Katalog_Bururet

Sarajevska publika će biti u prilici da pogleda radove iz ciklusa “Bururet“ čije
kontemplativne i meditativne vrijednosti govore u prilog autorovog umjetničkog
utemeljenja u slikarskoj tradiciji Zapada i duhovnosti Istoka. Odlike
Begićevog likovnog izraza rezultat su samovoljnog ograničavanja na odnos
između ritma geometrijskih formi i sugestivnog kolorita često naglašene
komplementarnosti, kao i istančanosti poteza kistom - gdje se promišljenim,
strogim i preciznim, suprotstavljaju oni slobodni i potpuno spontani. Tematsko-idejni
sadržaj ciklusa mogao bi se tumačiti kao prikaz specifičnog stanja
svijesti prenesenog na platno umakanjem slikarskog kista u ljudske umove.
Ermin Lagumdžija

U vremenu opće zasićenosti najrazličitijim informacijama između čijih
vrijednosti se stavlja znak jednakosti, uspostavljen je ambijent u kojem
se suštinski ne-umjetnička, surogatna umjetnost brzo i lako probija
kroz namnožene teorije i uzdiže na pijedestale, pa ciklusi poput
“Bururet“-a - svojom samosviješću i utemeljenjem u slikarskoj tradiciji
Zapada i duhovnosti Istoka - iznenađuju i prosto se nameću kao čvrste
stijene u zapjenjenom moru ustalasane estetike. Odlučimo li se baš za
estetsku vrijednost djela kao najznačajniju i prihvatimo li postojanje
duhovne komponente u umjetnosti kao eliminatorne, zaključit ćemo
da platna Safeta Begića stoje naspram većinske savremene prakse
svrstane pod umjetničku. Po ishodu autorovih napora, dokučivo je da
ishodište ciklusa “Bururet“ nije želja za priklanjanjem diskursu poželjnom
postojećem globalnom tržišnom sistemu unutar kojeg je i sam
kontekst stvaranja drastično izmijenjen. Stoga, funkcija Begićevih slika,
za razliku od previše drugih, nije popunjavanje i zauzimanje prostora
javne sfere namijenjenog umjetnosti, već znakovno progovaranje
o onom nutarnjem, nematerijalnom, ali supstancijalnom u čovjeku -
danas toliko zapostavljenom. Begićeva namjera apstrahiziranog prikaza
specifičnog stanja svijesti - umakanjem slikarskog kista u ljudske
umove - u tematsko-idejnom je skladu sa nazivom ciklusa preuzetim
iz stiha Šantićeve “Emine“: A meni se krenu bururet u glavi.... Moglo bi
se ovdje uprošćeno ustvrditi da autor prepoznaje zanos tradicionalne
bosanske gradske ljubavne pjesme – sevdalinke – kao jedno od najupečatljivijih
obilježja bosanskog duha, te na njegovim platnima ta
autentična duhovna odlika dobija svojevrsnu vizuelnu manifestaciju.
Time, međutim, ne bi bila obuhvaćena ukupnost izraženih umjetničkih
namjera. Begićev slikarski izraz obilježen je samovoljnim ograničavanjem
na odnos između ritma geometrijskih formi i sugestivnog kolorita
često naglašene komplementarnosti. I potezi kistom su obilježeni dvojnošću:
naspram promišljenih, strogih i preciznih ističu se oni slobodni,
potpuno spontani.

Rezultat takvog pristupa priziva stanje mentalne dinamike savremenog
čovjeka, te se u trouglovima koji tvore ciklične nizove da nazrijeti ono
što semiotičari nazivaju neograničenom semiozom: potencijalom da iz
jednog znaka u ljudskoj svijesti asocijativno nastane njih bezbroj. Tako
nas riječ bururet može odvesti do sevdaha, sevdah do baštine, baština
do stećka, stećak do Maka Dizdara, Mak Dizdar do Modre rijeke,
Modra rijeka do Indexa, Indexi do Sarajeva, Sarajevo do Jeruzalema i
tako do momenta kada asocijacije bivaju prekinute ramom slike, da bi
se u sljedećoj prilici, na sljedećem platnu javile i nastavile tamo gdje
su na prošlom stale. Predavajući se kontemplativnim i meditativnim
svojstvima radova Safeta Begića iskreno oko će prepoznati uticaje ornamentalne
dekoracije prisutne u nesagledivom bogatstvu svjetske
sakralne baštine (trokutovi formiraju i Davidove zvijezde, što nam
kazuje o svjesnoj ili intuitivnoj povezanosti sa simbolima svjetskog
religijsko-duhovnog naslijeđa). Da li će se u ogledalu svijesti posmatrača
ukazati zanatski put koji je autora doveo do primjetne bliskosti u
likovnom iskazu sa plemenitim duhovnim tradicijama, pitanje je vjerovatno
uslovljeno spremnošću pojedinca da se prepusti snazi mirnog,
ukroćenog naboja što pulsira ispod formalnih obilježja Begićevih radova.
Taj skriveni put - čija je destinacija ovjekovječena na platnima
- ispisan je tajnim smjernicama što posvećenim tragačima otkrivaju da
se ovdje ne radi o proračunatom, podržavačkom preuzimanju karakterističnih
crta islamske apstraktne dekoracije pretočene u zavodljivu
arabesku (koja je svojom zaokruženošću sadržaja i forme u dosluhu sa
vječnosti) ili kopiranju svjetlošću oživljenih vitraža (kroz koje obasjavaju
poruke nade i spasenja). Nije ovdje riječ o precrtavanju tuđe spoznaje
utjelovljene u uspjelim radovima koje je potvrdilo Vrijeme, već o
bratskom stremljenju ka Istini do koje se teži dospjeti tragajući iza čulnog,
iza onoga što znatiželjne oči osuđene na materijalnu pojavnost
stvarnosti vide.

To jeste uzvišen cilj, ali ujedno se doima i paradoksalnim, jer slikarstvo
definiše potpuna ovisnost o vizuelnom iskustvu kao neizbježnoj
tački spoja autorovog rada i posmatračeve pažnje. Međutim, velika su
djela davno dokazala da je ono što nije prikazano, zapisano, rečeno i
odsvirano jednako važno, kao i ono što jeste, a nekada i važnije. Tako
ta nevidljiva sila - jezgrovito prisutna u slikama ciklusa “Bururet“ - determiniše
umjetnički manir kroz odnos trokutova i dubine podloge;
ona sa svjetlom izbija iz središta centralnih kompozicija, te na okupu
drži raspršene fragmente; autoru uspijeva da unutrašnjom logikom
konstrukcije stvori dojam čvrstine, ravnoteže i jedinstva rasparčanih
geometrijskih ploha. Rezultat je dojmljiv: kao da u svakoj slici obitava
zvijezda iz koje izbija svjetlost, a u suprotnom pravcu djeluje sila
privlačnosti pa se trouglovi prema izvoru svjetla odnose kao planete
prema Suncu.
Čari Begićevog izraza su nutarnje, one izviru iz duboko promišljenog
koncepta, hrane se onim što ne vidimo, onim što je nagoviješteno, jer
to nas nevidljivo dotiče, ta sila privlači komadiće ogledala u kojem se
odražava posmatračeva stvarnost obojena nijansama autorovog senzibiliteta.
Pečatni žig slikarskog umijeća je neizbrisivo utisnut, pulsira
kao damar svemira, djeluje staloženo i nezaustavljivo, govori sam za
sebe, ne treba mu nikakva podrška (ni ovih, a ni drugih riječi), nikakva
teorija da se na nju, kao na štaku, osloni.
Ermin Lagumdžija Sarajevo, maj 2016.

Sarajevo 2016