nastale usled nedoslednosti, nestručnosti i štetočinstva činovnika koji vode državne poslove, svakako u okviru zacrtane državne <strong>politike</strong> definisane sanajvišeg novoa.Nephodno je i paralelno stvarati i aktivniji sistem vođenja protokola za sve postojeće i za svaki novi slučaj ugrožavanja prava na sloboduintelektualnog, umetničkog i kulturnog stvaralaštva iz političkih razloga u Jugoslaviji gde bi se prikupljala dokumentaciju (literatura, novinski tekstovi,komentari, sudske hronike i dr.) za ovu oblast. U tom smislu potrebno je pojačati i izdavačku delatnost koja bi se isključivo odnosila na ove probleme:pisanje bookleta za edukaciju (male brošure za obrazovanje aktivista i volontera zainteresovanih za ovu oblast), prevoditi korpuse (zbirke)nedostajućih propisa internacionalnih prava iz ove oblasti kojih ima podosta itd. Tu spada i održavalnje edukativnih (informativno-obrazovnih)seminara iz ove oblasti za profesionalce koji se njome bave radeći u specijalizovanim ustanovama, za one pojedince koji su stručno involvirani u oveprobleme (novinare, komentarore društvenih prilika) i sve druge koji su iz najrazičitijih razloga zainteresovani (pravnike, istoričare umetnosti,profesore univerziteta i dr.).Ovo je zasigurno jedini put da se u sadašnjoj situaciji sa stanjem u oblasti ljudskih prava u Jugoslaviji pokuša da načini koliko-toliko delotvorni sistemzaštite, kako smo videli, već zaštićenih pomenutim instrumentima intelektualnih, kulturnih i umetničkih prava na približnoj razini postojećih,definisanih i ratifikovanih međunarodnih konvencija, standarda i propisa u intrenacionalnim relacijama koji su podložni mnogostrukoj zloupotrebivlasti koja se danas očito sve više oseća nesigurnom i nestabilnom ne samo zbog mnogostruko zategnutih spoljnopolitičkih odnosa koje doživljava kaoneprijateljske, već pre svega zbog sve komplikovanije i nerešivije unutrašnje agonije usled izuzetno zaoštrene konfliktnosti krajnje raslojenih isuprotstavljenih društvenih grupa. A u uslovima neposredno predstojećeg ustrojavanja nove države zaista će biti izuzetno teško nametnuti i sprovesti udelo civilni koncept politički zasad marginalizovanog i fragilnog korpusa kulturnih prava. U apsurdnostima tih krajnosti gotovo da je nezamislivoikakvo efikasno i promptno zalaganje za ideje kulturnih i umetničkih sloboda u sadašnjoj Jugoslaviji. Do stvarne promene i u ovoj oblasti, kao uostalom i drugde, može doći jedino posle konačno postignute politički kvalitetne promene ovdašnje vlasti. Otuda ne čudi da ona zasad nimalo nepoklanja pažnju ovoj oblasti. Kada se budu načinile prve štete u maniru prethodnog režima glavni krivac će pored nje biti i profesionalci i specijalisti -eksperti koji su se nenadano, i svakako bez razloga, povukli sa javne scene u ovom kritičnom momentu.IIMeđu kulturnim poslenicima i umetnicima uočen je upadljiv nedostatak makar pomena njihove delatnosti u "Programu demokratske opozicije Srbije -za demokratsku Srbiju" koji je načila Grupa 17 plus kao osnovni dokument u kome je naznačen osnovni pravac tekuće društvene i ekonomsketrasnformacije nove Jugoslavije. Razumljivo je, racionalnijima, da u trenucima turbulentnih i korenitih promenama koje nastaju zamenom totalitarnihrežima demokratskim, postoje prioriteti te je stoga, recimo, prihvatljvo da je u procesu preuzimanja vlasti važnije uspostaviti kontrolu nad medijima,bankama, carinom, najvećim privrednim (uglavnom) trgovačkim preduzećima, nego nad kulturnim institucijama. No, kako je prema zamislimademokratske opozicije koja je danas postala vlast, a dakako i imperativu vremena, neophodna ukupna promena društvene strukture, vrlo brzo će na reddoći uspostavljanje novih proncipa i u tzv. tercijalnim delatnostima u koje, između ostalih, spadaju kultura, i, u užem smislu - umetničko stvaralaštvo.Sasvim ukratkom, iznećemo pregled nekih principa po kojima se transformacija u toj oblasti mora sprovesti.Sasvim je jasno da će u svim društvenim delatnostima morati da se sprovede ozbiljna racionalizacija ne samo zbog očekivanog početnog smanjivanjabudžetskih sredstava za ove namene, koliko i zbog logičnog traženja novog modela finansiranja rada kulturnih ustanova i programa. Da bi se onaizvela mora se najpre, tamo gde to nije učinjeno, načiniti "horizontalna" i još više "vertikalna" povezanost srodnih institucija. Na primeru muzejskogalerijskogsistema to bi izgledalo približno ovako: najpre se prema postojećoj "horizontalnoj" podeli po principu "matičnosti" (za istoriju umetnostido ovog veka to je Narodni muzej, za umetnost XX veka Muzej savremene umetnosti, za primenjenu umetnost Muzej primenjene umetnosti, zaetnografsko nasleđe Etnografski muzej itd.) sa tim najznačajnijim nacionalnim institucijama koje se finasiraju iz republičkog budžeta izvrši"vertikalno" umrežavanje srodnih institucija prema vrsti delatnosti. To znači da bi, na primer, Muzej savremene umetnosti organizaciono,funkcionalno i programski povezao sve muzeje u Srbiji koji kolekcioniraju umetnost XX veka, njihovim radom stručno rukovodio i deo svoje ogromnekolekcije koje nije moguće izložiti u stalnoj postavci preneo na duži rok u lokalne muzeje. Time bi se značajno smanjio obim sredstava koja bi bilanamenjena otkupima i programskoj aktivnosti muzeja u unutrašnjosti a opštine koje su njihovi osnivači i finansijeri pokrivale bi samo fiksnematerijalne troškve (plate zaposlenima, račune zakupnina, telefona, struje itd.)Vrajinata ovog modela bila bi da se 50 % budžetskih sredstava prenese ovim institucijama a za drugu polovinu mogle bi na osnovu svojih programada konkurišu svi - od alternativnih do privatnih muzeja i galerija. Valorizaciju njihovih zahteva obavljao bi jedan stručni tim (koji bi se menjao svakegodine) pri republičnom Ministarstvu kulture (ili gradskim i opštinskim sekretarijatima za kulturu) sastavljen od kompetentnih, nezavisnih stručnjaka(onih koji nisu zaposleni u muzejima i galerijima) ali su istaknute javne ličnosti i članovi stručnih udruženja poput istoričara umetnosti, umetničkihkritičara, likovnih i primenjenih umetnika i sl.To podrazumeva da bi se moralo obezbediti da najpre mesta republičkog ministra za kulturu, te gradskih i opštinskih sekretara, zauzmu zaistanajpozvanije ličnosti koje su svojim dosadašnjim radom pokazale da nisu nužno samo partijski pripadnici sada vladajućeg DOS-a već da su uproteklom periodu ostale "neuprljane" bilo kakvim vezama sa prethodnim režimom niti moralnim ili ideološkim hipotekama prošlosti makar one bilesamo trenutna "lutanja u vrtovima mnogih cvetova". Ovi ministri i sekretari imenovali bi, potom, direktore kulturnih ustanova (ako nije mogućeodmah, u ovom prelaznom i privremenom periodu, onda obavezno kada se nova vlast stabilizuje) putem javnog konkursa sa obaveznimpredočavanjem programa koje bi oni sprovodili. Evaluaciju njihovih predloga obavljali bi isti savetodavni timovi koje smo ranije spomenuli, a oni bitakođe imenovali i članove upravnih odbora čiji bi rad na istom mestu bio kontrolisan, podložan kritici i podvrgnut neophodnim korekcijama. Ovimebi se učinila i potpuna transparentnost rada u oblasti uređenja odnosa u kulturi i umetnosti.Prednost da lokalne samouprave preko opštinskih i gradskih skupština finansiraju rad kulturnih ustanova najopipljivije bi se ogledala u tome da,budući da se zapravo iz njihovih budžeta plaćaju računi, izvršni odbori bi razumljivo našli načine da "pojeftine" njihov rad od smanjenja poreza iprimene najpogodnijeg tarifnog sistema za materijalne troškove do racionalizacije (objedinjavanja) rada pomoćnih službi koje ih opslužuju:administracije, tehničkih ekipa, obezbeđenja, trasnporta i dr.U tranziciji koja nas očekuje a koja će sigurno dovesti do toga da se i ustanove i institucije kulture nađu u uslovima "tržišnog privređivanja" kao jediniizlaz iz te, za kulturno i umetničko stvaralaštvo opasne pretnje da se okrenu prema kiču i šundu, adekvatan odgovor bio bi promenjen sistem privatnogulaganja u ovu oblast. Osnov novog odnosa privatnog biznisa prema kulturi leži u adaptaciji poreskog sistema. Naime, ako se ionako kultura i ostaletercijalne delatnosti finansiraju iz bužeta, u koji se između drugih slivaju porezi na ostvaren profit, moguće je formirati i modus direktnog ulaganja uove oblasti bez posredovanja budžeta. To znači da bi se zakonski omogućilo da se u neograničenom iznosu porez na ostvaren profit neposredno uložiou programsku delatnost, na primer, muzeja i galerija, a da bi se za taj iznos ili smanjila ili potpuno eliminisala obaveza poreskog obveznika premadržavi po ovoj fiskalnoj osnovi. U tom slučaju, iz budžeta bi se samo pokrivali njihovi materijalni i fiksni troškovi.Ovo je tek sasvim provizorna skica nekih principa na kojima bi morao da počiva budući institucionalni sistem u kulturi u periodu uspostavljanjadrugačijih političkih i društvenih odnosa nove Jugoslavije. Razrada, sa mnogim dopunama koje ovde nisu spomenute, tek predstoji. Programdemokratske opozicije Srbije, dakle, brzo mora dobiti i deo koji se neposredno odnosi na ovu, svakako među najvažnijim i najvitalnijim oblastimauređenja svake civilizovane zajednice. Otuda i naslov "strategija kulturnog razvoja" a ne, očekivani, "kulturna politika" jer ova oblast definitivno morada ostane izvan dnevno-političkih principa kakav je tokom proteklih deset godina redovno bio slučaj, a o rezultatima tog brutalnog mešanja - svedenoguglavnom na ocenu: štetočinstvo, dosada je bilo reči u mnogim prilikama. I drugo, kulturna politika bi trebala da proistekne iz uspostavljene kulturneprakse, a ne obratno: da se ona nametne kao nova politička norma koja se mora sprovoditi u tako osetljivim oblastima kakve se kultura ili umetničkostvaralaštvo.Ključne reči u ovom procesu ponovne izgradnje složenog sistema kulture jesu racionalizacija, tržišni principi u finansiranju, kategorizacija institucija,njihovo "horizontalno" i "vertikalno" povezivanje prema delatnostima, demetropolizacija (decentralizacija), regionalizacija kulturnih ustanova,transparentnost rada započeta od nivoa ministarstava i sekretarijata u čemu se vidi o njihova nova uloga u tranziciji i rekonstrukciji srpskog društvakoja je započela silovito ali ne i celovito.IIIPolitika je toliko štete načinila našoj kulturi tokom poslednjih pedeset godina, a kulminacija se odigrala u devedesetim, da je danas vrlo rizično zalagatise za koncept kulturne <strong>politike</strong> makar on bio i nov i drugačiji od dosadašnjeg - dakle, evropocentričan, demokratski, pluralistički, decentralizovan itd.Ukoliko se ipak krene u tom pravcu: definisanju nove kulturne politke, postoji ozbiljna opasnost da kultura kat-tad, a možda već i u samom začetku,ostane pod okriljem <strong>politike</strong>, posebno u uslovima opstanka ’partijske države’ što je prilično verovatno, a to podrazumeva da od nje i njenih potrebadirektno zavisi. Kako je politika u svakom savremenom društvu promenljiva, zašta se zasad deklarativno zalaže i demokratska vlast u Srbiji, lako se
dolazi do zaključka da bi takva učestala promena i nadalje nanosila štetu kulturnom i umetničkom stvaralaštvu, sistemu u kome se ona nalazi, naravnoi samim akterima na toj sceni koji su profesionalno, ali i egzistencijalno od nje zavisni.Otvoreno govoreći, kako je Demokratska opozicija Srbije, a danas aktuelna demokratska vlast (zasad nužno) sačinjena od stranaka najrazličitijihpolitičkih orijentacija - od republikanskih do rojalističkih, od nacionalnih do građanskih, od socijaldemokratskih do demohrišćanskih itd, u bliskojbudućnosti kada se u nas stabilizuju političke prilike, treba očekivati njihovo osamostaljivanje. Na nekima od sledećih izbora, koji će svakako bitiodržani po istinski primerenim demokratskim standardima, videće se pravo političko raspoloženje stanovnika Srbije. Tada će neke stranke (ili manjegrupacije) iz sadašnje demokratske formacije dobiti mandat da realizuju svoj politički program. Na nekim drugim izborima, sasvim je izvesno,dolaziće do promena. A tada će kultura i umetnost opet biti u problemima (podrazumeva se da su programska načela različitih stranaka i u domenukulturih pitanja takođe različita) ukoliko se već sada ne uspostavi stabilna strategija njihovog razvoja bez opasnosti da se političke promene odraze i nakulturne prilike.Nažalost, već su registrovani i prvi negativni potezi nove vlasti (naravno da se ovom prilikom bavimo samo pitanjima iz najužeg kulturnog domena).Kao da se nastavlja stara praksa, za koju smo mislili da će biti napuštena, u jednoj od njenih najosetljivijih oblasti - kadrovskoj politici. (Primetno je daje baš ovde s razlogom upotrebljena sintagma za koju smo ranije istakli da je neprimerena kulturi.) Jer, nije ni moguće ni normalno da se i nadaljeministri, sekretari ili poverenici za kulturu postavnjaju zakulisno, izvan pogleda i uticaja, pre svega stručne kulturne i umetničke javnosti. Zaista bi bilozanimljivo čuti obrazloženje onih koji su tako odlučili u nekakvim tajnovitim, neformalnim telima, birokratskim ili familijarnim krugovima, okadrovskim rešenjima najodgovornijih činovnika u republici, gradu i opštinama. Koje su to bile, na primer, preporuke u njihovom radu da se upravo teličnosti postave na gotovo sva mesta na kojima će se donositi programske i kadrovske odluke sa najdirektnijim posledicama za kulturni i umetničkiinstitucionalni sistem? (Dakle, nimalo za našu temu nije zanimljivo kako se oni zovu, već šta su do sada uradili, i još više - šta nameravaju da urade! Asem da je "stanje u kulturnim ustanovama dobro te da nema potreba za kadrovskim promenama" kako je od prilike glasila zaprepašćujuća izjavajednog od njih neposredno po imenovanju, i to u trenutku kada se nalazimo pred ozbiljnom pobunom zaposlenih i najvećem broju kulturnih iumetničkih ustanova, do sada javnost nije obaveštena o njihovim planovima.)Ciljamo na sledeće: kako smo uvereni da se danas bez odlaganja mora razgovarati - i to otvoreno i transparentno, pred najširom porotom svih koji sudirektno zainteresovani za sva pitanja o daljem kulturnom razvoju ovog društva, odn. o redefinisanju strategije, principa, sistemskih (pravnih iekonomskih) instrumena za modelovanje ove oblasti, a prvi koraci su već učinjeni, recimo sa projektom G 17 + "Implementacija novih modelagradskih kulturnih politika", sa dokumentom "Program za Beograd" Demokratske stranke, sa savetovanjem "Kulturna politika i kulturna produkcija uSrbiji" u organizaciji Centra za savremenu umetnost i uz sve brojnije novinske napise sa ovim temama, nemoguće je nastaviti sa starom praksomneodgovornog odnosa prema javnosti i bez onih učesnika kojih se ovo direktno tiče. Mislimo bez odgovornosti i posledica za loše rezulate rada!Kada ministarstva i sekretarijati postanu isključivo državni instrumenti za servisiranje kulturnih i umetničkih potreba društva a ne mesta na kojima sedonose vitalne odluke za funkcionisanje tog sistema, tek tada se može očekivati da se neće na stari način voditi nova politika vlasti.Sada je upravo trenutak da se iz dosadašnje militarističke pređe u civilnu fazu izgradnje društva koja zahteva sasvim drugačija pravila ponašanja,obaveze i odgovornost. A to se može dogoditi samo sa onima koji nisu inficirani starim idejama bez obzira u kojim se strankama nalazili, tj. kakve suim dosadašnje zasluge.IVI u mirnijim vremenima od velikih političkih prevrata koji je u toku u SRJ, o kulturi i umetničkom stvaralaštvu premalo se poklanjalo pažnje. Ofinansijskim uslovima i da ne govorimo - uvek se štedelo tamo gde je ionako bilo najmanje ulaganja, pa je ispadalo da je u svim društvenim reformamakojih je u Titovoj epohi bilo podosta, kultura stalno zapadala u sve veće finansijske, konceptualne, pa i institucionalne teškoće. (Slikovito govoreći,materijalna korist koja bi na taj način bivala učinjena, istovetna je, recimo, onoj koju vozači skupih automobila sa najvećom potrošnjom goriva, da bi"uštedeli" na kućnom budžetu, prestanu da kupuju novine.) I za većinu tzv. kulturnih poslenika, to stanje postajalo je sve normalnije - pa se u jednomtrenutku, sa samoupravnim socijalizmom, pretvorilo čak u državotvorno pravilo jer su svi odjednom imali prava da o statusu kulture, računajući iestetičku vrednost stvaralaštva, ravnopravno odlučuju. Pa ne samo da su državni tužilac ili državna bezbednost procenivali vrednost umetničkih delaveć je i pomoćno osoblje kulturnih ustanova "odlučivalo" o svim najvažnijim pitanjima: od toga ko će im biti direktor i programske koncepcije,finansija, raspodela platna pa sve do najuže stručne i kadrovske <strong>politike</strong> itd.Naravno da je bilo i izuzetaka. Ali samo onda kada je tadašnjoj vladajućoj nomenklaturi, otelotvorenoj samo u jednoj ličnosti - jugoslovenskomMaršalu, isključivo iz spoljnopolitičkih razloga, tj. prestiža na koji je on imao otvorenih pretenzija, i to ne samo među nesvrstanim svetom već i ucivilizovanom delu podeljenog čovečanstva, kultura trebala da posluži kao potvrda uspešnosti "društvenog razvoja" njegovog režima. Afirmacijaunutrašnje <strong>politike</strong> bivala je na internacionalnom planu postizana i kulturnim "plasmanom" vodećih jugoslovenskih stvaralaca i specijalizovanihinstitucija iza kojih je samo u naročitim prilikama stajala država time otvoreno pokazujući interese.Tekuća decenija je u SRJ naglavačke prevrnula sve, pa i kakve-takve kulturne tekovine. Opšta državna i nacionalna propast, civilizacijski sunovrat,napokon i ratne drame, učinile su da nije postojao nikakav razlog da se temeljno urušavanje zautavi pred vratima kulturnih ustanova. Naprotiv, sva jeprilika da su one tokom kratkog vremena pretrpele najveća štetočinstva koja nisu bila samo izraz individualnih nesposobnosti novopostavljenihdirektora (koji kako smo videli u poslednje vreme više nisu mogu ni da izađu iz zemlje poput direktora Muzeja savremene umetnosti koji je vraćen sarumunske granice) već i više od toga, supstancijalnog položaja u koje su one jasnom i otvorenom voljom vladajuće nakazne crveno-crne koalicijegurnute gotovo izvan samog sistema da bi tamo, na krajnjim marginama, potpuno istrulile.Njihovo višegodišnje tavorenje u dosad najnepovoljnijim uslovima pokazuje jasne uzroke, a za ovu priliku navešćemo samo jedan, doduše izolovanouzimajući ovu oblast, ali svakako najvažniji: umesto što je resorni ministar Željko Simić počeo da se koristi zloglasnim Zakonom o štampi trebalo bida gleda šta mu rade podređeni "državni činovnici" - direktori ustanova od nacionalnog značaja za koje neposredno odgovara, umesto što sesamopromoviše kao pseudokritičar i "naučni radnik" morao bi da obiđe najugroženije iz opisa njegovog posla i pronađe način (koji nije uvekfinansijski) da im olakša rad, umesto da se meša u ono zašta zaista nije kompetentan (na primer, u programsku politiku Narodnog pozorišta čiji jeistovremeno direktor, a mogao bi na isti način biti i upravnik Muzeja savremene umetnosti ili Kulturno-umetničkog društva Lola) da pogleda kakvi suprogramski izveštaji naših vodećih kulturnih institucija za čiji je rad upravo on javno najodgovorniji i zapita ih našta je utrošeno ionako maloizdvojenog novca. (Odgovornost!? - pa koga je to obavezivalo ukoliko je bio u bilo kakvoj vezi sa režimskom koalicijom.) Mogao bi na primer,umesto što više liči na manekena nego na ministra, da Vidi Jocić, jednom od naših najboljih vajara koje imamo u ovom trenutku, da posle više meseciodgovori zašto i pored toga što je nosilac Sedmojulske nagrade ne prima odgovarajuću penziju već bukvalno živi na ivici egzistencije od pomoćiprijatelja.Iz bar nekako uređene bivše države u kojoj je bilo obezbeđeno, makar reprezentativno mesto kulture, stigli smo približno do nule - do statusakulturnog obdaništa koje opstojava samo zahvaljujući nečuvenoj volji i energiji, gotovo infantilnoj, nekolicine stvaralaca i kulturnih poslenika ialternativnih institucija (po novom - "pete kolone u kulturu" koja za razliku od vođa "istonoljubivog čovečanstva" dobija najveća međunarodnapriznanja upravo za vrhunsku kulturnu i umetničku produkciju kao nedavno Centar za kulturnu dekontaminaciju) koji se - gle čuda i na zaprepašćenjevladalaca, još uvek ne predaju. No, uzvraćeni udarac tako poniženih porazniji je po režim od bilo kakvog političkog uz prostog razloga - pa upravo oninajbolje znaju, jer su ih nažalost sva iskusili, koja su najbolnija mesta totalitarizma. Time su otvene neophodne pukotine za tekuće promene.Ilustracije radi, kada je prvi put bio izabran za predsednika Francuske Miteran je prvo pozvao kulturne poslenike i umetnike pa tek potom sindikate,razna udruženja i dr. Duga i prebogata tradicija francuske kulture naprosto je novoizabranom predsedniku jasno naznačila putokaz. A imali ikogadanas da kaže, bilo da je iz domaćih režimskih ili opozicionih redova, kako je ukupna Miteranova epoha bila neuspešna? Tom uspehu svakako da nijedoprinelo Langovo (ministar kulture u Miteranovoj vladi) kulturnjačko obdanište, zabavište niti šarlatanstvo koji su upravo nama danas svojstveni, većseriozno stavaralaštvo koje se u vrednosnom smislu ponovo nakon Drugog svetskog rata istinski izjednačilo, čak u nekim oblastima nametnulo i novestandarde, sa apsolutnom američkom dominacijom na svim poljima, pa i umetničkom. Odgovor kako je Francuska neprijateljska NATO-država odkoje Srbi nema šta da nauče taman je saglasan opštem i kolektivnom poremećaju osećanja za realnost koji se inicira sa samog vrha državne piramide.A i to je dokaz o civilizacijskom uzrastu na kome se na svom kraju našla Jugoslavija: epoha obdaništa naravno da nije svojstvena samo kulturi već inajširem političkom, ideološkom te socijalnom ambijentu. Kao da nam je predstojalo ponovno vezivanje pionirskih marama i polazak u prvi razred.Uostalom, zar i "oci nacije" nisu počeli da se učlanjuju u "Otpor" poput, recimo, Dobrice Ćosića.Odmah posle "Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima", prema važnosti za uređenje savremenog dela civilizovanog čovečanstva i civilnih državastoji "Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima" usvojen na zasedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 1966. godinekojima se zemlje potpisnice (među kojima je i Jugoslavija) obavezuju da u skladu sa Poveljom UN-a svojim državljanima obezbede nesmetanekonomski, socijalni i kulturni razvoj i da svakom omoguće pravo da "učestvuje u kulturnom životu" zajednice. Uz to i da "poštuju slobodu neophodnuza stvaralačku delatnost". Naravno da su te, za ovu priliku, sasvim šturo navedene odredbe, pretočene u jugoslovensko zakonodavstvo, pa bi bilo
- Page 4:
pomračenje’’Dosije SrbijaAktiv
- Page 7 and 8:
luksuznog proizvoda po novoformiran
- Page 9 and 10:
I UMETNICI U NEVREMENUMileta Prodan
- Page 11 and 12:
u tekstove u Beorami i drugim časo
- Page 13 and 14:
lična, najpre po vođu grupe Nunet
- Page 15 and 16:
vlastite kose i noktiju na rukama i
- Page 17 and 18:
komercijalnom prostoru kakav je Pro
- Page 19:
kao prividnog slikanja na šta je p
- Page 22 and 23:
Republika, br. 181, 1-15. februar 1
- Page 24 and 25:
metaforičke predstave mogu se iden
- Page 26 and 27:
vrlo zainteresovan za dalje prošir
- Page 28 and 29:
Između radikalizma i apstinencijeS
- Page 30 and 31:
adekvatnog odgovora na bitne karakt
- Page 32 and 33:
Jugoslaviji. Nekada "mrtav", velič
- Page 34 and 35:
koji je Lazar Trifunović napisao i
- Page 36 and 37:
(poput recimo pančevačke 'Galerij
- Page 38 and 39:
aktuelni sukob u ULUSu.Dugogodišnj
- Page 40 and 41:
teških godina komunističke repres
- Page 42 and 43:
Ovakvo čitanje izložbe "Exces..."
- Page 44 and 45:
Globalne promeneNova muzeologija i
- Page 47 and 48:
protiv zamrznutosti!Predstavi su se
- Page 49 and 50:
Sveopšte urušavanje i kulturnog p
- Page 51 and 52:
masovnih smrtonosnih raspleta na ex
- Page 53 and 54:
neuspelog Ilindenskog ustanka u Mak
- Page 55 and 56:
Poslednjih decenija poznog moderniz
- Page 57 and 58:
umetnosti 'očeva', dovodeći u pit
- Page 59 and 60:
uglavnom nemamo) iz kojih i proizla
- Page 61 and 62:
koja u recentnoj umetnosti traga za
- Page 63 and 64:
tim naslovom Ješa Denegri je, izme
- Page 65 and 66:
prostornoj postavci bila je istorij
- Page 67 and 68:
sadržajima koji nisu obavezno bili
- Page 69 and 70:
(koji definišu jednu civilizovanu
- Page 71 and 72:
Posle Julovske uzurpacije organizov
- Page 73 and 74:
Konkordija.Ta galerija već gotovo
- Page 75 and 76:
elitu.Spektakl Kunstlager - i njego
- Page 77 and 78:
prizora čak prevazilaze životnu r
- Page 79 and 80:
umetnicima koje smo pomenuli na po
- Page 81 and 82:
Posle dve beogradske premijere odr
- Page 83 and 84:
Fotografije sa atributimaU Paviljon
- Page 85 and 86:
Evrope i sveta koji vrlo pomno istr
- Page 87 and 88:
kritički naglašenu ideološku i s
- Page 89 and 90:
udaljenosti koja je zapravo svedoč
- Page 91 and 92:
najizrazitih pojava nastalih posle
- Page 93 and 94:
mogla upravo nekim njihovim idelozi
- Page 95 and 96:
vremenu raskida sa svojim dotadašn
- Page 97 and 98:
korak je učinjen - nova kultura se
- Page 99 and 100:
Kao jedna od manifestacija kojom je
- Page 101 and 102:
veze i sa zbivanjima na opštepolit
- Page 103 and 104:
elementarnom crtežu koji zaodeva i
- Page 105 and 106:
Do danas na neka pitanja javnosti j
- Page 107 and 108:
godine i danas se čini izuzetno ak
- Page 109 and 110:
proklamovane borbe protiv "novokomp
- Page 111 and 112:
Vreme umetnosti, br. 4, Vreme, 19.
- Page 113 and 114:
jedva da razumeju šta je osnovna d
- Page 115 and 116:
Beorama, br. 3, juni, 1995.Pobrkani
- Page 117 and 118:
katalogu ove izložbe vrvi od mnogi
- Page 119 and 120:
tendencija koje formiraju Novi svet
- Page 121 and 122:
pojavila su se dobra i učena saop
- Page 123 and 124: Helenizam i renesansaPoslednja reč
- Page 125 and 126: Dakle, programska oscilacija u ovom
- Page 127 and 128: Beorama, br. 54, maj, 1996.(Posle o
- Page 129 and 130: domaće i inostrane javnosti na ugr
- Page 131 and 132: direktori, ali i bez toga, a primer
- Page 133 and 134: Već više od mesec dana u Beogradu
- Page 135 and 136: se, između ostalog, obavlja i tran
- Page 137 and 138: profesionalnim integritetom koji su
- Page 139 and 140: Popović je ponovio i u poslednjem
- Page 141 and 142: nas.Socijalistička partija Srbije
- Page 143 and 144: postoje između ove dve političke
- Page 145 and 146: umetnosti ne bi li se opisana opšt
- Page 147 and 148: akademskoj, inteletualnoj i umetni
- Page 149 and 150: Najzad, valjda će tada doći na re
- Page 151 and 152: na najvišem mestu naše kulture i
- Page 153 and 154: počeli protesti u njegovom (anonim
- Page 155 and 156: koje smo u prethodnom broju registr
- Page 157 and 158: 2000 ljudi najrazličitijih struka
- Page 159 and 160: ona se u svom radu, generacijski gl
- Page 161 and 162: to naprosto nije imao vremena usled
- Page 163 and 164: Šarenilo političkog marketinga u
- Page 165 and 166: Represija i izazoviUz političku al
- Page 167 and 168: neistomišljnicima, da sutradan nis
- Page 169 and 170: elim bubrezima u autentičnoj živo
- Page 171 and 172: "Program za Beograd" Demokratske st
- Page 173: Ujedinjenih nacija, odnosno njenu d
- Page 177 and 178: U organizaciji Centra za savremenu
- Page 179 and 180: u Normandiji 1944. godine) to je nj
- Page 181 and 182: polazna naznaka koja ukazuje na raz
- Page 183 and 184: transparentan način, pri čemu se
- Page 185 and 186: svetom, transparentnost u odlučiva
- Page 187 and 188: 'remek-dela' nacionalne i svetske k
- Page 189 and 190: dokumentacijom i drugim aktivnostim
- Page 191 and 192: - posebna pažnja poklonjena je pro
- Page 193 and 194: izložbe devedesetih, nove pojave u
- Page 195 and 196: Kada je maja meseca 1995. godine is
- Page 197 and 198: nadležna za dozvole da obezbedi ov
- Page 199 and 200: slično) koja prouzrokuje brojne sp
- Page 201 and 202: postali totalno ugroženi posebno n
- Page 203 and 204: prvi pogled može izgledati samo ka
- Page 205 and 206: artefakata se njene teritorije. Kao
- Page 207 and 208: neophodnih sredstava za održavanje
- Page 209 and 210: sаglаsnоsti, (u kоје sе ne u
- Page 211 and 212: - tеrminоlоškо usklаđivаnj
- Page 213 and 214: nаciоnаlnоg cеntrа ili instit
- Page 215 and 216: Zavoda, preko Koordinacionog centra
- Page 217 and 218: zajednice kosovskih Srba na Kosovu
- Page 219 and 220: posetili manastir i izvestili o kar
- Page 221 and 222: odnosu na važeći Zakon, i osnovne
- Page 223 and 224: dvesta godina vrlo intenzivno, pose
- Page 225 and 226:
stvaralaštvo (ne u javnom, već u
- Page 227 and 228:
predmetima druge i treće kategorij
- Page 229 and 230:
Nematerijalno nasleđe danas se sam
- Page 231 and 232:
u trouglu: Republika Srbija, Srpska
- Page 233 and 234:
narasloj psihozi generisanog straha
- Page 235 and 236:
užem smislu: očuvanjem kulturne b