SREBRNA I. Poglavlje

Marina Roki

SREBRNA
V uković & Runjić · Zagreb · 2016.

Vuković & Runjić
10 090 Zagreb, Dudovec 32 a
www.dzepna.com
Srebrna
© Marina Roki, 2016.
Urednica Milana Vuković Runjić
Lektura Neli Mindoljević
Korektura Ana Runjić
Dizajn Boris Runjić
Tisak i uvez Web2Print
Isbn 978–953–286–140–2
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 000920220

“U vremenima univerzalnih obmana –
govoriti istinu jest revolucija.”
George Orwell

Prolog
Još uvijek u iPhoneu imam 645 fotografija
događaja za koje bih najradije da se nikad nisu dogodili.
Naročito jedna. Kolovoz je 2010. Sjedimo za stolom u novomu,
najluksuznijemu hotelskom resortu na sjevernom dijelu Jadrana.
Na ljetnom smo odmoru. Gosti smo moje prijateljice koja u hotelu
vodi restoran.
Takve kuharice nema u krugu od tisuću kilometara. Na listi je
deset najboljih restorana Mediterana, mjereno u Michelinovim
zvjezdicama, objašnjava mi moj zaručnik T. dok ja gledam poznata
lica oko šanka. Nas dvije znamo se još iz srednje škole, a
to su veze koje s godinama jačaju ili nestanu. Naše se obnavljaju
na svakoj obljetnici mature i u posljednjih tridesetak godina sve
su jače. Vidimo koliko smo prolazni.
Čaša Misala najbolji je početak ljetovanja. T. se upravo vratio s
tajlandske masaže. (“Gospođo, vaš je suprug tako ukočen, uopće
se ne može opustiti, a vi ste tako mekani, otvoreni . . .” govori mi
maserka nekoliko dana poslije.)
Sjedim pored bazena u crnim gumenim japankama made
in China u kojima sam se lani po bračkim klisurama popela
do Vidove gore, najvišega otočnoga gorskog vrha na cijelom
7

Jadranu, i time srušila sve predrasude o nekvalitetnoj kineskoj
robi. S crvenim ručnikom omotanim oko tijela pijuckam ohlađeni
pjenušac. Šljk-šljk! Šljk! mobitelom fotografiram ljude oko
stola, pa i njega, čovjeka s kojim ću se nakon sedam godina
sretne veze vjenčati za dva mjeseca, početkom listopada.
T. je izbrijan na “ljetnu jedinicu”, a ne nulericu, tako da proćelavost
izgleda kao njegov izbor, a ne same prirode. Šarmantan
je i s trbuščićem koji godinama varira plus-minus tri kilograma.
Ja sam vitka, geni. 165 cm / 58 kg. Imam dovoljno kose, ali – sve
više sijedih. Sama bojim kosu i ne skrivam se od njega kad me
slučajno vidi sa superoksidom koji se puši s moje glave. You get
what you see.
Na svim fotografijama toga kolovoza ja se smijem od uha do
uha. A ako ne, onda sjajim očima poput finalnog okršaja s klonovima
u Ratovima zvijezda. Radost je najbolje oružje.
Na toj fotografiji, za koju bih da je nema, on sjedi kraj mene,
ali odmaknut od mene, unatrag, zavaljen na stolici, s izrazom
lica koji kao da kaže: “Ubijaju me hemoroidi.”
No kako znam da nema hemoroide, ostaje samo jedno: on
je neraspoložen. S usnama stisnutim u konveksnu crtu i očima
punim prijezira.
Njegove oči zagasita su sjaja.
Nezainteresiran? Zar ne bi nakon masaže trebao biti barem
– opušten?
Zar ne bi prvoga dana godišnjeg odmora u najljepšem hotelu
na Jadranu, nakon tajlandske masaže, iščekujući jedan od deset
najboljih ručkova na Mediteranu i pokraj zgodne, pametne, dobre,
uspješne i voljene žene s kojom je izabrao provesti ostatak
svojega života trebao biti – sretan?
Iskreno sunce ranoga kolovoza otkrilo je da se naš doživljaj
svijeta jako razlikuje.
8

Kako to nisam prije primijetila?
Ne, nisam primijetila. Jer je on toga dana ranoga kolovoza,
kao i svih prijašnjih sedam godina, ljubav mojega života. Moja
druga polovica, ona o kojoj znamo da je svi imamo, ali je rijetko
pronađemo i tim više žudimo.
Ako je sretnici pronađu, čuju klik! I znaju da je to – to. Sto posto
su sigurni. Ja sam bila. Nema dvojbe. Klik kojim sve legne na
svoje mjesto. Osjetimo: sve što je stršalo poravnalo se, sve što je
bilo preveliko ili premaleno, previše kiselo, preslano, bez ukusno,
postalo je savršeno – točna mjera. Kao saliveno.
Mnogi nikada to ne dožive. Moja privatna statistika pokazuje
da je vijek ljubavnih parova najviše desetak godina. T. ima pedeset
dvije godine kao i ja pa ćemo se sljubljivati do šezdeset pete.
A nakon toga rastaje se malo parova.
Kao nas dvoje: oboje razvedeni, s odraslom djecom, u pedesetima
valjda znamo što hoćemo, kako hoćemo i s kim hoćemo.
Oko nas su se (s)rušili svjetovi naših roditelja, prijatelja i poznanika,
ali mi smo živjeli naš klik!.
Znam. Kalkulirala sam. Da sam bila poštenija prema sebi,
upitala bih se te večeri kad sam pregledavala fotografije: Stani
malo, odakle ovaj njegov prijezir?
Izišao je iz kupaonice i pustio omiljeni CD. S balkona hotelske
sobe vidjeli su se obrisi otoka Krka, a Emmylou je pjevala
Why worry now. Nije bilo tog prijezira koji Emmylou nije mogla
izliječiti.
9

1.
Kad smo se upoznali, bio je lipanj 2003.
Imala sam četrdeset pet i sljedeće su godine bile najbolje godine
mojega života.
Moja se kći od blijedog curetka, koja je zbog sljemenskoga
krpelja preboljela teški virusni meningitis, pretvorila u rumenu
šesnaestogodišnjakinju.
Bila sam razvedena od njezine treće godine, i gledajući unatrag,
bila sam zadovoljna što je odrasla u pošteno, iskreno i suosjećajno
ljudsko biće. Izdržale smo nas dvije i rat i neimaštinu i
strah od ishoda njezine bolesti, uzbuna, zalutalih metaka i nacionalističkih
ispada, bez alimentacije, bez zaštite muškaraca koji
useljavaju s kovčezima, a onda nakon nekoliko godina iseljavaju.
Bila sam iscrpljena, ali ponosna. Usamljena? Ne. Mnogo sam
putovala po svijetu. Imala sam prijatelje, dobra primanja, posao
koji volim, lijep stan. Bez kredita i noćnih mora. Bila sam zadovoljna
svojim životom.
Kada sam srela T.-a mislila sam da je recepcionar na brodu
koji organizira krstarenja.
Dao mi je kabinu broj 1, koja je trebala biti, kako mi je poslije
priznao, najbolja. A ispala je najgora.
11

Ta sam tri dana, koliko je trajalo krstarenje poslovnih partnera
mojega holdinga, provela u potpalublju s užasnom glavoboljom.
Nedavno su me promaknuli u direktoricu cijele regije i
ovaj sam put odabrala kao predah od budućih obveza i upoznavanje
s novim kolegama. No, umjesto da se kupam na Palmižani,
šetam Korčulom te ležerno planiram poslove s pogledom
na dubrovačke zidine, ja sam se skutrena u ćošku kabine broj 1,
omotana plahtom i dekama poput beduina, neuspješno borila
s hladnim udarima brodskoga klima-uređaja koji su sukljali iz
zidova i niskog stropa. Jedva sam pronašla i dva kvadratna decimetra
prostora izvan dohvata hladnog zraka u kojima sam
ukočena provela tri dana.
Izbauljala bih iz svojih mračnih 12 stupnjeva na zasljepljujućih
vanjskih 35 samo da popijem vode i nešto pregrizem. T. bi
me ponudio toplom juhicom.
On je bio account manager, a ja sam mislila da je to sofisticirano
ime za – računovođu.
Dakle, niste recepcionar? Početkom 2000. svi su htjeli bili
manageri.
Objasnio mi je da je on account manager kompanije domaćina
krstarenja. Radi za jednog od vlasnika mojega holdinga što znači
da sam mu ja na neki način šefica.
Dio je PR industrije, po mojemu dubokom uvjerenju izmišljotine
koja parazitski živi na drugima, poput imele na stablima,
ugnijezde se kod onoga koji stvara i prodaje proizvod ili uslugu,
i žive od njih. Njegov je posao promovirati drugoga, ne, nego
hvaliti klijenta u javnosti, kojoj javnosti? Ponekad i zataškati
njegove nedostatke. Lagati? Ne, ali “graditi pozornost i interes,
upravljati informacijama prema javnosti”, objašnjavao mi je.
“Komunikatori magle”, odgovorila sam i vratila se u svoj iglu.
12

Nekako sam preživjela napad klima-uređaja i glavobolje te
sretno stigla u Zagreb.
Nazvao je da me pita kako sam i jesam li za neko piće u
gradu. Žao mu je što imam upalu uha. Onda kad ozdravim? Je
li mi bolje? Žao mu je što se upala uha proširila i na grlo, želi
mi uspješan oporavak.
Mogao je čavrljati, lijepo i zanimljivo pričati bez imalo napora.
Bio je pristojan, s manirama i uredan. Pomalo staromodan muškarac.
Sjećam se njegovih besprijekorno manikiranih noktiju
dok mi je pružao svoju poslovnu posjetnicu, kako se pozdravljao
s blagim naklonom glave uz: “Poštovanje”, umjesto: “Doviđenja”;
uvijek je ženama i starijima otvarao vrata i pridržavao
kapute, suptilno i nenametljivo ne privlačeći gestama pozornost.
Znao je da u restoran uvijek prvi ulazi muškarac, a prva izlazi
žena; dok smo hodali pločnikom, prepušta mi unutarnju stranu
bliže kućama (da me zaštiti od prskanja automobila ili neke
druge neugodnosti), a ako smo utroje, dobijem počasno mjesto
u sredini. U taksiju nikad nije sjeo sprijeda, nego zajedno sa
mnom straga. Možda vam je čudno da nabrajam neka od danas,
nažalost, zaboravljenih pravila lijepa ponašanja, ali činim to da
podsjetim kako su ona važna jer – kao što lijepa riječ otvara srca,
lijepa gesta i pristojnost otvara mnogo više.
Tjednima smo bili na “vi”, a onda ga je Ian Curtis izdvojio
od bankarskih eunuha u sivim prugastim odijelima koje sam
poznavala. Dogodilo se to kasnoga ljeta u centru grada. Iz njegova
automobila kojim me slučajno presreo na križanju Tesline
i Masarykove ulice treštao je Joy Division i čula sam glas Iana
Curtisa kako pjeva Love Will Tear Us Apart.
Uz kolumne o Cohenu, Lucindi i Gram Parsonsu, koje je honorarno
pisao u vodećemu hrvatskom tjedniku, Curtis je bio taj
zbog kojeg sam konačno prihvatila poziv na piće.
13

Izabrao je restoran pokraj Maksimirske šume, malen i lijepo
uređen prostor, on je naručio Ballantine’s bez leda, a ja votku
sa sokom od jabuke.
Pričao je o svojem otoku, ja o svojem; složili smo se da bismo
jednoga dana voljeli živjeti na moru; pričao je o ocu koji
je svirao violinu, kao i moj!; kod čuvenoga profesora Humla,
kao i moj!; sigurno su se poznavali! No, njegov je otac nažalost
nedavno umro. A majke? Istih godišta, ali različitih struka, on sa
svojom nije u dobrim odnosima kao ni sa sestrom i polusestrom,
a ja sa svojom jesam kao i s bratom i polubratom, ah, koliko
obiteljskih sličnosti! Izlazili smo na ista mjesta, poznavali iste
ljude, slušali istu glazbu, čitali iste knjige, pa kako se nismo
prije sreli?!
Naručili smo biftek, on slabo, a ja dobro pečen, i pivo. “Pivo?”
začudio se. “A nećemo vino?” Pogledom u vinsku kartu i odabirom
vina izgledalo je da točno zna koje vino treba piti.
Nedavno je, kaže, zbog jednoga klijenta završio I. razinu tečaja
za sommeliera. Nakon što se upustio u objašnjavanje što radi
sommelier, zašto je važno dekantirati crno vino, pomirisati čep od
pluta, za koja je vina bolje koristiti čep s unutarnjim, a za koja
čep s vanjskim navojem, prešli smo na prizemnije teme.
Oženio se jako mlad i nakon dvije godine rastao, ima sina od
dvadeset tri godine, a ja?
“Razvedena?”
“Da, već dvanaest godina. Imam kćer od šesnaest.”
“Kad sam te prvi put vidio, bio sam uvjeren da si u braku.”
“Po čemu?”
“Izgledala si kao udana žena.”
“A kako ona izgleda?”
“Zauzeto. Nezainteresirano.”
“Nikada ne bih izišla s tobom da sam u braku, nikada ne bih
14

izišla na kavu ni s nekim tko je u vezi jer to nepotrebno komplicira
život.”
“Loše iskustvo?”
“Obiteljsko.”
“I ja imam slično. Obiteljsko.”
Krv se razlijevala po tanjuru dok je rezao biftek. “Korica je
taman dobro pečena”, komentirao je dodavši kako se rijetko nađe
restoran s dobrim biftekom, poput ovog.
Ja sam bila zadovoljna svojim dobro pečenim. Nalio mi je u
čašu preostalo vino, a konobar na šanku nije skidao pogled s
velikoga televizijskog ekrana.
“Ne ponašaš se kao oženjen muškarac.”
“Kad nisam oženjen.”
“Ni kao da si u vezi.”
“Nisam ni u vezi.”
“A burma na lijevom prstu?”
“Ovo? Uspomena na moju pokojnu nonu Anu. Njezin vjenčani
prsten.”
Pomislila sam kako je neobično da odrastao muškarac nosi
vjenčani prsten svoje pokojne none, a on je, kao da mi čita misli,
dodao:
“Ona me odgojila i dugo sam je zvao mama. S njom sam živio
na Krku sve do odlaska u školu, onda smo se ona i ja doselili u
Zagreb, roditeljima . . .”
Pričao mi je kako je u sedmom razredu dobio prvu nagradu za
esej na temu “Što je meni Rudi Čajavec” koja je bila panoramski
let iznad Zagreba. To mi je bilo super, sjećam se da sam tada
pomislila. Iako, mene nikada nitko u osnovnoj školi, a ni poslije,
ne bi natjerao da pišem sastav na zadanu temu.
Ja sam njemu ispričala kako sam u devetnaestoj godini dobila
treću nagradu za kratku priču, od mogućih šest republičkih, i
15

putovala u Livno da je primim. Dodjela je bila u lokalnom kinu
ispred kojega je stajala policija štiteći nas od mjesnih huligana.
No, na kraju se ispostavilo da to nije bio nikakav nacionalistički
ispad već samo nekoliko domaćih klinaca koji su te večeri htjeli
kupiti kinoulaznice za holivudski filmski hit Top Gun s Tomom
Cruiseom. Koji su malo glasnije prosvjedovali što ga zbog nas,
jugoslavenskih pisaca, ne mogu vidjeti. Film je sutradan već išao
dalje, u Duvno.
U razgovoru su nam prošli sati. Večer smo završili s vukovima.
T. nije mogao znati da je park Maksimir moje omiljeno mjesto,
ne samo zato jer blizu stanujem, već zato jer je to najljepša
stoljetna hrastova šuma u gradu, s pet jezera oko kojih svakodnevno
vozim bicikl. Ponekad u kafiću na Vidikovcu popijem
mineralnu. Konobar Robert u toplim i lijepim noćima poput
ove u njemu i prespava jer se, kao i ja, u parku osjeća sigurno.
Poznajem sve stazice koje krivudaju livadama i proplancima,
kao dijete sam trčkarala drvenim mostovima sve do paviljona
na samom ulazu u ZOO gdje sam snažno udarala nogama u
kameni pod osluškujući jeku. Ha-haaaaa . . . ! kao što to rade i
današnji klinci.
Robert je već navukao drveni zaslon i zatvorio šank. Naravno,
bila je skoro ponoć, iznenađeno sam primijetila.
Kuc-kuc, može dvije mineralne?
Može.
Izvučemo dvije stolice, sjedimo i šutimo.
Nekoliko minuta slušamo kreket žaba iz obližnjeg jezera, a
onda čujemo zavijanje vukova.
Skrenem pogled s glavne aleje na jezero osvijetljeno mjesečinom,
pa preko velike lipe do doline dalija i kapelice sv. Jurja.
Iza koje su vukovi.
Osobitost je maksimirskog parka da se ni s jednog mjesta ne
16

mogu vidjeti njegove granice jer je sa svih strana okružen visokom
hrastovom šumom, a tamo, pokazujem u mrak iza njegovih
leđa, tamo je put kroz dolinu uz potok koji vodi do vukova.
Opušteno sam udisala noćni zrak i duh umjetnika koji je prije
dva stoljeća uz pomoć bečkog vrtlara planirano birao gdje u
perivoju posaditi drvo johe i bijele vrbe, kada ih pomiješati s
bijelim jasenom i brijestom, dodati zimzeleni grm šimšira i lovora
stvarajući mikroklimu i mirise koji ne postoje ni u jednome
gradskom parku na svijetu, htjela sam mu pokazati razgranatu
božikovinu koja je pod punim Mjesecom izgledala kao drvo,
a ne grm, no T. je uvukao glavu dublje među ramena i upitao:
“Sanjam li ili to zaista zavijaju vukovi?”
Pogledala sam u njegovo zbunjeno lice obasjano mjesečinom
i nasmijala se.
Poslije mi je priznao da je u tom trenutku potpuno zaboravio
da je ZOO samo stotinjak metara zračne linije od nas.
To je bio naš prvi izlazak. Nakon njega, uslijedili su mnogi.
Zvao me svakog dana, isprva jednom, pa dva puta, a onda i
po nekoliko puta dnevno. Izgledalo je da mu je zaista stalo do
mene i moje kćeri.
Veoma brzo, osjećala sam se voljeno. Nisam to očekivala. Nisam
navikla da me itko osim moje mame zove prije spavanja
samo da bi me pitao kako sam. I da se nitko osim mene brine
je li moja kći napisala zadaću i je li došla kući navečer iz kina.
Sjećam se da sam toga ljeta vozila cijelu noć automobilom
iz Splita jer se ispraznio akumulator negdje na pola puta do
Zagreba. Ponudio se da će doći po mene. Bio je spreman voziti
dvjesto kilometara i krenuti odmah! Pred zoru kad sam iscrpljena
stigla kući i zaspala, nazvao me samo da čuje jesam li
sretno stigla.
Pričao je i pričao, a to što je govorio, začuđivalo me. Rekao je
17

da sam nježna poput maslačka. Ja nikada prije nisam mislila da
sam nježna. Rekao mi je da sam najbolja i najpažljivija osoba
koju je ikada upoznao. Ja sam o sebi mislila da sam gruba i nagla.
Rekao je da mi se divi kako sam sama odgojila kćer i da sam najbolja
majka na svijetu. Ja nisam mislila da je odgoj nešto čemu
se treba diviti niti da mi kći na tome mora biti zahvalna. Rekao
mi je da imam kosu kao anđelčić i da sam slatka kao bombon.
Ja sam uvijek mislila da imam tanku kosu i da sam gorka poput
pelina. Rekao je također da imam glatku kožu poput djeteta koja
miriše na ženu.
Sve me u T.-ovim riječima ponovno otkrivalo. Pa sam razmišljala:
“Lijepa sam. Imam lice poput anđela, a usta poput bombona.
Osmjehujem se ženstveno. Mirišem nevino i strastveno.
Privlačna sam. Može se čeznuti za mnom.”
Nakon dva mjeseca udvaranja među nama više nije bilo
ograda. Viđali smo se svaki dan. Satima smo razgovarali o knjigama
koje smo čitali, mjestima koja smo voljeli, ljudima koje
smo poznavali i gubili. Poslovima koje smo radili i koje bismo
voljeli pokrenuti. Voljeli smo prirodu i mnogo šetali. Otkrila
sam T.-u okolinu grada kakvu nije poznavao, nikada prije nije
planinario na Sljeme!
On je mene vodio zagorskim bregima. Izvadili bismo hranu,
vino i dekicu iz prtljažnika automobila, legli pod drvo i drijemali.
Iznad naših glava Sunce je svjetlucalo u zelenom okancu
krošnje.
Svijet je postajao drukčijim. Lijepim.
∙ ∙ ∙
Dvadeset godina prije, srpanjskog jutra 1983. zazvonio je telefon
i čula sam Mislavova prijatelja kako me obavještava da je “Mislav
18

nestao pri spuštanju s Eigera, da se vrijeme pogoršalo, da ga traže
helikopterom i da će javiti čim bude imao novosti.”
Te informacije lebdjele su oko moje glave poput dima koji se
raspline kad ih pokušam uhvatiti. Pred očima su mi se nizale
slike: još je prije dva dana sa mnom pio kavu, a onda krenuo
na put, javio se jučer ujutro iz Švicarske i rekao da je vrijeme
dobro za uspon . . .
“Traže ga helikopterima.”
Ja sam pomislila: Mogu oni njega tražiti, ali ja ga više nikada
neću vidjeti. On je – mrtav.
Nisam to rekla, ali sam je osjetila. Mogla sam je udahnuti. I
izdahnuti. U mojem se umu tada nešto zablokiralo, kao kad se
na pomičnoj traci pojavi neodgovarajući serijski dio koji se ne
uklapa u cjelinu i ako se odmah ne ukloni, zaustavit će cijelu
proizvodnju. Cijelu mašineriju.
Snijeg se otopio nakon devetnaest dana i tragači su pronašli
njegovo tijelo na stijeni stotinjak metara ispod vrha Eigera. Narančastu
zastavicu, koja označava nestale alpiniste, zamijenili
su crvenom i zaključili slučaj. Zatrpala ga je lavina. Imao je
dvadeset šest godina, a ja dvadeset pet.
Dan prije puta u švicarske Alpe jako smo se posvađali jer sam
ga pokušala spriječiti da ode izmišljajući glupe razloge: te nemaš
dovoljno kondicije, te slaba ti je oprema, sakrila sam mu cepin
ispod kreveta, razmotala užad i naposljetku zaprijetila da se
ne mora ni vratiti ako ode! Umjesto da sam mu rekla da imam
jako loš predosjećaj, rekla sam mu da adrenalin može puniti i
drugdje, a ne na tri tisuće metara nadmorske visine.
“Tri tisuće devetsto sedamdeset”, ispravio me slažući užad.
Ugurao je svoje stvari u ruksak i otišao. Kroz poluotvoreni
prozor gledala sam kako zatvara prtljažnik crvenog Renaulta 4.
Okrenuo se i mahnuo.
19

Nakon sprovoda, mjesecima sam razmišljala o tome posljednjem
jutru, u kojem ga nisam zagrlila. Sve bih dala da sam mogla
vratiti vrijeme unatrag. Da sam se mogla s njim oprostiti.
Prošla je godina dana u kojoj sam tražila odgovore: zašto se
to dogodilo? Je li ga boljelo? Je li snijeg bio težak?
Znala sam da on više ne pati, ali to nije olakšalo patnju svih
nas: njegovih neutješnih roditelja i sestre kojima sam ja ostala
jedina veza s njim. Da, rekao im je da će me zaprositi. Kad mi
je njegova sestra pokazala zaručnički prsten koji mi je kupio
samo nekoliko dana prije odlaska na Eiger, kao da me zaručila
sa cijelom njegovom obitelji. Cijelom Dalmatinskom zagorom.
U Zagreb su stizali njegovi rođaci s demižonima rakije, plastičnim
kanistrima crnoga vina, sušenim mesom i kobasicama,
čak jednom s cijelim drniškim pršutom, sjedili bi za stolom, muškarci
pušili škiju i nijemo me gledali, a žene uzdisale: očekivali
su da im pričam o sebi. Kako sam, što radim, koji su mi planovi?
Na ljestvici boli od jedan do deset, gdje je deset, kažu, smrt
djeteta, ja sam imala devet.
“Razmišljam da odem u Australiju”, odgovorila sam na pitanje
njegove tetke od strica kakvi su mi planovi. Otkad je nestao,
slušala sam jedino australsku grupu Man at Work i pjesmu Land
Down Under, tamo idem.
Daleko je bio i Bog njegove tetke od strica.
“Božja volja, ćerce moja”, rekla je i narezala još malo kobasica.
Pitala sam se zašto bi Bog to htio, zašto ga nije spasio? Ako je
izveo Izraelce iz Egipta razdijelivši Crveno more na dva dijela
da mogu proći po suhome, zašto nije zaustavio običnu lavinu?
Zašto?
Napokon je došao dan kada sam shvatila da su takva pitanja
nevažna. Da je nevažno pitanje zašto umiru nevini. Zašto je
dijete pregazio auto. Zašto je lavina baš toga dana, toga sata,
20

te minute pala upravo na njega. Zašto on, a ne njegov prijatelj
alpinist?
Shvatila sam da mi Bog nikada neće odgovoriti jer odgovora
koji bi mene zadovoljio nema.
Unatoč tome, dijalog se u moj glavi nastavio: ili ću prihvatiti
neplaniran i bolan događaj i vjerovati Bogu čak i ako to nema
smisla, ili ću prestati vjerovati da život ima smisla.
Smrt na Eigeru, naposljetku sam zaključila, apsurdna je.
Trudila sam se zaboraviti planinske vrhove pod snijegom;
čemprese koji okružuju zidove seoskoga groblja i crvene zastavice
u švicarskoj gorskoj službi za spašavanje. Djelovalo je:
mogla sam odlaziti na posao, posjećivati prijatelje, čak se i smijati,
ali duboko u mojoj nutrini bila je obična istina: smrt je
sastavni dio života. Kao što je te srpanjske večeri uzela Mislava,
uzet će i mene, ona je u meni i ništa je neće zaustaviti. U svojoj
dvadeset petoj godini trudila sam se da ne postanem ozbiljnom,
a ipak sam uskoro učinila najozbiljniji korak u svojem životu.
Nakon dvije godine života koji se vrtio oko smrti, dala sam otkaz
na poslu i otišla na brod koji je krstario Jadranom.
T. me niti jednim potpitanjem nije prekinuo dok sam mu
pričala o Mislavu i njegovoj tragičnoj smrti. U načinu na koji
me slušao i tišini dok smo šetali Maksimirom bilo je izvjesnosti
da se svakim korakom vraćam k sebi. Sve je sada imalo drukčiju
perspektivu, sve je postalo mogućim.
∙ ∙ ∙
Ljeto je 1985. Vlasnik broda moj je daleki rođak Miki koji se
nedavno vratio iz a land down under. Nikada ga prije nisam upoznala,
ali on je preko moje none čuo da sam bez posla i ponudio
mi da ljeti radim kod njega. Brod se zvao “Kralj Tomislav”, plovio
21

je od Budve do Ulcinja. Vozili smo strane turiste na fish picnic
gdje smo pekli smrznute skuše pod svježe, točili jeftin flaširani
crnjak kao domaće kvalitetno vino; švercali smo naftu iz Crne
Gore u Hrvatsku pretakajući je i istakajući noću nasred pučine,
a jednom tjedno priređivali smo partije za šefove jugoslavenskih
turističkih agencija, nakon čega bi mnogo hrane, ovaj put poznate
njeguške pršute s Cetinja i najfinijih sireva, završavalo na
dnu mora. Živjelo se raskalašeno, kao u Rimu pred pad Carstva.
Devize zarađene ujutro, popodne su zbog velike inflacije dobile
deseterostruku vrijednost, a navečer pedeseterostruku. Domaća
valuta dinar bila je sve bezvrjednija. Navečer sam za istu količinu
deviza pretvorenih u dinare mogla kupiti četvrt fićeka, a sutra
ujutro pola automobilske gume.
Predsjednik Tito bio je mrtav već nekoliko godina, a država
u kojoj je živjelo šest naroda polako se ali sigurno raspadala.
Na brodu su svirala i dva momka iz Beograda, jedan crnokos,
a drugi plavokos, jedan visok, a drugi niži, kojeg sam zvala “Mačak
u čizmama” prisjećajući se istoimene slikovnice iz djetinjstva
o mačku koji svojom pjesmom i gitarom zavodi mace iz
susjedstva.
Moj mačak nije bio probisvijet, ali bio je – mačak. A ja ptica.
Ili obratno. Bili smo od drukčijih vrsta, potreba i želja.
Miki i njegova žena Irkinja Muriel bili su protiv naše ljubavi
i vjenčanja. Prvo mi je obazrivo rekao da se “krava i žena biraju
iz svojega sela”. No kako je njegova žena bila Irkinja koju je
upoznao u Australiji, jako daleko od svojega dalmatinskog sela,
nisam vjerovala da misli ozbiljno. A onda mi je rekao: “Pa on
je Srbin!”
Podsjetio me što su nam Srbi učinili 1945., 1972. i što će opet
učiniti. “Kao Englezi Ircima”, dodala je Muriel. Meni, čistokrvnoj
22

Hrvatici katolkinji unatrag pet i više generacija, obećao je da će
platiti svadbu u zagrebačkoj katedrali “ako ostavim Srbina”.
Nakon tri mjeseca poznanstva vjenčali smo se na Dan Republike
u petak u 14 sati u općini Zvezdara u Beogradu godine
1985. Ja sam imala pepita-kostim i bijeli šeširić poput Doris Day
u filmu Čovjek koji je previše znao, a po izlasku iz općine okružili
su nas Romi koji su svirali na raštimanim instrumentima i
zavijali kao gladni psi.
Nakon vjenčanja vratili smo se u Zagreb gdje smo oboje dobili
posao. Živjeli smo u stanu koji sam naslijedila od bake, a nakon
pet godina braka smo se rastali. Početak rata poklopio se s našim
razvodom, ali rat, iako su svi tako mislili, uopće nije bio razlog.
Za mene je on bio i ostao Mačak u čizmama.
T.-a sam upoznala dvanaest godina poslije. Gledao je u mene
kao da vidi sve ono što doista jesam, a ne ono kakva sam željela
biti ili kakvom su drugi htjeli da budem.
S njim je bilo drukčije. Naslonio bi se na naslon stolice, prekrižio
noge kao da ima sve vrijeme svijeta samo za mene i netremice
me gledao dok sam mu pričala o dogodovštinama iz
djetinjstva, o pubertetskim poniženjima, i da – o obiteljskim
dramama. Zanimala ga je svaka pojedinost mojega života i htio
je znati sve. Čelo bi mu se namreškalo, a pogled rastužio kad
bih pričala o nekoj nepravdi, a razvedrio bi se kad bih opisivala
pobjedu. Pogladio bi mi ruku ili dotaknuo koljeno i prekidao me
pitanjima: “Kako je to bilo? Aha, razumijem, nastavi . . . A onda,
što je bilo nakon . . . ?” I ja bih mu pričala o sebi. Ponekad dok
sam govorila, vidjela sam kako lupka jagodicama svojih prstiju
o stol. Onda bi se nagnuo prema meni i dotaknuo mi obraz, a
lice bi mu prekrila vedrina. Sve što sam mu pričala i kako sam
govorila bilo je bez srama i izravno, bez uljepšavanja prošlosti
23

kojim se svi želimo prikazati barem malo boljima, malo slađima,
malo inteligentnijima nego što u dubini duše znamo da jesmo.
Osjećala sam kao da je cijeli moj dosadašnji život bio takav samo
zato da bi ga on čuo.
Zbog njegove sam se pažnje osjećala opravdanom, razjašnjenom
i pročišćenom kao sunčano jutro nakon bure, tako da sam
osjetila da ne postoji ništa što mu ne bih mogla reći a da on ne
bi razumio, da ne postoji ništa što jesam ili nisam učinila a da bi
me on osudio i prezreo. Činilo mi se da su naši ljubavni rituali
upoznavanja drukčiji od svih drugih.
Proučavala sam i ja njega. Gledala sam njegove raskuštrane
obrve i znala da će mu za nekoliko godina rasti dlake iz ušiju.
Promatrala sam busen crvenkastih dlaka ispod njegova pazuha,
vidjela sam crni madež na pregibu njegova desnog koljena i plavetnilo
vena na mjestu gdje mu se podlaktica spajala s dlanom.
Neočekivano zdepaste prste, široke palčeve i miris njegova vrata.
Kapilare na njegovim obrazima, sićušne dlačice na vršcima ušiju.
Znala sam kako se smije i kako se žalosti, i zato sam pomislila
kako dobro sve razumije, a naročito to da osjećaji djetinjstva
s vremenom ne gube snagu, već se samo pritaje – učahure se
duboko u nama i rastu u pukotinama, kao morska trava između
stijena, sve dublje i šire.
No prije nego što shvatite zašto sam vjerovala da mi je T. čudesan
dar s neba koji više nisam očekivala, moram se na trenutak
vratiti još dalje u prošlost.
∙ ∙ ∙
Moji roditelji upoznali su se na Novu godinu 1954., mama je
netom diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pa je za
promociju napravila trajnu ondulaciju, odrezala kosu i obojila
24

je u plavo. Frizura je trajala nekoliko tjedana, taman do novogodišnje
proslave u župnoj crkvi.
Odjevena je u bijelu satensku bluzu od američke ratne pomoći
zakopčanu sve do vrata, ima najlonke s natom i crveni ruž na
usnama. Tata u smeđem odijelu od kord samta prekratkih rukava
i nogavica stoji kraj klavira i svira violinu. Kad ga je ugledala,
odmah se zaljubila. Bila je to ljubav na prvi pogled, a poslije je
u svojem dnevniku zapisala da je “pod njegovim rukama zamro
Čajkovski”.
Moj tata bio je zgodan, visok i neuhranjen, ali takvi su svi bili
nakon rata. Možda je zato i rekao da ga njezina frizura podsjeća
na kremšnitu.
Voljela sam gledati crno-bijele fotografije iz njegove mladosti:
kako stoji na morskim stijenama i zamišljeno gleda u pučinu. U
odori ratne mornarice podignuta ovratnika bori se s burom na
odsluženju vojnog roka u Splitu. Bez ikakvih modnih preinaka i
s par kilograma više, i danas bi bio zgodan muškarac. Mješavina
Jamesa Stewarta i Garyja Coopera. S većim udjelom Coopera.
Mama je bila tip Merlinke, popunjena, zaokružena, punih
usana namazanih crvenim ružem, nasmijana i energična. Bili
su par za sva vremena: mladi, zgodni, obrazovani, romantični,
zaljubljeni!
Diplomirani inženjer elektrotehnike iz dobrostojeće građanske
zagrebačke obitelji i mlada profesorica književnosti iz siromašne
dalmatinske obitelji koja je s mnogim drugim izbjeglicama
krajem Drugoga svjetskoga rata došla u Zagreb, vjenčali
su se nakon Uskrsa dvije godine nakon što su se upoznali. Tata
je mogao birati posao gdje je htio jer je tada bilo malo inženjera
(kao i danas), no on je htio biti znanstvenik pa je Institut Ruđer
Bošković bio idealan izbor. I mama je odmah našla posao u
izdavačkoj kući.
25

Živjeli su s njegovim roditeljima, umirovljenim sudcem koji
je slobodno vrijeme provodio svirajući orgulje u crkvi sv. Petra,
i milostivom Hildom, kako je svoju svekrvu zvala moja mama,
službenicom Gradskih groblja.
Nakon dvije godine braka još nisu imali dijete. Mama je, kao
i uvijek kada je imala problem, otišla fra Anti Antiću*. Fratar
Ante bio je njihov kućni prijatelj – kad joj je umro otac i njezina
majka ostala sama s troje djece bez ikakvih prihoda, on ih je posjećivao,
pisao im pisma puna brige i ljubavi, tješio ih i pomagao
im u hrani i novcu. Uvijek mu je bilo stalo da se obrazuju i da
njih troje postignu što veću stručnost u svojem zvanju. Već tada
prepoznat kao svećenik posebne duhovnosti koji pomaže svima
u potrebi, kod njega nisu dolazili samo siromašni već i bogatiji
sugrađani. Zahvaljujući dvoma takvima moja je majka završila
fakultet, a poslije i njezina mlađa sestra (medicinu) i brat (pravo).
Kad ga je mama pozvala na svadbu, rekao joj je: “Dijete moje,
ja ću tamo biti s vama, molit ću se za vas, ali ja sam star i bolestan
i samo bih vam bio na smetnju.”
Kad se tužila na svoju svekrvu, odgovorio joj je: “Kćerkice
moja, pazi da budeš blaga. Nemoj uvijek suditi, ima ljudi koji
jednostavno ne znaju drukčije nego onako kako čine.”
Bio je poznat po svojoj dobroti i razumijevanju za ljudske
slabosti. Jednom je, pričala je mama, ostao u samostanu nekoliko
dana zamjenjivati gvardijana, ubrzo se to pročulo i počeli su
dolaziti prosjaci kojima je podijelio svu milostinju i novac koji
je gvardijan spremao za obnovu krova.
Jedne su večeri u samostan upali provalnici. Tražili su po sobama
što bi odnijeli i naišli na fra Antu. On je s njima počeo
* Ante Antić (1893. – 1965.), hrvatski katolički svećenik, franjevac. P okrenut
je postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim.
26

azgovarati, raspitivati se odakle su, kako se zovu, a onda im
je rekao neka bježe jer će doći gvardijan i pozvati policiju. Pobjegli
su zaboravivši sav svoj plijen koji su prethodno ukrali na
drugim mjestima. Tako se tog proljeća krov na samostanu ipak
mogao obnoviti.
Kada su fra Anti govorili da je naivan i da ga ljudi iskorištavaju,
samo je odmahnuo rukom: “Ja ne mogu biti prevaren, jer
ništa nemam, sve dajem Bogu.”
No bio je čvrst i nepopustljiv s ljudima koji su k njemu dolazili
po savjete.
U jednom pismu mojoj je mami kratko odgovorio: “Razmišljao
sam o problemu koji te opravdano muči. Pitaš me zašto
stalno radiš iste pogreške. To je zato da vidiš bolje svoju slabost
i da budeš milostiva prema drugima koje susrećeš. Oholost vodi
u propast.”
Kad mu se požalila da moj tata izbjegava razgovor s fratrom,
a na koji ga je ona, sudeći prema pismu, nagovarala, on joj je
otpisao: “Svaka duša ima svoj put i ne treba je stavljati u okvire,
zahtijevati neke ustaljene oblike. Ne boj se, moje dijete, ja ću
za njega moliti da on pronađe svoj put, a ti budi mirna i vedra
jer te Bog ljubi.”
U jednom je pismu bila čitka samo ova rečenica: “Nije svaki
crkveni brak Božja volja.”
Ta pisma pronašla sam mnogo godina poslije u ladici mamina
pisaćeg stola, a većina njih napisana je na okrajku papira
s obveznom isprikom već izblijedjele tinte: “Oprostite na lošem
papiru . . .”
Iz jednoga njegova pisma, nekoliko godina nakon mojega
rođenja, može se zaključiti da ga je mama pitala za konkretan
savjet. Sumnjala je da je moj otac vara!
Fra Ante je otpisao: “Život prolazi i ostaju djela koja su
27

učinjena. Ne vjeruj strasti i požudi jer vode u propast. Ne kloni
duhom i ne uzmiči pred poteškoćama. Budi velikodušna. Slijedi
milost i svjetlost što svijetli u tebi.”
Nekoliko mjeseci poslije pisao je: “Nikada ne zaboravi da nad
nama i u nama ima jedan zakon koji nam diktira: ovo je dobro,
ovo je zlo. To je naravni Božji zakon upisan u naše srce, savjest,
u našu dušu. On poziva na odgovornost svaki put kada pogriješimo
protiv naravnog zakona. Neki ljudi ga ne čuju. Ali ti si i
kršćanka i pozvana si da ljubiš svoje neprijatelje, moliš za one
koji te proklinju . . .” Nastavak je bio dalje nečitak kao da se po
ostatku pisma prolila neka tekućina.
Ali toga dana, dvije godine nakon vjenčanja, bila je samo jako
tužna jer su joj liječnici potvrdili da nikada neće moći imati
djece. No fra Ante ju je utješio: “Sljedeće godine u ovo vrijeme
dobit ćeš lijepu djevojčicu.”
To sam bila ja. Rodila sam se na Veliki četvrtak 1958.
Tada je tata napustio znanstvenu karijeru i zaposlio se u pošti
kako bi odmah dobio stan. Odonda je često mijenjao pos love i
mnogo putovao. Bili smo među prvima koji su imali TV prijemnik
tako da je cijelo susjedstvo kod nas dolazilo gledati program.
U pauzama emitiranja, jer su kvarovi odašiljača tada bili česti,
mama je kuhala kavu, a tata nosio gemište, no do deset sati svi bi
se razišli jer je tada bio kraj programa. Imali smo i prvi televizor
u boji u kvartu. Tata ga je sam složio iz dijelova koje je naručio
iz njemačke tvornice i na njega bio jako ponosan.
Violinu je svirao sve rjeđe. Televizijski prijenosi San Rema bili
su veoma popularni, a tata je jako volio talijanske šansone. Sve
festivale snimao je na magnetofonsku vrpcu, a onda je preslušavao
u skučenoj sobici. To je bila njegova posebna prostorija u
stanu – “ropotarnica”, kako ju je nazvala mama jer je bila puna
žica, polurastavljenih televizora i radioaparata, zvučnika . . .
28

U njoj sam ja imala svoju malu stolicu na koju bih sjela i u
polumraku gledala kako u krugu svjetla stolne lampe bira zelene,
crvene i žute žice, savija ih i lemilicom spaja, oko njega se širi
bezmirisni tanki dim, a ako imam sreće, nastane neki zvuk, ili
slika, ili lampica na radiju namigne zelenim svjetlom.
Ne znam kako su se udaljili ni tko je prvi počeo.
Sve dok nas tata nije napustio. Tada se već rodio i moj brat, a
ja sam krenula u prvi razred.
Beba je plakala noćima, mislila sam da će umrijeti.
Mama nije plakala, barem se ne sjećam njezinih suza. Mislim
da je prestala biti kršćanka kakvu bi želio fra Ante Antić. Svađala
se s tatom, govorila da će se ubiti, bila je ljuta, mnogo je pušila
i sa mnom je rijetko razgovarala.
Kako je tata nenadano otišao, tako se nenadano i vratio. A s
njim i svađe koje smo brat i ja prihvatili kao način života. Jednom
je bila i policija. Kad bi ga galama probudila, dvogodišnji
bi braco dotrčao u moj krevet, a ja bih ga zagrlila i pokrila poplunom
preko glave.
Svađe su s vremenom prestale. Prošlo je petnaestak godina.
Onda je otac stradao u prometnoj nesreći. Liječio se u susjednoj
državi, njegov njemački poslodavac osigurao mu je najbolje
kirurge koji su mu jedva spasili život. Ali možda nikada više
neće hodati.
Sjećam se točno te večeri. Padao je teški snijeg, a bio je tek
početak studenoga 1978. Ja već godinu dana živim u velikom
stanu s bakom Hildom.
Zvoni telefon. Čujem mamu koja plače.
“Nešto se dogodilo tati?” uplašeno pitam.
Ona sada već rida. Upravo se vratila iz bolnice. Na izlazu je
srela onu ženu . . .
“Koju ženu?”
29

Onu ženu, saznajem, zbog koje nas je otac napustio kad smo
bili mali. Je li sigurna? Prošlo je mnogo godina.
Tražim njezin broj u imeniku. Okrećem broj. Tu-tu-tu . . . S
druge strane žice čujem pospan ženski glas:
“Halooo? Halo? Halo!”
Ja se predstavim, a ona će: “Daaaa, izvolite?”
Pitam je li bila danas kod mojega tate. Ona šuti. Iz pozadine
se čuje plač malog djeteta.
“To plače sin vašega oca”, odgovori i prekine vezu.
Tako sam saznala za dvostruki život mojega oca i da imam
još jednoga brata.
Sada vam je već jasno da sam traumatizirana osoba. Jasno vam
je i da su mi šanse da budem voljena i sretna bile manje nego
uravnoteženim osobama. Disfunkcionalna obitelj. Identifikacija
sa slabom majkom, neodlučnim i slabim ocem. Razočaranje.
Bijes. Tuga. Potisnuti bijes. Patnja.
Bila sam sličnija T.-u nego što sam mislila.
∙ ∙ ∙
23. 6. 2003.
Draga M.,
iznimno mi je drago što smo se upoznali na službenom putu
i što ćemo se ponovno vidjeti u Zagrebu. Vidimo se na koktelu
povodom otvaranja Motovun blue retro weeka, kažu mi da si
potvrdila dolazak. Čujemo se. Srdačno
24. 6.
žao mi je što nisi bila na koktelu, no predloži neki termin pa
možemo negdje u miru sjesti. Javi se. Srdačno
30

27. 6.
Tnx za ugodnu večer s vukovima. Čuj, drago bi mi bilo da
danas dođeš u kino, ali ako ne stižeš, predlažem da idućeg tjedna
popijemo neko piće na ugodnom mjestu . . .
10. 7.
Upravo sam se vratio s kraćeg puta. Veselilo bi me da jednoga
lijepog dana negdje ponovno popijemo kakvo piće. Srdačno
14. 7.
Na večeri je bilo jako ugodno. Oni vukovi bili su čarobno nestvarni
. . . Želim ti ugodan odmor, čujemo se telefonom. Srdačno
2. 8.
Ipak smo se uspjeli sresti na pola puta – meni je ovaj vikend s
tobom bio super; vrijeme provedeno s tobom za mene je iznimno
dragocjeno, srdačno
15. 9.
Ništa mi nije tako važno kao ti.
1. 10.
DM
Možemo li sutra navečer u kineski ili na Gotan Project? lx
3. 10.
Draga moja Bejbica
Nakon svih tih mračnih obveza možda negdje možemo popiti
piće ili nešto pojesti?
lx
31

24. 10.
Miss you so much, baby
17. 11.
Draga Moja Bejbica
Sada je već 11 sati, a od tebe nema maila . . .
Još se ne javljaš, sada je već 12, jesi li živa?
DMB
Jedino što me u ovome mračnom jutru veseli, to je tvoj mail,
uopće, jedino što me veseli si ti, volim te
Jedva čekam da te vidim. Volim te x 1000000000000000000
00000000000000000000000000000000000000000lx
2. 12. 2003.
Uostalom ne želim ništa osim tebe
Jedva te čekam vidjeti.
Lllxxx
15. 12. 2003.
Ti si moja ranojutarnja nježnost.
Jedino što me zaista pokreće si ti.
28. 12. 2003.
šaljem ti sve poljupce svijeta, lx
Ti si moje sunce
Dan u kojem te neću vidjeti je glupi dan, ali sutra je novi dan.
2. 1. 2004.
Nedostaješ mi.
Grlim te i ljubim te i spavaj lijepo.
32

Mislim na tebe stalno . . .
. . . i hvala ti za svu tvoju brigu kakvu nisam sreo nikada, laku
noć, moja Bejbica
nebo iznad Verone, to si ti meni ja te ljubim i neizmjerno
grrrrrlim
lt
T. je bio tako ljubazan i pun razumijevanja. Nježan, topao, brižan
i pažljiv prema meni i mojoj kćeri. Sve bi dao za nas dvije.
Imao je stila. Jedne smo večeri bili vani i dok je razgovarao
s mojim kolegom, primijetila sam da je zgodan. Svijetloplava
vesta koju je ležerno prebacio preko ramena naglašavala je boju
njegovih očiju. Dok sam ga promatrala, pogledao me i nasmijao
se. Primijetila sam i rupicu na njegovoj bradi.
Tada me zagrlio, nježno mi pomilovao lice, privio me k sebi
i nastavio pričati. No, ja sam znala da se nešto važno dogodilo.
Jedino je moja kći još bila s njim na distanci, kad sam je pitala
zašto, rekla je: “Ne vjerujem mu, bojim se da će te povrijediti.”
I jest. Bilo je lijepo sunčano zimsko jutro. Radosna sam pripremala
hranu za našu prvu Badnju večer, on i moja kći još su
sinoć kupili bor i sada smo ga čekali da donese lampice pa da
ga okitimo.
Zazvonio je mobitel i čula sam kako zabrinutim glasom govori
da mu je majci pozlilo dok je bila u posjetu rođacima u Veroni,
da je u bolnici i da je on već krenuo prema Italiji.
Prva reakcija bila je razočaranje što nećemo zajedno provesti
blagdane, ali onda sam razmislila: ne razgovara s majkom godinama,
a onda odjuri k njoj u bolnicu. Bravo! Ostao je u Veroni
skoro dva tjedna, s tim da je došao na Staru godinu – samo kako
bi tu prvu Novu godinu 2004. dočekali zajedno!
Ja sam pomislila: kako je on brižan čovjek – voli i brine se za
33

mamu kao dobar sin. Vozi devet sati po snježnoj mećavi samo
da bi sa mnom proslavio Novu godinu, a onda odmah sutradan
odlazi natrag.
Ispostavilo se da je mama, težak šećerni bolesnik, imala “blaži
moždani udar”. Zvao me nekoliko puta na dan i obavještavao o
njezinu stanju, opisivao stan svoje rođakinje u kojem se nalazi
s toliko detalja da se i danas sjećam crno-bijelih kupaonskih
pločica postavljenih na pod ukoso, a ne kao šahovska ploča,
sjajne žute kuhinje, besprijekorno uredne i čiste, jer njegova
stara i bogata rođakinja u njoj ne kuha. Upitala sam se tada:
a zašto mene nema u tih 120 kvadrata stana u centru Verone u
kojem trenutno nitko ne živi? Kad sam razmislila, odgovor se
nametnuo sam od sebe: tek smo nekoliko mjeseci u vezi i nije
vrijeme da upoznajem njegovu obitelj. Naročito ne pod ovakvim
nesretnim okolnostima.
Smišljao je romantične vikende po Zagorju i Istri. T. je bio
radosna i pričljiva osoba, a uvijek je na izlete pozivao i moju
kćer. Njegova je ruka voljela moju, neočekivano bi me zagrlio i
poljubio pa mi je pred kćeri bilo neugodno zbog te iznenadne
bliskosti.
∙ ∙ ∙
Samoća ljubavi, kao i prirode, uvijek je tiha. Nema ništa usamljenije
ni ljepše nego voditi ljubav kraj rijeke.
Ta mi je misao došla dok smo ležali na dekici u ranu jesen
(ili kasno ljeto, jer i bez odjeće nam je bilo ugodno toplo) pod
sjenama koje bacaju stabla i slušali šum vode i malih slapova.
Ležali smo na leđima jedno kraj drugoga i dodirivali se vrhovima
prstiju polako i nježno, a onda ih isprepleli kao da si rukama uzimamo
otisak za drevno sjećanje, arhivu vječnosti. CSI: Mrežnica.
34

Naša tijela pronašla su savršeni sklad i intimnosti više nije bilo
nikakvih prepreka. Prepoznala sam iznad sebe lice za koje sam
vjerovala da ću ga gledati cijeloga života, dodirivala sam njegove
ruke, ramena, grudi, stopala, i osjetila se slobodnom i sigurnom,
kao da sam došla – kući.
Ekstaza se nije pojavila odjednom; s grmljavinom i sijevanjem,
kao nebeska oluja koja se obruši na ljubavnike, uzdrma
ih i raznosi kao vjetar lišće.
Pa ipak smo drhtali. Dugo smo ležali zagrljeni i kad smo se poslije
toga sjetili, nismo mogli sebi objasniti što bi bilo da je netko
naišao i vidio dvoje usnulih golih sredovječnih ljudi kraj rijeke.
“Nikada nisam znao da seks može biti ovakav”, često je govorio
T.
Rasprostranjeno je mišljenje koje svodi seks na tehniku užitka
koja se manje-više uspješno svladava i primjenjuje. Takav način
razmišljanja prevladava ondje gdje je seks opisan u filmovima
i medijima kao fizička aktivnost komplicirana poput atletskog
triatlona u kojem se trči, pliva i biciklira prema unaprijed zadanu
rasporedu ili se pak ide u drugu krajnost jednostavnu poput
ručne masaže posebno osjetljivih zona / točaka tijela.
Mogla bih se složiti da je dobro znati da postoje tehnike kojima
se postižu blagotvorni tjelesni i psihički fenomeni, no slutnja
da je seks ipak nešto mnogo više krije se duboko u nama i
kad-tad će izbiti na površinu.
Jeste li ikada pretrčali nekoliko kilometara u jednom dahu?
Nije li to iscrpljujuće?
Rijetki znaju da strast i nježnost nikada ne prestaju. Da život
u paru nije mehaničko ponavljanje, već prirodna želja da se
sjedinjujemo potpuno i neprestano, da sa sigurnošću možemo
reći: da, ovo je voda koja mi treba jer sam neprestano žedna.
Više nas neće mučiti što su se objesile grudi ili što gubimo
35

kosu, bit ćemo zadovoljni sobom i životom i to je prednost onih
koji nisu izgorjeli mladi, to je blagoslov nas koji ćemo ostarjeti
voljeni. Jer sve nas čeka tjelesno propadanje i gubitak ponosa,
ali ako žudnja dolazi s drugoga mjesta, iznutra, gdje smo uvijek
snažni i svježi, puni sokova kao raspukli šipak sočnih koštica,
ljubav i žudnja nikada neće prestati.
Nisam mu to sve trebala reći jer i on je znao: da, jedna, prava,
velika i vječna ljubav postoji i mi smo za nju stvoreni.
∙ ∙ ∙
Glazba je također bila značajan dio T.-ova i mojega života. Srećom,
imali smo sličan ukus. Možete li zamisliti da on sluša New
Order ili Johna Hiatta ili J. J. Calea, a ja jedva čekam da ubacim
Rozgin CD ili obratno? To, bez namjere da vrijeđam bilo čiji
ukus, ne bi išlo.
Možete reći da je to samo rock’n’roll, ali prodire do dna duše.
Otkrio mi je glazbu i glazbenike za koje nisam znala i nikada
ne bih znala da postoje. Recimo, Billy Mackenzie. Škot s rasponom
glasa od četiri oktave, visokim tenorom i falsetom anđela.
Kad sam ga prvi put čula kako pjeva Wild is the Wind, uzdigla
sam se iznad krovova grada i baršunastih travnjaka, nad morske
maglice i srebrnkasti smog naše planete i opčinjeno slušala . . . T.
mi je stavio slušalice na uho i pustio Billyjev album Transmission
Impossible sa svojeg iPoda. Sjedili smo na klupici kraj Drugoga
maksimirskog jezera, ja sa žmarcima po leđima i T. koji je to
već iskusio, pa se samo smiješi i klima glavom kao da želi reći:
Super, ha?
Ili kad sam u sunčano nedjeljno poslijepodne, razočarana što
je na službenom putu, SMS-om poslala stih poznate pjesme Rite
36

Pavone Perchè perchè la domenica mi lasci sempre sola . . . ?, a on mi
je odmah odgovorio Celentanovim Ci non lavora non fa l’amore.
Pomislila sam: ima još onih koji vole talijanske šansone osim
mene i mojega tate!
Nisam baš bila luda za rock-duetom White Stripes, ali sam
otišla s njim na koncert. Gužva, dim i ljudi koji teturaju u mraku
s pivom u velikim plastičnim čašama toliko su me izbezumili da
sam morala izići na čistinu, a on mi je pomogao probijajući se
ispred mene cijelo me vrijeme štiteći svojim tijelom i ispruženom
rukom od nekontrolirane mase koja se valjala kao mrtvo more.
Prije spavanja poslao mi je SMS: “Ovako to kažu White
Strip e s: ‘To keep you in my pocket where there’s no way out
now . . .’ A ja kažem; pustoš vlada bez tebe, Bejbica, ugodna noć
i čuvaj džepove.”
Ima nas mnogo koji slušamo glazbu, ali T. i ja smo vjerovali u
njezinu moć da mijenja svijet i da je, kako pjesnik kaže: hrana
ljubavi.
Dobar je akord kao dobar vjetar u leđa, može vas katapultirati
na iznenađujuće lijepa mjesta. Kao moju mamu Čajkovski, a
mene Ian Curtis.
∙ ∙ ∙
Sjećam se svih naših izleta utroje i kako je domišljato birao
sadržaje zanimljive i mojoj kćeri: nakon ručka na seoskom domaćinstvu,
slijedilo je kupanje na bazenu, jahanje ili minigolf.
Malo-pomalo, i ona ga je prihvatila.
Toga smo vikenda bili sami u Istri, vozili smo bijelim cestama,
kušali vina tada nepoznatih, a danas slavnih istarskih vinara.
Oni su ga poznavali kao bivšega televizijskog novinara koji je
37

godinama radio u Puli i rado nam pokazivali svoje vinograde i
podrume.
Nakon razvoda braka, a oženio se u svojima ranim dvadesetim,
otišao je iz Zagreba živjeti u Istru sa ženom u koju se
zaljubio. Skoro četrnaest godina života s njom i njezinim sinom,
a onda ga je prevarila. Otišao je i ostavio joj veliku kuću koju
mi je htio pokazati.
Bila je u mjestu na vrhu brda za koje nikad nisam čula.
Magične milje istarskih bijelih cesta pratio je Ed Kuepper
pjevajući When I Was Young pa mi se činjenica da se T. vratio iz
Istre u Zagreb prevaren, razočaran, bez posla i stana, učinila
čudesnim prstom sudbine koja mi ga je stavila na put. I njemu
mene. Naravno, ne i bez tereta: imao je odraslog sina iz prvoga
braka s kojim nije održavao nikakve kontakte, dugove, primanja
upola manja od mojih, nesiguran posao.
Imao je četrdeset četiri godine i bio podstanar. Ni zubi mu
nisu bili u dobrom stanju. S roditeljima je odavno prekinuo sve
odnose. Sa sestrom i polusestrom trenutno je na sudu zbog očeve
ostavštine, majka je sve upropastila, imali su nekoliko stanova,
a sve je sada pod hipotekom.
Dok smo razgovarali, stavio je CD Johnnyja Casha. I on je
imao težak život, razmišljala sam dok sam slušala Casha kako
pjeva Personal Jesus i odjednom osjetila ogromnu kozmičku nepravdu
na ovom svijetu. Preplavila me sućut za sva dobra, nježna
i ranjena ljudska bića. Poput T.-a. Ja ću ispraviti nepravdu, pomoći
mu da obnovi odnose sa svojim sinom, da se pomiri s majkom,
da konačno i drugi vide kakav se potencijal u njemu krije,
da pronađe posao kakav zaslužuje, da ga cijene i poštuju. Kao
što je June Carter vratila Casha iz mrtvih u žive, tako ću i ja T.-a.
Moja će ljubav sve vratiti na pravo mjesto. Bila sam, naravno,
naivna i zanesena – svi smo to, ali kako je ono stari Johnny Cash
38

napisao u jednom od ljubavnih pisama svojoj June? “Kad sam
s tobom, bolji sam čovjek.” To i ne bi trebalo biti tako teško,
mijenjati se nabolje, zar ne?
Jedne smo se večeri vraćali od tada još mladog i nepoznatog
vinara Kozlovića prtljažnika automobila punog butelja njegove
Violete Rose, najfinijeg vina svijetlocrvene boje sa zlaćanim odsjajem
za koje nisam mogla ni sanjati da postoji na kugli zemaljskoj.
T. je tiho pjevušio dok sam ja dremuckala u mislima opisujući
Violetu kao parfem duše, kristalno bistra, intenzivna mirisa
cvjetnih latica, vanilije, sunca i neba, igra svježine, slatkoće i
kristalnosti . . .
Probudio me kad je stao uz cestu, pojačao Los Lobose, izvukao
me iz automobila i zaplesao sa mnom pod zvijezdama. Dok
me vrtio i pjevušio mi na uho, ja sam pomislila: Ovo se ne događa,
ovo sanjam . . . To je bio najnježniji trenutak u mojem životu.
Jednom smo nas dvoje zalutali. Vozili smo kroz neosvijetljena
sela Like, počeo je padati snijeg, a bio je već travanj. Gledala
sam kako sitne pahulje sve brže padaju s visine i tope se na
vjetrobranskom staklu. Umjesto da se uključimo na autocestu,
ulazili smo sve dublje u mrak. Odjednom smo se našli na uskom
šumskom putu, makadamu. Učinilo mi se da oko nas s grana
drveća vise šumska bića tankih i dugih dlakavih nogu, dok ona
patuljasta čuče pokraj grmlja i izviruju svojim plosnatim glavama
sa šiljastim ušima. Ili su to njihovi senzori kojima obavještavaju
gladnu ekipu o neočekivanoj ali dobrodošloj večeri . . .
Što ako nam stane auto? Nismo baš trebali voziti noću . . . Tako
se događaju nesreće.
Kao da mi čita misli, dlanom mi je dodirnuo koljeno i nježno
ga stisnuo. Ni sav Cohenov glazbeni opus ne bi mogao imati
takav umirujući učinak kao što je imao njegov dlan na mojem
koljenu. Ja sam mu vjerovala, bila sam sigurna da mi se ništa loše
39

s njim ne može dogoditi. A i da se dogodi, mi bismo to zajedno
riješili i opet bi sve bilo dobro.
Da nam ne ostane ništa i nitko osim nas dvoje, razmišljala
sam, da ne možemo više tako žustro hodati po svijetu, putovati
i sve to, da on na sebi ima plavi džemper rastegnutih rupica, a
ja hlače raskokane na stražnjici, lijepa bi bila sva naša prošlost
i sadašnjost. Ja bih ga zamolila da priča o sebi, dok je bio mali,
kako je tada to bilo; on bi govorio ili zašutio, a ja bih i dalje
sjeckala salatu ili gulila tikvice ili čitala knjigu. On bi rješavao
križaljku, ali ja ne bih osjećala mrzovolju. Onda bismo razgovarali
o drugim ljudima, o onima kojih smo se nedavno sjetili,
ili smo ih potpuno zaboravili ili ih se uopće više ne možemo
sjetiti. I o mjestima u kojima smo bili, ili bismo voljeli ići, ali
nikada nećemo stići. Pričali bismo sve do mraka kada bi on rekao:
“Sjećaš li se onda . . .” “Sjećam.” “Nije li to bilo kad smo . . .”
a ja bih tražila u sjećanju i možda se prisjetila ili se samo pravila
da se sjećam dok gledam njegova pogrbljena leđa u džemperu
rastegnutih rupica.
Da se razbolimo i zalegnemo u krevet, da jedan od nas ne
može više jesti ni piti, i da je on taj nateklih nogu, da je bolestan,
neobrijan i da mu narasle obrve prekriju oči, a koščati prsti ne
drže čašu, da zakopčava ukrivo pidžamu i da ga to ljuti, ja bih
ga pomilovala, podigla mu vilicu s poda i ne bih ga prekidala ni
požurivala sve dok se ne sjeti onoga što mi želi reći i ne posrče
posljednju žlicu krepke juhe i ne izgovori posljednju misao.
Da mene obuzima strah, kao da je smrtni, ja bih mu to priznala,
opisala bih mu kako i kada dolazi, uvijek u treptaju i uvijek
predvečer. Tada se on ne bi trudio promijeniti temu i ostao bi sa
mnom. Odložio bi knjigu, ugasio televizor, odnio s terase prazne
šalice čaja i tanjuriće za kolače, sjeo bi kraj mene i zagrlio me:
40

“Kada je to počelo?” Postavio bi mi dodatna pitanja, a treptaj bi
prošao i bio sve slabiji dok potpuno ne bi nestao.
Da se spusti teško jugo, slušali bismo fado. Okrenula bih lice
prema njemu i tiho pjevušila. On bi napravio limunadu s listićima
mente, a ja bih izvadila igraće karte i pustila ga da me
pobjeđuje u remiju sve do samoga kraja.
To se sve nije dogodilo. Jer, mi smo te večeri za nešto manje
od pola sata izišli iz šume na autocestu i sretno stigli kući.
Sada kad o tome razmišljam čini mi se da nisam razumjela
T.-a. Ali, kako mi može pomoći razumijevanje T.-a? Što bih
mogla zaključiti o njegovim motivima? I koliko bi mi to otkriće
raz jasnilo prošlost? Što bi mi mogla reći njegova povijest, ako
ju je uopće imao? Možda postoje ljudi s povijesti za koje je najbolje
da je nemaju? Da se nikada nisu ni rodili? Ili ako jesu, da
ih nikada nismo sreli?
∙ ∙ ∙
Nekoliko sljedećih mjeseci gotovo da nismo silazili s hrvatskih
autocesta, vijugali smo niz planine i doline, oko jezera i preko
rijeka, uspinjali se vijaduktima i tunelima, i nikad nebo nije bilo
plavije, a šume zelenije nego tada, kroz prozor njegova auta.
Sjećam se našeg uzbuđenja zbog otvorenja Dalmatine. Krenuli
smo na put uz Lucindin Essence. Divili smo se modernim
benzinskim crpkama s čistim toaletom i tekućom toplom vodom
sjećajući se začepljenih čučavaca bez papira i tekuće vode.
Po izlasku iz tunela Sv. Rok ugledali smo more i veselili se poput
djece. Na stražnjem je sjedalu moja kći igrala kompjutersku
igricu ne shvaćajući zašto se mi radujemo što smo od Zagreba
do Splita došli za tri i pol sata!
41

ISBN 978-953-286-140-2
9 7 8 9 5 3 2 8 6 1 4 0 2