCG, te I. 

Graovac, knj. 1-8, iz Zagreba, RH. Pri tome su, poštujući 

stilove, jezike i pisma, kao i ravnopravnost sudionika skupova, 

po dva zbornika, u uvodnim napomenama i objašnjenjima 

kako popisa sudionika skupova, tako i podnijetih 

radova, naizmjenično tiskana na hrvatskome i srpskom je-

164 


ziku, uz sažetke saopćenja na jeziku i pismu autora te 

njemačkome i, od knj. 6, engleskom jeziku. 

Naposljetku, ranije prešućivana suradnja povjesničara iz RH 

i SRJ, sada SiCG, prije svega Srbije, okončana je u RH 

napisima u tisku od 1999. te predstavljanjem zbornika Dijaloga 

povjesničara/istoričara od 2000. godine, 28 a potom, 

napisima u tisku od 2000. te predstavljanjem zbornika od 

2001. godine, 29 

i u SRJ, sada SiCG. Usto zbornici se redovno 

navode i u pregledima novih historiografskih knjiga/ 

tema, primjerice u Časopisu za suvremenu povijest HIP-a u 

Zagrebu. Ovdje se, pak, daje samo pregled spomenutih 

napisa, koji se, naravno, razlikuju prema obimu i kvaliteti, s 

28 Prva su četiri zbornika (knj. 1-4) 30. lipnja 2000. u Europskom domu u 

Zagrebu predstavili H.-G. Fleck, Neven Budak i Jure Krišto, svi iz Zagreba, 

te B. Prpa iz Beograda, SRJ, sada SiCG. Znakovito je da je istoga dana u 

Zagrebu održan, u organizaciji Srpskoga narodnog vijeća, i okrugli stol 

Hrvatska i Srbija – izazovi demokratizacije i suradnje, također sa sudionicima 

uglavnom iz Zagreba i Beograda. 

29 Prva su također četiri zbornika (knj. 1-4) 10. srpnja 2001. u Klubu New 

Deal u Beogradu, a u suorganizaciji i tamošnjega Centra za liberalna istraživanja, 

predstavili M. Bjelajac, M. Ristović i Lj. Trgovčević iz Beograda te 

A. Feldman, I. Goldstein i I. Graovac iz Zagreba, RH. Potom su, sada već 

pet zbornika (knj. 1-5), 24. studenoga 2001. u Kulturnom centru Rex, 

također u Beogradu, a na za javnost otvorenome skupu istoričara/povjesničara 

Ideologija i istorija/povijest. Iskustva srpske [srbijanske] i hrvatske 

istoriografije/historiografije 1990.-2000. godine, a u organizaciji Centra 

za antiratnu akciju iz Beograda, predstavili O. Milosavljević, Olga Popović-Obradović, 

B. Prpa i Lj. Trgovčević iz Beograda te A. Feldman, I. 

Goldstein, I. Graovac i I. Prlender iz Zagreba. Naposljetku su, 20. rujna 

2002. godine, na uvodnoj svečanoj sjednici 7. skupa u Beogradu održane 

i promocije 5. i 6. knjige Dijaloga povjesničara/istoričara, o kojima su 

izvijestili O. Milosavljević iz Beograda i I. Graovac iz Zagreba.


uistinu, kada je riječ o pojedinim prilozima, malobrojnim 

naglascima/navodima iz njih: 30 

- Ivica Radoš, Pečuh. Proteklog vikenda održan drugi susret 

hrvatskih i srpskih [srbijanskih] povjesničara, Jutarnji list, 

Zagreb, 25. studenoga 1999., 5 [o 2. skupu]. 

- Željko Krušelj, Talambasi onemogućavaju katarzu, Večernji 

list, Zagreb, 15. svibnja 2000., 4 [o 3. skupu]: 

Jasno je da... skupovi [Dijaloga povjesničara/istoričara sadrže i] 

određenu dozu političkog utopizma jer su neki uvjereni da su 

povjesničari navodno prvi počeli, pa bi trebali i prvi završiti svoje 

sporove. 

- Ž. Krušelj, Nijemci izmiruju Srbe i Hrvate. Što su pokazala 

tri tajna susreta hrvatskih i srbijanskih povjesničara u Pečuhu?, 

Večernji list, Zagreb, 21. svibnja 2000., 20 [o 1.-3. 

skupu]: 

Čemu..., [dakle] susreti... [Dijaloga povjesničara/istoričara] u 

okolnosti[ma] državnog razdvajanja...? Je li riječ o nekome novom 

bratstvu i jedinstvu, kako to ironično komentiraju protivnici 

Dijaloga povjesničara/istoričara, koji su zacijelo i brojniji od samih 

pobornika...? [A kako je] povijest bila i prva prava hrvatskosrpska 

[srbijanska] bojišnica, njemački su inicijatori... uvjereni, 

možda i pomalo naivno, da je najteži put zapravo i najprikladniji 

za postizanje opipljivih rezultata. 

- G. Cvitan, Historiografija (Dijalog povjesničara/istoričara, 

1-2, prir. H.-G. Fleck i I. Graovac..., Zagreb, FNSt, 2000.), 

Zarez, br. 34, Zagreb, 22. lipnja 2000., 45 [o 1. i 2. skupu 

te knjigama/zbornicima radova 1 i 2]. 

30 Prilozi se navode prema kronološkom redu njihova pojavljivanja. Usto, 

bez daljnjih dodatnih komentara, ravnopravno se navode pozitivi i/ili negativni 

dijelovi iz pojedinih napisa o skupovima i/ili zbornicima radova 

Dijaloga povjesničara/istoričara.

166 


- Andrea Latinović, U Hrvatskoj i u Srbiji postoje povjesničari 

koji historiju shvaćaju kao znanost, a ne kao politiku 

(razgovor s Nevenom Budakom, pročelnikom Odsjeka za 

povijest i novoizabranim dekanom Filozofskog fakulteta 

Sveučilišta u Zagrebu), Vjesnik, Zagreb, 5. srpnja 2000., 7 

[o 1. i 2. skupu]: 

N. Budak: [U] početku... [sam] bio prilično suzdržan i skeptičan... 

[N]ismo znali što nas... očekuje, a... bili [smo i] izloženi izvjesnom 

pritisku u Hrvatskoj... Zanimljivo je da su protiv sudjelovanja [na 

Dijalogu povjesničara/istoričara] bili neki od onih koji su sudjelovali 

[u vrijeme rata] na sličnom skupu, ali u organizaciji Njemačke 

biskupske konferencije... 

Među povjesničarima koji ne žele dokazivati prevlast svog naroda 

nad drugima ili uveličati svoje žrtve u nekome patološkom odnosu 

prema prošlosti ili rastezati svoje povijesne granice... uvijek će 

biti lako uspostaviti komunikaciju. Ako vas zanimaju povijesni 

problemi, svejedno je razgovarate li s povjesničarom iz Srbije, 

Njemačke ili Kine. Problem nastaje kad razgovor o povijesti služi 

za prikrivanje rasprave o sadašnjosti. 

- Ž. Krušelj, Sada su Amerikanci najveći Srbomrsci (Razgovor 

s O. Milosavljević, docentkinjom na Odjelu za sociologiju 

Filozofskog fakulteta Beogradskog univerziteta, 

Večernji list, Zagreb, 16. srpnja 2000., 15 [o 1.-3. skupu te 

knjigama/zbornicima radova 1-3]. 

- Žarko Puhovski, Znanost protiv samoposluživanja..., Zarez, 

br. 39, Zagreb, 28. rujna 2000., 17 [o 1. i 2. skupu te 

knjigama/zbornicima radova 1 i 2]: 

Riječ je... o pokušaju da se – nakon rata te svega što ga je 

uzrokovalo (i njime bilo uzrokovano) – promisli pozicija onih koji 

su, s jedne strane, pozvani da o nedavnim zbivanjima stručno 

progovore, ali su, s druge strane, baš kao struka bili – posredno ili 

neposredno, manipulacijom ili volontiranjem – upleteni u priprave 

poslijejugoslavenskoga rata (ili poslijejugoslavenskih ratova)... [S 

tim u vezi], sama je... činjenica održavanja... [Dijaloga povjesni-


čara/istoričara] bitno postignuće kako organizatora, tako i svih 

sudionika kao intelektualaca... [No], oni koji su proteklih godina 

bili (nerijetko i propagandno) najglasniji znakovito [su] izostali. 

Posebna je vrijednost... skupa... njegova razdioba na tematske 

radionice... I odmah se pokazalo da u raspravi o jasno određenim 

temama razlike više nisu nužno zemljopisne/nacionalne nego – 

konačno – metodologijske, svjetonazorske, eventualno generacijske 

naravi. Ne znači to, dakako, da su formativne razlike... osobina 

dviju sredina tek tako zanemarive, ali ipak upozorava na to da 

su nacionalističke invektive iz okoline... sposobne za penetraciju 

[samo] do određene razine istraživanja i znanstvenog diskursa, no 

ne uspijevaju prožeti čitavo disciplinarno polje rada (barem nekih) 

povjesničara... 

Valjat će..., [međutim, ipak] tematizirati ono što je bitno za ulogu 

koju je povijesna prošlost poprimila u ratnim pripravama... [Pritom 

se mora] povesti računa o strukturalnim značajkama nacionalističkog 

svjetonazora i ulozi što je prošlost ima u legitimiranju 

njegovih pothvata. [Jer tada] se prošlost interpretira metodom 

koja bi – u osnovi – mnogo bolje odgovarala kupcima u dućanima 

organiziranima na načelu samoposluživanja: take the best, leave 

the rest... [Dijalog je povjesničara/istoričara pokazao] da je svijest 

o tomu očito nazočna među onima kojih se to ponajprije i tiče, 

točnije: barem među dijelom onih koji su za dijalog spremni. 

- Radovan Kovačević, Prošlost bez tabu tema, Politika, Beograd, 

3. novembra [studenoga] 2000., 5 [o 1.-4. skupu]: 

U dijalogu... sve je manje nezgodnih pitanja. Istorojskih belina 

[historijskih bjelina] ima mnogo, na obe [obje] strane, i one čekaju 

istraživače, ali tabu tema više nema. 

- Ž. Krušelj, Priželjkivali 300.000, a popisali samo 156.000 

žrtava (okvir u sklopu članka Zašto je muzejska građa 

1991. pokradena iz Jasenovca prebačena u Washington? 

Muzej holokausta uzeo zbirku Srbima da bi je vratio Hrvatima), 

Večernji list, Zagreb, 6. siječnja 2001., 25 [o 4. 

skupu].

168 


- D[rago] Pilsel, Zatvorene historiografije. Dijalog hrvatskih 

i srbijanskih povjesničara, Novi list, Rijeka, 4. ožujka 2001., 

4 [o 5. skupu]: 

Sudionici [skupa] su se... složili [i] oko potrebe individualizacije 

zločina počinjenih nakon raspada SFRJ kako ovdašnji narodi ne bi 

bili uvučeni u još jedan krug mitomanije i međunacionalne 

mržnje. 

- Ž. Krušelj, U Crnoj je Gori održan 5. Dijalog povjesničara/istoričara. 

Jasenovac - i Srbi [Srbijanci] napuštaju velikosrpsku 

mitomaniju, Večernji list, Zagreb, 12. ožujka 

2001., 17 [o 5. skupu]: 

Bilo [je] više polemika na srpsko-srpskoj [srbijansko-srbijanskoj]..., 

dijelom i hrvatsko-hrvatskoj [strani], negoli u međusobnom 

dijalogu. Zacijelo je razlog tome i činjenica da se u uvjetima 

sve slabijeg pritiska politike i državnih institucija na rezultate 

historiografskih istraživanja lakše uočava nesklad između znanstvenih 

i neznanstvenih metoda rada. Povjesničari se... postupno 

prestaju dijeliti po nacionalnoj pripadnosti, a dominantna postaje... 

stručna razdjelnica. Drugim riječima, ili si dobar povjesničar, 

kojega uvažavaju i kolege iz drugih zemalja, ili to nisi! 

Razgovor o tekućoj historiografskoj produkciji pokazao je da i u 

Beogradu i u Zagrebu naglo slabi interes za povijesnu pamfletistiku, 

koja je... bila i jedan od ključnih elemenata stvaranja 

ratne psihoze. 

- Ž. Krušelj, Hrvatske Srbe za [Slobodana] Miloševića je pripremao 

Khuen Hedervary! (razgovor s Matom Artukovićem, 

voditeljem slavonskobrodske Podružnice za povijest 

Slavonije, Srijema i Baranje zagrebačkoga HIP-a), Večernji 

list, Zagreb, 27. kolovoza 2001., 15 i 18 [ o 1.-5. skupu]: 

M. Artuković: Držim da... [ovakvi] dijalozi... nemaju smisla, 

osobito pod bilo čijim patronatom..., [primjerice FNSt-a]. Takvo 

posredovanje omalovažava i srpske [srbijanske] i hrvatske povjesničare. 

Velika je istina da jedino istina oslobađa. Stvaranje 

umjetnog razumijevanja je vrlo opasno o kad-tad će se osvetiti.


- Ljubiša Vujošević, Dijalog istoričara, Republika, br. 266- 

267, Beograd, u avgustu [kolovozu] 2001., 47 [o 1.-4. 

skupu te knjigama/zbornicima radova 1-4]. 

- Rade Dragojević, Hrvatski i srpski [srbijanski] povjesničari 

danas na Sljemenu, Novi list, Rijeka, 5. listopada 2001., 7 

[o 6. skupu]. 

- R. Dragojević, 6. Dijalog povjesničara/istoričara: HIP odbio 

ugostiti srpske [srbijanske] povjesničare, Novi list, Rijeka, 

6. listopada 2001., 9 [o 6. skupu]. 

- Ž. K[rušelj], Počeo 6. Dijalog povjesničara/istoričara, Večernji 

list, Zagreb, 6. listopada 2001., 4 [o 6. skupu]. 

- I. Frlan, Povijest osloboditi politike. Završio znanstveni 

skup hrvatskih i srpskih [srbijanskih] povjesničara, Novi list, 

Rijeka, 8. listopada 2001., 5 [o 6. skupu]. 

- Ž. Krušelj, Povjesničari su ledolomci u normalizaciji odnosa, 

Večernji list, Zagreb, 8. listopada 2001., 8 [o 6. skupu]. 

- T. Lakić, Iz školskih udžbenika treba ukloniti pamflete, 

Jutarnji list, Zagreb, 8. listopada 2001., 9 [o 6. skupu]. 

- A. Radak, Stjepan Mesić na skupu Hrvatsko-srpski [srbijanski] 

dijalog povjesničara: Još je na djelu revizija 

povijesti, Slobodna Dalmacija, Split, 8. listopada 2001., 4 

[o 6. skupu]. 

- Miroslava Rožanković, Proteklih 10 godina politika je bezočno 

manipulirala poviješću, Vjesnik, Zagreb, 8. listopada 

2001., 4 [o 6. skupu]. 

- Branko Vukšić, Glavom kroz ekran: Još jedna Stankovićeva 

[Aleksandar S.] zabluda, Vjesnik, 8. listopada 2001., 

28 [o 6. skupu].

170 


- S. Vejnović, [Vladimir] Šeks: [H.-G.] Fleck zabada nos u 

stvari koje ga se ne tiču. Hrvatska demokratska zajednica 

reagira na govor voditelja Zaklade F. Naumann, Novi list, 

Rijeka, 9. listopada 2001., 8 [o 6. skupu]. 

- Nenad Jovanović, 6. susret hrvatskih i srpskih [srbijanskih] 

istoričara [povjesničara] u organizaciji Zaklade F. Naumann, 

Novosti, Beograd, 12. oktobra [listopada] 2001., 12 [o 6. 

skupu]. 

- R. Dragojević, Zapad će se suprotstaviti suđenju partizanima 

(razgovor s povjesničarom I. Graovcem, Zagreb, 

Hrvatski institut za povijest), Novi list, Rijeka, 12. listopada 

2001., 7 [o 1.-6. skupu]. 

- Ž. Krušelj, Jugoslavenstvo bez prošlosti i budućnosti. 

Hrvatski i srbijanski povjesničari o razlozima propasti jugoslavenstva 

kao posebnog identiteta, Večernji list, Zagreb, 

15. listopada 2001., 16-17 [o 6. skupu]: 

[Potaknuto] je i pitanje neuspjeha jugoslavenskog koncepta..., 

[odnosno pitanje jugoslavenstva kao posebnog identiteta], koji je 

trebao osigurati dugoročnu opstojnost... [jugoslavenske] zajednice. 

Indikativno je da... nije bilo bitnijih razlika u ocjeni neuspjeha 

tog eksperimenta, što samo potvrđuje tezu da danas više 

ni u Hrvatskoj ni u Srbiji nema važnije političke snage koja bi se 

zanosila oživljavanjem takve integralističke ideologije. 

- R. Dragojević, Hrvatska podsjeća na Weimarsku Republiku 

iako nema svog [Adolfa] Hitlera (razgovor s H.-G. 

Fleckom, voditeljem ureda Zaklade F. Naumann, o lošem 

stanju političke kulture u Hrvatskoj), Novi list, Rijeka, 19. 

listopada 2001., 9 [o 6. skupu]. 

- Ivan Biondić, Riječ je o reviziji hrvatske nacionalne povjesnice, 

Vjesnik, rubrika Stajališta, Zagreb, 5. studenoga 2001., 

13 [o 6. skupu te knjigama/zbornicima radova 1 i 2]:


[Dijalog povjesničara/istoričara] posve [je] u funkciji ostvarivanja 

manje-više otvorenih političkih ciljeva. Naime, riječ je o posvemašnjoj 

reviziji hrvatske nacionalne povjesnice i njenu uspostavljanju 

kao odsječka ili privjeska regionalne balkanske povjesnice... 

Polazeći od ideologije otvorenog društva... [i] teorije ekvidistance... 

[pritom se potire] razlika između ekspanzionističkoga 

velikosrpskog i obrambenih nacionalizama nesrpskih naroda... Na 

taj se način samo dodatno podupiru temelji ideologiji Zapada o 

podjednakoj krivnji za raspad Jugoslavije i rata na ovim prostorima... 

Nova je elita, odnosno politika novog smjera... ponovno 

na potezu, pri čemu projekt dogovorne povjesnice (čije je načelo 

svi su svima krivi i svi se svima trebaju ispričati) treba samo 

olakšati i obnoviti treći put poznatu nam priču iz početka... 

[Stoga], kao trajna opomena, ostaje poznata engleska poslovica: 

“Ako ne znate kamo idete, može vam se dogoditi da dođete 

negdje drugdje”. I to je to! 

- B. O. I., Susret hrvatskih i srbijanskih povjesničara, Glas 

Istre, Pula, 20. rujna 2002., 5 [o 1.-7. skupu]. 

- G. Đogić, Protiv berze istorijskom [trgovanja povijesnom] 

građom, Glas, Beograd, 21. septembra [rujna] 2002., 8 [o 

7. skupu]: 

[Dijalog povjesničara/istoričara] ima izuzetan značaj [iznimno 

značenje] pošto se ne radi o okupljanju i ćaskanju istomišljenika..., 

[a u njegovu radu sudjeluju] i oni koji bi se u proteklih deset 

godina viđali bez posredovanja, ali i oni koji [bez toga] sami 

sigurno ne bi popili ni kafu [kavu]. 

- I. Nikolić, Politički upotrebljavana nauka [znanost], Danas, 

Beograd, 21.-22. septembra [rujna] 2002., 5 [o 1.-7. 

skupu te knjigama/zbornicima radova 5 i 6]. 

- Ž. Krušelj, Dijalog hrvatskih i srpskih [srbijanskih] povjesničara 

obnovio polemike o razlozima raspada Jugoslavije, 

Večernji list, Zagreb, 28. rujna 2002., 54 [o 7. skupu].

172 


- R. Dragojević, Politika nije feminizirana (razgovor s A. 

Feldman, savjetnicom ministra vanjskih poslova za ljudska 

prava i civilno društvo), Zaposlena. Časopis za uspješnu 

ženu, br. 84, Zagreb, siječanj 2003., 39 [o 1.-7. skupu]: 

A. Feldman: Ideja je [Dijaloga povjesničara/istoričara] bila da se 

pozovu ljudi s različitim uvjerenjima i da se u raspravi dođe do 

određenih zaključaka. Brzo se pokazalo da nije problem u tome 

jesmo li mi Hrvati ili Srbi [Srbijanci] nego... kakav je tko povjesničar 

i s kakvim se tko preduvjerenjem i političkim ideologijama 

upustio u promišljanje problema. Veliki napredak je načinjen 

posebno u dijelu u kojemu se razgovaralo o žrtvama Drugoga 

svjetskog rata, gdje su se kolege s obje strane dogovorili oko 

metodologije i načina istraživanja... [te] prezentirali gotovo 

istovjetne rezultate. 

- Ivica Marijačić, Zadarski povjesničari odbili njemačku ponudu 

da organiziraju dijalog sa srpskim [srbijanskim] povjesničarima 

u Zadru. Zadarski povjesničari ne prihvaćaju organizaciju 

Dijaloga hrvatskih i srpskih [srbijanskih] povjesničara 

u Zadru - odlučit će rektor [Damir] Magaš!, Hrvatski 

narodni list, br. 19, Zadar, 14. ožujka 2003., 1-2 [o 1.-7. 

skupu te pripremama 8. skupa]. 

- Arijana Baraba, Zadarski povjesničari odbili sudjelovati na 

skupu hrvatskih i srpskih [srbijanskih] povjesničara u Piniji, 

odnosno Zadarski povjesničari ogradili se od skupa u Piniji? 

Je li skup Hrvatsko-srpski [srbijanski] dijalog povjesničara 

ovog vikenda u Zadru – politički ili znanstveni?, Zadarski 

list, Zadar, 25. rujna 2003., 1 (1. naslov) i 6 (2. naslov) [o 

8. skupu]. 

- A. Baraba, Zadarski povjesničari ogradili se od Hrvatskosrpskoga 

[srbijanskoga] dijaloga. Je li skup Hrvatsko-srpski 

[srbijanski] dijalog povjesničara ovog vikenda u Zadru – 

politički ili znanstveni?, Novi list, Rijeka, 25. rujna 2003., 7 

[o 8. skupu].


- R. Bogeljić, “Odbili smo organizaciju, ali ne zbog predavača”. 

Odsjek za povijest nije prihvatio domaćinstvo 

znanstvenom skupu zbog politike, Večernji list, Zagreb, 26. 

rujna 2003., 16 [o 8. skupu]. 

- M[ia] V[eršić], Hrvatsko-srpski [srbijanski] dijalog povjesničara, 

Vjesnik, Zagreb, 26. rujna 2003., 6 [o 8. skupu]. 

- R. B., Dijalog hrvatskih i srbijanskih povjesničara, Večernji 

list, Zagreb, 27. rujna 2003., 5 [o 8. skupu]. 

- M. Veršić, “Jugoslavija se dvaput obnavljala iz nužde”. 8. 

Dijalog povjesničara iz Hrvatske i SiCG, Vjesnik, Zagreb, 

27. rujna 2003., 7 [o 8. skupu]. 

- Mario Vuksan, Dijalog povjesničara o raspadu Jugoslavije, 

Jutarnji list, Zagreb, 27. rujna 2003., 6 [o 8. skupu]. 

- Siniša Klarica, U organizaciji njemačke Zakade F. Naumann 

u Hotelu Pinija u Petrčanima započeo 8. Dijalog povjesničara/istoričara 

iz Hrvatske i SiCG, Zadarski list, Zadar, 

27. i 28. rujna 2003., 5 [o 8. skupu]. 

- R. B., Povjesničari o ratnim gubicima, Večernji list, Zagreb, 

28. rujna 2003., 2 [o 8. skupu]. 

- Orlanda Obad, Srbi [Srbijanci] su 90-ih [godina 20. st.] 

širokim konsenzusom podržali rat (razgovor s Latinkom Perović, 

nekadašnjom sekretaricom Centralnog komiteta Saveza 

komunista Srbije, smijenjenom zbog liberalizma), 

Jutarnji list, Zagreb, 29. rujna 2003., 8 [o 8. skupu]. 

- O. Obad, Srbi [Srbijanci] su 90-ih [godina 20. st.] širokim 

konsenzusom podržali rat (razgovor s L. Perović...), Slobodna 

Dalmacija, Split, 30. rujna 2003., 8 [o 8. skupu]: 

Kako ste... doživjeli stav Filozofskog fakulteta u Zadru da je za 

dijalog povjesničara prerano?

174 


L. Perović: Ne mogu komentirati ničije motive ni razloge. Ovo je 

bio koristan akademski skup... [Mogu, u tom sklopu, samo dodati 

kako] su se... desetljećima..., [primjerice], očekivale [ne samo] 

isprike..., [poput nedavnih] predsjednika [RH]... za genocid nad 

Srbima u Drugome svjetskom ratu... i SiCG... za zločine koji su 

počinjeni u posljednjim ratovima..., [nego] i utvrđivanje činjenica 

da bi se onemogućila manipulacija žrtvama. Ako se... činjenice 

primaju sa skepsom ili ih se ignorira, znači da još postoje snage 

kojima odgovara stanje latentnog rata. 

- I. Banac, Vrijeme je za ukop, Feral Tribune, Split, 3. rujna 

2004., 11 [o svima dosad održanima skupovima te tiskanima 

knjigama/zbornicima radova]: 

Ne bih se složio s... [tezama] da “naši liberali..., malobrojni, nervozni 

i površni, ozbiljna istraživanja prošlosti smatraju gubitkom 

vremena...” [Duško Čizmić-Marović u Slobodnoj Dalmaciji, Split, 

26. kolovoza 2004. godine]. Liberali su sigurno malobrojni, možda 

i nervozni i površni, ali su upravo oni, preko niza inicijativa... - 

primjerice FNST-a: Dijalog povjesničara/istoričara... - dokazali da 

su rijetka idejna tendencija koja se ozbiljno bavi osjetljivima i 

kontroverznim povijesnim pitanjima. Njihovi proizvodi sigurno 

nisu tako tržišni kao, [primjerice], nova hrvatska proza, ali su zacijelo 

dugoročno važniji za razumijevanje aktualne krize hrvatskoga 

političkog identiteta... Možda je..., [stoga], problem u 

sadašnjem stanju našeg društva..., [a ne] u liberalima... [ili] u 

površnim povjesničarima. 

Istodobno, s razvojem Dijaloga povjesničara/istoričara, zagrebački 

je FNSt, u zajednici sa sarajevskim FNST-om, organizirao 

i susrete bosanskohercegovačkih historičara/povjesničara/istoričara 

– Bošnjaka, Hrvata i Srba – iz RBiH, s 

tendencijom ostvarivanja njihova unutarnjeg dijaloga i kasnijeg 

dijaloga sa povjesničarima iz susjednih zemalja, prije 

svega RH te SRJ, sada SiCG: prvi je takav skup u RBiH 

održan u Republici Srpskoj (Banja Luka) u svibnju 2003.


godine, a drugi i treći u Federaciji BiH (Mostar te Neum) u 

listopadu 2003. te rujnu 2004. godine. 31 

Time je FNSt 

preuzeo inicijativu organiziranja još jednoga znanstvenog 

dijaloga povjesničara 

No, zašto je baš Zaklada F. Naumann, kao organizacija za 

političko obrazovanje (civic education), preuzela i tu inicijativu 

iako nije organizacija koja podupire znanstvena 

istraživanja? Odgovor je sljedeći: 

Sa stajališta FNST-a ophođenje nekog društva s vlastitom prošlošću 

sa susjednim narodima bez predrasuda nužan je preduvjet 

razvoja demokratskog društva. Naime, društvo u kojemu egzistiraju 

mržnja i predrasudni stereotipi spram susjeda, a koji se 

prenose s generacije na generaciju, te u kojemu traje netoleratni 

oblik crno-bijeloga razmišljanja, svojstven totalitarnim sustavima, 

ne može se razvijati i ne može postati demokratsko društvo usmjereno 

ka slobodi i toleranciji. Ono će zaostajati zbog svojih 

predstava o neprijatelju i načina razmišljanja naslijeđenog iz prošlosti... 

A predstava o prošlosti o kojoj se, na temelju povijesnih činjenica, 

a ne mitova i povijesnih laži, kontroverzno raspravlja od presud- 

31 Dosad je tiskana samo jedna knjiga sa tih skupova: Historiografija u BiH 

od 1990. do 2003. godine, urednici Adnan Huskić i Husnija Kamberović, 

zbornik radova sa naučnog [znanstvenog] skupa održanog u Mostaru 24.- 

26. listopada 2003. godine, Sarajevo, FNSt, 2003.: 

H. Kamberović, Glas za bosanskohercegovačku historiografiju, 5-9, Ilijas 

Hadžibegović, Historijski časopisi u BiH od 1995. do 2000. godine, 11-22, 

Tomislav Išek, Historiografija u BiH od 1990. do 2003. godine. Period 

[razdoblje] između dva rata (1918.-1941.), 23-31, Vera Katz, Historiografija 

u BiH o vremenu poslije Drugoga svjetskog rata, 33-42, Budimir 

Miličić, [H]istoriografska proučenost tematike – agrarni odnosi u BiH 

1945.-1956. godine, 43-48, i Seka Brkljača, Historiografska literatura o 

BiH u Drugome svjetskom ratu objavljena u posljednjih dvadesetak godina, 

49-62, uz bibliografiju o tome, 63-85, kao i jednu diskusiju/jedan 

nenaslovljeni prilog (Senija Milišić), 87-97.

176 


nog je značenja za obrazovanje i razvoj novih, mladih generacija. 

Stoga FNSt ne želi samo pripomoći znanstveni dijalog... nego želi 

i nastoji da povijesna znanstvena saznanja dopru i do svakoga 

prosječnog građanina.... 

FNSt, usto, kao njemačka ustanova..., izloženi pristup zasniva i na 

svijesti o velikoj njemačkoj odgovornosti baš za negativne strane 

europske povijesti u 20. stoljeću. Stoga je sastavni dio političke 

kulture demokratske Njemačke... otvoreni i (samo)kritički odnos 

spram prošlosti, koji podupire i u drugih. 32 

Usto, gotovo istodobno (ako ne i ranije) s razvojem Dijaloga 

povjesničara/istoričara organizirani su još i slični, moguće 

čak i značajniji inicijative i projekti u kojima su, naravno, 

sudjelovali i pojedini sudionici dosadašnjih Dijaloga pov- 

jesničara/istoričara, 

33 

a koji se odnose i na cjelokupno pod- 

ručje bivše druge/socijalističke Jugoslavije, pa i Jugoistočne 

Europe, a poneki i na pitanja te odnose među pojedinim 

državama s tog područja sa svojim susjedima, primjerice i u 

32 H.-G. Fleck, Bosanski trijalog historičara/istoričara/povjesničara, pozdravni/uvodni 

govor na 1. skupu povjesničara iz RBiH, Banja Luka, 17. 

svibnja 2003. godine. 

33 U sklopu obilježavanja 30. obljetnice Interuniverzitetskog centra (IUC) 

u Dubrovniku, RH, u početku je travnja 2002. održana, primjerice, i konferencija 

pod nazivom Aktualna regionalna suradnja u širemu međunarodnom 

kontekstu i regionalna agenda za pomirenje. I. Banac, tadašnji generalni 

direktor IUC-a tim je povodom, među ostalim, izjavio: 

Na tome će raditi čitav niz sveučilišnih centara – iz Zagreba, Sarajeva, 

Bukurešta, Ljubljane, Maribora, te Podgorice, Sofije i Beograda... 

To su mali koraci k stvaranju normalnog prostora za dijalog 

i suradnju pa i za to da, ako se treba sukobiti, da to bude 

argumentima, a ne oružjem (prema Anton Hauswitschka, I. 

Banac: “Dijalog s istočnim susjedima ne može se zaobići”, razgovor 

s novim generalnim direktorom IUC-a, Vjesnik, Zagreb, 5. 

travnja 2002., 4).


obliku pravnoznanstvene Povijesne komisije RH i RS. 34 No, 

zbog njihove brojnosti, ovdje ih nije moguće ni nabrojiti. 

Prava je šteta, međutim, što su mnogi od njih bili kratkotrajni 

i okončani bez vidljivijih tragova, primjerice u obliku 

knjiga/zbornika radova. 35 

Ipak, mnogi su, naravno druga- 

čije zamišljeni od spomenutih, izazivali veću medijsku pozornost 

negoli Dijalog povjesničara/istoričara, moguće 

stoga što u većini nisu bili znanstvene nego estradne, 

kulturne, gospodarske, sportske, umjetničke, pa i političke 

naravi. Potonja se u dva slučaja odrazila i na Dijalog povjesničara/istoričara: 

prvi put u listopadu 2001. kada je HIP 

odbio ustupiti svoju Zlatnu dvoranu za održavanje svečane 

34 Supredsjednici su te Povijesne komisije od travnja 2005. povjesničari 

Dušan Bilandžić, sa hrvatske, i Janko Prunk, sa slovenske strane. Nastala je 

inicijativom slovenske strane potkraj 2004., koju je, potom, u veljači 

2005. prihvatila i hrvatska strana. Ona će, inače, razmatrati povijesne činjenice, 

pa i konflikte, uključivo i one oko graničnih pitanja između RH i 

RS (usp. M. Rožanković, Granica se možemo dotaknuti samo kroz povijesni 

pregled, Vjesnik, Zagreb, 11. travnja 2005. godine). 

35 Iznimku, primjerice, predstavljaju knjige Improvement of Balkan History 

Textbooks. Project Reports (Textbooks in the Balkans) [Poboljšanje/razvoj 

povijesnih udžbenika Balkana. Projektni izvještaji o udžbenicima], zbornik 

radova sa međunarodnoga skupa održanog u prosincu 2001. u Carigradu, 

Republika Turska, a u organizaciji The economic and social History foundation 

of Turkey [Ekonomska i socijalna Povijesna zaklada Turske] (Tarih 

Vakfi), Istanbul, 2003., Hrvatsko-mađarski odnosi 1102.-1918. godine, 

glavni urednik Milan Kruhek, zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog 

skupa održanog potkraj 2002. u Zagrebu, RH, a u organizaciji HIP-a i 

Instituta za povijest Mađarske akademije znanosti, Zagreb, HIP, 2004., te 

Suočavanje s prošlošću: Postkonfliktne strategije za istinu i pomirenje u 

regionu bivše [druge] Jugoslavije, zbornik radova s međunarodne konferencije 

održane 1.-2. listopada 2004. u Beogradu, SiCG, a u organizaciji 

Fonda za humanitarno pravo, Beograd, i u suradnji sa Savjetom Europe 

(Council of Europe/Conseil de l'Europe) (u tisku).

178 


sjednice 6. skupa te je ona, uz sudjelovanje i S. Mesića, 

predsjednika RH, te prisustvo brojnih veleposlanika, novinara, 

javnih, sveučilišnih i znanstvenih radnika te predstavnika 

HAZU, Zagrebačkog sveučilišta, fakulteta, znanstvenih 

instituta i zavoda, kao i hrvatskih političkih stranaka, održana 

7. listopada u Starogradskoj vijećnici u Zagrebu; a 

drugi put u rujnu 2003. kada su Odsjek za povijest FF-a, 

odnosno rektor Zadarskog sveučilišta odbili ustupiti svoju 

dvoranu za održavanje svečane sjednice 8. skupa. Unatoč 

tome poneki primjeri potvrđuju i svojevrsnu ne samo političku 

zainteresiranost za Dijalog povjesničara/istoričara: 

tako je, primjerice, sudionike 5. skupa, održanog u ožujku 

2001. u Herceg Novome, primio don Branko Sbutega u 

svojim prostorijama u Kotoru, a pozdravne su govore na 

skupovima održali i S. Mesić, predsjednik RH, na 6. skupu u 

listopadu 2001. u Zagrebu, što je već spomenuto, te 

Dragoljub Mićunović, preds[j]ednik V[ij]eća građana SRJ, 

na 7. skupu u rujnu 2002. u Beogradu. Sudionici su potonjeg 

skupa, usto, bili pozvani i u beogradski Institut za 

noviju [h]istoriju Srbije, koji je, potom, otpočeo i znanstvenu 

suradnju s zagrebačkim HIP-om, koja se za sada prije 

svega ostvaruje putem obostranih razmjena časopisa i 

knjiga te međusobnih komuniciranja i posjeta znanstvenika. 

U međuvremenu je između RH te SiCG potpisan i protokol 

o znanstvenoj, kulturnoj te sličnoj suradnji, no ostvarenje 

je dogovorenih razina suradnje još na samome početku, 

dakle bez vidljivijih rezultata. 

Sve u svemu Dijalog povjesničara/istoričara nastao je mimo 

politike i nastavlja se bez njena utjecaja, iako teži, u znanstvenom 

pogledu, zadobiti i oblik službenog komuniciranja 

zainteresiranih strana. Za sada se, pak, održao i dalje će se 

razvijati zahvaljujući FNST-u, organizatoru i financijeru tog


projekta, koji je, bez ikakvih sugestija ili pritisaka mimo 

znanosti, njegovim sudionicima prepustio izbore znanstvenika 

koji sudjeluju na skupovima i sadržaja koji se na njima 

obrađuju. Pritom se, na poseban način, uključio i u tako 

često naglašavan međunarodni i unutarnji projekt pomirenja 

(iako nije riječ o pomirenju nego o obnavljanju povjerenja 

zainteresiranih strana), ali isključivo sa svrhom razvoja 

znanstvene svijesti o društvu te širenja povijesnih i drugih 

znanja koja pripomažu unutarnjemu pomirenju i pomirenju 

s drugima. Nije, dakle, riječ o političkom pomirenju nego o 

pomirenju s vlastitom prošlošću i/ili vlastitim prošlostima. 

Zahvaljujući tome skupovi, kao i knjige/zbornici radova 

Dijaloga povjesničara/istoričara pokazali su, stoga, da “u 

RH i” SRJ, sada SiCG, prije svega “Srbiji, postoje povjesničari 

koji historiju shvaćaju kao znanost, a ne kao politiku,” 

36 te koji neće da ona i nadalje bude mogući “inspi- 

rator nacionalnih sukobljavanja.” 37 

Sažetak 

Točnije, pokazali su da 

pojedini povjesničari u obje zemlje izražavaju spremnost za 

dijalog, koji je, prema odnosu spram znanosti, a u otklonu 

od politike, ponekad i lakši s drugom negoli sa vlastitom 

stranom. 

U organizaciji je njemačke Zaklade Friedrich Naumann/F. Naumann 

Stiftung. Die Stiftung für liberale Politik (FNSt) u šest godina (1998.- 

2003.) održano osam međunarodnih znanstvenih skupova Dijaloga 

povjesničara/istoričara, a u pet godina (2000.-2004.) tiskano osam 

knjiga/zbornika radova s tih skupova: Dijalog povjesničara/istoričara, 

priredili Hans-Georg Fleck i Igor Graovac, 1-8, Zagreb, FNSt, 2000. 

36 N. Budak, prema: A. Latinović, n.dj., 7. 

37 Ž. Krušelj, Nijemci izmiruju Hrvate i Srbe..., n.dj., 20.

180 


(knj. 1 i 2), 2001. (knj. 3 i 4), 2002. (knj. 5 i 6), 2003. (knj. 7) i 2004. 

(knj. 8). Početno su se skupovi održavali u Mađarskoj (1998.-2000.), a 

potom (2001.-2003.) naizmjenično u Saveznoj Republici Jugoslaviji 

(SRJ), sada Srbiji i Crnoj Gori (SiCG), i Republici Hrvatskoj (RH). Na 

skupovima nisu sudjelovali samo povjesničari iz tih zemalja nego i oni 

iz Njemačke, Amerike, Austrije, Mađarske i Poljske. A na njima nisu 

sudjelovali čak ni samo povjesničari nego i pojedini demografi, ekonomisti, 

filozofi, politolozi, pravnici, sociolozi te viktimolozi, matematičari 

i statističari, arhivisti, inženjeri, javni djelatnici, knjižničari, muzealci, 

novinari, političari, predstavnici nevladinih udruga, publicisti, studenti 

te svećenici, a, naravno, i predstavnici FNSt-a, kao i voditelji radionica. 

Sve u svemu, na osam je do sada održanih skupova sudjelovalo 112 

sudionika iz sedam zemalja: 64 doktora znanosti u više nastavnih i/ili 

znanstvenih zvanja, 27 magistra znanosti, odnosno M.A., M.Phil., 14 

profesora, tri akademika te po jedan dipl. politolog, pravnik i inženjer 

te student, koji su radili ili rade ponajviše na fakultetima (45) te u 

znanstvenim institutima i/ili zavodima (40, odnosno 38+2), a potom, 

preostali (27) u redoslijedu prema brojnosti, i u ministarstvima, skupštinama, 

vladama..., FNSt-u, nevladinim udrugama te centrima i institutima, 

muzejima, izdavačkim/novinskim kućama, arhivima te akademiji, 

knjižnici, osnovnoj školi i spomen području. Za manji je broj 

sudionika, pak, nepoznato mjesto rada ili im ono nije strogo određeno, 

a među njima ima i nezaposlenih ili umirovljenih osoba. 

Na skupovima se, osim prvome kojemu je bio određen i radni naslov 

(Državotvorne ideje i nacionalnointegralističke ideologije u Hrvata i 

Srba/Srbijanaca), rad odvijao na tematskima plenarnim sjednicama i u 

tematskim radionicama. Plenarne su sjednice bile posvećene sljedećim 

temama: načelnim temama, teorijsko-metodološkima pitanjima i problemima 

te novima metodološkim pristupima u povijesnim istraživanjima, 

raspadu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i problematici 

revizije udžbenika povijesti, dok su radionice bile posvećene 

sljedećim temama, a pod nazivima: Nacionalni identitet Hrvata i Srba, 

Položaj Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj, Katolička i Srpska pravoslavna 

crkva u Hrvatskoj i Srbiji u 19. i 20. st., Elite i modernizacija, 

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) – hrvatski i srpski [srbijanski] 

pogled na kraju 20. st., odnosno Demokracija, republikanizam, nacionalizam: 

utjecaj modernih ideologija na Kraljevinu SHS/Jugoslaviju, 

Manjine u Kraljevini Jugoslaviji, tijekom Drugoga svjetskog rata [u


nas] i poslije, Socijalistička [druga] Jugoslavija od 1945. do 1990. 

godine i Ljudski gubici Hrvatske i Srbije u 20. stoljeću. 

Brojnost i sadržajna raznolikost radionica te plenarnih izlaganja/izjava i 

saopćenja, kao i množina sudionika skupova daje za pravo da se dosad 

održanih osam skupova Dijaloga povjesničara/istoričara mogu smatrati 

i svojevrsnim hrvatsko-srpskim/srbijanskim povijesnim kongresom. Pritom 

je važno naglasiti da je Dijalog povjesničara/istoričara nastao mimo 

politike i nastavlja se bez njena utjecaja, iako teži, u znanstvenom 

pogledu, zadobiti i oblik službenog komuniciranja zainteresiranih strana, 

a u sklopu često naglašavanoga međunarodnog i unutarnjeg projekta 

pomirenja (iako nije riječ o pomirenju nego o obnavljanju povjerenja 

zainteresiranih strana), ali isključivo sa svrhom razvoja znanstvene 

svijesti o društvu te širenja povijesnih i drugih znanja koja 

pripomažu unutarnjemu pomirenju i pomirenju s drugima. Nije, dakle, 

riječ o političkom pomirenju nego o pomirenju s vlastitom prošlošću 

i/ili vlastitim prošlostima. 

Zahvaljujući tome skupovi, kao i knjige/zbornici radova Dijaloga povjesničara/istoričara 

pokazali su, stoga, da u Hrvatskoj i Srbiji, postoje 

povjesničari koji mogu, mimo politike, znanstveno raspravljati. Točnije, 

pokazali su da pojedini povjesničari u obje zemlje izražavaju spremnost 

za dijalog, koji je, prema odnosu spram znanosti, a u otklonu od 

politike, ponekad i lakši s drugom negoli sa vlastitom stranom. 

Sumarry 

The German Friedrich Naumann Foundation/F. Naumann Stiftung. Die 

Stiftung für liberale Politik (FNSt) organized eight international scientific 

conferences titled Dialogue of Croatian and Serbian Historians 

over a period of six years (1998-2003). In five years (2000-2004), 

eight conference publications were issued under the same title: Dialogue 

of Croatian and Serbian Historians, edited by Hans-Georg Fleck 

and Igor Graovac, Vol. 1-8, Zagreb, FNSt, 2000 (Vol. 1 and 2), 2001 

(Vol. 3 and 4), 2002 (Vol. 5 and 6), 2003 (Vol. 7) and 2004 (Vol. 8). 

Initially, the conferences were held in Hungary (1998-2000), and then 

(2001-2003) alternately in the Federal Republic of Yugoslavia (FRY), 

now Serbia and Monte Negro, and in the Republic of Croatia. Conference 

participants were not only historians from those countries, but 

also from Germany, the USA, Austria, Hungary and Poland. Among

182 


the participants were not only historians, but also demographers, economists, 

philosophers, political scientists, lawyers, sociologists, victimologists, 

mathematicians, and statisticians, archivists, engineers, civil 

servants, librarians, museologists, journalists, politicians, representatives 

of NGOs, publicists, students and priests, and naturally also 

representatives of the Friedrich Naumann Foundation, as workshop 

moderators. All together, at eight conferences held so far, there were 

112 participants from seven different countries: 64 with a Ph.D. in 

several different professions, 27 M.Sc., M.A. or M.Phil., 14 university 

professors, three members of the Academy, and a graduated political 

scientist, lawyer, engineer, and a student. Most of them worked or still 

work at different faculties (45 participants), or in scientific institutes 

(40, i.e. 38+2 participants), whereas the rest (27 participants) worked 

at ministries, councils, government institutions... the Friedrich Naumann 

Foundation, NGOs, centres and institutes, museums, publishers’, 

archives, as well as at the Academy, a library, elementary school and a 

culturally protected area. For a minor number of participants, the place 

of their work is unknown or it is not strictly defined, among those 

there are unemployed or retired persons. 

Except at the first conference under the working title State-building 

Ideas and the National-Integrationalist Ideologies of Croats and Serbs, 

the work at the subsequent conferences was organized in topic-related 

plenary sessions and workshops. The plenary sessions were devoted to 

the following topics: principal topics, theoretical and methodology 

issues, new methodological approaches to historical research, disintegration 

of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia and problems of 

history school books revision, whereas the workshops dealt with the 

following topics: National Identity of Croats and Serbs, the Status of 

Croats in Serbia, and of Serbs in Croatia, the Catholic and Serbian Orthodox 

Church in Croatia and Serbia in the 19 th and the 20 th Centuries, 

Elites and Modernization, the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes 

(SHS) – Croatian and Serbian Perspectives at the End of the 20 th 

Century, i.e. Democracy, Republicanism, Nationalism: Influence of 

Modern Ideologies on the Kingdom of SHS/Yugoslavia, Minorities in 

the Kingdom of Yugoslavia during the Second World War and afterwards, 

Socialist Yugoslavia [second] Yugoslavia from 1945 to 1990 

and Casualties in the 20 th Century Croatia and Serbia.


Large number and various topics of the workshops and plenary sessions, 

as well as the large number of conference participants render a 

greater meaning to this series of conferences, so that we can rightly 

refer to them as a congress of Croatian and Serbian historians. Thereby, 

it is important to emphasize that the Dialogue of Croatian and 

Serbian Historians was initiated outside of the political sphere, and it is 

continued in the same way, although – in scientific sense – it strives to 

achieve an official form of dialogue between the interested parties in 

the framework of the frequently mentioned international and internal 

reconciliation project (although we cannot talk of reconciliation in this 

context, but of rebuilding of trust between the stakeholders). The 

exclusive aim of the project is to develop a scientific awareness on 

society, and to spread historical and other knowledge that can contribute 

to internal reconciliation and the reconciliation with others. The 

aim, therefore, is not political reconciliation, but reconciliation with 

one’s own past and history. 

Consequently, both the conferences and conference publications Dialogue 

of Croatian and Serbian Historians have shown that both in 

Croatia and in Serbia there are historians who are capable of scientific 

discourse, without political influence. Or more accurately, they have 

shown that there are individual historians in both countries that have 

shown to be ready for a dialogue, which in its relation to the science 

and its departure from the politics, is sometimes easier with the other 

side, than with one’s own side. 


In Organisation der deutschen Friedrich Naumann Stiftung (FNSt). Der 

Stiftung für liberale Politik fanden in sechs Jahren (1998-2003) acht 

internationale Konferenzen unter dem Titel Kroatisch-Serbischer Historikerdialog 

statt, und im Laufe von fünf Jahren (2000-2004) wurden 

acht Konferenzpublikationen veröffentlicht: Kroatisch-Serbischer Historikerdialog, 

Herausgeber: Hans-Georg Fleck und Igor Graovac, 1-8, 

Zagreb, FNSt, 2000 (Bd. 1 und 2), 2001 (Bd. 3 und 4), 2002 (Bd. 5 

und 6), 2003 (Bd. 7) und 2004 (Bd. 8). Zu Beginn wurden die 

Konferenzen in Ungarn veranstaltet (1998-2000), und später (2001- 

2003) abwechselnd in der Bundesrepublik Jugoslawien (SRJ), jetzt 

Serbien und Monte Negro (SiCG), und in der Republik Kroatien. An

184 


den Konferenzen haben nicht nur Historiker aus diesen Ländern 

teilgenommen, sondern auch jene aus Deutschland, den Vereinigten 

Staaten, Österreich, Ungarn und Polen. Der Teilnehmerkreis beschränkte 

sich nicht nur auf Historiker, sondern es umfasste auch 

Demographen, Volkswirtschaftler, Philosophen, Politikwissenschaftler, 

Juristen, Soziologen sowie Viktimologen, Mathematiker, Statistiker, 

Ingenieure, Personen aus dem öffentlichen Leben, Bibliothekare, Museologen, 

Journalisten, Vertreter von Nichtregierungsorganisationen, 

Publizisten, Studenten und Priester, aber natürlich auch Vertreter der 

Friedrich Naumann Stiftung als Workshopmoderatoren. Im Großen und 

Ganzen haben an den acht bisher organisierten Konferenzen 112 

Teilnehmer aus sieben Ländern teilgenommen: 64 mit dem Doktortitel 

im Bereich der unterschiedlichen Wissenschaften, 27 Magister der 

Wissenschaften, bzw. M.A., M.Phil., 14 Professoren, drei Akademiemitglieder 

und je ein Diplompolitikwissenschaftler, Jurist, Ingenieur 

und Student. Die meisten arbeiteten oder arbeiten an Fakultäten (45), 

an wissenschaftlichen Instituten (40, bzw. 38+2), und die restlichen 

27 Teilnehmer in Ministerien, Räten, Regierungsstellen..., in der FNSt, 

Nichtregierungsorganisationen, Zentren und Instituten, Museen, Verlags- 

und Pressehäusern, Archiven, an der Akademie, in der Bibliothek, 

Grundschule und im denkmalgeschützten Gebiet. Für eine kleinere 

Anzahl der Teilnehmer ist der Arbeitsplatz unbekannt oder nicht strikt 

definiert, unter denen gibt es auch Arbeitslose oder Rentner. 

Außer an der ersten Konferenz unter dem Titel (Staatsbildende Ideen 

und national-integrationistische Ideologien bei Kroaten und Serben) 

wurde die Arbeit an anderen Konferenzen in thematische Plenarsitzungen 

und Workshops eingeteilt. Die Plenarsitzungen befassten 

sich mit folgenden Themen: grundsätzlichen Themen, theoretischen 

und methodologischen Fragen und Problemen und mit neuen Zugangsmethoden 

in der Geschichtsforschung, mit dem Zerfall der 

Sozialistischen Föderativen Republik Jugoslawien und den Problemen 

der Überarbeitung von Geschichtslehrbüchern, während die Workshops 

in folgende Themen eingeteilt wurden: Nationale Identität der 

Kroaten und Serben, Die Lage der Kroaten in Serbien und der Serben 

in Kroatien, Katholische und Serbische Orthodoxe Kirche in Kroatien 

und Serbien im 19. und 20. Jh., Eliten und Modernisierung, Königreich 

der Serben, Kroaten und Slowenen (SHS) – kroatische und serbische 

Perspektive am Ende des 20. Jh., bzw. Demokratie, Republikanismus, 

Nationalismus: Einfluss von modernen Ideologien auf das Königreich


SHS/Jugoslawien, Minderheiten im Königreich Jugoslawien während 

des Zweiten Weltkriegs und danach, Sozialistisches [zweites] Jugoslawien 

vom 1945 bis 1990 und Menschliche Verluste in Kroatien und 

Serbien im 20. Jahrhundert. 

Die Anzahl und die inhaltliche Vielfalt der Workshops sowie der Plenarvorträgen 

und Mitteilungen wie auch die große Anzahl der Konferenzteilnehmer 

berechtigt die Ansicht, dass die Reihe von bisher 

veranstalteten acht Konferenzen des Kroatisch-Serbischen Historikerdialogs 

als eine Art des kroatisch-serbischen historischen Kongresses 

aufgefasst werden kann. Dabei ist es wichtig zu betonen, dass der 

Kroatisch-Serbischer Historikerdialog außerhalb der politischen Sphäre 

entstanden ist und so auch fortgesetzt wurde, obwohl er in wissenschaftlicher 

Hinsicht bestrebt ist, einen Dialog von allen interessierten 

Parteien herzustellen, und zwar im Rahmen des häufig betonten internationalen 

und internen Versöhnungsprojektes (obwohl es sich eigentlich 

nicht um Versöhnung handelt, sondern um Wiederherstellung des 

Vertrauens zwischen den interessierten Parteien), aber ausschließlich 

mit dem Ziel, das wissenschaftliche Bewusstsein über die Gesellschaft 

zu entwickeln und historische und andere Kenntnisse zu verbreiten, die 

zur internen Versöhnung und der Versöhnung mit anderen führen. Es 

handelt sich also nicht um politische Versöhnung, sondern um Versöhnung 

mit der eigenen Vergangenheit und/oder eigenen Vergangenheiten. 

Die Konferenzen wie auch die Publikationen Kroatisch-Serbischer Historikerdialog 

haben deswegen gezeigt, dass es sowohl in Kroatien wie 

auch in Serbien Historiker gibt, die außerhalb von Politik einen wissenschaftlichen 

Diskurs führen können, oder genauer gesagt, sie haben 

gezeigt, dass einzelne Historiker in beiden Ländern die Bereitschaft 

zum Dialog haben, einem Dialog, der in seinem Verhältnis zur Wissenschaft 

und im Abweichen von der Politik manchmal leichter ist, wenn 

er mit der anderen als mit der eigenen Seite geführt wird.


..................................................................... 

Prilozi

Popis plenarnih izlaganja i izjava 

(s snovnim podacima o njihovim autorima) 


U popisu se, prema abecednom redu autora, navode sva 

plenarna izlaganja i izjave (također, potom, prema abecednom 

redu priloga) sa osam dosadašnjih međunarodnih 

znanstvenih skupova Dijaloga povjesničara/istoričara: 1 

- oni označeni italicom podnijeti su, no nisu objavljeni u 

2 

knjigama/zbornicima radova sa skupova (uz njih se navodi 

samo skup na kojemu su podnijeti), 

- a oni označeni boldom tiskani su i u ovoj knjizi/ovome 

tematskom zborniku skupine autora (uz njih, kao i ostale 

objavljene priloge sa skupova navode se brojčane oznake 

1 Skupovi su održani u Pečuhu (Mađarska akademija znanosti), Republika 

Mađarska, 20.-22. studenoga 1998., 19.-21. studenoga 1999. te 12.-14. 

svibnja i 20.-22. listopada 2000. godine (1.-4. skup), Herceg Novome 

(Hotel Plaža), Crna Gora, Savezna Republika Jugoslavija (SRJ), sada Srbija 

i Crna Gora (SiCG), 2.-4. ožujka (5. skup), i Zagrebu (Tomislavov dom na 

Sljemenu), Republika Hrvatska (RH), 5.-7. listopada 2001. godine (6. 

skup), Beogradu (Hotel Trim u Košutnjaku), Srbija, SRJ, sada SiCG, 20.- 

22. rujna 2002. godine (7. skup), i Zadru (Hotel Pinija, Petrčane), RH, 

26.-28. rujna 2003. godine (8. skup). U međuvremenu je održan i 9. skup 

u Vršcu (Hotel Srbija), Vojvodina, Srbija, SiCG, 5.-7. studenoga 2004. 

godine (radovi s tog skupa su u pripremi za tisak), a u 2005. će biti održan 

i 10. skup, najvjerojatnije u Osijeku, RH. 

2 Dijalog povjesničara/istoričara, priredili Hans-Georg Fleck i Igor Graovac, 

1-8, knjige/zbornici radova sa međunarodnih znanstvenih skupova (usp. 

prethodnu bilješku), Zagreb, Zaklada Friedrich Naumann/F. Naumann 

Stiftung. Die Stiftung für liberale Politik (FNSt), 2000. (knj. 1 i 2), 2001. 

(knj. 3 i 4), 2002. (knj. 5 i 6), 2003. (knj. 7) i 2004. (knj. 8).

190 

Popis autora, plenarnih izlaganja i izjava 

tiskanih knjiga/zbornika radova, uz navođenje stranica u 

njima). 

Usto, naslovi su svih priloga na hrvatskom jeziku, uz navođenja 

[u uglatim zagradama] i izvornih/originalnih dijelova 

naslova, a osnovni se podaci o autorima priloga odnose 

samo na vrijeme podnošenja plenarnih izlaganja i izjava na 

skupovima [u uglatim zagradama, pak, navode se i podaci 

o autorima priloga nakon vremena njihova podnošenja ako 

navedeni podaci više ne odgovaraju onima iz vremena 

podnošenja plenarnih izlaganja i izjava na skupovima]. 

Ovaj se popis, u skladu s prethodnim određenjima, razlikuje 

od onoga, točnije od onih dijelom istovrsnih popisa objavljenih 

u knjigama/zbornicima radova Dijaloga povjesničara/istoričara, 

knj. 1-8, jer nije grupiran prema temama plenarnih 

sjednica skupova (i to, unutar njih, prema kronološkom 

redu i sadržajnoj bliskosti tema) 3 

nego prema abecednom 

redu autora i njihovih priloga na skupovima i/ili u 

knjigama/zbornicima radova Dijaloga povjesničara/istoričara. 

3 Ako se izuzmu uvodna, pozdravna i završna izlaganja i izjave sa plenarnih 

sjednica skupova (1., 2. 5. i 6. skup) te nakon skupova nastali pregled 

skupova u Pečuhu (knj. 5) i uvodne napomene objavljene u knjigama/ 

zbornicima radova od njihovih urednika (Mile Bjelajac, knj. 1, Dušan 

Gamser, knj. 3-4 i 7-8, Igor Graovac, knj. 1-8, Olivera Milosavljević, knj. 

3-6, i Ljubinka Trgovčević, knj. 2), plenarne su sjednice bile posvećene 

sljedećim temama: načelnim temama (1., 2. i 6. skup), teorijsko-metodološkima 

pitanjima i problemima (1. i 2. skup) te novima metodološkim 

pristupima u povijesnim istraživanjima (2., 5. i 7. skup), problematici revizije 

udžbenika povijesti (3. i 4. skup) i raspadu Socijalističke Federativne 

Republika Jugoslavije/SFRJ (8. skup), a na jednoj je, usto, usvojena i 

završna izjava (2. skup), koja je, potom, i objavljena (knj. 2).


Nenad Antonijević, profesor, 

Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, Muzej žrtava genocida: 

- Survivors of the Shoah Visual History Foundation. Program 

prikupljanja svjedočenja [svedočenja] – tehnika oralne historije 

[istorije], knj. 5, 55-69, 

prof.dr.sc. Ivo Banac, New Haven, Sjedinjene Američke Države 

(SAD), Yale University, Department of history, 

Dubrovnik, RH, Interuniverzitetski centar, generalni direktor, 

potom i 

Zagreb, RH, Liberalna stranka, predsjednik, te Vlada RH, ministar 

zaštite okoliša i prostornog planiranja: 

- Raspad Jugoslavije, 8. skup, 

Dušan Bilandžić, akademik, 

Zagreb, RH, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti: 

- Naslijeđe prošlosti i budućnosti odnosa južnoslavenskih naroda 

i država, knj. 2, 43-60, 

- Povijesno naslijeđe i budućnost južnoslavenskih naroda, 3. skup, 

- Raskol u državno-partijskome vrhu 60-ih godina 20. stoljeća – 

početak raspada Jugoslavije, knj. 8, 33-51, i 

- Raspad druge/socijalističke [prijašnje] Jugoslavije te rezultati i 

posljedice hrvatskoga i srpskog nacionalizma, 1. skup, 

dr.sc. Mile Bjelajac, 

Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, Institut za noviju istoriju Srbije: 

- Povijest [istorija] Jugoslavije 1918.-1991. godine – je li [da li 

je] na prostoru bivše druge/socijalističke [prethodne] Jugoslavije 

moguća emancipacija znanosti [nauke] od politike?, knj. 1, 

35-46, ovdje: 

- Je li moguća emancipacija znanosti od politike kada je riječ 

o povijesti Jugoslavije?, 

prof.dr.sc. Wlodzimierz Borodziej, 

Varšava, Republika Poljska: 

- Iskustva djelovanja francusko-njemačke i poljsko-njemačke 

povijesne komisije, 1. skup,

192 


mr.sc. Andrea Feldman, 

Zagreb, RH, Hrvatski institut za povijest, [potom i Institut Vlado 

Gotovac, izvršna direktorica, Ministarstvo vanjskih poslova RH, 

savjetnica ministra vanjskih poslova za ljudska prava i civilno 

društvo, te Institut Otvoreno društvo Hrvatska, izvršna direktorica]: 

- Oral history, ženska povijest, povijest kao sjećanje, knj. 5, 41- 

54, te 

- Povjesničari sami i slobodni, knj. 1, 47-54, 

dr.sc. Hans-Georg Fleck, 

Zagreb, RH, FNSt, Ured za Jugoistočnu Europu, voditelj i zastupnik, 

a usto i šef projekta SOE I: Hrvatska te Bosna i Hercegovina: 

- O hrvatsko-srpskom [srbijanskome] dijalogu povjesničara. 

Kritička povijesna znanost, političko obrazovanje i društveni 

pluralizam, knj. 1, 12-20, te 

- Uvodni govor na svečanoj završnoj sjednici skupa, knj. 6, 17-24, 

ovdje (objedinjena oba priloga iz knj. 1 i 6): 

- O Dijalogu povjesničara/istoričara: kritička povijesna znanost, 

političko obrazovanje i društveni pluralizam, 

Hrvoje Glavač, profesor, 

Zagreb, RH, FNSt, asistent pojekta SOE I: 

- Dijalog je i nadalje potreban, knj. 2, 13-16, 4 

prof.dr.sc. Ivo Goldstein, 

Zagreb, RH, Filozofski fakultet: 

- Govor u ime sudionika 6. skupa na svečanoj završnoj sjednici 

6. skupa, knj. 6, 33-35, 

- Hrvatsko-srpsko pomirenje u historiografiji – pretpostavka 

ili posljedica političkog pomirenja?, knj. 1, 55-72, 

ovdje: 

4 Izlaganje nije podnijeto na 2. skupu nego je priređeno nakon njegova 

održavanja.


- Pomirenje u historiografiji – pretpostavka ili posljedica političkog 

pomirenja?, 

- Je li se Jugoslavija mogla održati? Pretpostavke za historičarsku 

analizu, knj. 8, 69-85, 

- Komparativna istraživanja hrvatske i srpske povijesti – puka 

nostalgija, znanstvena potreba ili čak nužnost?, knj. 2, 33-41, i 

- O udžbenicima povijesti u Hrvatskoj, knj. 3, 15-28, 

dr.sc. Igor Graovac, 

Zagreb, RH, Hrvatski institut za povijest, potom i Zajednica istraživača 

Dijalog. Udruga za promicanje znanstvenog dijaloga (Dijalog), 

predsjednik: 

- Četiri Dijaloga povjesničara/istoričara u Pečuhu (1998.-2000.), 

knj. 5, 15-38, 5 

- Osam skupova (1998.-2003.) i osam knjiga/zbornika 

radova (2000.-2004.) Dijaloga povjesničara/istoričara, 

- Popis plenarnih izlaganja i izjava (s osnovnim podacima o 

njihovim autorima) sa dosadašnjih Dijaloga povjesničara/ 

istoričara, i 

- Popis saopćenja (s osnovnim podacima o njihovim auto- 

6 

rima) sa dosadašnjih Dijaloga povjesničara/istoričara, 

prof.dr.sc. Charles Ingrao, 

SAD, Purdue University: 

- Disolucijski déja vu: raspad Jugoslavije u historijskoj perspektivi, 

8. skup, 

mr.sc. Heike Karge, 

Braunschweig, Savezna Republika Njemačka (SRNJ), Georg 

Eckert Institut: 

5 Prilog nije podnijet na 5. skupu nego je priređen nakon njegova održavanja. 

6 Pregled i popisi su priređeni/sastavljeni nakon svih dosad održanih skupova, 

dakle za ovu knjigu (tematski zbornik skupine autora).

194 


- Istraživanja školskih udžbenika u Jugoistočnoj Europi. Problemi, 

projekti, perspektive, knj. 4, 17-29, 

prof.dr.sc. Karl Kaser, 

Republika Austrija, Universität Graz: 

- Prijateljstvo i neprijateljstvo u Jugoistočnoj Europi, knj. 6, 40-51, 

Daniela Krivda, dipl. pravnica, 

Zagreb, RH, Dijalog, tajnica: 

- Uvodne napomene, 7 

dr.sc. Dunja Melčić, 

SRNJ, Frankfurt: 

- Raspad SFRJ u univerzalno-historijskome kontekstu, knj. 8, 15-31, 

Stjepan Mesić, predsjednik RH, 

Zagreb, RH: 

- Pozdravni govor na svečanoj završnoj sjednici 6. skupa, knj. 

6, 27-32, 

ovdje: 

- Povijest, oslobođena političkih utjecaja i motiviranih zlouporaba, 

putokaz je prema budućnosti, 

Dragoljub Mićunović, 

Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, Vijeće [Veće] građana SRJ, 

predsjednik [predsednik]: 

- Pozdravni govor na uvodnoj sjednici 7. skupa, 7. skup, 

dr.sc. Olivera Milosavljević, 

Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, Filozofski fakultet: 

- Stereotipi o drugima kao opravdanje (argument) nacionalizma. 

Primjer [primer]: srpski intelektualci o Hrvatima, knj. 1, 23-34, 

7 Prilog je priređen nakon svih dosad održanih skupova, dakle za ovu 

knjigu (tematski zbornik skupine autora).


Andrej Mitrović, akademik, 

Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG: 

- Prevlast nerazuma. Segmenti o povijesnom [istorijskom] nerazumu 

u duhovnim prilikama kriznog doba (pokušaj šireg 

tumačenja konkretnim povodom), knj. 2, 61-70, 

prof.dr.sc. Ivan Padjen, 

Zagreb, RH, Fakultet političkih znanosti i Hrvatski pravni centar, te 

Rijeka, RH, Pravni fakultet: 

- Stvaranje hrvatske države izvan prava, knj. 8, 87-92, 

dr.sc. Latinka Perović, 

Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG: 

- Srpski liberali 70-ih godina 20. stoljeća [XX veka], knj. 8, 53- 

68, 

dr.sc. Ivica Prlender, 


- Hrvatski udžbenici za povijest – stanje i nakane, knj. 4, 45-54, 8 

dr.sc. Branka Prpa, 

Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, Institut za noviju istoriju Srbije, 

potom Istorijski arhiv Beograda, direktorica [direktorka]: 

- Dva lica jedne znanosti [nauke], knj. 2, 71-74, i 

- Stvaranje arhivskih fondova pri arhivskim ustanovama zemalja 

bivše druge/socijalističke [prethodne] Jugoslavije za razdoblje 

jugoslavenskog [period jugoslovenskog] rata 1991-1999. u 

konceptu oralne historije [istorije], knj. 7, 19-23, 

prof.dr.sc. Drago Roksandić, 


- Temeljni problemi komparativnih istraživanja hrvatske i srpske 

povijesti u europskom kontekstu. Prijedlozi za buduću suradnju, 

3. skup, 

8 Izlaganje je, iako ga je autor samo dostavio, iznimno uvršteno u zbornik 

radova sa 4. skupa.

196 


dr.sc. Dubravka Stojanović, 

Beograd, SRJ, sada SiCG, Filozofski fakultet: 

- Konstrukcija prošlosti – slučaj srbijanskih [srpskih] udžbenika 

povijesti [istorije], knj. 4, 31-44, 

prof.dr.sc. Holm Sundhaussen, 

Berlin, SRNJ, Frie Universität: 

- Prošlost, povijest i društvo, knj. 2, 19-32, 

Ulirch Voigt, 

Bonn, SRNJ, Ministarstvo za gospodarsku suradnju i razvoj: 

- Pozdravni govor na uvodnoj sjednici 7. skupa, 7. skup, i 

Rainer Willert, 

Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, FNSt, Ured za Jugoistočnu Evropu, 

voditelj i zastupnik, a usto i šef projekta SOE III te Kancelarije 

za Jugoistočnu Evropu: 

- Pozdravni govor na uvodnoj sjednici 7. skupa, 7. skup. 

Ovom popisu autora (i njihovih plenarnih izlaganja i izjava) treba 

pridodati i: 

- Završnu izjavu dijela sudionika [dela učesnika 2.] skupa, knj. 2, 

671-672. 9 

9 Izjavu je u Pečuhu 21. studenoga [novembra] 1999. potpisalo 10 povjesničara 

iz RH (Ivo Banac, Darko Dukovski, Andrea Feldman, Vladimir Geiger, 

Ivo Goldstein, Igor Graovac, Tvrtko Jakovina, Ivica Prlender, Zdenko Radelić 

i Mario Strecha) i 16 istoričara iz SRJ (Mile Bjelajac, Đorđe Borozan, Ljubodrag 

Dimić, Veljko Đ. Đurić, Zoran D. Janjetović, Olivera Milosavljević, 

Maja Miljković, Andrej Mitrović, Miroslav Perišić, Branka Prpa, Radmila Radić, 

Mira Radojević, Milan Ristović, Dubravka Stojanović, Ljubinka Trgovčević 

i Nikola Žutić). U njoj apeliraju na ponovno uspostavljanje međusobnih 

“uobičajenih i potrebnih profesionalnih veza”, naglašavaju “autonomiju 

povijesne znanosti [istorijske nauke] od politike” te odbijaju daljnju “manipulaciju... 

rezultatima” povijesnih [istorijskih] istraživanja “u dnevnopolitičke 

svrhe”, koja je, kao“i mitomanija”, nespojiva “sa svojstvima [karakterom] 

i ciljevima... struke”. Izjava je, usto, prevedena i na njemački jezik (Abschließende 

Äußerungen eines Teils der Konferenzteilnehmer, knj. 2, 673).

Popis saopćenja 



U popisu se, prema abecednom redu autora, navode sva 

saopćenja, pa i malobrojne objavljene diskusije/polemike 

(također, potom, prema abecednom redu) sa osam dosadašnjih 

međunarodnih znanstvenih skupova Dijaloga povjesničara/istoričara: 

1 

- saopćenja označena italicom podnijeta su, no nisu objav- 

2 

ljena u knjigama/zbornicima radova sa skupova te se uz 

njih se navodi samo skup na kojemu su podnijeta, 

1 Skupovi su održani u Pečuhu (Mađarska akademija znanosti), Republika 

Mađarska, 20.-22. studenoga 1998., 19.-21. studenoga 1999. te 12.-14. 

svibnja i 20.-22. listopada 2000. godine (1.-4. skup), Herceg Novome 

(Hotel Plaža), Crna Gora, Savezna Republika Jugoslavija (SRJ), sada Srbija 

i Crna Gora (SiCG), 2.-4. ožujka (5. skup), i Zagrebu (Tomislavov dom na 

Sljemenu), Republika Hrvatska (RH), 5.-7. listopada 2001. godine (6. 

skup), Beogradu (Hotel Trim u Košutnjaku), Srbija, SRJ, sada SiCG, 20.- 

22. rujna 2002. godine (7. skup), i Zadru (Hotel Pinija, Petrčane), RH, 

26.-28. rujna 2003. godine (8. skup). U međuvremenu je održan i 9. skup 

u Vršcu (Hotel Srbija), Vojvodina, Srbija, SiCG, 5.-7. studenoga 2004. 

godine (radovi s tog skupa su u pripremi za tisak), a u 2005. će biti održan 

i 10. skup, najvjerojatnije u Osijeku, RH. 

2 Dijalog povjesničara/istoričara, priredili Hans-Georg Fleck i Igor Graovac, 

1-8, knjige/zbornici radova sa međunarodnih znanstvenih skupova (usp. 

prethodnu bilješku), Zagreb, Zaklada Friedrich Naumann/F. Naumann 

Stiftung. Die Stiftung für liberale Politik (FNSt), 2000. (knj. 1 i 2), 2001. 

(knj. 3 i 4), 2002. (knj. 5 i 6), 2003. (knj. 7) i 2004. (knj. 8).

198 

Popis autora i njihovih saopćenja 

- dok se sva preostala, dakle podnijeta i objavljena saopćenja 

(kao i objavljene diskusije/polemike) navode uz brojčane 

oznake knjiga/zbornika radova u kojima su tiskana, uz 

navođenje stranica u njima. 

Usto, naslovi su svih saopćenja i diskusija/polemika na hrvatskom 

jeziku, uz navođenja [u uglatim zagradama] i 

izvornih/originalnih dijelova naslova, a osnovni se podaci o 

njihovim autorima odnose samo na vrijeme njihova podnošenja 

na skupovima [u uglatim zagradama, pak, navode se i 

podaci o autorima priloga nakon vremena njihova podnošenja 

ili objavljivanja ako navedeni podaci više ne odgovaraju 

onima iz vremena podnošenja saopćenja na skupovima 

ili objavljivanja diskusija/polemika nakon njih]. 

Ovaj se popis, u skladu s prethodnim određenjima, razlikuje 

od onoga, točnije od onih dijelom istovrsnih popisa 

objavljenih u knjigama/zbornicima radova Dijaloga povjesničara/istoričara, 

knj. 1-8, jer nije grupiran prema temama 

radionica skupova (i to, unutar njih, prema kronološkom 

redu i sadržajnoj bliskosti tema) 3 

nego prema abecednom 

3 Samo na 1. skupu Dijaloga povjesničara/istoričara radionice uopće nisu 

postojale, dok ih je na 3. skupu bilo šest, na 2., 6. i 7. skupu po pet, na 4. 

i 5. skupu po četiri te na 8. skupu tri: 

- Nacionalni identitet Hrvata i Srba (radionica je u tom obliku uvedena na 

5. skupu, a ranije se – na 2. i 3. skupu – odnosila i na stvaranje etničkih i 

nacionalnih identiteta u južnoslavenskome prostoru iz povijesne perspektive 

te – na 4. skupu – i na povijesne stereotipe Hrvata i Srba jednih o 

drugima), 

- Položaj Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj (radionica je uvedena na 5., a 

ukinuta na 6., te ponovno uvedena na 7., a potom opet ukinuta na 8. 

skupu), 

- Katolička (KC) i Srpska pravoslavna crkva (SPC) u Hrvatskoj i Srbiji u 19. 

i 20. stoljeću (radionica je u tom obliku uvedena na 4. skupu, a ranije se – 

na 2. skupu – odnosila na KC i SPC u totalitarnim režimima u 20. st., što je


redu autora i njihovih priloga na skupovima i/ili u knjigama/zbornicima 

radova Dijaloga povjesničara/istoričara. 

dr.sc. Damir Agičić, 


- Između hrvatskoga i slavenskog identiteta. Odjeci neoslavističkih 

kongresa u hrvatskoj javnosti, knj. 7, 107-126, te 

- Nacionalni identitet Hrvata i Srba u prvoj polovici 19. st. u udžbenicima 

povijesti za osnovnu školu u RH i SRJ, knj. 4, 247-263, 

mr.sc. Arnela Alihodžić, 

Zagreb, RH: 

- Jugoslavija u zapadnima obrambenim sustavima i potpisivanje 

Balkanskog pakta 1953. godine, knj. 7, 353-372, 

Nenad Antonijević, profesor, 


na 3. skupu izmijenjeno/izbačeno, te je – na 4. skupu – i vremenski proširena: 

i na 19. st., a potom, od 5. skupa, ukinuta), 

- Elite i modernizacija (radionica je tom obliku uvedena na 4. skupu, a ranije 

se – na 2. i 3. skupu – odnosila samo na procese modernizacije u 

Hrvatskoj i Srbiji u 19. i 20. stoljeću, a potom je, od 7. skupa, ukinuta), 

- Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) – hrvatski i srpski [srbijanski] 

pogled na kraju 20. stoljeća, odnosno Demokracija, republikanizam, 

nacionalizam: utjecaj modernih ideologija na Kraljevinu SHS/Jugoslaviju 

(radionica je uvedena na 2. te joj je ime promijenjeno na 3. skupu, a 

potom je, od 4. skupa, ukinuta), 

- Manjine u Kraljevini Jugoslaviji, tijekom Drugoga svjetskog rata [u nas] i 

poslije (radionica je u tom obliku uvedena na 3. skupu, a ranije se – na 2. 

skupu – odnosila samo na vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a potom je, od 4. 

skupa, ukinuta), 

- Socijalistička [druga] Jugoslavija od 1945. do 1990. godine (radionica je 

uvedena na 6. skupu) te 

- Ljudski gubici Hrvatske i Srbije u 20. stoljeću (radionica je uvedena na 3. 

skupu).

200 


- Arhivska građa o ljudskim gubicima na Kosovu i Metohiji u 

Drugome svjetskom [svetskom] ratu, knj. 5, 465-480, 

- Stradanje srpskog i crnogorskog civilnog stanovništva na Kosovu 

i Metohiji 1941. godine, knj. 8, 355-369, te 

- Ustaški stožernik Ivo Rojnica i njegova uloga u zločinima u 

Dubrovniku 1941. godine, knj. 6, 335-350, 4 

mr.sc. Nikica Barić, 

Zagreb, RH, Hrvatski institut za povijest: 

- Položaj hrvatskog stanovništva na Banovini za vrijeme Republike 

Srpske Krajine (1991.-1995.), knj. 8, 429-448, 

dr.sc. Dušan T. Bataković, 

Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, Filozofski fakultet te Balkanološki 

institut Srpske akademije nauka i umetnosti: 

- Etnički i nacionalni identitet u Bosni i Hercegovini/BiH (19.-20. 

stoljeće) [XIX – XX vek]. Jezik, vjera [vera], identitet, knj. 3, 67- 

83, 

- Načertanije Ilije Garašanina: problemi i značenja, knj. 1, 109- 

125, te 

- Tipovi nacionalizma kod Hrvata i Srba u Hrvatskoj: sličnosti i 

5 

razlike, knj. 2, 201-218, 

dr.sc. Mile Bjelajac, 


- Mit o prodaji hrvatskih nacionalnih teritorija 1915.-1924. godine. 

Porijeklo [poreklo], recepcija, trajanje, knj. 4, 113-128, 

- Pisanje povijesti [istorije] rata u Hrvatskoj 1991.-1995. godine. 

Razrješavanje [razrešavanje] srpsko-hrvatskih kontroverzi, knj. 

8, 337-351, 

4 Saopćenje je iznimno uvršteno u zbornik radova sa 6. skupa, iako autor 

nije prisustvovao skupu nego je samo dostavio saopćenje. 

5 Saopćenja su iznimno uvrštena u zbornike radova sa 1.-3. skupa, iako 

autor nije prisustvovao skupovima nego je samo dostavljao saopćenja.


- Pogled na zajedničke institucije – od mita do znanstvenosti 

[naučnosti], knj. 2, 273-288, 

- Svojstva jugoslavenskog [karakter jugoslovenskog] centralizma 

u svjetlu [svetlu] analize tajne sjednice [sednice] Izvršnog komiteta 

Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije u ožujku 

[marta] 1962. godine, knj. 7, 373-390, i 

- Zamke demokracije [demokratije] u nekonstituiranome [nekonstituisanom] 

društvu, knj. 3, 239-255, 

dr.sc. Branka Boban, 

Zagreb, RH, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta: 

- Dalmacija između jugoslavenstva i hrvatstva 1920.-1923. godine 

(u svjetlu splitskog dnevnika Novo Doba), knj. 7, 125-145, 

- Odnos hrvatske političke elite prema Svibanjskoj deklaraciji Jugoslavenskog 

kluba od 30. svibnja 1917. godine, knj. 4, 309- 

325, 

- Političke stranke i grupe prema stvaranju jugoslavenske države 

1918. godine, knj. 5, 323-340, 

- Shvaćanja Stjepana Radića o modernoj državi i naciji, knj. 3, 

315-331, 

- Socijalni problemi i njihov utjecaj na raspoloženje najširih slojeva 

u Banskoj Hrvatskoj prema stvaranju jugoslavenske države 

1918. godine, knj. 6, 211-228, te 

- Sudski progoni prvaka Hrvatske seljačke stranke/HSS (1945.- 

1948.), knj. 8, 239-260, 

Mile Bogović, 

Zagreb, RH, Katolički bogoslovni fakultet, 

Teologija u Rijeci: 

- Država i crkva u srpskom pravoslavlju, knj. 1, 75-92, 

dr.sc. Srđan Bogosavljević, 

Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, Prirodoslovno-matematički 

fakultet i SMMRI, istraživačka agencija: 

- Drugi svjetski [svetski] rat – žrtve. Jugoslavija, knj. 4, 487-507,

202 


mr.sc. Dunja Bonacci-Skenderović, 

Zagreb, RH: 

- Radio Slobodna Europa o sukobima jugoslavenskih vlasti i 

časopisa Praxis (1972.-1975.), knj. 8, 279-297, 

dr.sc. Đorđe Borozan, 

Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, Institut za savremenu istoriju, 

potom i 

Podgorica, Crna Gora, SRJ, sada SiCG, Istorijski institut Crne 

Gore: 

- Albanci u Jugoslaviji u Drugome svjetskom [svetskom] ratu, 

knj. 3, 353-369, 

- Demografski identitet Srba i Hrvata u Jugoslaviji prema popisima 

stanovništva od 1921. do 1991. godine, knj. 7, 161-174, 

- Demografski okvir identiteta, 6. skup, 

- Kritičko preispitivanje identiteta Srba i Hrvata u Jugoslaviji 

(1918.-1991.), knj. 4, 129-142, 

- Nacionalno i državnopravno u identitetu Srba i Hrvata (sv. 5, 

75-81) te 

- Osnovni principi zaštite manjina u Kraljevini SHS 1919.-1921. i 

Albanci u Kraljevini Jugoslaviji, knj. 2, 361-377, 

dr.sc. Tihomir Cipek, 

Zagreb, RH, Fakultet političkih znanosti: 

- Istraživački alati. Njemačka historiografija o Hrvatskom proljeću 

1971. godine, knj. 7, 435-452, 

- Kraljevina SHS – ancien régime, knj. 2, 291-305, 

- Liberalizam – korporativizam. Dva lica ideologija hrvatskih političkih 

elita u Kraljevini SHS, knj. 3, 275-290, 

- Oblikovanje hrvatskoga nacionalnog identiteta. Primordijalni 

kôd u ranoj hrvatskoj političkoj misli, knj. 4, 59-75, i 

- Preporađanje preporoda. Hrvatski narodni preporod u udžbenicima 

povijesti, knj. 5, 97-114,


Dragan Cvetković, profesor, 


- Socijalno-ekonomska struktura stradalih pripadnika Narodnooslobodilačke 

vojske Jugoslavije (NOVJ) iz Hrvatske prema 

popisu Žrtve rata 1941.-1945. iz 1964. godine, knj. 7, 527-547, 

- Stradali pripadnici NOVJ-a iz Hrvatske prema popisu Žrtve rata 

1941.-1945. iz 1964. godine. Analiza trenutačnog [trenutnog] 

stanja prema do sada izvršenoj reviziji, knj. 6, 365-381, 6 

- Stradanje pripadnika Vojske Kraljevine Jugoslavije iz Hrvatske 

u zarobljeničkim logorima, knj. 8, 371-385, i 

- Stvarni gubici Hrvatske prema popisu Žrtve rata 1941.-1945. iz 

1964. godine. Analiza trenutačnog [trenutnog] stanja prema do 

sada izvršenoj reviziji, knj. 5, 481-501, 

dr.sc. Dalibor Čepulo, 

Zagreb, RH, Pravni fakultet: 

- Ivan Mažuranić: liberalne reforme Hrvatskog sabora 1873.- 

1880. i Srbi u Hrvatskoj, knj. 5, 269-285, 

dr.sc. Stjepan Ćosić, 

Dubrovnik, RH, Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije 

znanosti i umjetnosti: 

- Dubrovačka Republika i pravoslavlje, 5. skup, te 

- Nacija u stranačkim ideologijama: primjer Dubrovnika potkraj 

19. stoljeća, knj. 3, 51-65, 

prof.dr.sc. Ljubodrag Dimić, 


- Integralno jugoslavenstvo [jugoslovenstvo] i kultura 1929.- 

1931. godine, knj. 3, 333-349, 

- Kultura agitpropa, 6. skup, 

- Kulturna politika u Kraljevini SHS (mogućnosti i ograničenja), 

knj. 2, 307-324, 

6 Saopćenje je iznimno uvršteno u zbornik radova sa 6. skupa, iako autor 

nije prisustvovao skupu nego je samo dostavio saopćenje.

204 


- Srpski kulturni klub i preuređenje jugoslavenske [jugoslovenske] 

države, knj. 4, 359-375, te 

- Srpsko društvo i jugoslavenska [jugoslovenska] država (strukture 

i procesi), knj. 1, 127-144, 

mr.sc. Bojan B. Dimitrijević, 

Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, Institut za savremenu istoriju: 

- Armija i jugoslavenski [jugoslovenski] identitet 1945.-1992. 

godine, knj. 2, 255-272, 

- Kako je general vidio [đeneral video] Hrvate? Dragoljub Draža 

Mihailović o Hrvatima i hrvatskom pitanju 1941.-1945. godine, 

knj. 6, 95-112, 

- Medijski stereotipi o Srbima i Hrvatima u angloameričkoj javnosti 

tijekom [tokom] rata u BiH 1992.-1995. godine, knj. 3, 

136-151, 

- Pobuna jugoslavenske [jugoslovenske] periferije. Generalski 

kor Jugoslavenske [Jugoslovenske] armije 1945.-1953. godine, 

knj. 7, 287-306, 

- Pristup istraživanju najnovije srpske i hrvatske povijesti [istorije], 

knj. 5, 113-132, i 

- “...Za nas su svi samo ustaše”. Stvaranje slike o hrvatskoj strani 

prema pisanju Narodne armije od 1990. do početka 1992. 

godine, knj. 4, 231-245, 

dr.sc. Zoran Đerić, 

Novi Sad, Vojvodina, SiCG, Filozofski fakultet: 

- O nacionalnom identitetu srpskih i hrvatskih pisaca između dva 

svjetska [svetska] rata, 8. skup, 

dr.sc. Darko Dukovski, 

Pula, RH, potom 

Rijeka, RH, Filozofski fakultet: 

- Model egzodusa: Istarski Il grande esodo 1945.-1956. godine. 

Uzroci i posljedice, knj. 7, 307-326, 

- Nacionalne manjine u Istri u 20. stoljeću, knj. 2, 411-427, 

- Negativne gospodarske, socijalne i političke prilike u Istri 

(1945.-1954.), knj. 6, 277-295, te


- Odnos partizanskih i komunističkih vlasti prema Rimokatoličkoj 

crkvi (RKC) i njenom svećenstvu u Istri od 1943. do 1955. 

godine, knj. 3, 457-472, 

prof.dr.sc. Veljko Đ. Đurić [Вељко Ђ. Ђурић], 

Priština, Kosovo i Metohija, Srbija, SRJ, sada SiCG, potom 

Kosovska Mitrovica, Kosovo i Metohija, Srbija, SRJ, sada SiCG, 

Filozofski fakultet: 

- Hrvati kao žrtve u Kraljevini SHS/Jugoslaviji 1918.-1941. godine. 

Neki sporni problemi [Хрвати као жртве у Краљевини 

СХС/Југославији 1918-1941. године. Неки спорни проблеми], 

knj. 3, 507-524, 

- Josif (Cvijović), mitropolit skopljanski, i Alojzije Stepinac, nadbiskup 

zagrebački, prvosvećenici [prvosveštenici] Srpske pravoslavne 

i Rimokatoličke crkve [Crkve] i prekrštavanje 1941.-1945. 

godine, knj. 4, 449-466, 

- Prilozi za povijest Srba u Banovini Hrvatskoj 1939.-1941. godine 

[Прилози за историју Срба у Бановини Хрватској 1939- 

1941. године], knj. 7, 229-246, 

- Srpska pravoslavna crkva [Crkva] u prvoj deceniji komunističke 

vlasti 1945.-1955. u Narodnoj Republici Hrvatskoj, knj. 2, 635- 

652, te 

- Srbi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) i Hrvati u Srbiji 

1941.-1944. godine. Viđenje kroz sudbine svećenika [sveštenoslužitelja], 

knj. 6, 153-170, 

mr.sc. Andrea Feldman, 

Zagreb, RH, Hrvatski institut za povijest, [potom i Institut Vlado 

Gotovac, izvršna direktorica, Ministarstvo vanjskih poslova RH, 

savjetnica ministra vanjskih poslova za ljudska prava i civilno 

društvo, te Institut Otvoreno društvo Hrvatska, izvršna direktorica]: 

- Imbro Tkalac i modernizacija u Hrvatskoj, knj. 4, 267-279, 

- Liberalizam i nacionalne ideologije u 19. stoljeću, 6. skup, te 

- Židovi u Kraljevini Jugoslaviji, knj. 2, 447-463,

206 


dr.sc. Tereza Ganza-Aras, 

Zadar, RH, Filozofski fakultet: 

- Liberalne ideje Francuske revolucije u modernizacijskim procesima 

u Hrvatskoj, 4. skup, i 

- Modernizacijski procesi u Hrvatskoj, prije svega u 19. stoljeću, 

3. skup, 

mr.sc. Ranka Gašić, 


- Moderno u shvaćanjima [shvatanjima] Srpske samostalne 

stranke 1903.-1914. godine, knj. 3, 171-185, i 

- Pogledi srpske političke elite oko zagrebačkog Srbobrana na 

probleme vanjske [spoljne] politike (1903.-1914.), knj. 4, 293- 

308, 

dr.sc. Darko Gavrilović, 

Novi Sad, Vojvodina, Srbija, SiCG, Filozofski fakultet, i [Banja 

Luka, Republika Srpska, Republika BiH, Filozofski fakultet]: 

- Jugoslavenstvo [jugoslovenstvo] i srpstvo Svetozara Pribićevića 

(1875.-1918.), 8. skup, 

dr.sc. Vladimir Geiger, 


- Da, I(gore)!, knj. 8, 473-476, 7 

- Logor Krndija (1945.–1946.). Izvori i literatura, knj. 7, 473- 

492, 

- Njemačka manjina u Kraljevini SHS/Jugoslaviji (1918.-1941.), 

knj. 2, 429-445, 

8 

- Osvrt na istraživanja i odjeke problematike Bleiburga i Križnog 

puta 1945. u RH, knj. 8, 409-428, 

- Pravo na zavičaj, knj. 6, 351-363, 

7 Odgovor na diskusiju/polemiku Igora Graovca. 

8 Saopćenje nije podnijeto nego samo dostavljeno, pa je, stoga, iznimno 

uvršteno u zbornik radova sa 2. skupa, na kojemu je autor inače prisustvovao 

i podnio drugo saopćenje.


- Radni logor Valpovo 1945.-1946. godine. Navodi, tvrdnje, 

procjene i poimenični popisi te mogućnosti utvrđivanja stvarnog 

broja stradalih, knj. 3, 541-556, 

- Smrtna presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba poglavaru 

Hrvatske pravoslavne crkve u NDH mitropolitu Germogenu 

1945. godine, knj. 2, 569-582, 

- Sudbina Folksdojčera u Jugoslaviji nakon Drugoga svjetskog 

rata u jugoslavenskoj historiografiji, publicistici i književnosti 

(1991.-1998.), knj. 1, 225-243, 

- Sudbina njemačke manjine u Jugoslaviji potkraj i nakon Drugoga 

svjetskog rata u hrvatskim udžbenicima povijesti, knj. 5, 517- 

530, te 

- Udio djece među stradalim Folksdojčerima u jugoslavenskim 

logorima (1944.-1948.), knj. 4, 525-538, 

prof. dr.sc. Ivo Goldstein, 


- Istraživanje židovskih žrtava: razmatranja o Zagrebu i 

Hrvatskoj, knj. 5, 445-463, 

- Josip Broz Tito – između skrupuloznoga historiografskog istraživanja 

i političke manipulacije, knj. 6, 315-332, te 

- Židovi u Jugoslaviji između dva svjetska rata [u međuratnoj Jugoslaviji] 

– problem ravnopravnosti i jednakovrijednosti, knj. 2, 

465-482, 

prof.dr.sc. Ivo Goldstein, 

Zagreb, RH, Filozofski fakultet, i 

Slavko Goldstein, publicist, 

Zagreb, RH: 

- Srbi i Hrvati u narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj, knj. 7, 

247-267, 9 

9 Saopćenje je iznimno uvršteno u zbornik radova sa 7. skupa, iako autori 

nisu prisustvovali skupu nego su samo dostavili saopćenje.

208 


dr.sc. Igor Graovac, 

Zagreb, RH, Hrvatski institut za povijest, potom i Zajednica istraživača 

Dijalog. Udruga za promicanje znanstvenog dijaloga, 

predsjednik: 

- Dilema viktimologije: žrtve i/ili stradalnici?, knj. 5, 429-443, 

- Ljudski gubici u 20. st. u hrvatskima srednjoškolskim udžbenicima 

povijesti, knj. 7, 549-572, 

- Neopravdane primjedbe i opravdane pohvale, knj. 5, 573- 

579, 10 

- Otvara li demokracija mogućnost prestanka manipulacije stradalima? 

Primjer: razlike u utvrđivanju broja stradalih od četnika 

1941.-1945. u Hrvatskoj, knj. 4, 553-564, 

- Pokazatelji o civilnim žrtvama u bivšem, pod zaštitom Ujedinjenih 

naroda (UN), Sektoru Jug u Oluji i nakon nje, knj. 6, 383- 

401, 

- Pokazatelji o civilnim žrtvama u bivšem, pod zaštitom UN, Sektoru 

Sjever u Oluji i nakon nje, knj. 8, 449-466, 

- Posljedice državotvorne ideje i nacionalnointegralističke ideologije 

četničkog pokreta na primjeru stradalih Hrvata i Srba od 

četnika tijekom Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj, knj. 1, 207- 

224, 

- Sudjelovanje i stradanje katoličkog svećenstva u partizanima 

1941.-1945. godine, knj. 2, 537-550, 

- Suodnos demografije i historiografije u istraživanju ljudskih gubitaka, 

knj. 3, 525-539, te 

11 

- Zar i ti, sine Vladimire?, knj. 8, 467-472, 

dr.sc. Anna Maria Grünfelder, 

Beč, Republika Austrija: 

Zaboravljene žrtve nacionalsocijalizma: prinudni i robovski 

12 

radnici i radnice, knj. 7, 455-472, 

10 Odgovor na diskusiju/polemiku Vladimira Žerjavića (diskusija/polemika 

i odgovor nastali su nakon održanoga 5. skupa). 

11 Diskusija/polemika s Vladimirom Geigerom.


Marko Attila Hoare, M-A. M.Phil (doktorski kanditat), 

New Haven, Sjedinjene Američke Države (SAD), Yale University: 

- Hrvatske i srpske elite u poslijeratnome razdoblju [The Croatian 

and Serbian élites in the post-war period], knj. 4, 377-391, 

te 

- Nacionalni identitet bosanskih Srba i Drugi svjetski rat [The 

national identity of the Bosnian Serbs and World War II], knj. 3, 

119-133, 

prof.dr.sc. Edgar Hösch, 

München, Savezna Republika Njemačka (SRNJ), Südosteuropa 

Institut: 

- Kulturna djelatnost u Jugoistočnoj Europi, 1. skup, 

dr.sc. Berislav Jandrić, 


- Hrvatska politička emigracija (prema prilozima iz Hrvatske revije) 

o zbivanjima u Hrvatskoj 1971./1972. godine, knj. 8, 261- 

278, 

- Izbor iz inozemnog tiska o studentskim demonstracijama u Jugoslaviji 

1968. godine, knj. 6, ,297-313, 

- Komunistički totalitarizam u sukobu s KC u Hrvatskoj (1945.- 

1953.), knj. 2, 617-633, 

- Studentske demonstracije od 3. do 11. lipnja 1968. i stavovi 

članova Saveza komunista Hrvatske Filozofskog fakulteta u 

Zagrebu o tome, knj. 5, 441-456, 

- Stvaranje javnog mnijenja protiv KC i nadbiskupa Stepinca 

1945.-1946. godine, knj. 3, 441-456), 

- Sveučilišni nastavnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu u obrani 

sastavljača i potpisnika Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga 

književnog jezika, knj. 4, 394-409, te 

- Uloga Matice hrvatske u događajima 1971. godine, knj. 7, 

415-433, 

12 Saopćenje je iznimno uvršteno u zbornik radova sa 7. skupa, iako 

autorica nije prisustvovala skupu nego je samo dostavila saopćenje.

210 


mr.sc. Zoran D. Janjetović, 


- Državotvorne ideje Srba, Hrvata i Slovenaca o nacionalnim 

manjinama, knj. 1, 173-188, 

- Konstrukcija identiteta drugoga, knj. 7, 87-106, 

- Neslavenske [neslovenske] nacionalne manjine u Vojvodini 

krajem Drugoga svjetskog [svetskog] rata, knj. 3, 389-401, 

- Povijesni [istorijski] uzroci odnosa Hrvata i Srba prema nacionalnim 

manjinama u jugoslavenskoj [jugoslovenskoj] državi 

1918.-1941. godine, knj. 2, 379-393, 

- Preispitivanje nacionalnog identiteta u Vojvodini poslije [posle] 

Prvoga svjetskog [svetskog] rata, knj. 4, 141-152, 

- Srbi, Hrvati i Vlasi, knj. 8, 97-113, 

- Uloga Cincara u stvaranju srpske elite i modernizaciji srpskog 

društva, knj. 6, 173-189, te 

- Utvrđivanje broja žrtava Drugoga svjetskog [svetskog] rata u 

Jugoslaviji – jedno iskustvo, knj. 5, 503-515, 

Marica Karakaš, profesorica, 


- Medicinsko osoblje i zdravstveno-higijenski uvjeti u logoru 

Jasenovac, knj. 8, 388-407, te 

- Žene u logorima Stara Gradiška i Jasenovac prema svjedočenju 

logorašica 1946.–1948. godine, knj. 7, 493-508, 

dr.sc. Josip Kljajić, 

Slavonski Brod, RH, Hrvatski institut za povijest, Podružnica za 

povijest Slavonije, Srijema i Baranje: 

- Habsburški fortifikacijski sustav na jugoistoku Europe od kraja 

17. do sredine 18. stoljeća, knj. 7, 29-48, 

Snježana Koren, profesorica, 

Velika Gorica, RH, Osnovna škola Eugen Kumičić, i 

mr.sc. Magdalena Najbar-Agičić, 

Zagreb, RH, Profil international: 

- Slika naroda s prostora bivše [druge]/socijalističke [prijašnje] 

Jugoslavije u hrvatskim udžbenicima povijesti, knj. 6, 131-150,


dr.sc. Petar Korunić, 


- Etnički i nacionalni identiteti u Hrvatskoj u 19. i 20. stoljeću, 

knj. 6, 77-94, te 

- Etnički i nacionalni identiteti u Hrvatskoj u 19. stoljeću – i 

izgradnja modernih zajednica, knj. 7, 49-68, 

dr.sc. Jure Krišto, 


- Crkva i država. Slučaj vjerskih prijelaza u NDH, knj. 1, 189- 

205, te 

- Protukatolička srpska propaganda tijekom Drugoga svjetskog 

rata, knj. 2, 521-536, 

dr.sc. Gordana Krivokapić-Jović, 


- Položaj Srba u Habsburškoj Monarhiji i izbijanje Prvoga svjetskog 

[svetskog] rata. Srbi u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji (srpanj/ 

juli-prosinac/decembar 1914. godine), knj. 7, 213-227, te 

- Srbi u Hrvatskoj prema hrvatskoj državnoj ideji na prelomu 19. 

i 20. stoljeća [stoleća], knj. 5, 173-190, 

Željko Krušelj, profesor, 

Zagreb, RH, Večernji list: 

- Potiskivanje hrvatskog identiteta u šestosiječanjskome i komunističkom 

režimu – usporedna analiza. Osnovne teze, 6. skup, 

Kalman Kuntić, profesor, 

Subotica, Vojvodina, Srbija, SRJ, sada SiCG, Gradski muzej: 

- Hrvati u povijesnim udžbenicima [udžbenicima istorije] u Srbiji, 

6. skup, te 

- Utjecaj [uticaj] političkih promjena [promena] na položaj i nacionalno 

izjašnjavanje Hrvata-Bunjevaca u Bačkoj tijekom 20. 

stoljeća [tokom XX veka], knj. 5, 191-210, 

mr.sc. Nikola Marković, 

Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, Univerzitetska biblioteka Srbije:

212 


- Viđenje Hrvatske i Hrvata u Srbiji tijekom [tokom] rata 1914.- 

1918. godine, knj. 4, 95-111, 

dr.sc. Predrag J. Marković, 


- Srpski intelektualci i nacionalni identitet, 6. skup, 

- Studentski pokret u Jugoslaviji 60-ih godina 20. stoljeća 

[veka]: između nacionalizma i internacionalizma, između 

reformizma i dogmatizma, knj. 7, 393-414, 

- Titova shvaćanja [shvatanja] nacionalnog i jugoslavenskog 

[jugoslovenskog] identiteta, knj. 2, 237-253, te 

- Transfer etničkih stereotipa – Balkan je negdje drugdje [negde 

drugde], knj. 4, 195-211, 

Margareta Matijević, profesorica, 


- Recepcija Hrvatske i Hrvata u prvoslavnome vjerskom tisku 

1980.-1991. godine, knj. 8, 299-317, 

dr.sc. Zlatko Matijević, 


- Politika katoličkog jugoslavenstva (1912.-1929.), knj. 1, 155-171, 

dr.sc. Olivera Milosavljević, 


- Antibirokratska revolucija 1987.-1989. godine, knj. 8, 319- 

336, 

- Identitet i ideološka konstrukcija identiteta. Analiza konstrukcije 

identiteta u tumačenjima jednoga dijela [dela] srpske intelektualne 

elite, knj. 2, 219-235, 

- Metodološki problemi istraživanja stereotipa Srba o Hrvatima i 

Hrvata o Srbima, knj. 4, 171-185, 

- Renegati, konvertiti, izmišljeni narodi. Nacionalizam i tumačenje 

nastanka drugih nacionalnih subjektiviteta, knj. 3, 85-101, 

- Slika Zapada iz vizure komunističke i nacionalističke ideologije, 

knj. 6, 113-130, te


- Titov Jugoslaven [Jugosloven] – nacionalni ili državni identitet?, 

knj. 7, 175-192, 13 

Maja Miljković, profesorica [profesorka], 


- Elite i nacija, knj. 4, 327-339, 

- Nacionalni identitet Srba i Hrvata u Mostaru između dva 

svetska rata u [međuratnom periodu], knj. 3, 103-118, te 

- Srpska elita i makedonski nacionalni identitet. Srpski pogled na 

Makedoniju, knj. 2, 171-187, 

mr.sc. Jovan Mirković, 


- Izdanja Muzeja žrtava genocida i građa o ljudskim gubicima u 

14 

tim izdanjima, knj. 7, 573-591, 

- Jasenovački logor u literaturi, knj. 5, 531-561, i 

- Jasenovački logor u memoarskim zapisima objavljenima do 

15 

1950. godine, knj. 7, 509-525, 

Ivica Miškulin, profesor, 

Slavonski Brod, RH, Hrvatski institut za povijest, Podružnica za 

povijest Slavonije, Srijema i Baranje: 

- S. Pribićević i hrvatski Srbi, knj. 8, 137-151, 

Andrej Mitrović, akademik, 


- Problemi i pitanja modernizacije Srbije, knj. 2, 79-97, 

dr.sc. Momčilo Mitrović, 


13 Saopćenje predstavlja reakciju na tekst Predraga J. Markovića, Titova 

shvaćanja [shvatanja] nacionalnog i jugoslavenskog [jugoslovenskog] 

identiteta, sv. 2, 237-253, pa se može shvatiti i kao svojevrsna diskusija/polemika. 

14 Na 7. je skupu, a u istoj radionici, autor iznimno podnio dva saopćenja. 

15 Isto.

214 


- Narodni i državni neprijatelji u Srbiji poslije [posle] Drugoga 

svjetskog [svetskog] rata, knj. 6, 249-266, i 

- Sudbina jednoga ibeovca, knj. 7, 327-336, 

mr.sc. Magdalena Najbar-Agičić, 

Zagreb, RH, Profil international: 

- Nacionalne manjine i nastava povijesti u RH, knj. 7, 269-283, 

te 

- Promjene u prikazu Drugoga svjetskog rata u hrvatskim udžbenicima 

povijesti u posljednjih četvrt stoljeća, knj. 4, 213-230, 

dr.sc. Marija Obradović, 


- Društveni korijeni [koreni] komunističke partijske elite u 

Jugoslaviji poslije [posle] Drugoga svjetskog [svetskog] rata, knj. 

5, 377-389, 

prof.dr.sc. Ivan Padjen, 

Zagreb, RH, Fakultet političkih znanosti i Hrvatski pravni centar, 

te 

Rijeka, RH, Pravni fakultet: 

- Uloga prava u reformama [druge]/socijalističke Jugoslavije. 

Prethodne napomene za poredbenu povijest socijalističkih reformi, 

knj. 8, 219-238, 

Robert Parnica, M.A., M.Phil. (doktorski kandidat), 

SAD: 

- O nacionalnom preporodu i političkoj kulturi Hrvata u južnoj 

Ugarskoj od 1870. do 1900. godine, knj. 5, 153-171, 

mr.sc. Miroslav Perišić, 


- Gradski život u Srbiji krajem 19. stoljeća [veka], knj. 2, 99- 

115, 

- Jugoslavenski [jugoslovenski] studenti stipendisti na europskim 

sveučilištima [evropskim univerzitetima] 1945.-1948. godine. 

Sovjetsko i francusko iskustvo, knj. 3, 221-236, te


- Partija i novi identitet jugoslavenske [jugoslovenske] inteligencije, 

knj. 4, 187-194, 

mr.sc. Draško Petrović, 

Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, Saobraćajni fakultet: 

- Željeznički promet [železnički saobraćaj] i modernizacija Kraljevine 

SHS/Jugoslavije nakon ujedinjenja, knj. 3, 187-202, 

mr.sc. Mirko Petrović, 

Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, Balkanološki institut Srpske 

akademije nauka i umetnosti: 

- Konkordat kao temelj reguliranja [osnov za regulisanje] položaja 

RKC u Kraljevini SHS, knj. 4, 433-448, 

- Projekt [projekat] konkordata Kraljevine SHS i Svete Stolice 

1925. te usporedni [uporedni] konkordatski režimi, knj. 2, 485- 

502, te 

- Ustavno pitanje Kraljevine SHS i RKC, knj. 3, 423-439, 

dr.sc. Ivica Prlender, 


- Nacionalni identitet Dubrovnika u 19. stoljeću, 6. skup, i 

- Povijesni identitet srednjovjekovnoga Dubrovnika, 5. skup, 

dr.sc. Branka Prpa, 

Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, Institut za noviju istoriju Srbije, 

potom i Istorijski arhiv Beograda, direktorica [direktorka]: 

- Intelektualci kao nova društvena elita Kraljevine Jugoslavije, 5. 

skup, 

- Monarhija ili republika – dilema ili manje važno pitanje u političkom 

životu Kraljevine SHS, knj. 3, 291-301, 

- Preispitivanje identiteta, knj. 2, 189-199, 

- Srpski intelektualci i izazov stvaranja prve jugoslavenske 

države, knj. 1, 145-154, te 

- Tradicionalno društvo i moderne političke ideologije, 6. skup, 

dr.sc. Zdenko Radelić, 

Zagreb, RH, Hrvatski institut za povijest:

216 


- Komunisti, križari i KC u Hrvatskoj 1945.-1946. godine, knj. 2, 

583-600, 

dr.sc. Radmila Radić, 


- Država, RKC i SPC od 1945. do polovine 60-ih godina 20. 

stoljeća [veka], knj. 2, 653-670, 

- Odnos između SPC i RKC 60-ih godina 20. stoljeća [veka], knj. 

3, 487-503, te 

- Politička ideologija kao sekularna religija i njena integrativna 

funkcija, knj. 4, 467-483, 

mr.sc. Mira Radojević [Мира Радојевић], 


- Jedan srpski znanstvenik [naučnik] u jugoslavenskoj [jugoslovenskoj] 

politici (Božidar Marković, 1874.-1946.), knj. 4, 281- 

291, 

- O federalizaciji Jugoslavije 1945. godine, knj. 8, 203-218, 16 

- O problemima demokracije i parlamentarizma u Kraljevini SHS/ 

Jugoslaviji [O проблемимa демократије и парламентаризма у 

Краљевини СХС/Југославији], knj. 3, 303-313, 

- Srpska intelektualna i politička elita u emigraciji u Drugome 

svjetskom [svetskom] ratu (za ili protiv Jugoslavije), knj. 5, 341- 

352, 

- Srpsko građanstvo između demokracije [demokratije] i komunizma 

1945. godine, knj. 6, 267-276, te 

- Srpsko-hrvatski spor oko BiH i Vojvodine u razdoblju [periodu] 

Kraljevine SHS/Jugoslavije, knj. 2, 323-339, 

prof.dr.sc. Ivo Rendić-Miočević, 


- Etnopsihologija i nacije u Iliriku, knj. 1, 93-108, te 

16 Saopćenje je podnijeto 7. skupu, a iznimno je uvršteno u zbornik 

radova sa 8. skupa.


- Interdisciplinarnošću prema novoj slici hrvatskoga srednjovjekovlja, 

knj. 2, 153-169), 

prof.dr.sc. Milan Ristović, 


- Jedno viđenje prelomne godine jugoslavenske poslijeratne [jugoslovenske 

posleratne] kulturne politike (1952.), knj. 7, 337- 

352, 

- Rat i razaranje društva u Srbiji 1941.-1945. godine. Slika za 

jednu društvenu povijest [istoriju], knj. 3, 203-219, 

- Rat, stereotip i propaganda 1941.-1945. Nekoliko elemenata 

za diskusiju, knj. 4, 153-169, te 

- Treći Reich [Rajh] i pravoslavne crkve na Balkanu u Drugome 

svjetskom [svetskom] ratu, knj. 2, 551-568, 

prof.dr.sc. Drago Roksandić, 


- Bogom izabrani narod ili hrvatski i srpski etnokonfesionalni nacionalizam 

u Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini u proljeće 1848. 

godine, knj. 3, 33-49, 17 

- Kako do popisa ljudskih žrtva i materijalnih šteta u ratovima od 

1991. do 1999. godine na području bivše [druge]/socijalističke 

[prijašnje] Jugoslavije, 4. skup, 

- Reakcija na diskusiju/polemiku Nikole Žutića, knj. 8, 199, 

- Srbi u hrvatskoj i srpskoj historiografiji: problemi usporedbe 

dvije interpretacijske tradicije, knj. 5, 211-230, i 

- Vlasi/Morlaci u hrvatskoj i srpskoj povijesti ranoga Novoga 

vijeka: stereotipi, 8. skup, 

18 

mr.sc. Natalija, potom Nives Rumenjak, 


17 Saopćenje je podnijeto na 2. skupu, a iznimno je uvršteno u zbornik 

radova sa 3. skupa. 

18 Prvo ime na 4., a drugo na 5. skupu.

218 


- Počeci gospodarske modernizacije: srpska financijska elita na 

prijelomu stoljeća u Hrvatskoj, knj. 5, 287-303, i 

- SPC u Banskoj Hrvatskoj potkraj 19. stoljeća: prozografska 

perspektiva, knj. 4, 413-431, 

Mate Rupić, profesor, 

Jasenovac, RH, Javna ustanova Spomen područje Jasenovac: 

- Popis žrtava Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj iz 1950. 

godine, knj. 4, 539-552, 

prof.dr.sc. Holm Schulze, 

Berlin, SRNJ: 

- Europa nacija i nacionalne države u promjeni. Nacionalne 

države Srednje [Centralne] i Istočne Europe, 1. skup, 

mr.sc. Robert Skenderović, 


- Blaško Rajić i HSS – različiti koncepti identiteta bačkih Hrvata, 

knj. 8, 153-172, 

- Gospodarske, kulturne i političke veze bačkih Hrvata tijekom 

18. i 19. stoljeća, knj. 5, 135-151, te 

- Odnos bunjevačkih političara prema unutarnjem uređenju Austro-Ugarske 

Monarhije i Kraljevine Jugoslavije – komparativna 

analiza, knj. 7, 195-212, 

dr.sc. Mihael Sobolevski, 

Rijeka, RH: 

- Ljudski gubici Grada Rijeke od sredine 1940. do potkraj 1945. 

godine, knj. 4, 509-523, 

- Nacionalne manjine u Kraljevini Jugoslaviji, knj. 2, 395-410, i 

- Poljska nacionalna manjina tijekom Drugoga svjetskog rata u 

Jugoslaviji, knj. 3, 371-388, 

dr.sc. Dinko Sokcevits, 

Pečuh, Republika Mađarska, Filozofski fakultet: 

- Recepcije jugoslavenske ideje u Mađara u 19. stoljeću, 1. skup,


dr.sc. Katarina Spehnjak, 


- Problemi vjeronauka u školama u Hrvatskoj 1945.-1952. 

godine, knj. 2, 601-616, te 

- Tumačenje Protokola o odnosima Jugoslavije i Vatikana iz 

1966. u političkoj javnosti Hrvatske, knj. 3, 473-485, 

dr.sc. Dubravka Stojanović, 


- Nekoliko osobina procesa modernizacije u Srbiji početkom 20. 

stoljeća [veka], knj. 2, 135-149, te 

- Politička kultura i modernizacija u Srbiji početkom 20. stoljeća 

[veka], knj. 3, 155-170, 

Petar Strčić, akademik, 

Zagreb, RH, Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti: 

- Marginalije za proučavanje nacionalnog identiteta Hrvata i 

Srba, knj. 6, 58-75, 

dr.sc. Mario Strecha, 


- O problemu sekularizacije u Hrvatskoj potkraj 19. i u početku 

20. stoljeća, 5. skup, 

dr.sc. Tonći Šitin, 


- Političko organiziranje i djelovanje Srba u međuratnoj 

Dalmaciji (1918.-1941.), 7. skup, 

- S. Pribićević u Dalmaciji, 8. skup, i 

- Sukobljenosti političkih stranaka 20-ih godina 20. vijeka u 

Dalmaciji, knj. 2, 341-358, 

dr.sc. Ljubinka Trgovčević, 

Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, Istorijski institut Srpske akademije 

nauka i umetnosti, potom i Fakultet političkih nauka: 

- Europski [evropski] uzori u razmatranju jugoslavenskog [jugoslovenskog] 

ujedinjenja među srpskim intelektualcima početkom 

20. stoljeća [veka], knj. 3, 257-273,

220 


- Obrazovanje i modernizacija. Osnove za usporedbe u sklopu 

[poređenja u okviru] Jugoistočne Evrope, knj. 2, 117-133, i 

- Žene kao dio [deo] elite u Srbiji u 19. stoljeću [veku]. 

Otvaranje pitanja, knj. 5, 251-268, 

mr.sc. Josip Vrandečić, 


- Autonomistički pokreti na istočnojadranskoj obali u 19. stoljeću, 

knj. 7, 69-86, 

- Nacionalne ideologije u Dalmaciji u 19. stoljeću, knj. 4, 77-94, 

- Prosvjetiteljstvo u Dalmaciji, knj. 8, 115-175, i 

- Razvoj talijanskog nacionalizma u Dalmaciji, knj. 6, 191-209, 

Vladimir Žerjavić, dipl. inženjer, 

Zagreb, RH: 

- O stradanjima u Drugome svjetskom ratu: stradali Hrvati od 

četnika, stradali Srbi i broj stradalih u Jasenovcu, knj. 5, 565te 

571, 19 

dr.sc. Nikola Žutić, 


- Antiliberalizam kod Srba u Kraljevini Jugoslaviji 1934.-1941. 

godine, knj. 6, 229-246, 

- Diktatura kralja Aleksandra i RKC 1929.-1934. godine, knj. 2, 

503-520, 

- Hrvatski narodni pokret 1935.-1937. godine, knj. 8, 147-160, 

- Ideologije i nacije – pojmovno-znanstvena [naučna] pometnja, 

20 

knj. 8, 193-198, 

- Liberalizam hrvatskih, srpskih, [srbijanskih] i jugoslavenskih Sokola 

(1862.-1991.), knj. 5, 305-322, 

19 Diskusija/polemika s Igorom Graovcem, koja nije u vezi s njegovim 

saopćenjem sa 5. nego s njegovim saopćenjima sa 3. te 4. skupa, a nastala 

je, usto, nakon održanoga 5. skupa, na kojemu autor nije sudjelovao, 

pa je, stoga, iznimno uvrštena u zbornik radova. 

20 Diskusija/polemika s Dragom Roksandićem.


- S. Radić – [h]istoriografske kontroverze, knj. 7, 171-191, 

- Srbi i građanski liberalizam u Kraljevini SHS 1918.-1929. godine, 

knj. 4, 341-358, te 

- Vatikan i hrvatstvo u prvoj polovini 20. [XX] vijeka (do 1941. 

godine), knj. 3, 405-421. 

Na skupovima su, usto, kao gosti i u diskusijama/raspravama na 

plenarnim sjednicama i u radionicama, koje iz tehničkih razloga 

nisu sačuvane, te kao voditelji radionica (svi su, također, poredani 

prema abecednom redu, uz navođenje skupa na kojemu su 

sudjelovali te uz oznake * za prve i oznaku ** za druge sudioni- 

sudjelovali i: 

ke) 21 

mr.sc. Branislav Bibić,** 

Zagreb, RH, Zagreb, FNSt, asistent projekta SOE I (5.-8. skup), 

Ivan Brčić,* student, 

Zagreb, RH, FNSt, suradnik (8. skup), 

prof.dr.sc. Neven Budak,* 

Zagreb, RH, Filozofski fakultet (1. skup), 

Aleksandar Đerić,** profesor, 

Užice, Srbija, SRJ, sada SiCG, Akademska alternativa (6. skup), 

Dušan Gamser,** 

Zemun, Srbija, SRJ, sada SiCG, potom 

Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, FNSt, samostalni suradnik, potom 

Koordinator Ureda za Jugoistočnu Evropu (2.-4. i 6.-7. 

skup), 

prof.dr.sc. Wolfgang Höpken,* 

SRNJ, Universität Leipzig, Historisches Seminar (1. skup), 

21 Voditelji/suvoditelji su radionica na dva posljednja skupa bili i već ranije 

navedeni sudionici Dijaloga povjesničara/istoričara: N. Antonijević** (7. 

skup) i I. Graovac** (7.-8. skup).

222 


dr.sc. Tvrtko Jakovina,* 

Zagreb, RH, Filozofski fakultet (2. i 8. skup), 

mr.sc. Vladan Jovanović,* 

Beograd, SiCG, Institut za noviju istoriju Srbije (8. skup), 

mr.sc. Hrvoje Klasić,* 

Zagreb, RH, Filozofski fakultet (8. skup), 

mr.sc. Stjepan Matković,* 

Zagreb, RH, Hrvatski institut za povijest (1. skup), 

Bojan Munjin,** 

profesor, Zagreb, RH, Hrvatski Helsinški odbor za ljudska prava 

(2.-8. skup), 

prof.dr.sc. Slobodanka Nenadović,** 

Beograd, Srbija, SRJ, sada SiCG, Pravni fakultet (2. skup), 

Robert Nieubuhr,* M.A., M.Phil. (doktorski kandidat), 

SAD (8. skup), 

Vjeran Pavlaković,* M.A., M.Phil. (doktorski kandidat), 

SAD (8. skup), 

Miroslav Samardžić,** dipl. politolog [politikolog], 

Zrenjanin, Srbija, SRJ, sada SiCG (2. i 4. skup), i 

Maksim Santini,** profesor, 

Zrenjanin, Vojvodina, Srbija, SRJ, sada SiCG (5. skup).

..................................................................... 

Sažetak 

na hrvatskom, engleskom 

i njemačkom te 

rezime na srpskome jeziku

Sažetak 


znanstvene skupove povjesničara, prije svega iz 

Republike Hrvatske (RH) i Savezne Republike Jugoslavije 

(SRJ), sada Srbije i Crne Gore (SiCG), te za knjige/zbornike 

radova plenarnih izlaganja i izjava te saopćenja podnijetih 

na tim skupovima. Dosad je, u organizaciji njemačke liberalne 

Zaklade Friedrich Naumann/F. Naumann Stiftung. 

Die Stiftung für liberale Politik (FNSt), u šest godina 

(1998.-2003.) održano osam skupova, a u pet godina 

(2000.-2004.) tiskano osam knjiga/zbornika radova s tih 

skupova: Dijalog povjesničara/istoričara, priredili Hans- 

Georg Fleck i Igor Graovac, 1-8, Zagreb, FNSt, 2000. (knj. 

1 i 2), 2001. (knj. 3 i 4), 2002. (knj. 5 i 6), 2003. (knj. 7) i 

2004. (knj. 8). Početno su se skupovi održavali u Mađarskoj 

(1998.-2000.), a potom (2001.-2003.) naizmjenično u 

SRJ, sada SiCG, i RH. Na skupovima nisu sudjelovali samo 

povjesničari iz tih zemalja nego i oni iz Njemačke, Amerike, 

Austrije, Mađarske i Poljske. A na njima nisu sudjelovali čak 

ni samo povjesničari nego i pojedini demografi, ekonomisti, 

filozofi, politolozi, pravnici, sociolozi te viktimolozi, matematičari 

i statističari, arhivisti, inženjeri, javni djelatnici, 

knjižničari, muzealci, novinari, političari, predstavnici nevladinih 

udruga, publicisti, studenti te svećenici, a, naravno, i 

predstavnici FNSt-a, kao i voditelji radionica. Sve u svemu, 

na osam je do sada održanih skupova sudjelovalo 112 

sudionika iz sedam zemalja. 

Na skupovima se, osim prvome kojemu je bio određen i 

radni naslov (Državotvorne ideje i nacionalnointegralističke

226 

Sažetak 

ideologije u Hrvata i Srba/Srbijanaca), rad odvijao na tematskima 

plenarnim sjednicama i u tematskim radionicama. 

Plenarne su sjednice bile posvećene sljedećim temama: 

načelnim temama, teorijsko-metodološkima pitanjima i 

problemima te novima metodološkim pristupima u povijesnim 

istraživanjima, raspadu Socijalističke Federativne Republike 

Jugoslavije i problematici revizije udžbenika povijesti, 

dok su radionice bile posvećene sljedećim temama, a pod 

nazivima: Nacionalni identitet Hrvata i Srba, Položaj Hrvata 

u Srbiji i Srba u Hrvatskoj, Katolička i Srpska pravoslavna 

crkva u Hrvatskoj i Srbiji u 19. i 20. st., Elite i modernizacija, 

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) – hrvatski i 

srpski [srbijanski] pogled na kraju 20. st., odnosno Demokracija, 

republikanizam, nacionalizam: utjecaj modernih 

ideologija na Kraljevinu SHS/Jugoslaviju, Manjine u Kraljevini 

Jugoslaviji, tijekom Drugoga svjetskog rata [u nas] i 

poslije, Socijalistička [druga] Jugoslavija od 1945. do 1990. 

godine i Ljudski gubici Hrvatske i Srbije u 20. stoljeću. 

Skupovi i osobito zbornici radova sa njih izazvali su pozornost 

stručne i druge javnosti ne samo u zemljama sudionika 

skupova. Posebni su interes za pribavljanje tih knjiga, od 

kojih su mnoge već nedostupne, pokazali brojne nacionalne, 

sveučilišne, fakultetske, institutske i druge knjižnice 

te odsjeci brojnih fakulteta, instituta, zavoda... i pojedine 

udruge za proučavanje povijesti Balkana i Jugoistočne Europe, 

Hrvatske i Srbije, bivše druge Jugoslavije... te južnoslavenskih 

naroda, kao i pojedinci (ne samo povjesničari). Iz 

tih je razloga FNSt, sada u suradnji i sa zagrebačkom 

Zajednicom istraživača Dijalog. Udrugom za promicanje 

znanstvenog dijaloga (Dijalog), odlučio ponoviti poneka 

dosadašnja izdanja Dijaloga povjesničara/istoričara, odnosno 

njihove pojedinačne dijelove, ali na sadržajno posve

Sažetak 227 

različiti način koji proizlazi iz pojedinih tema oblikovanih u 

plenarnim izlaganjima i izjavama te saopćenjima podnijetima 

na skupovima, odnosno objavljenima u dosadašnjim 

zbornicima radova Dijaloga povjesničara/istoričara. 

Ova, prva takva knjiga (tematski zbornik skupine autora) – 


izlaganja i izjava, prije svega načelnih, sa osam skupova 

Dijaloga povjesničara/istoričara. Svi prilozi, ovdje prema 

odabiru priređivača I. Graovca, a u dogovoru i s Uredništvom 

biblioteke Dijalog: O DIJALOGU (H.-G. Fleck, 

Savezna Republika Njemačka/SRNj, Dušan Gamser, SiCG, 

te I. Graovac, RH) i urednicom knjige (Daniela Krivda, tajnica 

Dijaloga), već su objavljeni u pojedinima od osam ranije 

navedenih zbornika radova Dijaloga povjesničara/istoričara: 

- H.-G. Fleck, O Dijalogu povjesničara/istoričara: kritička 

povijesna znanost, političko obrazovanje i društveni pluralizam, 

knj. 1, 11-20 (Uvodno izlaganje/uvodna izjava na 

zajedničkoj sjednici 1. skupa), i knj. 6, 17-25 (Uvodni 

govor na svečanoj završnoj sjednici 6. skupa), 

- Stjepan Mesić, Povijest, oslobođena političkih utjecaja i 

motiviranih zlouporaba, putokaz je prema budućnosti, knj. 

6, 27-32 (Pozdravni govor na svečanoj završnoj sjednici 6. 

skupa), 

- Holm Sundhaussen, Prošlost, povijest i društvo, knj. 2, 

19-32, 

- Andrej Mitrović, Prevlast nerazuma. Segment o povijesnom 

nerazumu u duhovnim prilikama kriznog doba (pokušaj 

šireg tumačenja konkretnim povodom), knj. 2, 61-70, 

- Branka Prpa, Dva lica jedne znanosti, knj. 2, 71-74, 

- Andrea Feldman, Povjesničari sami i slobodni, knj. 1, 47- 

54,

228 

Sažetak 

- Mile Bjelajac, Je li moguća emancipacija znanosti od politike 

kada je riječ o povijesti Jugoslavije?, knj. 1, 33-46, 

- Ivo Goldstein, Pomirenje u historiografiji – pretpostavka ili 

posljedica političkog pomirenja?, knj. 1, 55-72, i 


zbornika radova (2000.-2004.) Dijaloga povjesničara/istoričara. 

Tom su izboru pridodati i prilozi I. Graovca: popisi plenarnih 

izlaganja i izjava te saopćenja (s osnovnim podacima 

o njihovim autorima) sa dosadašnjih, točnije osam Dijaloga 

povjesničara/istoričara, te on, gotovo ravnopravno, sadrži 

priloge povjesničara iz RH (četiri: 3+1), SRJ, sada SiCG 

(tri), i SRNJ (dva).

Summary 

Dialogue of Croatian and Serbian Historians is a common 

title for international scientific conferences of historians, 

primarily from the Republic of Croatia, and Federal Republic 

of Yugoslavia (FRY), now Serbia and Monte Negro, 

as well as for conference publications containing plenary 

lectures and other papers presented at these conferences. 

So far, the German Friedrich Naumann Foundation/F. 

Naumann Stiftung. Die Stiftung für liberale Politik (FNSt) 

organized eight international scientific conferences titled 

Dialogue of Croatian and Serbian Historians over a period 

of six years (1998-2003). In five years (2000-2004), eight 

conference publications were issued under the same title: 

Dialogue of Croatian and Serbian Historians, edited by 

Hans-Georg Fleck and Igor Graovac, Vol. 1-8, Zagreb, 

FNSt, 2000 (Vol. 1 and 2), 2001 (Vol. 3 and 4), 2002 (Vol. 

5 and 6), 2003 (Vol. 7) and 2004 (Vol. 8). Initially, the 

conferences were held in Hungary (1998-2000), and then 

(2001-2003) alternately in the Federal Republic of Yugoslavia 

(FRY), now Serbia and Monte Negro, and in the 

Republic of Croatia. Conference participants were not only 

historians from those countries, but also from Germany, 

the USA, Austria, Hungary and Poland. Among the participants 

were not only historians, but also demographers, 

economists, philosophers, political scientists, lawyers, sociologists, 

victimologists, mathematicians, and statisticians, 

archivists, engineers, civil servants, librarians, museologists, 

journalists, politicians, representatives of NGOs, publicists, 

students and priests, and naturally also representatives of

230 

Summary 

the Friedrich Naumann Foundation, as workshop moderators. 

All together, at eight conferences held so far, there 

were 112 participants from seven different countries. 

Except at the first conference under the working title Statebuilding 

Ideas and the National-Integrationalist Ideologies 

of Croats and Serbs, the work at the subsequent conferences 

was organized in topic-related plenary sessions and 

workshops. The plenary sessions were devoted to the 

following topics: principal topics, theoretical and methodology 

issues, new methodological approaches to historical 

research, disintegration of the Socialist Federal Republic of 

Yugoslavia and problems of history school books revision, 

whereas the workshops dealt with the following topics: 

National Identity of Croats and Serbs, the Status of Croats 

in Serbia, and of Serbs in Croatia, the Catholic and Serbian 

Orthodox Church in Croatia and Serbia in the 19th and the 

20th Centuries, Elites and Modernization, the Kingdom of 

Serbs, Croats and Slovenes (SHS) – Croatian and Serbian 

Perspectives at the End of the 20th Century, i.e. Democracy, 

Republicanism, Nationalism: Influence of Modern 

Ideologies on the Kingdom of SHS/Yugoslavia, Minorities 

in the Kingdom of Yugoslavia during the Second World 

War and afterwards, Socialist Yugoslavia [second] Yugoslavia 

from 1945 to 1990 and Casualties in the 20th Century 

Croatia and Serbia. 

Both the conference and the conference publications have 

drawn the attention of professional and general public, and 

not only in the countries of conference participants. Many 

institutions expressed an interest in obtaining the publications, 

some of which are no longer available: fro national, 

university, faculty, institute and other libraries, various faculty 

departments, institutes... associations that study the

Summary 231 

history of the Balkans and South-Eastern Europe, Croatia 

and Serbia, ex Yugoslavia... history of South-Slavic peoples, 

as well as individuals (not only historians). This was the 

reason why the Friedrich Naumann Foundation, now in 

cooperation with the Zagreb Researchers’ Society Dialogue, 

Association for Promotion of Scientific Dialogue, decided to 

republish some of the previous issues of the Dialogue of 

Croatian and Serbian Historians, i.e. some of its parts, but 

in a different form – organized according to individual 

topics of plenary sessions and other papers presented at 

the conferences that have all been previously published in 

different issues of the conference publication Dialogue of 

Croatian and Serbian Historians. 

This is the first in the series of these publications, titled – 

“Why Dialogue of Croatian and Serbian Historians?, and it 

contains a selection of plenary lectures and papers, primarily 

dealing with principal topics, from eight previous 

conferences of the Dialogue of Croatian and Serbian Historians. 

All papers, selected and edited by I. Graovac, in consultation 

with the editorial team of the Dialogue series: ON 

THE DIALOGUE (H.-G. Fleck, Federal Republic of Germany, 

Dušan Gamser, Serbia and Monte Negro, and I. Graovac, 

Republic of Croatia), and the editor-in-chief (Daniela 

Krivda, secretary of the Dialogue Association), have already 

been published in individual issues of former conference 

publications: 

- H.-G. Fleck, On the Dialogue of Croatian and Serbian 

Historians: Critical Historical Science, Political Education 

and Social Pluralism, Vol. 1, 11-20 (Introductory lecture at 

the plenary session of the 1 st conference), and Vol. 6, 17- 

25 (Introductory speech at the closing session of the 6 th 

conference),

232 

Summary 

- Stjepan Mesić, History, Freed from Political Influences 

and Motivated Abuse, Is a Signpost to the Future, Vol. 6, 

27-32 (Welcome address at the closing session of the 6 th 

conference), 

- Holm Sundhaussen, Past, History and Society, Vol. 2, 19- 

32, 

- Andrej Mitrović, Predominance of Irrationality. Segment 

on Historical Irrationality in the Mental Climate at Times of 

Crisis: An Attempt of a Broader Interpretation on a Concrete 

Occasion, Vol. 2, 61-70, 

- Branka Prpa, Two Facets of one Science, Vol. 2, 71-74, 

- Andrea Feldman, Historians on Their Own and Free, Vol. 

1, 47-54, 

- Mile Bjelajac, Is an Emancipation of Science from Politics 

Possible, When the History of Yugoslavia is Concerned?, 

Vol. 1, 33-46, 

- Ivo Goldstein, Reconciliation in Historiography - An 

Assumption or a Consequence of Political Reconciliation?, 

Vol. 1, 55-72, and 

- I. Graovac, Eight conferences (1998-2003) and eight conference 

publications (2000-2004) on the conference series 

Dialogue of Croatian and Serbian Historians. 

This selection of papers is accompanied by contributions by 

I. Graovac: lists of plenary sessions and papers (with main 

data on their authors) from previous eight Dialogues of 

Croatian and Serbian Historians. The publication contains 

papers, almost equally distributed among historians from 

the Republic of Croatia (four: 3+1), the Federal Republic 

of Yugoslavia, now Serbia and Monte Negro (three), and 

the Federal Republic of Germany (two).


Der Kroatisch-Serbische Historikerdialog ist eine Sammelbezeichnung 

für internationale wissenschaftliche Konferenzen 

von Historikern, vor allem aus der Republik Kroatien 

(RH) und Bundesrepublik Jugoslawien (SRJ), jetzt Serbien 

und Monte Negro (SiCG) sowie für Konferenzveröffentlichungen 

mit Plenarvorträgen und Mitteilungen von diesen 

Konferenzen. Bisher fanden in Organisation der deutschen 

Friedrich Naumann Stiftung (FNSt). Die Stiftung für liberale 

Politik in sechs Jahren (1998-2003) acht internationale 

Konferenzen statt, und im Laufe von fünf Jahren (2000- 

2004) wurden acht Konferenzpublikationen veröffentlicht: 

Kroatisch-Serbischer Historikerdialog, Herausgeber: Hans- 

Georg Fleck und Igor Graovac, 1-8, Zagreb, FNSt, 2000 

(Bd. 1 und 2), 2001 (Bd. 3 und 4), 2002 (Bd. 5 und 6), 

2003 (Bd. 7) und 2004 (Bd. 8). Zu Beginn wurden die 

Konferenzen in Ungarn veranstaltet (1998-2000), und 

später (2001-2003) abwechselnd in der Bundesrepublik 

Jugoslawien (SRJ), jetzt Serbien und Monte Negro (SiCG), 

und in der Republik Kroatien. An den Konferenzen haben 

nicht nur Historiker aus diesen Ländern teilgenommen, 

sondern auch jene aus Deutschland, den Vereinigten 

Staaten, Österreich, Ungarn und Polen. Der Teilnehmerkreis 

beschränkte sich nicht nur auf Historiker, sondern 

es umfasste auch Demographen, Volkswirtschaftler, Philosophen, 

Politikwissenschaftler, Juristen, Soziologen sowie 

Viktimologen, Mathematiker, Statistiker, Ingenieure, Personen 

aus dem öffentlichen Leben, Bibliothekare, Museologen, 

Journalisten, Vertreter von Nichtregierungsorganisationen, 

Publizisten, Studenten und Priester, aber natürlich

234 


auch Vertreter der F. Naumann Stiftung als Workshopmoderatoren. 

Im Großen und Ganzen haben an den acht 

bisher organisierten Konferenzen 112 Teilnehmer aus 

sieben Ländern teilgenommen. 

Außer an der ersten Konferenz unter dem Titel (Staatsbildende 

Ideen und national-integrationistische Ideologien 

bei Kroaten und Serben) wurde die Arbeit an anderen 

Konferenzen in thematische Plenarsitzungen und Workshops 

eingeteilt. Die Plenarsitzungen befassten sich mit 

folgenden Themen: grundsätzlichen Themen, theoretischen 

und methodologischen Fragen und Problemen und mit 

neuen Zugangsmethoden in der Geschichtsforschung, mit 

dem Zerfall der Sozialistischen Föderativen Republik Jugoslawien 

und den Problemen der Überarbeitung von Geschichtslehrbüchern, 

während die Workshops in folgende 

Themen eingeteilt wurden: Nationale Identität der Kroaten 

und Serben, Die Lage der Kroaten in Serbien und der Serben 

in Kroatien, Katholische und Serbische Orthodoxe Kirche in 

Kroatien und Serbien im 19. und 20. Jh., Eliten und Modernisierung, 

Königreich der Serben, Kroaten und Slowenen 

(SHS) – kroatische und serbische Perspektive am Ende des 

20. Jh., bzw. Demokratie, Republikanismus, Nationalismus: 

Einfluss von modernen Ideologien auf das Königreich 

SHS/Jugoslawien, Minderheiten im Königreich Jugoslawien 

während des Zweiten Weltkriegs und danach, Sozialistisches 

[zweites] Jugoslawien vom 1945 bis 1990 und Menschliche 

Verluste in Kroatien und Serbien im 20. Jahrhundert. 

Sowohl die Konferenzen selbst wie auch die Konferenzpublikationen 

stießen auf besondere Aufmerksamkeit der 

Historiker und auch der breiteren Öffentlichkeit, und zwar 

nicht nur in den Ländern der Konferenzteilnehmer. Zahlreiche 

National-, Universitäts-, Fakultäts-, Instituts- und

Zusammenfassung 235 

andere Bibliotheken sowie Abteilungen von zahlreichen 

Fakultäten und Instituten... wie auch unterschiedliche Vereinigungen 

und Einzelne (und zwar nicht nur Historiker), 

die sich mit Geschichte des Balkans und Südosteuropas, 

Kroatiens, Serbiens, des ehemaligen Jugoslawien und der 

südslawischen Völker befassen, haben Interesse gezeigt, 

diese Veröffentlichungen anzuschaffen, wobei einige von 

ihnen bereits unzugänglich sind. Aus diesem Grund hat sich 

die Friedrich-Naumann-Stiftung, jetzt auch in Zusammenarbeit 

mit der Zagreber Forschervereinigung Dialog, 

Vereinigung für die Förderung des wissenschaftlichen 

Dialogs, dazu entschlossen, einige bisherige Veröffentlichungen 

des Kroatisch-Serbischen Historikerdialogs, bzw. 

einzelne Teile dessen, wieder zu veröffentlichen, aber auf 

eine inhaltlich unterschiedliche Art und Weise, die sich aus 

den einzelnen Themen der Plenarvorträge und aus einzelnen 

Mitteilungen, die auch in den bisherigen Publikationen 

des Kroatisch-Serbischen Historikerdialogs veröffentlicht 

wurden, ergab. 

Dies ist die erste solche Veröffentlichung (thematischer 

Sammelband einer Gruppe von Autoren) – Wozu der 

Kroatisch-Serbischer Historikerdialog? – und sie beinhaltet 

eine Auswahl aus den Plenarvorträgen und Mitteilungen, 

vor allem über grundsätzliche Themen, von den acht Konferenzen 

des Kroatisch-Serbischen Historikerdialogs. Alle 

Beiträge wurden vom Herausgeber I. Graovac gewählt – in 

Übereinstimmung mit der Redaktion der Reihe Dialog: 

ÜBER DEN DIALOG (H.-G. Fleck, Bundesrepublik Deutschland, 

Dušan Gamser, Serbien und Monte Negro, und I. 

Graovac, Republik Kroatien) und der Redakteurin (Daniela 

Krivda, Geschäftsführerin der Vereinigung Dialog) gewählt,

236 


und sie wurden bereits früher veröffentlicht in acht bisherigen 

Publikationen Kroatisch-Serbischer Historikerdialog: 

- H.-G. Fleck, Zum Historikerdialog: Kritische Geschichtswissenschaft, 

politische Bildung und gesellschaftlicher Pluralismus, 

Bd. 1, 11-20 (Eröffnungsvortrag bei der Plenarsitzung 

der 1. Konferenz) und Bd. 6, 17-25 (Eröffnungsvortrag 

an der feierlichen Sitzung zur Schließung der 6. 

Konferenz), 

- Stjepan Mesić, Die von politischen Einflüssen und motiviertem 

Missbrauch befreite Geschichte ist zukunftsweisend, 

Bd. 6, 27-32 (Eröffnungsrede an der feierlichen 

Sitzung zur Schließung der 6. Konferenz), 

- Holm Sundhaussen, Vergangenheit, Geschichte und Gesellschaft, 

Bd. 2, 19-32, 

- Andrej Mitrović, Die Vorherrschaft des Irrationalismus. 

Segment über den geschichtlichen Irrationalismus in geistigen 

Gegebenheiten zu Krisenzeiten: Versuch einer 

breiteren Deutung durch konkreten Anlass, Bd. 2, 61-70, 

- Branka Prpa, Die zwei Gesichter einer Wissenschaft, Bd. 

2, 71-74, 

- Andrea Feldman, Historiker – alleine und frei, Bd. 1, 47- 

54, 

- Mile Bjelajac, Ist eine Emanzipation der Wissenschaft von 

der Politik möglich, wenn es sich um die Geschichte Jugoslawiens 

handelt?, Bd. 1, 33-46, 

- Ivo Goldstein, Kroatisch-serbische Versöhnung in der 

Historiographie – Voraussetzung oder Folge politischen 

Versöhnung?, Bd. 1, 55-72, und

Zusammenfassung 237 

- I. Graovac, Acht Konferenzen (1998-2003) und acht 

Veröffentlichungen/ Konferenzpublikationen (2000-2004) 

zum Kroatisch-Serbischen Historikerdialog. 

Neben dieser Auswahl beinhaltet die Publikation Beiträge 

von I. Graovac: Verzeichnisse der Plenarvorträge und 

Mitteilungen (mit Hauptangaben über ihre Autoren) von 

bisherigen acht Kroatisch-Serbischen Historikerdialogen 

und die Beiträge verteilen sich fast gleichmäßig auf Beiträge 

der Historiker aus der Republik Kroatien (vier: 3 + 1), 

der Bundesrepublik Jugoslawien – jetzt Serbien und Monte 

Negro (drei) und der Bundesrepublik Deutschland (zwei).

Rezime 


naučne skupove istoričara, pre svega iz Republike 

Hrvatske (RH) i Savezne Republike Jugoslavije (SRJ), sada 

Srbije i Crne Gore (SiCG), te za knjige/zbornike radova 

plenarnih izlaganja i izjava te saopštenja podnetih na tim 

skupovima. Do sada je, u organizaciji nemačke liberalne 

Fondacije Friedrich Naumann/F. Naumann Stiftung. Die 

Stiftung für liberale Politik (FNSt), u šest godina (1998- 

2003) održano osam skupova, a u pet godina (2000-2004) 

štampano osam knjiga/zbornika radova s tih skupova: 

Dijalog povjesničara/istoričara, priredili Hans-Georg Fleck i 

Igor Graovac, 1-8, Zagreb, FNSt, 2000 (knj. 1 i 2), 2001 

(knj. 3 i 4), 2002 (knj. 5 i 6), 2003 (knj. 7) i 2004 (knj. 8). 

Početno su se skupovi održavali u Mađarskoj (1998-2000), 

a potom (2001-2003) naizmenično u SRJ, sada SiCG, i RH. 

Na skupovima nisu učestvovali samo istoričari iz tih zemalja 

nego i oni iz Nemačke, Amerike, Austrije, Mađarske i 

Poljske. A na njima nisu učestvovali čak ni samo istoričari 

nego i pojedini demografi, ekonomisti, filozofi, politikolozi, 

pravnici, sociolozi te viktimolozi, matematičari i statističari, 

arhivisti, inžinjeri, javni radnici, bibliotekari, muzeolozi, novinari, 

političari, predstavnici nevladinih organizacija, publicisti, 

studenti te sveštenici, a, naravno, i predstavnici FNSta, 

kao i voditelji radionica. Sve u svemu, na osam do sada 

održanih skupova učestvovalo je 112 učesnika iz sedam 

zemalja. 

Na skupovima se, izuzev prvog kojem je bio određen i radni 

naslov (Državotvorne ideje i nacionalnointegralističke

240 

Rezime 

ideologije u Hrvata i Srba/Srbijanaca), rad odvijao na tematskim 

plenarnim sednicama i u tematskim radionicama. 

Plenarne sednice su bile posvećene sledećim temama: načelnim 

temama, teorijsko-metodološkima pitanjima i problemima 

te novima metodološkim pristupima u istorijskim 

istraživanjima, raspadu Socijalističke Federativne Republike 

Jugoslavije i problematici revizije udžbenika istorije, dok su 

radionice bile posvećene sledećim temama, a pod nazivima: 

Nacionalni identitet Hrvata i Srba, Položaj Hrvata u Srbiji i 

Srba u Hrvatskoj, Katolička i Srpska pravoslavna crkva u 

Hrvatskoj i Srbiji u 19. i 20. veku, Elite i modernizacija, 

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) – hrvatski i srpski 

[srbijanski] pogled na kraju 20. veka, odnosno Demokratija, 

republikanizam, nacionalizam: upliv modernih ideologija 

na Kraljevinu SHS/Jugoslaviju, Manjine u Kraljevini 

Jugoslaviji u vreme Drugoga svetskog rata [kod nas] i 

posle, Socijalistička [druga] Jugoslavija od 1945. do 1990. 

godine i Ljudski gubici Hrvatske i Srbije u 20. veku. 

Skupovi i naročito zbornici radova sa njih izazvali su pažnju 

stručne i druge javnosti ne samo u zemljama učesnika skupova. 

Poseban interes za pribavljanje tih knjiga, od kojih su 

mnoge već nedostupne, pokazali su brojne nacionalne, 

univerzitetske, fakultetske, institutske i druge biblioteke te 

odseci brojnih fakulteta, instituta, zavoda... i pojedine nevladine 

organizacije za proučavanje istorije Balkana i Jugoistočne 

Evrope, Hrvatske i Srbije, bivše druge Jugoslavije... 

te južnoslovenskih naroda, kao i pojedinci (ne samo istoričari). 

Iz tih je razloga FNSt, sada u saradnji i sa zagrebačkom 

Zajednicom istraživača Dijalog. Udrugom za promicanje 

znanstvenog dijaloga (Dijalog), odlučio da ponovi 

poneka dosadašnja izdanja Dijaloga povjesničara/istoričara, 

odnosno njihove pojedinačne delove, ali na sadržajno

Rezime 241 

sasvim različiti način koji proizlazi iz pojedinih tema oblikovanih 

u plenarnim izlaganjima i izjavama te saopštenjima 

podnetim na skupovima, odnosno objavljenim u dosadašnjim 

zbornicima radova Dijaloga povjesničara/istoričara. 

Ova, prva takva knjiga (tematski zbornik grupe autora) – 


izlaganja i izjava, pre svega načelnih, sa osam skupova 

Dijaloga povjesničara/istoričara. Svi prilozi, ovde 

prema odabiru priređivača I. Graovca, a u dogovoru i s 

Uredništvom biblioteke Dijalog: O DIJALOGU (H.-G. Fleck, 

Savezna Republika Nemačka/SRN, Dušan Gamser, SiCG, te 

I. Graovac, RH) i urednicom knjige (Daniela Krivda, tajnica 

Dijaloga), već su objavljeni u pojedinim od osam ranije navedenih 

zbornika radova Dijaloga povjesničara/istoričara: 

- H.-G. Fleck, O Dijalogu povjesničara/istoričara: kritička 

istorijska nauka, političko obrazovanje i društveni pluralizam, 

knj. 1, 11-20 (Uvodno izlaganje/uvodna izjava na 

zajedničkoj sednici 1. skupa), i knj. 6, 17-25 (Uvodni govor 

na svečanoj završnoj sednici 6. skupa), 

- Stjepan Mesić, Istorija, oslobođena političkih upliva i motiviranih 

zloupotreba, putokaz je prema budućnosti, knj. 6, 

27-32 (Pozdravni govor na svečanoj završnoj sednici 6. 

skupa), 

- Holm Sundhaussen, Prošlost, istorija i društvo, knj. 2, 19- 

32, 

- Andrej Mitrović, Prevlast nerazuma. Segment o istorijskom 

nerazumu u duhovnim prilikama kriznog doba (pokušaj 

šireg tumačenja konkretnim povodom), knj. 2, 61-70, 

- Branka Prpa, Dva lica jedne nauke, knj. 2, 71-74, 

- Andrea Feldman, Istoričari sami i slobodni, knj. 1, 47-54,

242 

Rezime 

- Mile Bjelajac, Da li je moguća emancipacija nauke od politike 

kada je reč o istoriji Jugoslavije?, knj. 1, 33-46, 

- Ivo Goldstein, Pomirenje u istoriografiji – pretpostavka ili 

posledica političkog pomirenja?, knj. 1, 55-72, i 


zbornika radova (2000.-2004.) Dijaloga povjesničara/istoričara. 

Tom izboru su pridodati i prilozi I. Graovca: spiskovi plenarnih 

izlaganja i izjava te saopštenja (s osnovnim podacima 

o njihovim autorima) sa dosadašnjih, tačnije osam 

Dijaloga povjesničara/istoričara, te on, gotovo ravnopravno, 

sadrži priloge istoričara iz RH (četiri: 3+1), SRJ, sada 

SiCG (tri), i SRN (dva).

..................................................................... 

Sadržaj 

na engleskom, njemačkom 

i srpskome jeziku

CONTENTS 

Introductory remarks (Daniela Krivda) 


On The Dialogue of Croatian and Serbian Historians: 

Critical Historical Science, Political Education 

and Social Pluralism 


History, Freed from Political Influences and Motivated 

Abuse, Is a Signpost to the Future 


Past, History and Society 


Predominance of Irrationality. Segment on Historical 

Irrationality in the Mental Climate at Times of Crisis: 

An Attempt of a Broader Interpretation 

on a Concrete Occasion 

Branka Prpa 

Two Facets of one Science 


Historians on Their Own and Free 

Mile Bjelajac 

Is an Emancipation of Science from Politics Possible, 

When the History of Yugoslavia is Concerned? 

5 

17 

39 

49 

69 

83 

91 

103

Ivo Goldstein 

Reconciliation in Historiography - An Assumption 

or a Consequence of Political Reconciliation? 


Eight conferences (1998-2003) and eight conference 

publications (2000-2004) on the conference series 

Dialogue of Croatian and Serbian Historians 

Summary of Croatian, English, German and Serbian 

language 

Contents in English, German and 

Serbian language 

119 

141 

Contributions (Igor Graovac): 

- List of plenary session (with main data on their authors) 

from previous eight Dialogues 

of Croatian and Serbian Historians 

189 

- List of presented papers (with main data on their authors) 

from previous eight Dialogues 

of Croatian and Serbian Historians 

197 

223 

243

INHALTSVERZEICHINS 

Einleitung (Daniela Krivda) 


Zum Historikerdialog: Kritische Geschichtswissenschaft, 

politische Bildung und gesellschaftlicher Pluralismus 


Die von politischen Einflüssen und motiviertem Missbrauch 

befreite Geschichte ist zukunftsweisend 


Vergangenheit, Geschichte und Gesellschaft 


Die Vorherrschaft des Irrationalismus. 

Segment über den geschichtlichen Irrationalismus 

in geistigen Gegebenheiten zu Krisenzeiten: 

Versuch einer breiteren Deutung durch konkreten Anlass 

Branka Prpa 

Die zwei Gesichter einer Wissenschaft 


Historiker – alleine und frei 

Mile Bjelajac 

Ist eine Emanzipation der Wissenschaft von der Politik 

möglich, wenn es sich um die Geschichte Jugoslawiens 

handelt? 

5 

17 

39 

49 

69 

83 

91 

103

Ivo Goldstein 

Kroatisch-serbische Versöhnung in der Historiographie – 

Voraussetzung oder Folge politischen Versöhnung? 


Acht Konferenzen (1998-2003) und acht 

Veröffentlichungen/Konferenzpublikationen (2000-2004) 

zum Kroatisch-Serbischen Historikerdialog 

141 

Beiträge (Igor Graovac): 

- Verzeichnis der Plenarvorträge (mit Hauptangaben 

über ihre Autoren) von bisherigen acht 

Kroatisch-Serbischen Historikerdialogen 

- Verzeichnisse der Mitteilungen (mit Hauptangaben 

über ihre Autoren) von bisherigen acht 

Kroatisch-Serbischen Historikerdialogen 

Zusammenfassung in kroatischer, englischer, 

deutschen und serbischen Sprache 

Inhaltsverzeichnis in englischer, deutscher und 

serbischen Sprache 

119 

189 

197 

223 

243

SADRŽAJ 

Uvodne napomene (Daniela Krivda) 


O Dijalogu povjesničara/istoričara: kritička istorijska nauka, 

političko obrazovanje i društveni pluralizam 


Istorija, oslobođena političkih upliva i motiviranih 

zloupotreba, putokaz je prema budućnosti 


Prošlost, istorija i društvo 


Prevlast nerazuma. Segment o istorijskom nerazumu 

u duhovnim prilikama kriznog doba: 

pokušaj šireg tumačenja konkretnim povodom 

Branka Prpa 

Dva lica jedne nauke 


Istoričari sami i slobodni 

Mile Bjelajac 

Da li je moguća emancipacija nauke od politike 

kada je reč o istoriji Jugoslavije? 

5 

17 

39 

49 

69 

83 

91 

103

Ivo Goldstein 

Pomirenje u istoriografiji – pretpostavka ili posledica 

političkog pomirenja? 


Osam skupova (1998-2003.) i osam knjiga/zbornika 

radova (2000-2004) Dijaloga povjesničara/istoričara 

Prilozi (Igor Graovac): 

- Spisak plenarnih izlaganja i izjava 



- Spisak saopštenja 



Sažetak na hrvatskom, engleskom i nemačkom te 

rezime na srpskom jeziku 

Sadržaj na engleskom, nemačkom i srpskom jeziku 

119 

141 

189 

197 

223 

243

CIP – Katalogizacija u publikaciji 

Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb 

UDK 930(497.5:497.1):32>"1998/2003"(082) 

ČEMU Dijalog povjesničara-istoričara? 

: (osam skupova: 1998.-2003. i 

osam knjiga/zbornika radova: 2000.-2004. 

Dijaloga povjesničara/istoričara 

iz Hrvatske, Srbije...) / autori Mile 

Bjelajac... ; priredio Igor 

Graovac. - Zagreb : Zajednica istraživača 

Dijalog, udruga za promicanje znanstvenog 

dijaloga : Zaklada Friedrich Naumann, 

2005. - (Biblioteka Dijalog. Tematski 

zbornici sudionika Dijaloga povjesničara 

iz Hrvatske, Srbije... ; 1) 

Sažeci na više jezika. 

ISBN 953-7267-00-8 (Dijalog). - 

ISBN 953-6922-07-X (Zaklada) 

1. Bjelajac, Mile 2. Graovac, Igor 

I. Historiografija -- Jugoslavija -- 

1998.-2003. -- Zbornik 

II. Historiografija -- Hrvatska -- 

1998.-2003. -- Zbornik 

450503136

Igor Graovac - Centar za politološka istraživanja

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?