Zbor mladih HKM Berlin - Nastupio u programu ... - Berlinski Magazin
Zbor mladih HKM Berlin - Nastupio u programu ... - Berlinski Magazin
Zbor mladih HKM Berlin - Nastupio u programu ... - Berlinski Magazin
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
10 GODINA BERLINSKOG MAGAZINA 2000 - 2010 www.berlinskimagazin.com 10<br />
Piše: Ţarko Plevnik "DA SE NE ZABORAVI" Šlep iz Aljmaša Novinarski zapisi iz Domovinskog rata<br />
1. Kolovoza 1991.<br />
Ovaj je prilog posvećen pokojnom snimatelju<br />
HTV-a, gospodinu Ţarku Kaiću, koji je pucnjem<br />
vojnika agresorske JNA kod Osijeka izgubio<br />
ţivot 28.kolovoza 1991. godine.<br />
Hvala mu za profesionalnost, hrabrost i<br />
Prijateljstvo.<br />
Tog Prvi kolovoza 1991. godine dobili smo<br />
poziv u naš TV studio u Osijeku za odlazak<br />
šlepom do ušća Drave u Dunav, do Aljmaša.<br />
Javili su na se priprema evakuacija desetak<br />
ranjenih gardista koji su nastradali kod Dalj i<br />
Erduta tijekom obrane tih mjesta i istoĉnog<br />
dijela Slavonije i Baranje. Odmah okupljam<br />
ekipu u kojoj se nalaze naši kolege iz Zagreba,<br />
snimatelj Ţarko Kaić, tonac Toni Jurković i<br />
vozaĉ ĉijeg se imena naţalost ne sjećam (neka<br />
mi oprosti ). Odlazimo vozilom do<br />
Vodoprivrednog poduzeća kod kompe gdje nas<br />
ĉekaju dva ĉeliĉna šlepa i mali remorker<br />
„Jankovac“. Ovdje je i nekoliko gardista, za<br />
svaki sluĉaj. Ukrcavamo se i odvezujemo od<br />
obale.<br />
Nikada do tada ovih prvih ratnih dana, kao toga<br />
dana, nisam imao osjećaj da se moţda neću<br />
vratiti ţiv s ovog izvještavanja. Zato umjesto<br />
pisanog teksta govorim u direktno u mikrofon i<br />
kameru mojih kolega.<br />
Evo tih rijeĉi:<br />
„Devet sati i ĉetrdeset šest minuta krećemo iz<br />
Osijeka Dravom sa šlepom prema Aljmašu.<br />
Idemo sa bolniĉarima, lijeĉnicima po ranjene.<br />
Što će se dogoditi tijekom puta vidjet ćemo.“<br />
Putujemo, nizvodno, Dravom pored Osijeka.<br />
Gledamo grad okupan u suncu, grad koji je<br />
sablasno tih. Ranije ovdje na obalama Drave u<br />
ove ljetne dane okupljali su se i mladi i stari<br />
traţeći u rijeci „spas“ od vrućine.<br />
„Deset sati i devetnaest minuta nalazimo se kod<br />
osjeĉkog Tranzita gdje se oĉekuje prihvat<br />
ranjenih kod Dalja. Ovdje je sve spremno i njih<br />
se oĉekuje, a mi nastavljamo dalje Dravom<br />
prema Aljmašu…. Deset sati i trideset i tri<br />
munute, na Dravi susrećemo brzi ĉamac koji<br />
prevozi ranjenike. Kaţu već ih je nekoliko<br />
dopremio u Osijek…. Deset pedeset osam,<br />
pribliţavamo se ušću, ulazimo u Dunav. Ovdje<br />
na našoj desnoj strani nalazi se Aljmaš.“<br />
Ovdje u Aljmašu omiljeno je mjesto osjeĉkih<br />
ribolovaca. Njihove nastambe su tihe i prazne.<br />
Rijeĉi koje izgovaram miješaju se s bukom<br />
motora broda koji nas vozi.<br />
“Ovo je vikend naselje osjeĉkih, daljskih,<br />
erdutskih ribara i pecaroša. Nekada je ovdje bilo<br />
ţivo. Danas nikoga nema. Jedanaest nula dva,<br />
ulazimo iz Drave u Dunav. Nekada su ovim<br />
Dunavom plovili veliki brodovi. Sada samo tu i<br />
tamo po koji galeb. Mir i tišina osim brujanja<br />
motora broda koji nas vozi.“<br />
Pored nas prolaze i mali pecaroški ĉamci,<br />
ĉiklovi, koji prevoze mještane Aljmaša, Dalja,<br />
Erduta prema Osijeku. Predosjećam da se ipak<br />
nešto „krupnije“ dogaĊa u Aljmašu jer vidimo s<br />
našeg broda da su u ĉamcima i ljudi i stvari.<br />
Javljaju nam da nas oĉekuju dolje na ušću. I<br />
dolazimo do ušća Drave u Dunav kod Aljmaša.<br />
Slika koju nikada neću zaboraviti pred mojim je<br />
oĉima i danas. Jedan razbijeni auto i skupina<br />
gardista. Još uvijek nemamo potpunu sliku<br />
tragedije koja nas oĉekuje.<br />
„Jedanaest i jedanaest, došli smo do Aljmaša.<br />
Pristat ćemo. Ovdje nas oĉekuju gardisti i<br />
ranjeni. Jedanaest i trinaest, pristali smo! Prema<br />
nama se kreću prvi ranjenici! U pripremi su, iza,<br />
vozila s ranjenicima. Ima i starijih. Ima ţena.<br />
Ima djece. Ekipa osjeĉke Prve pomoći izlazi sa<br />
broda da bi pruţili prvu lijeĉniĉku pomoć<br />
ranjenima. Ovdje na licu mjesta pruţiti će se<br />
prva pomoć ranjenicima kod Dalja.“<br />
I tada bolno saznanje. Ĉujemo upit: „Hoće li<br />
doći još koji (misli se na šlep)? Odgovor je: „Ne<br />
samo to je krenulo.“. Nedostatak dobih radio<br />
ureĊaja i komunikacije izmeĊu Osijeka i<br />
Aljmaša rezultiralo je time da smo mi, kako bi<br />
se brţe kretali, još kod osjeĉkog Tranzita<br />
odvezali jedan šlep raĉunajući da za desetak<br />
ranjenika ima i u jednom dovoljno mjesta.<br />
Naţalost stranost je bila drugaĉija. Ĉekalo nas je<br />
700 – 800 djece i odraslih koji su traţili spas<br />
bjeţeći pred naletom agresora.<br />
Ulazimo u Aljmaš. Ulice koje vode prema<br />
Dunavu prepune su ljudi. Susrećemo neke stare<br />
poznanike. Ljudi nose sa sobom samo nešto<br />
malo osobnih stvari u rukama. Moraju se<br />
evakuirati. Jedna nam ţena veli: „Snimajte nas<br />
da nas djeca, ak su ţiva!“ A tko će prenijeti<br />
poruku ako se mi ne vratimo.<br />
„Prolazimo izmeĊu ljudi koji su ogorĉeni. Nose<br />
sa sobom samo svoje najosnovnije stvari.<br />
Iznemogle starice, djeca, stari ljudi.“<br />
Moj snimatelj, Ţarko Kaić, biljeţi sve ono što<br />
sam zamislio. Ne treba nam dogovor. Moj tekst<br />
u mikrofon i njegova slika govore sami za sebe.<br />
Kao nikada do tada ponestaje mi daha. UzbuĊen<br />
sam, tuţan i bijesan. Pa zar se tako nešto moţe<br />
dogoditi na pragu 21 stoljeća?<br />
„Dolaze traktori. Dovoze ljude. Svi traţe spas.<br />
Ljudi plaĉu. Nose samo ono najnuţnije.“<br />
Dolazimo do samog središta mjesta, nedaleko<br />
kriţa. Ovdje susrećemo brojne obitelji s malom<br />
djecom i stare majke (bake) koji nose samo mali<br />
zaveţljaj svojih stvari. Tu je i zgrada u kojoj je<br />
priĉuvna ambulanta s medicinskim osobljem iz<br />
Osijeka koje je došlo pruţiti prvu pomoć<br />
stradalima. Ovdje susrećemo i nekoliko gardista<br />
i sumještana. Upućujemo im naša pitanja što se<br />
to zapravo dogaĊa?<br />
„Jedanaest sati i dvadeset i dvije minute.<br />
Nalazimo se u Aljmašu, gospodine Luburiću<br />
(mladi gardist) što se upravo dogaĊa?<br />
Njegov odgovor: „Kao što znate jutros je došlo<br />
do napada na policijsku stanicu Dalj. Sa svih<br />
strana teroristi iz Dalja, graĊani Dalja, ĉetnici iz<br />
Dalja ne graĊani Dalja, potpomognuti Savuljom<br />
(mjesto nedaleko Dalja) i Borovo Selom su<br />
krenuli u napad na stanicu. Stanica je bila<br />
opkoljena. Naši ljudi su krenuli u pomoć.<br />
Doĉekali su ih sa snajperskom vatrom s<br />
prigušivaĉima. Za sada imamo jednog mrtvog i<br />
nekoliko ranjenih. Ranjeni su svi u Osijek<br />
poslani. Naĉelnik Policijske uprave je zvao<br />
vojsku da doĊe, da stane u tampon zonu.<br />
MeĊutim vojska je oko devet sati došla sa 14<br />
tenkova. Zvalo se dva do tri tenka. A s preke<br />
strane iz Srbije tamo od onih ĉetnika su poslali<br />
rezerviste srpske, znaĉi ĉetnici isti. Poslali su ih<br />
i došlo je 14 tenkova i 5 oklopnih, ovih<br />
samohotki.“<br />
Dalje slijede pitanja i odgovori:<br />
„Dakle pucaju u policiju?“<br />
„Pucaju bez ikakvog razloga. Sada su zauzeli<br />
Erdut. U ranjenike pucaju,u sve pucaju, u<br />
Crveni kriţ. Nema za njih nema niti jedne<br />
MeĊunarodne konvencije, za njih ništa ne<br />
vrijedi. To su ĉetnici, to su ţivotinje. To nisu<br />
ljudi.“<br />
„Gdje se trenutno nalaze armijske snage?“<br />
„Armijske snage su tu na dva kilometra od nas,<br />
na Ĉvorkovcu.“<br />
„Što će te poduzeti?“<br />
„Pa sprijeĉit ćemo, makar ćemo ih zadrţati dok<br />
se naši svi ne povuku odavde. Dok se<br />
kompletno ljudstvo odavde ne povuĉe. Znaĉi da<br />
će Aljmaš proći kao Ćelije (spaljeno selo u<br />
kojem je poubijan i masakriran velik broj<br />
Hrvata).“<br />
Ljudi se kreću prema šlepu koji je privezan uz<br />
obalu. Ostavljaju stvari koje su ponijeli sa<br />
sobom. Spoznaja da je stigao samo jedan šlep u<br />
koji moţe stati petstotinjak ljudi sa stvarima<br />
nagnala ih je da ostave svoje torbe i kofere.<br />
Naime, jedan kofer je jedna odrasla osoba, a<br />
jedna torba teţina jednog djeteta. Treba spasiti<br />
što više ljudi a ne stvari. Sve ostaje na obali.<br />
Kofer do kofera. Torba do torbe. Zaveţljaj do<br />
zaveţljaja. Sa sobom nose samo svoj goli ţivot.<br />
Ţene plaĉu. Djeca zdvojna stoje uz svoje majke<br />
koje oĉekuju dolazak svojih muţeva. A njih<br />
nema. Pred provizornom ambulantnom<br />
susrećemo jednog od organizatora obrane mjesta<br />
i evakuacije.<br />
On govori:“ Sve što moţe da nosi puĉku će<br />
ostat. Uglavnom muškarci, ali ima i ţena koje su<br />
se odluĉile ostat.“ Na pitanje da li imaju<br />
dovoljno oruţja odgovara: „Slabo, slabo. To što<br />
imamo, borit ćemo se dok imamo. A kad<br />
nemamo što bog da. Stalno su nam obećavali da<br />
ćemo dobit, da ćemo dobit. Bolje da nam nikada<br />
nije trebalo. Već kad se trebalo, kad se trebalo<br />
dat tim ljudima, svima nama jer ovdje se brani<br />
Hrvatska na ovim terenima. Ne u Zagrebu i gore<br />
kod Siska i šta ja znam. Jest brani se svud ali<br />
najviše vamo. Kad nam ţitnicu budu oduzeli,<br />
ocepili onda nećemo više ništ imat. Nećemo<br />
kruva imat.<br />
BERLINSKI MAGAZIN Prvi mjesečnik za Hrvate u <strong>Berlin</strong>u i najstariji u Njemačkoj www.berlinskimagazin.com 10