Objektiv br. 43.pdf

40<br />
brisani Prostor<br />
POSTIZBORNA ANALIZA<br />
HDZ je promašio ‘ceo fudbal’<br />
Rezultati parlamentarnih izbora u Hrvatskoj potvrdili su nekoliko<br />
važnih trendova u ponašanju birača i poslali opomenu<br />
pred isključenje ili isključenje strankama i (bivšim) liderima<br />
koji ne razumiju prostor u kojem djeluju i vrijeme u kojem se nalaze.<br />
Stranke Kukuriku koalicije (SDP, HNS, IDS i HSU) imaju legitimno<br />
pravo nazivati se pobjednicima izbora. Pobjedu ne umanjuje<br />
činjenica da je koalicija dobila oko 120 tisuća glasova manje<br />
nego što su ove četiri stranke dobile pojedinačno na parlamentarnim<br />
izborima 2007. godine, kada je slavio danas ozloglašeni<br />
Ivo Sanader i HDZ, jer je cilj izbornog nadmetanja, logično, osvajanje<br />
izvršne vlasti. Podsjetimo, na izborima<br />
prije četiri godine, HNS-u je „propalo”<br />
40 posto glasova, a HSU-u nevjerojatnih<br />
87 posto glasova! Ukratko, možemo reći<br />
kako se Kukuriku savez isplatio svim akterima<br />
jer na lijevom centru nije bilo „propalih”<br />
glasova: SDP je osvojio rekordan<br />
broj mandata i daje premijera. HNS je također<br />
osvojio rekordan broj mandata u<br />
parlamentu. HSU se vratio na maksimum<br />
iz 2003. godine kada je, kao i danas, imao<br />
tri mandata, a IDS je, uz mandate, dobio<br />
mogućnost sudjelovanja u izvršnoj vlasti.<br />
S druge strane, Hrvatska demokratska<br />
zajednica tijekom dva vladajuća mandata<br />
učinila je sve da rastoči stranke desnog<br />
centra i birače ove opcije natjera da osta-<br />
nu kod kuće na izborni dan. No, kako izbori nisu samo puki zbroj<br />
glasova, jednako je važno iščitati temeljne vrijednosne poruke<br />
koje su vidljive iz rezultata ovih izbora.<br />
HDZ je bio nositelj tradicionalnih vrijednosti i (pre)dominantno<br />
je naglašavao politike identiteta – sjetimo se plašenja birača<br />
„crvenom” opasnošću, novom Jugoslavijom, povratkom komunizma<br />
i slično. Jadranka Kosor je promašila „ceo fudbal” (ako<br />
smijemo biti ironični) igranjem na kartu identiteta – tako su barem<br />
pokazali rezultati ovih izbora – nije uspjela mobilizirati čak<br />
ni svoje birače!<br />
Teško da bi itko, pri zdravom razumu, mogao tvrditi da je Hrvatska<br />
prije četiri godine bila bogata zemlja, ali zasigurno je bilo<br />
više novca u optjecaju nego danas. HDZ je tada, očito, stvorio klijentelističku<br />
mrežu u kojoj je upravljanje državnim resursima<br />
bilo zapravo shvaćeno kao raspodjela plijena pri čemu je važila<br />
deviza „tko bliže oltaru, bolje misu čuje”. Time je politika postala<br />
puki instrument stjecanja osobnoga materijalnog bogastva, ali i<br />
moći koja je od institucija pravila cirkus, a od zakona obična slova<br />
na papiru. Konkretno, HDZ-ov klijentelizam proizveo je ogro-<br />
Objektiv 19. prosinca 2011.<br />
mnu količinu građana koji, legalno ili nelegalno, ovise o budžetu<br />
koji je dolaskom krize bio sve tanji. No, vrijeme u kojem se novac<br />
dijeli šakom i kapom je iza nas. Grubo rečeno, kombinacijom klijentelizma<br />
i politike identiteta HDZ je uspio skupiti 563 tisuće glasova<br />
građana što je (čak ili samo?) 275 tisuća glasova manje nego<br />
na izborima 2007. godine.<br />
Osim što je, opterećen nevjerodostojnošću i korupcijom, HDZ<br />
uspio smanjiti svoj birački korpus, uspio je i „utopiti” Hrvatsku seljačku<br />
stranku. Iako je ova stranka dobila više od 70 tisuća glasova,<br />
izborni prag je prešla samo u II. izbornoj jedinici, a ovaj sunovrat<br />
HSS-a opomena je „pred isključenje” birača zbog „držanja<br />
ljestvi” HDZ-u i sudjelovanja u raspodjeli<br />
plijena, kao i zbog lošeg stanja u poljoprivredi<br />
koja bi trebala biti područje užeg interesa<br />
HSS-a.<br />
Ostale stranke na desnici, prije svega,<br />
HSP Ante Đapića (Danijela Srba), HSP<br />
A.S. Ruže Tomašić, Hrast, HČSP… nisu<br />
se uspjele nametnuti zbog razjedinjenosti<br />
čiji je produkt rasipanje glasova i potpuno<br />
potonuće na izborima. Iščitavajući „programe”<br />
ovih stranaka i uzimajući u obzir<br />
kompetentnost i vjerodostojnost njihovih<br />
lidera, možda je njihov rezultat zapravo –<br />
jurica galešić,<br />
dobar za Hrvatsku. No, postoji još jedna<br />
mag. politologije<br />
stranka, ako je tako možemo nazvati, koja<br />
se može smatrati pobjednikom – riječ je o<br />
Hrvatskim laburistima Dragutina Lesara.<br />
Dobili su velikih šest mandata i 121 tisuću glasova. Laburisti su<br />
„pokupili” veliki broj protestnih glasova na ljevici, bili su nositelj<br />
radničkog „štiha” i uporno pozivali na vrijednosti rada iako njihov<br />
lider, primjerice, osim sindikalnog i saborskog, nema staža<br />
u realnom radnom sektoru. Laburisti su, naprosto, bili na pravom<br />
mjestu u pravo vrijeme, kao i nezavisni don Ivan Grubišić<br />
koji je osvojio dva mandata s pričom o povratku morala u politiku.<br />
Zaključno, budućnost ovog društva ovisi podjednako i o učinku<br />
Kukuriku koalicije u sljedećem mandatu, ali i o eventualnom<br />
„demokratskom provjetravanju” HDZ-a koji će, naravno, ostati<br />
stožerna stranka desnog centra i nositelj demokršćanskih vrijednosti.<br />
S nacionalističkom frazeologijom i folklorom moguće<br />
je raskrstiti samo demokratskom preobrazbom HDZ-a iz pokreta<br />
u političku stranku. Ako se to dogodi, Kukuriku koalicija imat<br />
će ozbiljnu oporbu koja se bavi pravom politikom – strategijom redistribucije,<br />
održanja i uvećanja državne imovine. I više nikada<br />
sustav neće proizvesti premijera koji je u zatvoru zbog korupcije.<br />
Objektiv na ovim stranicama otvara prostor autorima koji žele<br />
izraziti svoje mišljenje i stav o ključnim društvenim pojavama,<br />
problemima i trendovima koji oblikuju budućnost<br />
IZ KUTA NEUROZNANOSTI<br />
Ubojice – posljedica slobodne<br />
volje ili poremećena mozga?<br />
Kada bi zanstvenici i forenzični pasihijatri mogli podastrijeti<br />
dovoljno dokaza da isključivo mozak dirigira mišljenje i ponašanje<br />
te da čovjek nema tzv. „slobodne volje”, odvjetnici bi u<br />
bliskoj budućnosti mogli uvjeriti porotu da optuženici možda i<br />
nisu odgovorni za počinjena kaznena djela. Pokušajte zamisliti<br />
da ste porotnik u slučaju višestrukog ubojstva i da nikad niste niti<br />
čuli za riječ neuroznanost, što većina prosječnih ljudi objektivno<br />
nije čula. U uobičajenom scenariju porotnici<br />
takva zločinca osude na maksimalnu zatvorsku<br />
ili smrtnu kaznu. Međutim u ovom<br />
zamišljenom slučaju jedan od sudskih vještaka<br />
je forenzični psihijatar sa znanjem<br />
iz neuroznanosti koji nizom modernih slika<br />
ubojičina mozga dokazuje da čin ubojice<br />
nije bio „akt slobodne volje”, nego isključivo<br />
akt njegova oštećenog/disfunkcionalnog<br />
mozga koji je kemijski drugačiji i dodatno<br />
„pretovaren” lošim iskustvima trajno pohranjenima<br />
u memoriji. Presuda bi u tom<br />
slučaju bila najvjerojatnije oslobađajuća<br />
ili u najgorem slučaju obvezno liječenje na<br />
odjelu forenzične psihijatrije.<br />
Legalne i etičke implikacije moderne neuroznanosti<br />
su polako ali sigurno poče-<br />
le zadirati u sve pore društva. Ako je netko ubojica ili pedofil,<br />
je li to posljedica njegove slobodne volje ili njegova “poremećena<br />
mozga”? Ako je netko terorist i ako je ubio stotine ljudi jer mu<br />
je to „netko viši” naredio, je li kriv on ili njegov mozak koji sluša<br />
poruke koje dolaze „direktno s neba”, tj. je li bio psihotičan kod<br />
počinjenja takva djela? Ili su takvom teroristu ideolozi „oprali<br />
mozak”? Presude bi u takvim slučajevima dobile jednu sasvim<br />
drugu dimenziju koja se ne bi sviđala tradicionalnom pravosuđu,<br />
ni društvu općenito. Moderna je znanost donijela niz novihspoznaja,<br />
skinula nekolicinu stigmi i promijenila puno zakona.<br />
Međutim, još uvijek postoje snažne debate u javnosti oko korištenja<br />
znanstvenih dokaza u pravne i ostale svrhe. Progres u neuroznanosti<br />
i tehnologiji otvara Pandorinu kutiju gdje se, čini se,<br />
i oni najspretniji teško mogu snaći. Izradba je novih zakona neophodna,<br />
no i dalje se postavlja temeljno pitanje na koje se još<br />
uvijek ne zna odgovoriti; kakva je točno veza između funkcije<br />
mozga i slobodne volje pojedinca? Danas se vrlo dobro zna da<br />
postoji genetski određeno nasilničko ponašanje, genetska sklonost<br />
ovisnosti i sl. Temeljem tih spoznaja postavlja se niz pitanja<br />
od kojih je jedno najvažnije: treba li kriminalca osuditi na doživotnu<br />
ili smrtnu kaznu ili ga liječiti, mijenjati rad njegova mozga<br />
i u konačnici rehabilitirati?<br />
Logika znanstvenika otprilike ide ovako: mozak određuje um<br />
i mozak je podložan svim pravilima iz fizičkog svijeta. Ako je fizički<br />
svijet jasno (pred)određen i uvjetovan, onda i naš mozak<br />
mora biti jasno (pred)određen i uvjetovan. Ako je to zaista tako,<br />
onda prvo pitanje koje proizlazi iz prethodnog<br />
logičnog slijeda glasi: jesu li i naše<br />
misli koji proizlaze iz mozga već unaprijed<br />
određene? U tom slučaju slobodna volja<br />
koju mislimo da imamo nije ništa ništa<br />
drugo nego samo jedna velika iluzija. Ako<br />
je slobodna volja zaista samo iluzija, onda<br />
kompletna koncepcija o „odgovornosti za<br />
vlastite postupke” mora na veliku reviziju.<br />
Naime, jesmo li onda zaista odgovorni za<br />
na naša djela?<br />
Iako je ova ideja progonila filozofe de-<br />
setljećima, danas se njome bave forenzič-<br />
dr. sanja radeljak,<br />
ni psihijatri-vještaci, neuroznanstvenici,<br />
forenzički vještak<br />
pravnici i političari. Odvjetnici kriminalaca<br />
traže onu malu „rupu u mozgu”, nekakvu<br />
disfunkciju na slikama mozga svojih<br />
branjenika kako bi ih oslobodili krivnje i uzeli svoj novac. Gdje<br />
je granica? Istovremeno mora biti jasno da bez obzira što bi se<br />
uzrok nekog kriminalnog djela mogao pripisati promijenjenim<br />
procesima u mozgu, ta činjenica nikako ne znači da je počinitelj<br />
nevin i da ne mora odgovarati za svoje postupke. Još 80-ih godina<br />
prošlog stoljeća postavljena je neuroznanstvena teorija determinizma,<br />
koja pokazuje da se mozak aktivira oko 1 sekunde prije<br />
neke svjesne radnje kao što je pokret rukom. To znači da mozak<br />
nesvjesno donosi odluku o svjesnoj radnji prije nego je ona izvršena.<br />
Što znači da naš mozak zna za našu odluku 300 milisekundi<br />
prije naše svijesti. Taj bi znanstveni dokaz govorio u prilog da<br />
je naša slobodna volja samo iluzija. Je li to baš tako? Nije, jer ipak<br />
postoji jedan period od 100 milisekundi u kojem možemo ipak<br />
odustati od svjesnog pokreta ili ga spriječiti. I to vlastitom voljom<br />
ako mozak nije oštećen ili na neki način disfunkcionalan. Iz svega<br />
proizlazi da ljudski mozak, iako možda ne može dirigirati slobodno<br />
„hoću”, ipak može svjesno odlučiti u korist „neću” i to u<br />
slučaju da nije dokazano nikakvo znatno oštećenje mozga.<br />
19. prosinca 2011. Objektiv 41