Objektiv br. 43.pdf

10<br />
gost<br />
urednik<br />
Pukli<br />
pravaši<br />
Moj je otac umro 5. prosinca 1999. godine; bio je zaista<br />
veliki Hrvat, intelektualac, erudit, inženjer elektrotehnike,<br />
čovjek koji je govorio pet jezika, završio bogosloviju<br />
u Splitu i bio kreator mojih pogleda na hrvatsku državu<br />
kao našu domovinu u kojoj će svatko živjeti pristojnim životom<br />
dostojnim čovjeka. Na domovinu u kojoj će je Hrvati<br />
i svi drugi koji u njoj žive na jednak način voljeti i paziti<br />
na nju! On mi je prvi objasnio tko je Ante Starčević, što je<br />
bio i što je ustvari htio. Htio je nacionalnu i socijalnu hrvatsku<br />
državu prije 150 godina, prije komunističke partije, prije<br />
boljševika, prije svih stranaka i strančica koje su se osnivale<br />
skoro 50 godina nakon njegove prvotne ideje. Starčević je<br />
bio vizionar idealnoga poštenog društvenog uređenja u doba<br />
kada naša država nije niti postojala, dok smo bili dio Austro-<br />
Ugarske, dok su nam drugi pisali pravila kako ćemo se ponašati<br />
u našoj domovini i što smijemo i što ne smijemo. Otac<br />
mi je bio opčinjen Starčevićem i pravaštvom. Kako je njega<br />
to opčinjavalo, tako je to prešlo i na mene. Davnih gimnazijskih<br />
dana, kada se nije smjelo pričati starčevićanski i kada se<br />
nije smjelo misliti hrvatski, grupica starčevićanskih ilegalaca<br />
iz moje generacije koja se sastajala u Palmotićevoj ulici u<br />
Zagrebu kod Isusovaca maštala je o državi koju nismo imali<br />
utemeljenoj na Starčevićevoj ideji.<br />
Danas mi ti dani mladosti izgledaju bajkovito, romantično<br />
i pomalo tužno. Bajkovito zato jer sam tada vjerovao u<br />
bajke; romantično jer je mladost valjda romantična; a tužno<br />
zato jer ono što je život donio poslije nije niti malo ono u što<br />
sam vjerovao, a jako sam vjerovao! Vjerovao sam da su Hrvati<br />
pametni, mudri ljudi koji vole svoju državu, a da su starčevićanci<br />
elita među njima. Da je to vrh hrvatske inteligencije<br />
koja određuje smjernice domoljublju, čovjekoljublju i bogoljublju,<br />
a napose poštenju, dosljednosti prema pravu i pravdi<br />
pa da se otuda i zove Hrvatska Stranka Prava. Sve što sam<br />
mislio tada i želio da bude, nije se ostvarilo! Niti je država takva<br />
kakvu sam zamišljao, niti igdje vidim Starčevića i njegove<br />
vizije naše države! Ali zato vidim državu od jedan posto<br />
bogatih i moćnih i 99 posto siromašnih ili na pragu siromaštva.<br />
Ne vidim niti ono nacionalno u našoj državi, ne vidim<br />
nikakav nacionalni ponos u svojim zemljacima kao ni želju<br />
da ga osjete. Tek 20 godina imamo državu u novijoj povijesti<br />
i uspjeli smo sami sebe pokrasti, rasprodati, upropastiti i<br />
osiromašiti vlastiti narod učeći ga kako pošteni rad ne valja<br />
dajući mu kruha i igara u vidu sapunica, talent show-a, shopping<br />
centara. Stvorili smo ideal hrvatstva i mjerila u obliku<br />
Objektiv 19. prosinca 2011.<br />
Hrvoje tomasović,<br />
još neizbačeni član HSP-a<br />
moji se pravaši u pet navodno starčevićevih<br />
stranaka i njihovi čelnici međusobno mrze<br />
kao psi; stranke doživljavaju kao vlastita<br />
poduzeća za trgovinu u predizborno,<br />
izborno i postizborno doba!<br />
što veći lopov, što veći prevarant, varalica i primitivac, to se<br />
više cijeni! Domoljublje nije u modi, a nekako mi se čini kao<br />
da nikada nije niti bilo, bar ne za političku elitu, nego je to<br />
bila samo zabava za jadni i naivni hrvatski puk željan svoje<br />
vlastite domovine iz priča svojih roditelja gdje pripadam i ja.<br />
Danas nakon 20 godina pseudosamostalnosti moja domovina<br />
treba ponovno ući u neke nove državne europske asocijacije<br />
kao guska u magli ne znajući uopće ni gdje ide, ni zašto,<br />
zbog čega i što je tamo čeka. I danas kada bi starčevićanska<br />
ideja trebala biti ona nit vodilja i korektiv ovoga hrvatskoga<br />
političkoga ludila, mi imamo ni manje ni više nego pet-šest<br />
pravaških stranaka koje se sve do jedne kunu u Starčevića i<br />
pozivaju na njega!<br />
Da nije istinito, bilo bi jako smiješno, a ovako je tužno, pretužno!<br />
140.000 građana podrži pravaštvo na dvije izborne<br />
liste i osvoji ravno jedan saborski mandat umjesto desetak<br />
i, naravno, nitko ne odgovara za to! Moji se pravaši u pet navodno<br />
Starčevićevih stranaka i njihovi čelnici međusobno<br />
mrze kao psi; stranke doživljavaju kao vlastita poduzeća za<br />
trgovinu u predizborno, izborno i postizborno doba! Umjesto<br />
da se ispričaju svom narodu na ludilu, oni svoju politiku<br />
nastavljaju i dalje! Traže razloge zašto ova pravaška stranka<br />
nije pobijedila, nego ona druga, traže krivca koji navodno<br />
nije dovoljno dobro radio da ga mogu smijeniti, staviti povjerenike<br />
na mjesto starih predsjednika, jer naravno nisu čelnici<br />
tih stranaka krivi nego pojedinci na repu stranke koji vode<br />
podružnice. Podružnice su krive jer teren nije dobro odradio<br />
i spasio ih od njihove gluposti i lošeg vođenje politike na<br />
državnom nivou. Naravno da nisu krivi čelnici nego glasači!<br />
Oni su krivi jer nisu glasovali kako su gazde pet Starčevićanskih<br />
poduzeća zamislile. Vjerojatno ne valja narod? Možda<br />
da ga promijene, da dovedu neke druge glasače koji će znati<br />
glasovati, a ne kao ovi bezobrazni Hrvati koji ih ostave jadne<br />
bez saborskih mirovina? 140.000 snova malih ljudi ostat<br />
će i dalje snovi nedosanjani, želje neostvarene i bajka nikada<br />
ispričana. I 5. prosinca dan je kada sam prvi put bio sretan<br />
što je godišnjica smrti moga oca i što je umro davne godine<br />
a da nije osjetio ono što sam ja osjetio 5. prosinca ove<br />
godine prvoga dana nakon izbora. Jedna bajka je ipak ostala<br />
samo bajka. Bajka o hrvatstvu, pravaštvu, domoljublju, čovjekoljublju<br />
i bogoljublju.