Prva škola u Brdovcu bez godina lektorirano

PRVA BRDOVEČKA
ŠKOLA
U Brdovcu pokraj Zaprešića živi jedna složna obitelj čiji su članovi:
baka Slavica, djed Ivan, mama Ingrid, tata Fran i njihova jedinica Lana.
Lana je učenica 3. razreda OŠ Pavla Belasa, prekrasne, moderno
opremljene brdovečke škole.
Obožava čitati i slušati priče pa jednu večer reče baki Slavici:
- Bako, ti tako lijepo pričaš priče pa bih voljela da mi prije
spavanja ispričaš jednu jako zanimljivu! Zapravo, htjela sam te
pitati znaš li možda kako je nekad izgledala škola u Brdovcu,
kakvi su bili učitelji, jesu li učenici morali ići u školu kao mi
danas?

Baka uputi nježan pogled djevojčici i upita:
- Lana, znaš li kad se otvorila prva škola u Brdovcu?
- Neeee, je l' to bilo jako davno, bako?
- Ah, unučice moja, bilo je to zaista davno, čak prije 162 godine!
Naš je Brdovec imao sreću da je te godine u njega došao
vrijedan i ambiciozan kapelan, a zvao se Pavao Belas.
- Aaaa, zato se moja škola zove tako!- uzviknu Lana.
- Pa naravno, on je osnovao prvu javnu školu u Brdovcu. Ali je
prije toga tadašnji župnik Jellak pokrenuo prvu privatnu školu
(privatna škola nije bila obavezna) i u nju su išli samo dječaci i to
odabrani, a nakon završetka škole nisu dobili nikakvu pismenu
potvrdu. Kasnije je u Brdovec došao orguljaš Stjepan Zagozda
koji je počeo privatno podučavati djecu u starom župnom
dvoru. On je bio prvi učitelj.

- U početku su djeca nastavu pohađala u župnom dvoru .
- Kako u njemu nije bilo dovoljno velike učionice, tada se od dviju
soba napravila jedna velika učionica. No niti ta učionica nije bila
dovoljno velika za svu djecu koja su pohađala školu.
Baka pokazuje sliku crkve sv. Vida i reče:
- Pogledaj, Lana, ovdje lijevo na slici, to je bio župni dvor.
- Hm, djeluje poprilično staro.

- A kad se onda izgradila prva škola?- upita Lana baku.
- Prva je škola izgrađena mnogo godina kasnije i to uz glavnu
cestu.
- Pogledaj fotografiju, prepoznaješ li ovu kuću?- baka pokazuje
fotografiju prve škole u Brdovcu.
- Pa ova se kuća nalazi uz našu školu!- uzviknu Lana.
- Bako, a tko je učio djecu župnik ili pravi učitelj?- radoznalo će
Lana.
- Kad je naš kapelan Pavao Belas postao župnik, njegovim
zalaganjem privatna je škola postala javna, a učitelj Stjepan
Zagozda imenuje se pravim učiteljem s plaćom od 300 forinti u
srebru.
- Bako, koliko su predmeta tada učila djeca, je l' isti broj kao i mi
danas?

- Ne, učila su samo čitati, pisati i računati.
- Ah, blago njima, kako im je bilo lijepo, imali su puno više
vremena za igranje, a ne kao mi koji moramo stalno učiti, učiti…
- Drago moje dijete, ali ta djeca nisu zato znala tako puno kao što
ti znaš!
- Svejedno, bako, baš im zavidim!
- A kad je djeci počinjala nastava, je li isto kao i nama u rujnu i
završavala u lipnju?
- Bilo je to malo drugačije. Nastava je počinjala 1.studenoga, a
završavala krajem srpnja, a djeca su morala polagati ispite na
kraju prvog polugodišta (krajem mjeseca ožujka) i na kraju
drugog polugodišta (krajem mjeseca srpnja).
- A jesu li imali praznike kao mi?
- Da, ta su djeca imala praznike od Badnjaka do Nove godine i oko
Uskrsa.
- Bako, mislim da je njima ipak bilo lakše i manje naporno nego
nama.
- A što misliš o tome da ta jadna djeca nisu imala čak ni zahoda, a
škola je imala 300 učenika!

- Jao, užas!!! Pa kako je to moguće? Mi imamo 370 učenika i
veliki broj zahoda i to posebno za djevojčice i posebno za
dječake!
- I ne samo to, njima nije bilo određeno vrijeme trajanja školskog
sata niti školskog odmora! Zimi su ta djeca sama ložila peći koje
nisu baš bile ispravne pa je često znalo biti više dima, nego
topline u učionicama! Tek nakon puno godina u školu je došao
prvi podvornik- čistač!
- Katastrofa! Moram priznati da smo mi sretnici što imamo tako
dobro opremljenu i veliku školu!
- A tko je sve nekoć brinuo o školi?
- Školski nadzornik. On je brinuo o školi, osiguravao je sve što je
školi trebalo, a pomagali su mu članovi školskog odbora i taj je
posao radio do svoje smrti naš Pavo Belas.
- Što misliš, Lana, tko takav posao sada obavlja u tvojoj školi?
Lana se zamisli i reče: - Znam! To je naš ravnatelj!
- Tako je, i vaš ravnatelj i školski odbor brinu se o školi.
- Je l' oni vode brigu i o našem školskom igralištu?
- O svakom kutku škole pa tako i o igralištu.

- Bako, znaš da sam najsretnija kad nas učitelji izvedu van na
školsko igralište, tada mogu igrati nogomet s mojim curkama, a i
dečkima! Volim vježbati i u sportskoj dvorani koja ima brdo
mnogo različitih sprava!

Baka se nasmiješi i reče Lani: - A nekad se školsko igralište nazivalo
„gombalište“. Na njemu su podignute ruče, preča, stupovi za konopce
i sprava za skok.
Baka je nastavila svoju priču.
- Kad je umro naš Pavao Belas na njegovo je mjesto došao Ivan
Ivančić koji je također obnašao dužnost školskog nadzornika.
Lana odjednom upita: - Bako, a odakle ti sve to znaš? I tebi je to
ispričala također tvoja baka?
- Ti se događaji prepričavaju i prenose s koljena na koljeno, no ja
sam se i sama malo potrudila te sam posjetila Knjižnicu Ante

Kovačića u Zaprešiću i zamolila vrlo ljubazne knjižničarke da mi
pronađu sve što imaju o školstvu na području našeg Brdovca.
- E, sad si mi dala ideju, bako! Već ću sutra otići u školsku
knjižnicu i zamolit ću knjižničarku da mi pokaže sve knjige o
Brdovcu!- veselo će Lana.
- Vaša je knjižnica sigurno vrlo bogata knjigama. Znaš li da je u
Brdovcu prva školska knjižnica imala 78 knjiga, a 38 je poklonio
župnik Belas?
- Jao, samo 78 knjiga? Mi smo sretnici jer imamo puuuuuno
knjiga! Stvarno je nekad djeci bilo puno teže iako su imala
možda više vremena za igru od nas!

- Znaš, Lana, trebalo je proći čak sto godina nakon otvorenja
stare škole da bi se izgradila nova škola! Ona je imala četiri
učionice, tri velike i jednu manju.
- Bako, jesi li ti išla u tu školu?- upita Lana.
- I ja i tvoji roditelji od 1. do 4.razreda.
- A od 5. smo razreda morali putovati u Zaprešić.
- Vidiš li ,Lana, kako moraš cijeniti ono što imaš i ti i druga djeca
koja idu s tobom u OŠ „Pavao Belas“.
Lana se nakratko zamisli te reče baki:

- Imaš pravo! Da mi ti sve ovo nisi ispričala i dalje bih kukala i
prigovarala. Jedva čekam da sutra dođem u školu i ispričam
cijelu priču svom razredu!

Izvori:
1. Laljak, S. Župnik Pavao Belas (1820-1883): utemeljitelj pučke
škole u Brdovcu. // Brdovečki zbornik 2004/ uredili Stjepan
Laljak, Mladen Debeljak, Božidar Novak. Zaprešić : Ogranak
Matice hrvatske Zaprešić, 2004. Str. 193-200.
2. Laljak, S. O spomenici Župe Brdovec 1930 – 1945.// Brdovečki
zbornik 2009. – 2011./ uredili Stjepan Laljak, Alen Prelec, Zvonko
Ključarić. Zaprešić: Ogranak Matice hrvatske Zaprešić, 2013.
Str. 123.
3. Osnovna škola Antuna Augustinčića Zaprešić : 1854.-2004. :
150. obljetnica javne škole u Brdovcu : 100. obljetnica pučke
škole u Zaprešiću : 50. obljetnica osmogodišnje škole u Zaprešiću
/ [glavna urednica Ivanka Tomić]
Zaprešić : OŠ Antuna Augustinčića, [2004?].