Zbor mladih HKM Berlin - Nastupio u programu ... - Berlinski Magazin

More documents

Recommendations

Info

10 GODINA BERLINSKOG MAGAZINA 2000 - 2010 www.berlinskimagazin.com 10 Piše: Ţarko Plevnik "DA SE NE ZABORAVI" Šlep iz Aljmaša Novinarski zapisi iz Domovinskog rata 1. Kolovoza 1991. Ovaj je prilog posvećen pokojnom snimatelju HTV-a, gospodinu Ţarku Kaiću, koji je pucnjem vojnika agresorske JNA kod Osijeka izgubio ţivot 28.kolovoza 1991. godine. Hvala mu za profesionalnost, hrabrost i Prijateljstvo. Tog Prvi kolovoza 1991. godine dobili smo poziv u naš TV studio u Osijeku za odlazak šlepom do ušća Drave u Dunav, do Aljmaša. Javili su na se priprema evakuacija desetak ranjenih gardista koji su nastradali kod Dalj i Erduta tijekom obrane tih mjesta i istoĉnog dijela Slavonije i Baranje. Odmah okupljam ekipu u kojoj se nalaze naši kolege iz Zagreba, snimatelj Ţarko Kaić, tonac Toni Jurković i vozaĉ ĉijeg se imena naţalost ne sjećam (neka mi oprosti ). Odlazimo vozilom do Vodoprivrednog poduzeća kod kompe gdje nas ĉekaju dva ĉeliĉna šlepa i mali remorker „Jankovac“. Ovdje je i nekoliko gardista, za svaki sluĉaj. Ukrcavamo se i odvezujemo od obale. Nikada do tada ovih prvih ratnih dana, kao toga dana, nisam imao osjećaj da se moţda neću vratiti ţiv s ovog izvještavanja. Zato umjesto pisanog teksta govorim u direktno u mikrofon i kameru mojih kolega. Evo tih rijeĉi: „Devet sati i ĉetrdeset šest minuta krećemo iz Osijeka Dravom sa šlepom prema Aljmašu. Idemo sa bolniĉarima, lijeĉnicima po ranjene. Što će se dogoditi tijekom puta vidjet ćemo.“ Putujemo, nizvodno, Dravom pored Osijeka. Gledamo grad okupan u suncu, grad koji je sablasno tih. Ranije ovdje na obalama Drave u ove ljetne dane okupljali su se i mladi i stari traţeći u rijeci „spas“ od vrućine. „Deset sati i devetnaest minuta nalazimo se kod osjeĉkog Tranzita gdje se oĉekuje prihvat ranjenih kod Dalja. Ovdje je sve spremno i njih se oĉekuje, a mi nastavljamo dalje Dravom prema Aljmašu…. Deset sati i trideset i tri munute, na Dravi susrećemo brzi ĉamac koji prevozi ranjenike. Kaţu već ih je nekoliko dopremio u Osijek…. Deset pedeset osam, pribliţavamo se ušću, ulazimo u Dunav. Ovdje na našoj desnoj strani nalazi se Aljmaš.“ Ovdje u Aljmašu omiljeno je mjesto osjeĉkih ribolovaca. Njihove nastambe su tihe i prazne. Rijeĉi koje izgovaram miješaju se s bukom motora broda koji nas vozi. “Ovo je vikend naselje osjeĉkih, daljskih, erdutskih ribara i pecaroša. Nekada je ovdje bilo ţivo. Danas nikoga nema. Jedanaest nula dva, ulazimo iz Drave u Dunav. Nekada su ovim Dunavom plovili veliki brodovi. Sada samo tu i tamo po koji galeb. Mir i tišina osim brujanja motora broda koji nas vozi.“ Pored nas prolaze i mali pecaroški ĉamci, ĉiklovi, koji prevoze mještane Aljmaša, Dalja, Erduta prema Osijeku. Predosjećam da se ipak nešto „krupnije“ dogaĊa u Aljmašu jer vidimo s našeg broda da su u ĉamcima i ljudi i stvari. Javljaju nam da nas oĉekuju dolje na ušću. I dolazimo do ušća Drave u Dunav kod Aljmaša. Slika koju nikada neću zaboraviti pred mojim je oĉima i danas. Jedan razbijeni auto i skupina gardista. Još uvijek nemamo potpunu sliku tragedije koja nas oĉekuje. „Jedanaest i jedanaest, došli smo do Aljmaša. Pristat ćemo. Ovdje nas oĉekuju gardisti i ranjeni. Jedanaest i trinaest, pristali smo! Prema nama se kreću prvi ranjenici! U pripremi su, iza, vozila s ranjenicima. Ima i starijih. Ima ţena. Ima djece. Ekipa osjeĉke Prve pomoći izlazi sa broda da bi pruţili prvu lijeĉniĉku pomoć ranjenima. Ovdje na licu mjesta pruţiti će se prva pomoć ranjenicima kod Dalja.“ I tada bolno saznanje. Ĉujemo upit: „Hoće li doći još koji (misli se na šlep)? Odgovor je: „Ne samo to je krenulo.“. Nedostatak dobih radio ureĊaja i komunikacije izmeĊu Osijeka i Aljmaša rezultiralo je time da smo mi, kako bi se brţe kretali, još kod osjeĉkog Tranzita odvezali jedan šlep raĉunajući da za desetak ranjenika ima i u jednom dovoljno mjesta. Naţalost stranost je bila drugaĉija. Ĉekalo nas je 700 – 800 djece i odraslih koji su traţili spas bjeţeći pred naletom agresora. Ulazimo u Aljmaš. Ulice koje vode prema Dunavu prepune su ljudi. Susrećemo neke stare poznanike. Ljudi nose sa sobom samo nešto malo osobnih stvari u rukama. Moraju se evakuirati. Jedna nam ţena veli: „Snimajte nas da nas djeca, ak su ţiva!“ A tko će prenijeti poruku ako se mi ne vratimo. „Prolazimo izmeĊu ljudi koji su ogorĉeni. Nose sa sobom samo svoje najosnovnije stvari. Iznemogle starice, djeca, stari ljudi.“ Moj snimatelj, Ţarko Kaić, biljeţi sve ono što sam zamislio. Ne treba nam dogovor. Moj tekst u mikrofon i njegova slika govore sami za sebe. Kao nikada do tada ponestaje mi daha. UzbuĊen sam, tuţan i bijesan. Pa zar se tako nešto moţe dogoditi na pragu 21 stoljeća? „Dolaze traktori. Dovoze ljude. Svi traţe spas. Ljudi plaĉu. Nose samo ono najnuţnije.“ Dolazimo do samog središta mjesta, nedaleko kriţa. Ovdje susrećemo brojne obitelji s malom djecom i stare majke (bake) koji nose samo mali zaveţljaj svojih stvari. Tu je i zgrada u kojoj je priĉuvna ambulanta s medicinskim osobljem iz Osijeka koje je došlo pruţiti prvu pomoć stradalima. Ovdje susrećemo i nekoliko gardista i sumještana. Upućujemo im naša pitanja što se to zapravo dogaĊa? „Jedanaest sati i dvadeset i dvije minute. Nalazimo se u Aljmašu, gospodine Luburiću (mladi gardist) što se upravo dogaĊa? Njegov odgovor: „Kao što znate jutros je došlo do napada na policijsku stanicu Dalj. Sa svih strana teroristi iz Dalja, graĊani Dalja, ĉetnici iz Dalja ne graĊani Dalja, potpomognuti Savuljom (mjesto nedaleko Dalja) i Borovo Selom su krenuli u napad na stanicu. Stanica je bila opkoljena. Naši ljudi su krenuli u pomoć. Doĉekali su ih sa snajperskom vatrom s prigušivaĉima. Za sada imamo jednog mrtvog i nekoliko ranjenih. Ranjeni su svi u Osijek poslani. Naĉelnik Policijske uprave je zvao vojsku da doĊe, da stane u tampon zonu. MeĊutim vojska je oko devet sati došla sa 14 tenkova. Zvalo se dva do tri tenka. A s preke strane iz Srbije tamo od onih ĉetnika su poslali rezerviste srpske, znaĉi ĉetnici isti. Poslali su ih i došlo je 14 tenkova i 5 oklopnih, ovih samohotki.“ Dalje slijede pitanja i odgovori: „Dakle pucaju u policiju?“ „Pucaju bez ikakvog razloga. Sada su zauzeli Erdut. U ranjenike pucaju,u sve pucaju, u Crveni kriţ. Nema za njih nema niti jedne MeĊunarodne konvencije, za njih ništa ne vrijedi. To su ĉetnici, to su ţivotinje. To nisu ljudi.“ „Gdje se trenutno nalaze armijske snage?“ „Armijske snage su tu na dva kilometra od nas, na Ĉvorkovcu.“ „Što će te poduzeti?“ „Pa sprijeĉit ćemo, makar ćemo ih zadrţati dok se naši svi ne povuku odavde. Dok se kompletno ljudstvo odavde ne povuĉe. Znaĉi da će Aljmaš proći kao Ćelije (spaljeno selo u kojem je poubijan i masakriran velik broj Hrvata).“ Ljudi se kreću prema šlepu koji je privezan uz obalu. Ostavljaju stvari koje su ponijeli sa sobom. Spoznaja da je stigao samo jedan šlep u koji moţe stati petstotinjak ljudi sa stvarima nagnala ih je da ostave svoje torbe i kofere. Naime, jedan kofer je jedna odrasla osoba, a jedna torba teţina jednog djeteta. Treba spasiti što više ljudi a ne stvari. Sve ostaje na obali. Kofer do kofera. Torba do torbe. Zaveţljaj do zaveţljaja. Sa sobom nose samo svoj goli ţivot. Ţene plaĉu. Djeca zdvojna stoje uz svoje majke koje oĉekuju dolazak svojih muţeva. A njih nema. Pred provizornom ambulantnom susrećemo jednog od organizatora obrane mjesta i evakuacije. On govori:“ Sve što moţe da nosi puĉku će ostat. Uglavnom muškarci, ali ima i ţena koje su se odluĉile ostat.“ Na pitanje da li imaju dovoljno oruţja odgovara: „Slabo, slabo. To što imamo, borit ćemo se dok imamo. A kad nemamo što bog da. Stalno su nam obećavali da ćemo dobit, da ćemo dobit. Bolje da nam nikada nije trebalo. Već kad se trebalo, kad se trebalo dat tim ljudima, svima nama jer ovdje se brani Hrvatska na ovim terenima. Ne u Zagrebu i gore kod Siska i šta ja znam. Jest brani se svud ali najviše vamo. Kad nam ţitnicu budu oduzeli, ocepili onda nećemo više ništ imat. Nećemo kruva imat. BERLINSKI MAGAZIN Prvi mjesečnik za Hrvate u <strong>Berlin</strong>u i najstariji u Njemačkoj www.berlinskimagazin.com 10
10 GODINA BERLINSKOG MAGAZINA 2000 - 2010 www.berlinskimagazin.com 11 Pitamo ga što je s Daljem i Erdutom. Kaţe: „ Erdut ĉujem od ovih kolega koji su se vratili i koji su vozili ovu djecu iz Erduta koja su bjeţala da u Erdutu ima preko 50 tenkova, da ruše kuće i pale. Uništavaj sve pred sobom. Navodno su to sve rezervisti unutra. Ja sam imao prilike prije nekolko dana ići u Novi Sad pa sam vidio kod Srpskog Miletića da je bilo puno rezervista, puno vojske, teškog naoruţanja i svašta. To je vjerovatno bilo spremano i ĉekao se odreĊeni momenat samo kad će se kreniti jel na ovu jadnu krvavu Hrvatsku. Ljudi teško je!“ Naš je sugovornik sudionik ovih strašnih trenutaka. Ovdje pred priĉuvnom ambulantom vidimo da je krvav pa ga pitamo da li je on ranjen. Odgovara: „A nije moja krv nego je krv od jednog nesretnog mladog ĉovjeka koji je dobio, ne znam, kroz pluća ili negdje, dok sam ga nosio.“ Pitamo da li je to bio gardist? On kroz suze kaţe:“Jeste gardista. Sve su ti ranjeni bili gardisti, koji su tu bili. Sve su to mladi ljudi šezdeset osmo, deveto, sedamdeseto godište. Cvet Hrvatski, Rosa Hrvatska, koji će svi izginut! To će dalje onda vodit Hrvatsku!“ Ponovno smo na obali Dunava. Sve je više ljudi. Dolaze ne samo iz Aljmaša već i iz Erduta, Dalja i okolnim mjesta. Traţe spas. Ţarko Kaić snima tragediju jednog naroda. Uplašeni i zbunjeni ljudi. Mala djeca. Svi se pripremaju za ukrcavanje na šlep. Gledajući sve ove ljude zakljuĉujemo da se svi ipak neće moći ukrcati u šlep pa mi, ekipa HTVa donosimo odluku o tome tko ostaje a tko se od nas vraća u Osijek šlepom. Kako sam i ja bio snimatelj kaţem da ću ostati s kamerom i skopom (magnetoskop-ureĊaja za snimanje) te ću snimati do kraja. Netko će moţda jednoga dana naći tu našu kazetu i pokazati svijetu istinu o tragediji i genocidu. Ţarko Kaić odgovara, smiješno, ja sam zaduţio kameru i ostajem s tobom. Tonac govori to isto. Dakle ekipa ostaje pa vozaĉ moţe na šlep. I on je solidaran, i on ostaje s nama. Netko od nas ĉetvorice mora preţivjeti i donijeti snimku do Osijeka. Zakljuĉili smo da ostajemo dok god se svi ne ukrcaju, pa onda ako bude mjesta i mi se vraĉamo s njima. Fascinantna slika zabiljeţena Ţarkovom kamerom kada zapoĉinje ukrcaj pokazuje stvarnu strahotu jednog prljavog, agresorskog rata, rata koji ne bira ciljeve i ţrtve. Dvije stare ţene na klupi ĉekaju da ih ukrcaju. Jedna je slijepa, a druga gluhonijema. Ne znaju gdje su niti kuga idu. Mala djeca u rukama svojih majki nose na sebi zimske stvari, mjesec je Kolovoz. Tko zna do kada će to potrajati? Ukrcavaju se prvo ţene, djeca, stari i bolesni. Biljeţimo te trenutke slikom i rijeĉju. „Ovo je slika s Dunava. Petnaest do dvanaest je. Ţene, djeca, stari ulaze na šlep koji je stigao iz Osijeka. (govorim u kameru) Dvanaest je sati. Ovdje smo na obali Dunava kod Aljmaša. Nepunih 200-300 metara gore kod crkve ĉuje se rafalna paljba. Napadnut je Aljmaš. Ukrcavaju se stari, djeca ţene. Oni koji su sa oruţjem otišli su braniti svoje mjesto. Imaju li snage?“ Sve mi je teţe govoriti gledajući one koji su se pozdravili sa svojim najbliţima. One koji su uzeli svoje oruţje, uglavnom lovaĉke puške i po koji karabin, ispraćaju pogledi iz šlepa. Ţarko kamera ih prati dok zamiĉu obalom Dunava. Svi koji su ţeljeli ukrcali su se na šlep. Ima mjesta i za nas. Gledam one koji ostaju na obali. Gledam mjesto koje kao da i ne sanja što mu se sprema. Gledam kako se opraštaju oni koji odlaze s onima koji ostaju i u grlu mi zastaje „knedla“. Teško izgovaram slijedeće rijeĉi koje biljeţi video vrpca: „Dvanaest je sati i šesnaest minuta. Brod je popunjen. Odvezuje se i krećemo prema Osijeku. Ovdje na obali ostali su oni koji će braniti Aljmaš. Tu su gardisti, stanovnici Aljmaša oni koji nisu htjeli napustiti svoja ognjišta. MeĊu njima ima i starijih. Kaţu ovdje smo roĊeni, ovdje ćemo ostati pa makar poginuli…. Ovo je moţda…posljednji…pogled…na ovo mjesto.“ Ostavljamo one najhrabrije na obali. Mašu svojima u ovom limenom i prenatrpanom šlepu. Viĉu ima da se sagnu jer putuje se prema Osijeka uz okupirano podruĉje iz kojeg je moguće dolet neke granate, metka ili rakete iz VBR-a. Temperatura na suncu viša je od 45 stupnjeva. Svaki dodir s ĉelikom šlepa opasan je i bolan. No, ljudi mirno zbijeni jedan pored drugoga mole za spas. U brodu djeca, stari i nemoćni. U nekih molitvenik. Ovdje je i jedna trudnica kojoj pruţaju pomoć. Nekom je pozlilo. Medicinari priskaĉu i saniraju bol. Putujemo Iz Dunava u Dravu prema Osijeku. „Dvanaest sati i dvadeset tri minute, plovimo Dunavom prema ušću, prema Dravi. Sa desne obale Dunava ĉuje se paljba, rafalna. Ne znamo tko puca. Da li pucaju na nas? Da li pucaju na branioce? Dvanaest sati i dvadeset pet minuta, putujemo Dunavom. Uzvodno je teţe, sporije. Na drugoj obali tamo prema Aljmašu i dalje rafalna paljba, pucaju! Ovi ljudi ovdje u brodu su se stisli…. jedni pored drugih… mala djeca, stari ljudi…ţene…ima i trudnica. Ovdje su u brodu i oni koji nikada nisu vidjeli rat i oni koji su prošli jedan a neki i Prvi.“ Ĉitamo iz jednog molitvenika u rukama starice:“… Majko pomozi mi da se uvijek spominjem muke Sina tvoga i da po njoj doĊem u nebo…“. Ona to ĉita naglas za sve koji su uz nju okupljeni. „Trinaest sati, dvadeset i osam minuta. Kraj nas prolazi brod „Rušĉica“ sa dva šlepa. Ide prema Aljmašu. Prema informacijama koje smo upravo dobili Aljmaš je sravnjen… Ĉetrnaest sati i trideset i jedna minuta. Pribliţavamo se Osijeku. Mislio sam ove ljude pitati nešto o njima, njihovom mjestu, njihovoj sudbini. Nakon saznanja da je u Aljmašu velika bitka, da se Aljmaš sravnjuje sa zemljom jednostavno nemam snage pitati ih ni kako se osjećaju, ni kuda idu, ni kuda će otići poslije, što misle jer sigurno im je dosta svega, njihovih vlastiti sudbina. S toga… neka ovi kadrovi…snimatelja Ţarka Kaića kaţu dovoljno o tome kako im je, što im se dogodilo i kuda idu?! Napokon stiţemo nadomak osjeĉkog „Tranzita“. Ovdje treba zapoĉeti nova epizoda u ţivotima ovih prognanika. Na šlepu uz nas je i jedan lijeĉnik, gardista. Bijes je u njegovim oĉima i tuga u srcu. „Ĉetrnaest sat i pedeset i šest minuta, pribliţavamo se osjeĉkom „Tranzitu“, recite nam vaše utiske, bili ste u prvim linijama, gledali ste te ljude, što kaţete?“ Naš sugovornik odgovara: „ A što reći? Ĉetiristo, petsto izbjeglica. Iz ovih stopa, ĉim siĊemo sa šlepera vozimo ih u Zagreb, u Sabor. Svi dolazimo u Sabor, nek ne idu nikamo nek nas ĉekaju!“ „Dvije je minute do ĉetrnaest sati. Pribliţavamo se kraju, da li kraju ili poĉetku?! Za ovih ĉetiri stotine pedeset, pet stotina ljudi poĉinjen nova sudbina. Kuda će oni teško je i zamisliti. Istovar će poĉeti za svaki ĉas. Ljudi mašu, sretni su da su se… ipak … dokopali… nekakve kakve takve mirne luke!“ Svi su iskrcani. Neke su doĉekali prijatelji i rodbina. Neki su otišli za Zagreb i druga mjesta. Neki su zbrinuti, privremeno u Osijeku. Nakon pregleda snimke zakljuĉio sam da je bilo gotovo 700 djece i ljudi u ovom jednom šlepu. I „Rušĉica“ je spasila one koji su još ostali u Aljmašu. Naţalost neki se nikada nisu vratili. Ono što ţalosti je spoznaja da ovaj prilog na Hrvatskoj televiziji nikada nije prikazan do kraja. Vi imate tu prigodu saznati što je bilo toga ljetnog dana prije dvadeset godina i poĉetka progona i genocida nad hrvatskim puĉanstvom od 1991. godina pa sve do kraja rata. Moţda će jednom netko i taj film prikazati do kraja jer ISTINA nema dvije strane, a ovo što sam napisao je ISTINA zapisana krvlju i mog snimatelja pokojnog Ţarka Kaića. Hvala njemu i ekipi na profesionalnosti, hrabrosti i Prijateljstvu. BERLINSKI MAGAZIN Prvi mjesečnik za Hrvate u <strong>Berlin</strong>u i najstariji u Njemačkoj www.berlinskimagazin.com 11
Page 1 and 2: Prvi broj Berlinskog magazina tiska
Page 3 and 4: 10 GODINA BERLINSKOG MAGAZINA 2000
Page 9: 10 GODINA BERLINSKOG MAGAZINA 2000

Zbor mladih HKM Berlin - Nastupio u programu ... - Berlinski Magazin

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?